zoran lazić
Medena priča
Vodoinstalateru su trebala dva sata da iz školjke iskopa medvjeda. A ja ni nakon deset dana dana nisam imao ideju tko bi mu to učinio i zašto.
Eh, moj gospodine, majstor je uzdahnuo, kad biste samo znali na što ja sve nailazim… Neki dan, eto, zovu me da im isušim bazen i još se čude kako voda ne odlazi. A unutra… Kad bih vam rekao, život bi vam bio u opasnosti.
Trebalo mi je biti sumnjivo odmah, čim su nazvali iz agencije. Stan je kao stvoren za vas, rekli su, potkrovlje s klima-uređajem, dvije prostrane sobe i terasa s pogledom na botanički vrt. Predobro da bi bilo istinito. Naglavce sam uletio unutra, nisam ni raspakirao stvari, a već su plivale dnevnom sobom.
No, ruku na srce, ne računajući poplavu, i nisu me strašno prevarili. Stan nije ni izbliza vidio sunca kako tvrde, klima-uređaj broji posljednje dane, ali zato me za terasu nisu slagali: pogled je zaista nešto. Sekvoje, oleanderi, baobab, ginko, agave… dolje je prava prašuma. Po cijele dane, Medo i ja sjedimo na terasi i častimo se čistim zrakom. Razgovaramo o svemu i svačemu, ali priča nam se uvijek vraća na dvije stvari: njega zabrinjavaju pčele, mene budućnost. Ušteđevina će uskoro iscuriti i morat ću pronaći posao. Što bih ja uopće mogao raditi? Prebirati rižu? Pričati priče? Medo me posve razumije. Boljeg prijatelja nikada nisam imao.
Ali jedanaestog dana, na vrata je pokucala nevolja. Platinaste kose, tamnih naočala, u ljetnoj haljini, pogledala me je i rekla: imaš nešto što pripada meni. Želim to natrag.
Zašto si to učinila?, upitao sam.
Napravio je nešto jako ružno, rekla je. Ali uostalom, to je između mene i njega. Vrati mi ga natrag.
Zašto, da ga opet pokušaš udaviti? Znaš li koliko mu je trebalo da ozdravi? Još uvijek se užasava vode. Donesem mu mlijeka, a on pobjegne!
Ništa što nije zaslužio, odgovorila je prezrivo. Onda, hoćeš li ga dati meni ili se trebam vratiti s policijom?
Nikome ga ne dam, zarežao sam, nije on na davanje! Pa što ako je od pliša! Medo je prijatelj kakvog sam uvijek tražio. A ti, ako želiš rat – imaš ga!
Zatvorio sam joj vrata pred nosom i otišao na terasu. Noć se već spuštala, a Medo je brojao zvijezde.
Upravo me posjetila tvoja bivša prijateljica, izvijestio sam ga, i strašno je bijesna. Kaže da si joj učinio nešto jako ružno.
Ali Medo je samo gledao u zvjezdano nebo, kao da ništa nisam ni rekao. Što mislim, upitao je, ima li i na mjesecu pčela.
Drugoga dana, opet je bila tu, ali ja sam joj opet zalupio vratima. Treći me je dan pokušala nadmudriti prerušivši se u Baku S Medenjacima. Četvrtoga je, pod lažnim brkovima, došla očitati struju, a petoga je bila Trgovački Putnik i pokušala mi prodati set kuhinjskih noževa. Tek tada sam shvatio kako su stvari postale ozbiljne, ali kao i svaki put, nisam je pustio preko praga.
Malo po malo, hladnjak nam je presušio. Valjalo je poći u nabavku, ali nisam se usudio napustiti stan. Jednom prilikom, pokušao sam naručiti večeru, ali na vratima je opet bila ona: presrela je dostavljača. Bili smo ulovljeni u stupicu bez izlaza.
U međuvremenu, stigla je i jesen. Medo i ja sjedimo na terasi, gledamo kako lišće u botaničkom vrtu mijenja boje i uzdišemo, jer znamo da to neće dugo trajati. Ubrzo će početi kiše i sezona terase doći će kraju.
