Sakrit ću se u oku Ave Gardner

Obiteljski vrtuljak

Masno je nedjeljno popodne.

Masno od krugova na površini juhe.

I moji obrazi niz koje klize trepavice.

I mrtav, već davno osušen peršin pod mojim noktima.

I dva tanjura, od vječno pretpostavljenih šest,

ona četiri, koja se rugaju pravilnim tvorničkim šarama,

ona dva, uvijek na vrhu regala.

Pa ona masna tišina,

pa onaj ručak koji postaje čisti potencijal

za dva afatičara.

Načinimo jedno

Vrijeme je stalo, ispalo iz ležišta.

To nitko nije primijetio i nitko se više toga ne sjeća.

Njegova glava okrenuta je od tebe čitavim putem.

Ti mu pričaš o rijetkoj srčanoj mani,

znaš, onoj s kojom se djeca rađaju,

a izlječivost u Europi je samo 3%...

Zvuk tvojega glasa za njega ne znači

da se nešto događa.

Kao tišina u crkvi, kao buka na stadionu.

Prapočetaka se više ne sjećamo,

samo žulj na stopalu podsjeća na evoluciju.

Nitko se ne rađa s rijetkom srčanom vrlinom,

barem ne u ovim vremenima.

Crveno se more podijelilo i pustinje smo propješačili,

a kamo smo stigli?

Više se nitko ne rađa s rijetkom srčanom vrlinom,

samo s onom učestalom.

U našem krevetu I

Puna su ti usta smijeha,

vidiš, ni gutati više ne možeš.

Pokrit ću te plahtom po glavi,

nama krov ne treba,

a nismo ni mislili štedjeti...

Negdje si sakrio moju cipelu,

misliš, tako ćemo ukorak.

Ja ću sakriti tvoju i praviti se

da si s jednom prehodao samo pola,

mislim, tako ćemo lakše.

Svačija su usta puna tvog imena,

samo moja tebe.

Izbacuju te u jednom dahu,

skupa s prljavim zrakom iz pluća,

a ja te slovkam...

Ti se smiješiš i gledaš me

dok čistim svoje oružje

kojim ću utiskivati mekane metke

u tvoju kožu.

U našem krevetu II

A kad bih ti rekla da sve ovo radim iz osvete?

Postoji opasnost da ustanem iz kreveta

i nikada se više ne vratim.

Prije nego zaspeš

pokušat ću isprovocirati još jedan

nekontrolirani drhtaj tijela

koji će te natjerati da se okreneš

i pokriješ me sobom.

Podvajam se

jer nemam dovoljno hrabrosti

staviti te ne kušnju, zamišljam

kako

ustajem iz kreveta u tri ujutro

oblačim se i otvaram vrata

gledaš me u nevjerici, iz sna, možda sanjaš?

Nije,

stvarno odlazim, jesam li poludjela, kuda, sada?

Govorim:

Zar ti stvarno ništa nije jasno?

Danas, kad smo prolazili kraj one ustanove,

na tabli je pisalo,

«Primite iskrene darove ljubavi»,

neka škola, za invalide valjda, ne znam…

Tako sam se osjetila, znaš, nemam,

fali mi, u ratu, i ničega nemam, sve mi je tamo,

a ako me ti ne voliš dovoljno, što ću?

Jako me uhvatiš, jako, i tako ostajemo do ujutro…

Podvajam se natrag,

Već si zaspao i tako ostajemo do ujutro.

Hollywood

Dopusti da raskrinkam frazu.

Podignut ću svoju nacrtanu obrvu

u namjeri da te zavedem

(ako se to onda računa?)

Zavrtimo prizor nekoliko puta,

i sakrit ću se u oku Ave Gardner.

Ti budi onaj Muškarac

čiji prsti savršeno pristaju u utore rebara

baš svake žene (ako je Žena),

A ako mi stopalo slučajno naraste

veće od broja 37, nosit ću samo dugu suknju

i bit ću uklopljena u baš svaku,

svaku od 36 slika u sekundi...

Tada će nas svi gledati očarani

na velikom platnu u kinu,

a stolice pod njima popucat će

od vlage plačljivih uzdaha.

* * *

Prvi korak u tamu.

Ne pali svjetlo, prati moj glas.

Dođi u krevet.

Započinjemo novu igru.

