Vesna Biga

Ispod kapaka druge rase

Riječ s rupicom u sredini

Bila je prozirna ta riječ, toliko

da se kroz nju mogla vidjeti druga obala,

jedna od onih riječi koje imaju rupicu

u sredini, posred svoga značenja,

a rub uokolo – britva, čisto sječivo,

na koje se mora oprezno položiti zjenica,

nikada isuviše blizu drhtavoj želatini oka,

tek toliko da se lagano orosi

bunjuelovski zijev, posuđen iz kravlje klanice,

da se blago zamagli pogled na drugu obalu,

poslije toga ona se lakše može držati na umu

ili zavrtjeti među prstima i bacati u zrak

spiralno, dok se ne pretvori u šupalj novčić,

ova riječ nikada nije bila nevina,

u punoj snazi mogla se ona svojom oštricom

svega dotaći, posvuda se hitnuti,

ova se riječ mora držati u poslušnosti,

utamničiti najstrože vlastitim pogledom!

Riječi velike zapremine

pohodile su me u snu neke krupne riječi,

od onih koje se ne daju sagledati

noćnim očima, širilo se to visoko iznad polja

i duboko ispod sitne ljušture tijela, u mrkoj vodi,

toliko da su zjenice postale samo dvije

tjeskobne čiode u prostranstvu,

uhvaćene u mišolovku nečijeg djetinjstva,

nije bilo lako među riječima tako velike zapremine,

s tako malim tijelom na raspolaganju,

s tako unezvjerenim jezikom u sićušnoj kutiji usta,

niti se moglo lajati na mjesec, kao nekad,

niti poljem izokola prijeći, ili se djenuti tamo

gdje su riječi svemu dorasle, ako ima takvih,

nije se imalo gdje kriknuti u tome snu

Sa sjenkom imena za petama

prašnjava skrama, nalik drevnoj paučini,

koja dolazi sa drugog zviježđa,

širila se u blizini ove riječi,

i ona se nije dala izgovoriti u jednom dahu,

niti se mogla jednostavno obrisati krpicom,

onako kako se briše staro oružje,

kad se već posvuda pričalo da je postojala

i ostavljala tragove među drugim riječima,

bile su to vilenite stope kakve ostavlja

neko izmišljeno biće, od onih zvijeri

kojima je bajanjem nadjenuto ime i

koje utisnu slutnju u riječi kojih se taknu,

ponekad se činilo da je sve to samo

na papiru, celuloidno i već pregorjelo,

a ponekad bi zaurlalo samo njoj nalik,

nešto pod mjesečinom, kao pod krovom

nedohod-kuće, otkada se odmetnula

izbjegavala je prilaziti svemu što je neka

nastamba, što se zove kuća, vrata, krov,

riječima stare i tople zapremine,

obitavala je ona tamo gdje tuđa noga

nije mogla zagaziti u njene korake, i

gdje se nije moglo čuti kako pjeva u hodu,

onostranim glasom morske nemani,

žudnjom da bude bezimena,                                                                             

nije lako zametnuti već upisane tragove,

sa sjenkom imena za petama,

zakoračiti ponovo i stati među zidove, 

nastaniti odsutnošću kuću tuđeg zaborava

Riječ žute zapremine

prije podizanja očnih kapaka, u jednom dahu,

ponijeti se s riječima male zapremine,

i sve to čeličnim šaptom, onako

kako se nekoć nosila pribadača u zapučku,

nalik na pozlaćeno odličje koje snatri

da dolazi pravo u blještavom grumenju,

s onog drugog svijeta, i takvo slijeće u zjenicu,

a od njega tek pusta riječ žute zapremine,

lako je takvoj odoljeti

ako u posljednjem času sebi ne podigne cijenu,

ponude li se na vrijeme dovoljno prostrane oči

Riječ zmijskog repa

pokušavajući odjenuti podnevno raspoloženje

Susnježicom, koja je vlažna, mekana i hladna,

a rado se i topi među prstima pa ostaju