Sinoć smo, da otjeramo glad, pošli ranije na počinak. Šćućurili smo se pred televizorom i pronašli lijep film koji će nas uljuljkati u san. Ali ništa nije išlo kako treba. Najprije su film prekinuli reklamama, i u svakoj se čokolada slijevala u potocima, a potom smo, prebacujući programe, naletjeli na dokumentarac o pčelama-ubojicama. Medo se pokrio preko glave; toliko se tresao da sam ga morao umirivati uspavankama. Putem sam uspavao i sebe.
U neko neznano doba noći, probudili su me jecaji. Dolazili su iz hodnika.
Odškrinuo sam vrata i zatekao je kako uplakana i pokisla sjedi na stepenicama.
Što je bilo?, prišao sam joj.
Gotovo je, rekla je tužno, danas je otišao iz grada. Kad smo se razišli, ostavio mi je ključ svoga srca, za slučaj da ga jednog dana ponovno poželim vidjeti. Ali Medo ga je progutao. Medo ga nikada nije volio. I kad je došao taj dan, bila sam toliko izvan sebe da sam –
To nije lijepo, uzdahnuo sam, ali nažalost, znam kako je to. Samo, Medo mi nikada nije spomenuo ključ. Ako ne vjeruješ, hajde, potražit ćemo ga.
Ušli smo unutra na prstima. Medo je spavao tako čvrstim snom da se nije probudio ni kada sam ga protresao naglavačke.
Vidiš, nema nikakvog ključa, uvjerio sam je. Samo si ružno sanjala.
Ma, ionako nismo bili jedno za drugo, obrisala je suze. Hvala ti.
Nema na čemu, odvratio sam, a onda se prisjetih: ponudio bih te nečim, ali zalihe su nam odavno presušile.
Ne brini za to, nasmiješila se i iz džepa izvukla vreću medenjaka.
Sada je jutro, a mi još uvijek sjedimo na terasi. I Medo je upravo ustao i pridružio nam se. Kada sam vidio kako se razveselio, na pamet mi je pala ideja.
Vidiš, rekao sam joj, ovaj stan je dovoljno velik za troje. A dobro bi mu došla i ženska ruka. Što kažeš?
Da te bolje pojedem
Nema takvog pripovjedača kao što je Barba Ezop. Svakoga travnja, čim prognozer na televiziji najavi sunčano i toplo vrijeme, idemo kod njega na vikendicu – i taj dan zovemo Danom Kao Iz Priče. Igramo nogomet, ludujemo šumom pretvarajući se da smo patuljci, oponašamo pjev ptica, beremo gljive i slažemo ih u veliku košaru od pruća. A kada se noć počne spuštati, Barba Ezop naloži vatru. Sjednemo oko nje, izgladnjeli i sretni, i dok Barba okreće meso na roštilju, pogleda nas Onim Pogledom i kaže: nego, da vam ispričam jednu priču.
Bio jednom jedan Čovjek, počne, a mi se već pretvorimo u uho. I svakog proljeća ista priča. Zapravo, sve je isto, samo je Barbina priča uvijek nova.
Znate li priču o Uskršnjem Zecu?, upitao nas je ove godine, ali mi smo je već znali napamet. Kako je Uskršnji Zec zaveo Kokoš, na prevaru joj uzeo sva jaja i odnio ih na bojadisanje, kako je nasamarena Kokoš završila na roštilju, jaja u torbi lukavog Zeca, a Zec u priči koju svi toliko volimo da je već znamo napamet.
Naravno da znate tu priču, reče Barba Ezop i uštipne se za brk. Ih, kako je ne biste znali…!
Godine su, eto, i njega napokon dohvatile. Nitko ne zna koliko godina ima Barba Ezop: neki misle da je star koliko i svijet, i da ni Zec ni Kokoš ni patuljci ni ptice nisu postojali dok ih on nije izmislio. Ako je to istina, na njegovom se licu to ne vidi. Otkad ga znamo, izgledao je kako danas izgleda. Mudre zelene oči, kosa boje brodova u brodogradilištu, dva gusta riđa brka kao dva plamička pod roštiljem, i smiješak skriven pod njima. Ništa u vezi s Barba Ezopom nikada se nije mijenjalo.
Ipak, ove godine na nismo jeli ni kokoš ni zeca, nego ribu. Bila je toliko velika da bi joj u želudac stala još jedna riba, a u njezin još jedna manja.
