Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

mario dabo

Mario Dabo

Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum

 

Novaljski capriccio

ovdje-tamo,

možda nekoliko koraka dalje

ili bliže prekrivenih grobnica. kao

izraz dalekog vremena, kojem ni jedan

brod utekao nije. dok bogovi odmaraju

s kosturima čujem nevidljivu ceciliju

kako viče: točno sam znala da će potonuti

brod, da će se dogoditi zemljotres. nimalo čudno,

odgovorim i započnem kopati sjevernije.

ona pruži ruku otkrivenoj krstionici,

reče: gdje je ta vaša zemlja? – a voda

stajaše s lijeva i desna, i pod sliku koju

pamtim sakrila se zmija.

i ne mogu točno

odrediti.

 

od zapovijedi do izvršenja

dug je put.

 

 

Golaći

pojavili su se odjednom. puno manji od čovjeka a nisu bili puževi. uhvatio sam jednog. stoji u staklenki zatečen. ni sam ne zna kako je stigao, kako se dao. već su se udaljavali, ali nisam mislio, samo udario rukom kao veslom po gustišu. eto, imam ga, još je živ i ne znam kako da ga imenujem. spava i spokojno broji dane. čeka milosrdnu ruku. čeka način na koji je stigao.

 

i opazih ga, pljunuo je kao kurva u moju sliku na staklu. sada te baš neću, mislim, sad trpi prazninu. gledaj, ponekad osjeti kako to izgleda ili umri. oslobodi me misli, grijeha, istine. živi iznutra ako možeš. neka ti Bog oprosti biti crv. budi pjevač, tehnološki otpad, imaj muda biti čovjek ili besmisleni ljubavnik, ili gospođa na petama. inače ću govoriti do iznemoglosti.

 

dok poludim, dok ne usahnem ja i čitav ovaj svijet. samo nemoj biti gol.

 

 

Što ljudi govore

nastojiš podignuti zid. potom se predomisliš, ostaviš hodnik vrtnim mravima. shvatiš da postoji i šutljiv život, spreman iskopati vršak usitnjene zemlje. grad sluša što ljudi govore. saznaje sve o neprirodnosti.

 

jabuka udari o tlo, koštice se zabiju u zemlju, iz truleži rastu atmosferski leptiri. sutradan, ptice izvlače hranu nabrušenim kljunovima, a onda megalomanski gledaju trulež. pomisle, zbog njih to sve i postoji. već slute i košticu, ali ne smiju prići blizu, nastoje ostati tamo gdje ih nitko ne vidi.

 

pod njima prede smrt. nastaju spiralni crvi, ruju, tobože ne bi oni, ali jedu nezasitno, zato im ne trebaju zubi. perje se zaustavi na krovu. tamo ima mladih ptica, koje misle kako je zrak suh i ugodan, a onda se i one prevare. polete gore ili dolje.

 

ima više načina.

 

 

Kolodvorske inhalacije

dvor za kola, a neki baš tu žive u skladu s vremenom. po tisuću puta krenu ispočetka i zaustave se pred vratima javnog zahoda. vlakovi zalutaju u srednji vijek, obole od jake groznice. u povratku zgnječe nekoliko ljudi, za kojima nitko ne plače.

 

ako si već tu, pokušaj biti smiješan. u protivnom, ozbiljnost navuče neko sumnjivo lice. kroz pet minuta nabrojiš deset lopova. novčanik ti je u džepu, ali sumnjaš. mašinerija nestane iza brijega, a tamo gore žive stonoge. drže se načela, kao iskusni stratezi,

 

i znaju, da običan vršak penisa neće nikada izrasti u nešto značajnije.

