saša meršinjak
Saša Meršinjak
"U RUHU GURUA" - izbor
DRNJI
Ako između tona i tona
ustremljen tigar se grči
ako bog u ruhu gurua
gura ruku u predmetni prostor
ako u crti more drhti
i zidovi dišu i ako imaju uši
gruni drnja iz svog uma trnje
prsni
prste zabodi duboko u zemlju
ovu zemlju gusto tkaj
u perzijski tepih sna
na razboju ludila
i neka te drma bol
ako nema boljeg
od vrha
do dna
O TOME KAKO MANDELJŠTAM
PUCA U JOSIPA SEVERA
Zdravstvujte druzja komsomolci
semantički konkretisti
les enfants de la patrie
šumno teku potoci restlova
iz okamenjene hljebnjikovljeve vreće
severovi usijani prsti
grčevito crtaju piruete
po kolektivnoj inteligenciji zaborava
eh nitko nije prorok u svom poroku
kroz staklo sna sever puca
u đerdane zlatoustih fetusa
kako krasno sišu asonance ob polnoć
u pomaku mjesečeva sjaja
u pogrešci paralakse
glave im sneno padaju poput niske
suhih grožđica
poput riječi zgnječenih gospođica
u procijep sna i prakse
među zašećerene hazjajinove brkove
kakva li gomila tog pjesničkog drača
izludjeli osip blještav kao metafora
zalutao na severovim dlanovima
uzalud cilja kroz gluho inje
u anđela na mudru konju
al hitac se ne čuje
tek kristalni odjek
sibirskoga plača
kad spavam
moja blistava glava
nišani u ništa
tako je savršena
moja nišanska sprava
LE BATEAU IVRE
Kapetane pomakni ruku s pramca
da vidim otkud pušu vjetrovi
pandorin kovčeg užasa
iz školjke u tvojoj čvornatoj šaci
daj ruma onog s jamajke
da osvjetlim bjelinu moje riječi soli
i grote cijele ratne flote
naš brod besciljno pluta
na moru stoje zbunjeni glazbenici sudbine
na krmi nikog nema osim saharskog pijeska
izdale nas zvijezde i još se glasno hihoću
nad našim bespućem
premalo je u nas mornara a previše kormilara
kapetane
more ima ponos dublje je od čovjeka
naš brod ima samo prkos
od vijeka do vijeka što više brodimo
cilj nam je dalji
prostor ionako uvijek krade
i makar sam tek mali od palube
imam zube i nije mi svejedno
da li ovaj brod gradimo od šibica
ili nade
HAJKA
Ovo nije puka metafora
nije pjesnička bajka
ovo je naprosto hajka
ovo je hajka na zvijeri i ljude
ovo je hajka na pametne i lude
ovo je hajka i na ptičja jaja
u sezoni i za lovostaja
ovo je lov na lovce
i na pse hajkače
ovo je hajka
na slabije i jače
ovo je hajka
na kamen bilje i misli
u mrežu hajke svi smo se stisli
braća sestre i majke
bože
osjećaj hajke mami nas i liječi
u nedostatku riječi
U RITMU VLAKA
Putuje vlak u zelenoj jezi
jezi zelenoj kroz brzinu
tone u dubinu u nigdinu
pejzaž miriše silovito diše
prostor gine od sabljaste jeze
moja glava ne postoji više
kiša pada mudruje luduje
vlak ogrlica u krvi mi se njiše
rastaču se biser svjetovi
u slike bojim se junački
pjeva mi kamen u kotaču tijela
ruše se rešetke tuneli misli
bol mi sanja svilenu dušu
dvomisli tromisli nemisli
ruše se ni u šta začuđeno
kakav dar taj pucanj kiše
ništa više ništam ništa
smijem smijeh metalno ništa
sasvim mrtav iza sedam brda
nikom slike ne dam
čudim ženu češlja kosu
čudim jutro podne čudo
čudim ludim ludim čudim
čudim čudim ludim ludim
u praznoj čaši
uzalud se ljube
naše dvije
četkice za zube
ŠTAKOR
U podrumu ovom između vreća od smeća
najednom mi na pleća skače mali stvor
s očima hematitskim krznom od crne vatre
kroz tišinu gledamo se ja i štakor
u mitskoj mržnji koja nas začudno spaja
je li ovo mora ili tako mora biti
zbog neznanog zlotvora
ta lovio sam ga zamkama i špekom
otrovom mog tavorenja i uzaludnih riječi
a on na meni kleči ko avarski car
i carskim mirom bulji u moj užas
što se više bojim štakor je sve veći
i blješti bojom safira i ledenom pozlatom
bože odgrist će mi nos ući u jezik pojesti jaja
drhtim mokra čela on raste sveudilj
ta gnjusoba hoće me za roba
iz očiju padaju mu kraste
pretvara se gle u bijela anđela
ne govore mi usta ne slušaju uši
zid tišine protegao se do beskraja
na splavi od strave štakor na meni pluta
okupan u veličanstvenoj sreći
u ovoj svilenoj vatri gorimo oba
u nekoj sasvim trećoj peći
PONOĆNA PJESMA
U gustom mraku lišće jede
svoje biserno granje
grane glođu svoje granitno stablo
stablo bešumno nagriza
panj na kojem stoji
panj broji svoje kristalno korijenje
točno je ponoć
na vrhu mrtve biljke
kroz posvemašnje srebro
procvjetao golem crni cvijet
iz njega kaplju suhe suze
duša moje olovke
Miroslavu Kutanjcu
Ako misliš da nas napustiš
odnesi moje kosti
u dvorane smrti
uprti na svoja pleća
nokte i snove
i nek te prati sreća
nemoj dati da nas
iz života bude
one silne mrtve lude
neka plate oni koji te prate
odat ću ti tajnu makar neću smjeti
pred prošlošću se ne stidi
dolazak se vidi
odlazak osjeti
Ivanu Lackoviću Croati
stanujem u tvojoj kući
bez broja
jedna je soba moja
nježna eksplozija boja
Prolaziš kroz mene
kao kroz odškrinuta vrata
tvoja arijadnina nit
ostaje sklupčana
ispod mojeg nepca
tragovima zmije crtaš labirint
i sve si nekako tanja i manja
kad te dotaknem kradom
oživiš moći poput naglog sjećanja
mala noćna serenado
IGRA
Jedna cirkuska mala luda
igrala se i pala
a sve je znala prije tog skoka
ta zvijer radoznala
što li njoj još smeta
slamnata joj kosa cvjeta
u crvenilo gloga
jedna bosa plaha lutka
od baršunastog straha
i vrutka
namjesto boga
u šupljini oka
EPITAF
U mene se uselio daimonion
kao u neki čvornati kovčeg
koji danonoćno svira polifomnim zvukom
i već me stid da mi ne da mira
ne vjeruj meršinjaku obješenjaku
kad kaže svaku riječ slaže
on je uzbibalo more ja samo hrid
on je kralj a ja luda
on je krist a ja juda
on je bog a ja buda
i kroz sve te konjake i nepregledne čaše
vidim meršinjake i đavolske saše
a oba smo jednako ničiji
u groznici nikako da se nagodimo
kroz simbole snova proglašava mi rat
a oba smo u pat poziciji
moje mu tijelo služi samo za jelo
dok shizofrenično buljim u bijelo
i pokušavam sročiti epitaf lijesu
već smo obadva pomalo umorni
dani nam već odbrojani
u tom samrtnom bijesu
u sve mrtvijem plesu
DRAGA MOJA
otkud ti snaga
da pred mojom maštom
pokazuješ se naga
a pred mojim vidom
prekrivaš se stidom