Dan Kao Iz Priče, pomislio sam, ove godine izgleda kao Dan Kao Iz Neke Druge Priče.
Kako to da nam danas spremaš ribu, Barba Ezope?, upitah.
Barba Ezop me pogleda odraslo i velikom viljuškom okrene ribu. Zatim se okrene k nama i reče: bio jednom jedan Čovjek, a mi se već pretvorismo u uho.
Bio jednom jedan Čovjek koji je ulovio ogromnu Ribu, počeo je. Donio ju je kući Ženi i ona se, sva ozarena, odmah dala na posao. Položila ju je na kuhinjski stol, uzela veliki nož i rasporila joj utrobu. A kad tamo, imala je što vidjeti –
Drugu ribu?, upitah.
Ne, nego kartu. Pravu igraću kartu s likom Lude. A baš je bio Prvi april i stari Ribar pomisli: netko se našalio sa mnom, pa hoće od mene napraviti Ludu baš kao što je ova na karti. Vidio je Ribar u životu sto čuda, i Velike Piramide, i Kišu Skakavaca, i Čovjeka Koji U Sekundi Izroni Vjedro Suza i tako do sto, ali nikada nije ovakvo što vidio. A stotinu i prvo čudo pod kapom nebeskom ne postoji, i tako se Ribar domisli: netko me hoće ludim napraviti.
Ostavi tu Ribu, reče on odlučno i udari šakom o stol. Nitko od nas, Ženo, neće Lude praviti, pa makar gladni pošli na počinak. Ali Ribarova Žena se nije dala odgovoriti od takvog slasnog zalogaja, pa mu odvrati: možda karta i jest šala, ali riba nije. Ako ti je čist obraz miliji nego pun želudac, ti lijepo uzmi tu kartu, a meni ostavi ribu.
Tako je i bilo. Žena mljackajući nastavi spravljati večeru, a Ribar uzme onu kartu i zaputi se u tvornicu karata. Tamo ga primi Tvorničar i Ribar odmah upita: kome ste prodali ovu kartu?
Tvorničar odmjeri kartu i reče: vidio sam sto čuda, i Velike Piramide, i Kišu Skakavaca i tako do sto, ali ovakvu kartu još nisam vidio. Pogledaj ove zvončiće!
Ribar uzme kartu, primakne je očima da pogleda bolje, kad zaista, u Ludinoj kapi šest zvončića, u svakom po slovo, a kad ih pročitaš jedno za drugim, slova kažu: PLIVAJ.
Ribaru nije ništa jasno: tko da pliva? Češka se iza uha, ne zna što će, pa zgrabi svoju kartu i pođe natrag kući. Tvorničar gleda za njim, gledaju ga Asovi i Dvojke i tako do Kralja, i svi se čude što je starcu. A on hita kući i misli: vlastite oči su od mene Ludu napravile.
No kod kuće, umjesto Žene, za stolom ga dočeka Riba, još veća od one koju je ulovio.
Gdje mi je Žena?, poviče. Ali Riba ga samo gleda staklenim očima, ni glasa ne pušta, već stoji u tišini, dubljoj od najdubljeg mora u kojem je starac lovio.
Traži Ribar Ženu, pretražio je svaku sobu, svaki pedalj kuće pročešljao, ali Žene nigdje. Kad je sve triput prešao, onako umoran i izgladnjeo, sjedne za stol, uze nož, pa raspori Ribu.
A kad tamo, ima što vidjeti: nova karta, a na karti opet Luda.
Neće me oči još jednom prevariti, pomisli, i zagleda se bolje u zvončiće. Ali u njima ovaj put ne vidi ni slova. Gleda tako Ludu, a sve mu se čini da Luda gleda njega. I samo što je jednom trepnuo – u Ludinim očima prepozna oči svoje Žene.
Prestrašen, Ribar okrene kartu. Kad ono, na poleđini sitnim slovima piše: bio jednom jedan Čovjek koji je ulovio ogromnu Ribu. Ali Riba mu je pobjegla.
Barba Ezop na to skine ribu s roštilja i počne je rezati na sitno.
I što je onda bilo?, upitah.
Šuti i jedi, reče otresito i pruži nam svima po zalogaj.