 

 

Inače bi se pretvorio u metal

grad upoznaješ

ulicu po ulicu. pritom,

slučajno zalutaš u drugi, ali

djeluješ hrabro. ljudi slute čarobnu

moć govora. još te samo crijeva nisu

iznevjerila. u izlogu lijepo odjevene lutke,

zavidiš im. svi žure, ti si na početku.

poznanici šeću. vidiš pazikuću, žena

ima lijepe čvrste sise. on uredno ošišan,

u džepu ima račun, koji nisi platio. noć

opusti mišiće. buljiš u tijelo prije

lijeganja, na njemu sva nemaštovita

lica. zaspeš mišlju na ženu, zatire te

njena silueta. ne pališ lampicu,

valjda si je shvatio kao igračku.

inače bi se pretvorio u

metal,

potonuo za

jakog pljuska.

 

 

Dežmanov prolaz

divlja rijeka

i crna kava zaborava,

kad oko podne ljudi iz centra

gledaju ispisane grafite

ili bulje u električni tramvaj.

čini ti se, sunce bi moglo obasjati

psa napola izjedenog od buha,

uličnog prodavača novina,

ženu koja skida kaljužu uroka s

pijanog mužikaša,

razbacani kroki kroket

i sumnjivu djevojčicu s lutkom,

koja uopće ne traži mamu,

jer ne može joj pomoći da se

odluči za krokodilski

par cipela.

šteta,

tako je posvuda

slatka.

 

 

Intermezzo

prepečen tost i losos na razlistanoj podlozi u očekivanju. nož ispada iz ruke, dalje, ide sve po planu. izmišljam alternativu probave a nisam još zagrizao. neki žuti umak potreban je crvenom luku. bez pretjerivanja, molim lijepo, ganut sam mirisom rijeke na stolu.

 

u buduće, zahtijevat ću vino s mirisom loze, nekim sitnim radostima izravno zapovijedati. ali, jednoga dana, kad sve to prođe ne želim se osvrtati. imam drugog posla u izobilju. evo, ozbiljno gledam planetarij. sve to prolazi kroz kralježnicu, glavinjaju zvijezde u novim dimenzijama.

 

gore, svi čekaju povoljnija vremena. mogao sam danima jesti. nije bilo nikog da kuži podvalu. probudim se na nekoj udaljenoj zvijezdi, a Zemlja, kao da je sve potkupila i otišla još dalje.

 

 

Ne sjećam se kad mi je zadnji put mozak bio tako čist

starac ulazi u pivnicu i pozdravlja. ruke mirišu na ocean. ispod rukava vide se sidra, ženska imena. kad skine čizmu, iz nje izađe rak, sa zadovoljstvom otvori kliješta i čeka pogodnu priliku.

 

čitavo popodne pije, usput jede slanu ribu, iz džepa vadi kruh, spominje ratnu mornaricu, tipa u ruševinama. razbije čašu. golim je rukama vadio krhotine iz naborane kože.

 

vidio sam da je poslije svega ostao isti gad. s mrežom na usnama i s očima nečije osvete.

 

 

Čovjek i selidba

prije nego su dojahali konjanici,

sakrio je mudre djevice u plejadu ljiljana.

 

možda je prošao

život sredinom proljeća, ali

više nema nikog da to izračuna.

zatim, pomisli na usta u kojima jedan

poljubac čuva onu mrvu puta,

između prve i desete

stepenice.

 

tvrdeći,

kako je sve počelo iz trbuha.

 

 

Kratka priča

za jutra, užurbana posada skuplja preostale

gnjide.

 

trpa ih u vreću

pokazujući svu raskoš

otimanja. ti uporno čekaš sunce,

proviri mala usijana glavica, izbljuje

žuč i neku novu boleštinu od koje i bog

pere ruke. vučeš se gradom, preplašiš

koju zaostalu pticu što se osjetila

jaka nad neukusnom ljudskom ranom.

navečer, kiša lupa po krovovima. gledaš

crnu kutiju postojanja, u njoj sve je idealno

bezbolno. gušiš se od sitnica. zatvaraš oči

da ne umreš od straha. moraš sam kad ti

svi trebaju. nikako da izraste

malo titrajuće

svjetlo.

 

nema te, i znaš,

uvijek će tako biti dug život, kratka priča.

