dragan šimović
Cirkus Embell Riva
Veliki svjetski cirkus Embell Riva
U grad naš je ušao i zanoćio mirno.
U rano jutro Društvo za zaštitu životinja
Izašlo na ulice.
Prosvjedujemo, kažu, zbog nedolične
Upotrebe životinja.
Mi obiteljski sutra cirkus počastismo
pohodom brojnim
koji se u našem gradu ne pamti
još od ratnih vremena.
Dlanovi nam bridjeli, duše nam kliktale
Majmun radi što majmun vidi.
Platili smo svatko iz svoga džepa.
Vrištali smo od magije.
Izljubili se sa svojima.
Ni dan danas ne znamo
Kako bismo – je li? –
sa svojima drukčije.
Dobro jutro
Jutro je i valja se smještati
U svoj ozrcaljeni lik.
Staklom nek cure stoga
Bestidne aluzije slobodno
Neka kaže mi netko
Mogao si ti i drukčiji biti.
Sve je u ovom što zborim
Sastavljeno više iz muka
Nego iz tišine.
Da bih preživio svoj dan
Valjalo bi u njem izljubiti se sa svima
S cijelim svijetom i svim ljudima
Dok od te dokolice ne isplazim jezik.
A sve što želim u ovom svom danu
To je zavrtjeti dječju loptu u kutu
Na kažiprstu kao cirkusant
Spustiti je lagano na volej
I postići gol, postići gol!
Fonemske me krljušti objahuju
Stenjemo izjutra jednoglasno
I dašćemo u staklo:
Gol! Gol!
Goool! Goooool!
Melankolično putovanje
Išli smo, išli smo i išli.
Sve smo svoje nosili sobom
netko dijete netko bolest
netko svoju smrt.
Išli smo išli smo išli
kroz polja kroz šume.
Putovima stranama
doocima brdima
išli smo išli
bježali bježali.
Ništa nas zaustavit nije moglo
ni hrabrost naša ni strah.
Išli smo, bježali smo.
A tamo smo živili
tamo bili
tamo mrili
– k'o da nismo ni bili!
Pošli smo onda kad sila dođe.
I išli išli, tjerali ravno
i došli smo došli evo
– k'o da nas i nije!
Naši razgovori o povijesti
Svaki je razgovor o povijesti
u našoj kući lakrdija.
I svako malo mi zaronimo
svaki u svoju nesreću
kao u vodu očišćenja.
Rado započnemo o povijesti
skutreni na kauču, u potrebi za dokolicom
ispruženih nogu na slobodnoj fotelji.
I kada započnemo o povijesti
to mi prošlost našu progonimo kao zvijer.
Kada započnemo… to je kao kad započinje rat!
Dobro mi poznajemo povijest našeg zemljopisa
jer zdušno čitamo i pišemo traktate
nenaviknuti na činjenicu da
živimo poetski, a umiremo posve prozno.
Svaki je razgovor o povijesti
u našoj kući odmah povijest sama.
Čini nam se tako kako je cijeli svijet igračka
za mlado doba našega života.
Od nesreće do nesreće hranimo se samo nadom
jestivom siromaha.
A kad nam staro doba dođe
onda su i jučer i danas i sutra
s nama na verandi
u smiraju dana i života.
Tako su naši razgovori o povijesti
naše usputno ćaskanje o svakodnevnom
ponovno sama dokolica.
Onda rado započnemo i o nogometu
o našim ženama u najboljim godinama
o nekim drugim ženama, o djeci i koječemu.
I onda… i povijest malo odmori od nas
a ratovi uvijek nekako stanu.
Mir zavlada kao da s neba Onaj silazi.
Lakrdija se naših tada često spominjemo.
Pjesma stvari – dom tvoj
Večernja ova dob opkiva vlažne trave u sag.
Gavranova crna pjesma traži sada
obojenje naših stvari.
Na trijemu stolica za ljuljanje ljulja tvoju staru majku.
Škripa dasaka pod tim lakim tijelom
čini predmete važnijim od ljudi.