Više nitko ništa nije pitao. Sjedili smo oko vatre, jeli smo ribu, a riba je jela nas.
Polarna bajka
Izgledalo je kao jednostavan posao. Najprije podignem jedno krilo, onda drugo, mašem iz sve snage i malo po malo osjećam kako mi noge više ne dodiruju tlo. Ništa lakše od toga.
Ali čini se da je netko pozornicu posuo ljepilom. Ma koliko pokušavao, ne uspijevam se odlijepiti od nje. Plavičasti reflektori me zasljepljuju i pred sobom ne vidim ništa. Čujem samo smijeh. Osjetim kako mi se s kljuna znoj cijedi u usta. Ali smijeh je dobar znak. Čim ga čujem, znači da ništa još uvijek nije pošlo po zlu.
No tada glasovi iz publike počinju odbrojavanje i zaboravljaju na mene. Nova je godina. Dok se svi u veselju odljepljuju od Zemlje, ja odlazim do šanka i naručujem Coca-Colu s puno leda. Zabadam kljun u čašu, ali tako ne uspijevam ništa popiti. Zatim je pokušavam primiti krilima, no to ispada toliko nespretno da mi čaša pada na pod i razbija se. Konobar mi kaže: ptico, sad si gotova! Hvata me za krilo, kroz gužvu me vuče prema izlazu i izbacuje van. Slijećem zaronivši kljunom u asfalt i vrata za mnom se zatvaraju. Na njima je natpis LUDA ZABAVA OD SUMRAKA DO ZORE! i odmah do njega drugi, TRAŽI SE PINGVIN. Vani je sve tiho i buka do mene dopire kao kroz vodu.
A onda, u jednom trenutku, glasovi opet postaju jasni. Još netko izlazi van. Podižem pogled i na vratima vidim djevojku. Naginje se nad mene i zabrinuto pita: jesi li povrijeđen?
Ništa strašno, kažem joj.
Ma pusti ih, veli ona. Ionako je to samo hrpa pijanih budala. Ti si jedina zanimljiva osoba koju sam vidjela ove večeri. Imaš sjajan kostim, a i nastup ti je bio urnebesan.
Hvala, odgovaram, pokušavajući ustati. Oslanjam se na krilo, ali bol je prejaka pa odmah skliznem natrag na beton. Tek tada vidim da mi je krilo pomalo iskrivljeno i nešto veće nego inače.
Ni njoj to nije promaklo. Prima me pod krilo i kaže: ništa strašno? Hajde, pođi sa mnom da to sredimo.
Dok slijedim djevojku, svuda oko nas čuju se potmuli glasovi, pucnjevi i pjesma. Hodamo tako nekoliko ulica, a onda ulazimo u zgradu prljavozelene fasade.
Ulazimo u stan na prvom katu. Djevojka mi kaže da se smjestim na kauč. Odmah odlazi do dubokog zamrzivača i odanle vadi pozamašan komad leda. Evo, kaže, motajući ga maramom oko mojeg krila, od ovoga će ti splasnuti oteklina.
Hvala, kažem joj. Poljubio bih je, kad bih imao snage, hrabrosti i par toplih usana. Zaokupljen tom idejom, ni ne primjećujem da je djevojka, na kauču do mene, već usnula. I bolje da je tako: kako sam večeras spretan, tko zna što bi se dogodilo. Sa stola svlačim svečani stolnjak i pokrivam je. A zatim, posve nečujno, otvaram vrata ledene škrinje i zavlačim se unutra.
U toplini hladnoće i mraka, pred oči mi dolazi san.
Kao nekada, mama i ja stojimo na ledenom brijegu i promatramo istraživače. Na novogodišnje jutro skaču goli u polarno more i kupaju se sve dok sasvim ne poplave.
Pogledaj ih, komentira mama, uvijek ista stvar. Sutra će dobiti temperaturu i ležati u krevetu danima. Ali nikada se neće opametiti. Ni mi ne možemo letjeti, pa što? Ne sumnjamo zato u Boga. Sigurno je imao svoje razloge.
Budim se u kocki leda. Podižem poklopac škrinje. Na kauču, djevojka i dalje spava pokrivena stolnjakom. Pažljivo, da je ne probudim, iskradam se iz stana.