 


Strašno je ne razumjeti Wagnera

 

Zapanjeni prostor

jedrenjaci koji tonu po nekom nepisanom

pravilu.

 

sjena dječaka

s upaljačem u džepu.

rijeka Ems, koju si slijedio do mora neobjašnjive

skromnosti. u suton, to više nije bila riječ

zapanjenog prostora, da bi nešto izgladio ili

pustio svojim putem. puno obećanog ništa u tek

zakopanim sjemenkama i očaj kada ti dojadi

metalna igračka. a potom cuga, djevice iz

Leera s cvijećem u kosi. pregažena

mačka na putu. usna s koje

nećeš obrisati

suzu.

 

ne,

nizašto, ne pokušavaj.

 

 

Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum

ne udaram poput Alija,

ali ja sam teškaš u svakom pogledu.

 

volim

lucidnost prvoligaša i

jednostavnu ševu. dok sam bio

mali vuk, janje sam lizao po vratu.

koliko puta htjedoh ga pojesti a opet,

stvari se mijenjaju, ništa ti ne fali,

možda treba zaleći u rov i čekati

gusjenicu, osluškivati zemlju, mokriti u

konzervu. ako je teško, pretpostavi, meni

pripiši bunilo njima kokosovo mlijeko.

vrijeme će sigurno raskrinkati cica macu,

a nekad je mirisao šafran, materično

jedinstvo. budi pjesnik, ne, radije ću biti

otok Ameland. ja ne mogu a da se ne divim

mravima. možda postoji kakav tajni smisao,

koji još ne znam. sunce hvata maglu. ustajem

i zaboravljam gomilu luđaka. buljim u

cijev. pun mi je kurac te

kokošje juhe.

 

htio bih sve pobiti

i mirno otići na svetu misu.

 

 

Nedovršena sluz

kilometri nijemog filma, goniči stoke, ispeglane novčanice. kad kažem tamo, što znači da možeš prijeći u tri koraka a uglavnom nigdje. posljednji je gospodin rasporio jastuk kao od zajebancije i raspršio perje. dijete je plakalo.

 

baš je plakalo kako se plače bez prednjih zubi izlazeći iz kamp-kućice, da ulovi žabu ili papirnatu jedrilicu. šutjeli smo, sigurni da žena neće izaći iz otvora za ventilaciju. a kao da je ugledala Boga koji hoda, i htjela bi samo kratko.

 

recimo, da upali svijeću.

 

 

Vrh dobre nade

kaže sve, ostalim riječima, ničim. kad ne pristaje dogoditi se, strah je najbolji čovjek na svijetu. možda uglavnom jednake riječi koje nismo nikada do kraja, ali vidiš, naziru se djelići s petnaestog kata, i to jednostavno radi samo. mame te kuće. ne možeš odvojiti izravnu sekundu, možda zrak proziran i čist.

 

samo tamo postoje sve činjenice, i kaže: sve počiva na svom mjestu.

 

 

Kad se pijetao oglasi

sumnja u riječi izgubit će

bitku,

i savršeni šetači napustiti

magistralu.

knjiga će se zatvoriti a mi

otići daleko. na trenutak, objesit će tvog

guštera domoroci i pojesti ga s kožom.

 

ja ću se smrznuti od straha,

ti baciti na stol iznošene stvari kao na licitaciji.

kopilad će vikati nečujnim fosilima

a sunce rasti da me odjene.

život ću ispričati u nekoliko ozbiljnih riječi,

kao da govorim o računima ili utvarama

s kojima borba nije imala smisla.

 

smanjit ću se.

ne znam što ću biti tada,

ali neki pijetao uvijek ostane u

čovječjem dvorištu,

da kaže

srami se

 

i neće ti biti dosta.

 

 

Ljestve od meda

Cafe Marsche, Essen, Kenedy Platz, 1989.

 

istina o Ionescovim stolicama. u času kad prijeđeni put sagledavaš iz mrtvog kuta, i srce odvažno kazuje: više te se ne tiče zaliječena pjesma. bijeli mrav i stol za tamnoputu Carmen. rušenje konja. čarobni štapići sudbine zabijeni u crni lopoč. smjeli letači, ljestve od meda, alge.