Prvo me osvaja tvoja kosa po licu.

Kosa kubanskog revolucionara

iz koje se prosipaju riječi po mojim obrazima.

Danas si svojim snažnim dlanovima

obranio jedan cijeli grad,

a sada se opiru o moja ramena.

Sav si zažaren,

Zrak počinje tek negdje iznad naših glava.

Srce ti kuca unatrag, tako je uvijek

kad se spusti među moje noge.

Revolucionari su najpitomiji i najodaniji.

Pa se malo zadržavamo…

Jedno drugo, kao pred kućom u ljeto

kada pada mrak, ništa se više ne vidi

i zrak je pun slutnje.

Ipak, tvoj lik se izdvaja

Iz svih meni dosad poznatih oblika.

Još me samo malo pričekaj…

Danas je nedjelja.

Oprala sam kosu.

Ne moramo nikud.

Osim na Kubu…

* * *

Nama treba soba s dvije sobe

za prostor koji vučemo za sobom.

Trebaju nam dva ormara,

za tvoje stvari i za moje stvari.

Jedan krevet na ravnom

da se ne prelijevamo jedno u drugo.

Dva dana u tjednu

da se dvaput tjedno poželimo.

Meni,

još barem dva milimetra u visinu

da mogu predviđati širinu tvog osmijeha

dok ujutro izlaziš iz kupaone.

Tebi,

zadnja rata za kredit

koja postaje ljubavno pismo

dok čekaš u redu u banci.

Rizik

Nad Grčkom, Portugalom, Španjolskom

anticiklona.

Sjever nad Sjevernim Gradom

sav mogući nered meteoroloških prilika

u njegovoj, njihovoj, našoj

sobi.

Treba mi jedna

 još neisprobana strategija

dodirivanja da na njegovom tijelu napravim

novi raspored samo mojih zemalja.

Onda moram prehodati sobu.

Stavljajući stopala jedno iza drugog

pažljivo hodati oko kreveta

i namjestiti pete u uglove.

Brbljavim ustima,

punim novih, maznih riječi

stegnuti obruč oko fotelje,

zadnjeg uporišta starih navika

i tada mi ne treba ni zastavica na kući.

Kako zauzeti prostor?

Puštajući njega, njih, nas

u moju pjesmu?

* * *

(20. 11. svake godine, Vukovar)

Posebno mi je lijepo zamišljati

kako Dunavom plove vijenci cvijeća…

To se ponekad može vidjeti i na televiziji.

Ono što se nikada ne vidi jest

kako ljudi bacaju to cvijeće;

s obale, ili se dovezu do sredine rijeke čamcima,

i da li su oni drveni ili motorni.

Za sve one koji su život izgubili u Dunavu.

To ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam…

S obale, ili su ih dovezli do sredine rijeke?

* * *

Protežnost je Božji atribut,

ili, Bog je protežna stvar.

Inače, sada sam na posebnom šalteru ZET-a,

na kojem nikada nema gužve.

Onom za djecu poginulih/ zatočenih/

nasilno odvedenih/ nestalih/

odvedenih u nepoznatom smjeru/

hrvatskih branitelja.

To sve piše na formularu,

i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.

Dvije tisuće treća je,

polako to izgovorite u sebi,

još ima onih koji misle da sam bez razloga

preko reda,

to mi najviše smeta.

Osim toga,

drugih trauma nemam.

Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,

utoliko ima veću moć nad afektima

i manje trpi od njih.

* * *

Ne volim rano, nasilno buđenje.

Volim kada je tiho

pa mogu razmišljati o onome

o čemu nikada neću pisati,

o linoleumu u bakinoj kuhinji.

Ne volim kada me dodiruju

nepoznati ljudi.

Volim dugo šutjeti,

ne volim kada mi je zbog toga neugodno.

Uhvati me panika,

ponekad,

kada se navečer svlačim,

i ugledam svoja gola koljena,

mogla bi biti bilo čija.

Voljela bih da med njima

stoji violončelo,

da sam djevojka ozbiljnog lica,

malenog plemenitog nosa,

i da moje brige nisu s ovoga svijeta

Tako izgledaju moja koljena.
- - - -

Ivana Bodrožić, rođena 1982. u Vukovaru. Studira kroatistiku i filozofiju na FF-u u Zagrebu. Piše, a objavljivat će.