Vani je zapao snijeg i prekrio svu sinoćnju buku. Ulice su nijeme, prazne i nepomične. Dolazim do stajališta autobusa i tamo nailazim na poznati natpis: TRAŽI SE PINGVIN. Sitnim slovima ispod piše: NESTAO O BOŽIĆU. MOLIMO SVAKU KORISNU INFORMACIJU DOJAVITI UPRAVI ZOOLOŠKOG VRTA.
Točno po voznom redu, autobus pristaje na stanicu. Ulazim unutra, kimam vozaču i poništavam kartu. Njegov sam jedini putnik: autobus je posve prazan, kao i snježna cesta pred nama.
Već ste budni?, pita me vozač. Pa kakva je to zabava bila?
Urnebesna, odgovaram, i ne znam što bih još dodao.
Kroz prozor autobusa gledam bijeli svijet i nije me nimalo strah. Nova godina je tek počela. Znam da netko negdje uvijek treba pingvina.
Kalendar: priče iz Vanbalone izlaze ovih dana u izdanju AGM-a.
Nema takvog pripovjedača kao što je Barba Ezop. Svakoga travnja, čim prognozer na televiziji najavi sunčano i toplo vrijeme, idemo kod njega na vikendicu – i taj dan zovemo Danom Kao Iz Priče. Igramo nogomet, ludujemo šumom pretvarajući se da smo patuljci, oponašamo pjev ptica, beremo gljive i slažemo ih u veliku košaru od pruća. A kada se noć počne spuštati, Barba Ezop naloži vatru. Sjednemo oko nje, izgladnjeli i sretni, i dok Barba okreće meso na roštilju, pogleda nas Onim Pogledom i kaže: nego, da vam ispričam jednu priču.
Bio jednom jedan Čovjek, počne, a mi se već pretvorimo u uho. I svakog proljeća ista priča. Zapravo, sve je isto, samo je Barbina priča uvijek nova.
Znate li priču o Uskršnjem Zecu?, upitao nas je ove godine, ali mi smo je već znali napamet. Kako je Uskršnji Zec zaveo Kokoš, na prevaru joj uzeo sva jaja i odnio ih na bojadisanje, kako je nasamarena Kokoš završila na roštilju, jaja u torbi lukavog Zeca, a Zec u priči koju svi toliko volimo da je već znamo napamet.
Naravno da znate tu priču, reče Barba Ezop i uštipne se za brk. Ih, kako je ne biste znali…!
Godine su, eto, i njega napokon dohvatile. Nitko ne zna koliko godina ima Barba Ezop: neki misle da je star koliko i svijet, i da ni Zec ni Kokoš ni patuljci ni ptice nisu postojali dok ih on nije izmislio. Ako je to istina, na njegovom se licu to ne vidi. Otkad ga znamo, izgledao je kako danas izgleda. Mudre zelene oči, kosa boje brodova u brodogradilištu, dva gusta riđa brka kao dva plamička pod roštiljem, i smiješak skriven pod njima. Ništa u vezi s Barba Ezopom nikada se nije mijenjalo.
Ipak, ove godine na nismo jeli ni kokoš ni zeca, nego ribu. Bila je toliko velika da bi joj u želudac stala još jedna riba, a u njezin još jedna manja.
Dan Kao Iz Priče, pomislio sam, ove godine izgleda kao Dan Kao Iz Neke Druge Priče.
Kako to da nam danas spremaš ribu, Barba Ezope?, upitah.
Barba Ezop me pogleda odraslo i velikom viljuškom okrene ribu. Zatim se okrene k nama i reče: bio jednom jedan Čovjek, a mi se već pretvorismo u uho.
Bio jednom jedan Čovjek koji je ulovio ogromnu Ribu, počeo je. Donio ju je kući Ženi i ona se, sva ozarena, odmah dala na posao. Položila ju je na kuhinjski stol, uzela veliki nož i rasporila joj utrobu. A kad tamo, imala je što vidjeti –
Drugu ribu?, upitah.