 

samo noću, dok školjke miluju iznuđene brazgotine, a zečevi izlaze iz ugaslih vulkana. upisujem: svijet je uglavnom takav, da bi ti mogao zaspati, amen.

 

 

Strašno je ne razumjeti Wagnera

vjerojatno postoji način da vidiš lišće, kako pada na zemlju ako grad u kojem živiš nije sasvim popločen. lice možeš sakriti, pojave ne.

 

kažu, događa se svake godine otprilike u isto vrijeme. ako ne padne, reci kamo ga odnosi vjetar. netko, koga nije briga i govori istinu.

 

 

Čarobna svjetiljka

neke smo

iz čista mira pogasili i

za to ne postoji krivac, nema priče

zbog koje smo mogli odgoditi ili

posustati.

 

kad se najmanje nadao

čovjek je imao glavobolju,

a žena progutala šaku sedativa.

 

držali smo je u ruci,

samo anđeo zna kako je

mala granica između kratkih razdoblja

sna i zbroja brojeva. ne obrnuto,

ne ljupko s toliko

svjetla.

 

reci,

kakva je tajna

ostala iza,

 

koja

nesuđena boja.

 

 

Južni sektor

bilo bi dobro

popiti pivo u kakvoj staroj rupčagi.

nikome ne čini dobro vrućina.

treba stati, misliti da si stao i kad si stao.

kad se gomilaju nevažne stvari

u samo jedno oko a drugo je umorno

izmaknulo,

u iznenadnoj naprslini,

olovu što se prenosi s koljena

na koljeno, ili posve anonimnom licu

dok je preklinjalo za život

i tome slično.

 

da samo znaš,

koliko je mali prostor

ta pouzdanost. koraci što odmiču,

trzaji na vratovima žednih ljudi.

sjedim tu, razmišljam prije ulaska vlaka

u stanicu, često dospijeva neki zvuk

bez mnogo truda

i škripi svaki kotač

pojedinačno,

a čovjek

misli da je gotovo.

 

 

Guščji krajolik

gledam guske na sjevernoj strani. čuvari bi trebali biti tamo na osvijetljenom nasipu. prekriženih nogu mrmljaju sebi u bradu, i čekaju blagdane.

 

mičem pribor za pušenje sa stola, otvaram muzičku čestitku. s požudom razmičem prste i pratim trag snijega, dok lovi pustolovno nebo.

 

iskreno rečeno, meni je dosadilo pretjecati plivače. svaki put pustili su da to učinim u miru. ne mogu se potužiti. dobri, neki bogati ljudi, od prvog dana.

 

 

Iseljenički piknik

 

prostirem stolnjak vadim plastiku, balon od

svinjskog crijeva i klupko sjemenki

 

moja žena hoda prečicom, u mirišljavoj rijeci

pere ruke do laktova

 

poslije jela gledamo, dijete pušta zmaja koji

neće pa velim, zbilja nema vjetra fuj popodne

 

riječi su teške poput ostataka koje ostavljamo

na za to predviđenom mjestu

 

ako slučajno zaluta zvijer ili neko samo po sebi

žalosno stvorenje

 


Bilješka o autoru

 

Mario Dabo, rođen 28. veljače 1965. u Pagu, ali je podrijetlom iz Novalje gdje je odrastao. Pjesme objavljivao u Quorumu, Vijencu, Maruliću, karlovačkom Svjetlu i Hrvatskom slovu. Nastupio sa stihovima na Radio Kölnu, u emisiji na hrvatskom jeziku. Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini 1997. godine. Objavio: Od marča do marča (1996); Mi smo u sredini (1997).

Živi i radi u Zagrebu.Bavi se i slikarstvom.

 

Knjiga pjesama Maria Dabe Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum bit će objavljena u listopadu/studenom 2004. u izdanju Naklade MD.