davor šalat
Davor Šalat
. . .
Riba prezire sva usta koja je izgovaraju.
Ona, nijema, zatravljuje mnoštvo. Nasilni
su glasi što mreškaju površinu, bježi krljušt
rukama nesviklim na ponor. Riba izranja u
drugi svijet: mrklo smo more koje je
odškrinula.
. . .
Sad je snijeg i ruka se više ništa ne pita.
Zameteno dijete ljubomorno šuti svoje
ime, jecajnim okom obnavlja svijet.
Rastvara se svaka točna rečenica i obrazi
se grče tajnim grimasama. U pahuljama
nestaje glasova, zima je bjelja od svakog
šaputanja.
. . .
Zabrujao je trg. Papreni glasovi u
nijemom uhu. Ti si daleka glava
što se smiješi natrulim silnicima.
A sunce pegla sve razgovore i
protivnikov glas u tvoj se promeće.
Gdje su sad zjenice što gledaju iznutra?
Šapći svoje ime, skorašnja magla
zbrisat će slova, lica i trgove.
. . .
obzidano je
tamjanovo zrno,
samog sebe
hram
proždire.
preodjenu se ljudi
u sahnule cvjetove,
latice bazde
po natrulom vjetru.
oko je golo,
izokrenuto prema sebi:
tu je tek mjesto tvog počinka,
bez lica i bez jezika.
. . .
čemu pjesma
u svečan čas?
trnje se spušta
i ruke grabe patnju.
što nas to ucjeljuje
u sumraku što grize oči,
koja glazba rastapa brda
i svjetlosni križ u tišinu zabija?
. . .
Sipi grahorno zrnje. Rasplićeš se u lasi
što naliježu na livadu. Spepelit će se
zapešća i trava će obrasti dlanove. Sam
si protiv zemlje, stablo što se zalud cijepa
od korijena. Već sunce ti propuhuje
zjenama, a lasi opožare san.
. . .
zgužvana obličja:
zjene pod zakrivljenim
sjekirama.
korak nijem,
no jasan mu odjek
nad vodama.
u raju
nož.
krvavog ga beremo.
. . .
kad skineš ruho,
ostaje sunce.
u svjetlosti
blijediš li ili čvrsneš?
a srce
tek tama svlači.
vlaži obraz
stidljivoga Boga.
. . .
požutjele jabuke
otkrivaju ranu:
noć se udjenula u koštice.
ruševna im gradba:
zemlja bubri njihovom truleži.
a vjekuje tek vjetar,
propuhuje prazninom,
nad glinom širi rubove neba.
. . .
optočen zvučnom kožom,
srašten s rubovima usana,
dojavljuješ se pogrešnom gradu
i nemuštim pticama.
svirka se zbiva.
koja je tvoja struna?
lutnja si ili svirač,
školjka čijeg mucanja?
. . .
stolac gori iznutra,
čega bismo se još trebali bojati?
stvari rastu prema sebi,
u stisnutim očima tek je svjetlost?
sunce je spalilo svaki svrhovit hod,
samo u suncu sve sad postoji.
. . .
jecaj prije stabla,
pogled prije oka.
zalud straže i bdjenja.
koji biva,
On nas sluša i sabire.
. . .
ti si moja ptica
pod okrutnim suncem.
učim ljepotu
uspaljenog perja.
tvoje ciktanje
moj je glas koji nosiš nebu.
ja sam umro,
ti još čuvaš moje goruće ime.
. . .
obrnut je grad:
vjekuju ulice,
a koraci se trune.
zvijezde nam domahnu
- ove noći
smrt je pitomija zvijer.
iz veža med:
tijela se tanje
na slatkoj mjesečini.
. . .
ništi se korak.
stopala skupljena
u nevidljiv ples.
razglasite mirovanje:
sjemenke bubre u dremljivoj zemlji.
grane vam spremne,
slijepci pod budućim pupovima.
kukovi priječe hod,
u nutarnji pokret
iščezava tijelo.
. . .
Pred stopalom nerazgoriva svijeća.
Tako se tope svi tragovi, iz ničega
Nitko prispijeva. Paučina smo, mjesto
gdje prostor sebe opipava. I sve su
nam lampe tek obrnuti mrak, svaki
korak čvršća nam tama opčarava.