Ne, nego kartu. Pravu igraću kartu s likom Lude. A baš je bio Prvi april i stari Ribar pomisli: netko se našalio sa mnom, pa hoće od mene napraviti Ludu baš kao što je ova na karti. Vidio je Ribar u životu sto čuda, i Velike Piramide, i Kišu Skakavaca, i Čovjeka Koji U Sekundi Izroni Vjedro Suza i tako do sto, ali nikada nije ovakvo što vidio. A stotinu i prvo čudo pod kapom nebeskom ne postoji, i tako se Ribar domisli: netko me hoće ludim napraviti.
Ostavi tu Ribu, reče on odlučno i udari šakom o stol. Nitko od nas, Ženo, neće Lude praviti, pa makar gladni pošli na počinak. Ali Ribarova Žena se nije dala odgovoriti od takvog slasnog zalogaja, pa mu odvrati: možda karta i jest šala, ali riba nije. Ako ti je čist obraz miliji nego pun želudac, ti lijepo uzmi tu kartu, a meni ostavi ribu.
Tako je i bilo. Žena mljackajući nastavi spravljati večeru, a Ribar uzme onu kartu i zaputi se u tvornicu karata. Tamo ga primi Tvorničar i Ribar odmah upita: kome ste prodali ovu kartu?
Tvorničar odmjeri kartu i reče: vidio sam sto čuda, i Velike Piramide, i Kišu Skakavaca i tako do sto, ali ovakvu kartu još nisam vidio. Pogledaj ove zvončiće!
Ribar uzme kartu, primakne je očima da pogleda bolje, kad zaista, u Ludinoj kapi šest zvončića, u svakom po slovo, a kad ih pročitaš jedno za drugim, slova kažu: PLIVAJ.
Ribaru nije ništa jasno: tko da pliva? Češka se iza uha, ne zna što će, pa zgrabi svoju kartu i pođe natrag kući. Tvorničar gleda za njim, gledaju ga Asovi i Dvojke i tako do Kralja, i svi se čude što je starcu. A on hita kući i misli: vlastite oči su od mene Ludu napravile.
No kod kuće, umjesto Žene, za stolom ga dočeka Riba, još veća od one koju je ulovio.
Gdje mi je Žena?, poviče. Ali Riba ga samo gleda staklenim očima, ni glasa ne pušta, već stoji u tišini, dubljoj od najdubljeg mora u kojem je starac lovio.
Traži Ribar Ženu, pretražio je svaku sobu, svaki pedalj kuće pročešljao, ali Žene nigdje. Kad je sve triput prešao, onako umoran i izgladnjeo, sjedne za stol, uze nož, pa raspori Ribu.
A kad tamo, ima što vidjeti: nova karta, a na karti opet Luda.
Neće me oči još jednom prevariti, pomisli, i zagleda se bolje u zvončiće. Ali u njima ovaj put ne vidi ni slova. Gleda tako Ludu, a sve mu se čini da Luda gleda njega. I samo što je jednom trepnuo – u Ludinim očima prepozna oči svoje Žene.
Prestrašen, Ribar okrene kartu. Kad ono, na poleđini sitnim slovima piše: bio jednom jedan Čovjek koji je ulovio ogromnu Ribu. Ali Riba mu je pobjegla.
Barba Ezop na to skine ribu s roštilja i počne je rezati na sitno.
I što je onda bilo?, upitah.
Šuti i jedi, reče otresito i pruži nam svima po zalogaj.
Više nitko ništa nije pitao. Sjedili smo oko vatre, jeli smo ribu, a riba je jela nas.
Polarna bajka
Izgledalo je kao jednostavan posao. Najprije podignem jedno krilo, onda drugo, mašem iz sve snage i malo po malo osjećam kako mi noge više ne dodiruju tlo. Ništa lakše od toga.
Ali čini se da je netko pozornicu posuo ljepilom. Ma koliko pokušavao, ne uspijevam se odlijepiti od nje. Plavičasti reflektori me zasljepljuju i pred sobom ne vidim ništa. Čujem samo smijeh. Osjetim kako mi se s kljuna znoj cijedi u usta. Ali smijeh je dobar znak. Čim ga čujem, znači da ništa još uvijek nije pošlo po zlu.