Vrata, zaključana (kako li će majka ući?), čine prizor dramskim.
Iz prikrajka još vreba samo slika zoologijskih čudesa.
Protežu se vlati saga travnog, diše zemlja, onirično
pucketaju sekunde; daska trijema škripi
staroj tvojoj majci sada ispravljajuć’ kosti.
A mlijeko na štednjaku kipi.
Evo, ova tama, jasna kao dan, za tebe mračnoga ne mari.
Niti tvoja kuća, sama, u kojoj si sam – to dom tvoj ruši se u stvari.
Poslije ručka
Sada, u poslijepodnevni lijeni sat
zatvorimo knjigu slasnih jestiva.
Iziđimo na verandu, u hlad
pokušajmo izbjeći svako citiranje.
Podnapiti smo ionako rumenim
vinom roda našeg.
Izađimo na verandu, smjestimo
se u stolice za ljuljanje.
Stotine smo godina umorni
lijegali na suhe lepuške
svatko na svojoj strani čađava ognjišta.
Sjedimo na verandu, okrenuti prema suncu
slobodni od hladnoće povijesti i od krvi.
Gledajmo se u oči, škiljimo u sunce.
Izgovarajmo zvučne vokale suhim ustima
žene će nas naše domalo nuditi limunadom, kavom.
Pobrojimo uspješne poslove i nebrojive tlapnje.
Krenimo napokon u poljsku šetnju
prije nego nam se naše gospođe pridruže.
Naslonimo se na kakav suhozid, sami
pljuckajmo riječi naučene naizust
ili izgovarajmo ih naprečac, tek onako.
Poslijepodne je dugo, snaći će nas i večer.
Uhvatit će nas u razgovoru naše sjene
izdužene k istoku, odakle se sunce rađa.
Siesta
U pješčaniku curi ovaj dan, ovaj tren
i troši nam se svaki suđen sat.
Sunce se penje i vrhuni se već
svaki njegov zlatni trak.
Siesta vlada riječima i svakom tvari
u vrtu se ne miču ni balegari.
U kutu usnule izbe drijema jutrošnja živost
usnulost ova Božja je milost.
Ni zvuka, ni kroka nit’ disanja čujna
ni pometnje ni neprilična razgovora.
Ovaj užegli intermezzo, ova neljudska narav
utišan je gramofon, i televizor spava.
Siesta je siesta je, ne raste nam ni trava.
Sve se pokvarilo
Dok je Odisej plovio morima
Itaka bijaše sve dalje.
A mora je bivalo sve više.
Troju su branili sami Bozi
odbijajući napade Bogova drugih.
Bilo je to dok je Odisej pučinama plovio
i dok su Bozi hodali zemljom.
A poslije, poslije sve se pokvarilo.
Bogovi se popeli na nebesa.
a ljudi se stali množiti preko mjere.
Iz ratova je nestalo artizma.
Ratovanje postade običan posao.
Sirene zaranjahu dublje
i Afroditi se prohtjelo vratiti u pjenu.
Bilo je to vrijeme kada smo
nad vodama hodali
s Penelopama našim pod ruku
i s Bozima rame uz rame.
A poslije, poslije sve se pokvarilo.
I vjetrovi nad morima i morske struje
i vjetar u leđa
i mjerenje vremena.
Jutro
Jutro je i valja se smještati sada
u svoj ozrcaljeni lik.
Staklom nek cure bestidne aluzije
neka kaže mi netko
– mogao si i drukčiji biti!
Sve je u ovom što zborim
sastavljeno više iz muka
nego iz tišine.
Da bih preživio
moram se sada isposvađati sa svima
s cijelim svijetom i svim njegovim ljudima
dok mi ta puka dokolica ne polomi jezik.
Zavrtjeti dječju loptu u kutu
na prstu kao cirkusant
spustiti je lagano na volej
i postići gol, postići gol!
Fonemske me krljušti objahuju
stenjemo jednoglasno
i dašćemo u staklo.