ledene jagodice iza nje, odjednom uočih da sam

tu riječ prije sat vremena negdje pročitala,

bilo je kao da sam izrezala vlastito raspoloženje

iz neke knjige ili novina i zalijepila ga za ekran,

igrajući se kolaža, koji mi nudi zimski ugođaj,

uz komadiće Leda, Sjaktavu kuglu na boru,

i Gorko-slatku trpezu uz suhe poljupce u obraz,

riječi koje su bez zazora jedna uz drugu pristajale,

sve više rastapajući ionako gnjecavu Susnježicu

u golu Sumnjičavost, riječ zmijskog repa,

koja mi čegrće postrance da sam isti takav kolaž

složila i prošle zime, i one prije nje, hladnih prstiju,

i suhih obraza, nakraj jednog te istog srca

Usta na usta

Borove iglice posaditi u ljubičasto srce,

pa nek su prokazane te i takve riječi,

utisnute poodavno u krti korteks, 

pažljivo, molim, glinena je to priča,

zavrtjeti kotač iznova,

što se odmetnulo usporediti s vrevom

pijavica na koži, starinska je

dopadljivost melankolije, nije čas,

a možda je još uvijek toplo kestenje

ponekog sustalog uzdaha, 

samo da ne utrne i ona riječ Uprkos,

bijaše ona vižljasta,

a sad moram bajati donjom i gornjom

usnom do kakvog takvog žara,

u svakoj riječi nekoć je svio posteljicu,

pa nek se ukaže, iskaže, prokaže,

usta na usta, Uprkos nek se vrati ognjištu,

čemu inače svi ti uzdisaji, izdisaji,

to umjetno disanje, dah na dah?         

Jutarnja

Zaružila je njiskom magareta u zoru,

negdje iz grmlja, ta riječ,

ne poštujući sve ono što je sipilo

spiralno i sanjivo u međuvremenu,

čini se da je putovala stotinama godina

tako razgolićena,

u izblijedjeloj mornarskoj majici,

do tuđe bubne opne, a samo zato

da se naruga ostacima muzike od noćas,

onako kako se nečija ruka mušičavo

poigrava mrvama na tanjuru,

otpacima s usana, škripavim komadićima

zuba i glasnim žicama zavučenim

u cijev saksofona, u limenu surlu džeza,

usudila se takva biti, ta riječ!    

Digla sam glavu visoko

ta riječ nije pristala da je prozovem Vjetrom

dok je igrala maestralno u zaljevu,

mreškajući vilovit opis na površini vode,

očas bi se sklupčala u valu,

činilo se da je morska pjena mami dolje,

a onda bi poskočila visoko među borove, nebu,

dok sam ja tromo tepala jednu istu riječ,

a kad mi je pogladila obraz pomislih na vjetrić,

toliko se od mene moglo izvući,

bila sam loša učenica u tom trenutku,

a ova se riječ prometala velikom brzinom

u mnogim stvarima, i nestala je naglo,

s osmijehom na mojim usnama loše učenice,

u hipu mi je razvukla obraze u tijesto,

i poslije sam još bila ponosna što nisam

pronašla njeno ime, i što ga ni dan danas

ne znam, digla sam glavu visoko,

kao onaj koji pušta iz kaveza pticu goluba

za državni praznik, na trgu nekakve republike

Bilješka o autorici

Vesna Biga, rođena 1948. godine u Zagrebu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U književnim časopisima objavljivala je prozu, poeziju i drame, koje su prevođene i izvođene i na radiju. Objavila romane Iz druge ruke, 1983; Vlasnik smrti, 1987; pripovijetke Oprezne bajke, 1981; Slike iz novog sjećanja, 1987; Dušin vrt, 1995, 2003; Čovjek koji je čeznuo čudo, 1998; pjesme Način pjesme, 1996; Četiri straha, 2001; Uhodeći vlastiti pogled, 2003; dnevnike Autobusni ljudi, 1998; 2001; Očekujući noćnog sokola, 2002.

Knjiga pjesama Vesne Bige Ispod kapaka noćne rase bit će objavljena u listopadu/studenom 2004. u izdanju Naklade MD.