No tada glasovi iz publike počinju odbrojavanje i zaboravljaju na mene. Nova je godina. Dok se svi u veselju odljepljuju od Zemlje, ja odlazim do šanka i naručujem Coca-Colu s puno leda. Zabadam kljun u čašu, ali tako ne uspijevam ništa popiti. Zatim je pokušavam primiti krilima, no to ispada toliko nespretno da mi čaša pada na pod i razbija se. Konobar mi kaže: ptico, sad si gotova! Hvata me za krilo, kroz gužvu me vuče prema izlazu i izbacuje van. Slijećem zaronivši kljunom u asfalt i vrata za mnom se zatvaraju. Na njima je natpis LUDA ZABAVA OD SUMRAKA DO ZORE! i odmah do njega drugi, TRAŽI SE PINGVIN. Vani je sve tiho i buka do mene dopire kao kroz vodu.
A onda, u jednom trenutku, glasovi opet postaju jasni. Još netko izlazi van. Podižem pogled i na vratima vidim djevojku. Naginje se nad mene i zabrinuto pita: jesi li povrijeđen?
Ništa strašno, kažem joj.
Ma pusti ih, veli ona. Ionako je to samo hrpa pijanih budala. Ti si jedina zanimljiva osoba koju sam vidjela ove večeri. Imaš sjajan kostim, a i nastup ti je bio urnebesan.
Hvala, odgovaram, pokušavajući ustati. Oslanjam se na krilo, ali bol je prejaka pa odmah skliznem natrag na beton. Tek tada vidim da mi je krilo pomalo iskrivljeno i nešto veće nego inače.
Ni njoj to nije promaklo. Prima me pod krilo i kaže: ništa strašno? Hajde, pođi sa mnom da to sredimo.
Dok slijedim djevojku, svuda oko nas čuju se potmuli glasovi, pucnjevi i pjesma. Hodamo tako nekoliko ulica, a onda ulazimo u zgradu prljavozelene fasade.
Ulazimo u stan na prvom katu. Djevojka mi kaže da se smjestim na kauč. Odmah odlazi do dubokog zamrzivača i odanle vadi pozamašan komad leda. Evo, kaže, motajući ga maramom oko mojeg krila, od ovoga će ti splasnuti oteklina.
Hvala, kažem joj. Poljubio bih je, kad bih imao snage, hrabrosti i par toplih usana. Zaokupljen tom idejom, ni ne primjećujem da je djevojka, na kauču do mene, već usnula. I bolje da je tako: kako sam večeras spretan, tko zna što bi se dogodilo. Sa stola svlačim svečani stolnjak i pokrivam je. A zatim, posve nečujno, otvaram vrata ledene škrinje i zavlačim se unutra.
U toplini hladnoće i mraka, pred oči mi dolazi san.
Kao nekada, mama i ja stojimo na ledenom brijegu i promatramo istraživače. Na novogodišnje jutro skaču goli u polarno more i kupaju se sve dok sasvim ne poplave.
Pogledaj ih, komentira mama, uvijek ista stvar. Sutra će dobiti temperaturu i ležati u krevetu danima. Ali nikada se neće opametiti. Ni mi ne možemo letjeti, pa što? Ne sumnjamo zato u Boga. Sigurno je imao svoje razloge.
Budim se u kocki leda. Podižem poklopac škrinje. Na kauču, djevojka i dalje spava pokrivena stolnjakom. Pažljivo, da je ne probudim, iskradam se iz stana.
Vani je zapao snijeg i prekrio svu sinoćnju buku. Ulice su nijeme, prazne i nepomične. Dolazim do stajališta autobusa i tamo nailazim na poznati natpis: TRAŽI SE PINGVIN. Sitnim slovima ispod piše: NESTAO O BOŽIĆU. MOLIMO SVAKU KORISNU INFORMACIJU DOJAVITI UPRAVI ZOOLOŠKOG VRTA.
Točno po voznom redu, autobus pristaje na stanicu. Ulazim unutra, kimam vozaču i poništavam kartu. Njegov sam jedini putnik: autobus je posve prazan, kao i snježna cesta pred nama.
Već ste budni?, pita me vozač. Pa kakva je to zabava bila?
Urnebesna, odgovaram, i ne znam što bih još dodao.
Kroz prozor autobusa gledam bijeli svijet i nije me nimalo strah. Nova godina je tek počela. Znam da netko negdje uvijek treba pingvina.
Kalendar: priče iz Vanbalone izlaze ovih dana u izdanju AGM-a.
