Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

dragan šimović

Cirkus Embell Riva

 

Veliki svjetski cirkus Embell Riva

U grad naš je ušao i zanoćio mirno.

 

U rano jutro Društvo za zaštitu životinja

Izašlo na ulice.

 

Prosvjedujemo, kažu, zbog nedolične

Upotrebe životinja.

 

Mi obiteljski sutra cirkus počastismo

pohodom brojnim

koji se u našem gradu ne pamti

još od ratnih vremena.

 

Dlanovi nam bridjeli, duše nam kliktale

Majmun radi što majmun vidi.

 

Platili smo svatko iz svoga džepa.

Vrištali smo od magije.

Izljubili se sa svojima.

 

Ni dan danas ne znamo

Kako bismo – je li? –

sa svojima drukčije.

 

 

Dobro jutro

 

Jutro je i valja se smještati

U svoj ozrcaljeni lik.

 

Staklom nek cure stoga

Bestidne aluzije slobodno

Neka kaže mi netko

Mogao si ti i drukčiji biti.

 

Sve je u ovom što zborim

Sastavljeno više iz muka

Nego iz tišine.

 

Da bih preživio svoj dan

Valjalo bi u njem izljubiti se sa svima

S cijelim svijetom i svim ljudima

Dok od te dokolice ne isplazim jezik.

 

A sve što želim u ovom svom danu

To je zavrtjeti dječju loptu u kutu

Na kažiprstu kao cirkusant

Spustiti je lagano na volej

I postići gol, postići gol!

 

Fonemske me krljušti objahuju

Stenjemo izjutra jednoglasno

I dašćemo u staklo:

Gol! Gol!

Goool! Goooool!

 

 

Melankolično putovanje

 

Išli smo, išli smo i išli.

Sve smo svoje nosili sobom

netko dijete netko bolest

netko svoju smrt.

 

Išli smo išli smo išli

kroz polja kroz šume.

Putovima stranama

doocima brdima

išli smo išli

bježali bježali.

 

Ništa nas zaustavit nije moglo

ni hrabrost naša ni strah.

Išli smo, bježali smo.

A tamo smo živili

tamo bili

tamo mrili

– k'o da nismo ni bili!

 

Pošli smo onda kad sila dođe.

I išli išli, tjerali ravno

i došli smo došli evo

– k'o da nas i nije!

 

 

Naši razgovori o povijesti

 

Svaki je razgovor o povijesti

u našoj kući lakrdija.

 

I svako malo mi zaronimo

svaki u svoju nesreću

 kao u vodu očišćenja.

 

Rado započnemo o povijesti

skutreni na kauču, u potrebi za dokolicom

ispruženih nogu na slobodnoj fotelji.

 

I kada započnemo o povijesti

to mi prošlost našu progonimo kao zvijer.

Kada započnemo… to je kao kad započinje rat!

 

Dobro mi poznajemo povijest našeg zemljopisa

jer zdušno čitamo i pišemo traktate

nenaviknuti na činjenicu da

živimo poetski, a umiremo posve prozno.

 

Svaki je razgovor o povijesti

u našoj kući odmah povijest sama.

 

Čini nam se tako kako je cijeli svijet igračka

za mlado doba našega života.

Od nesreće do nesreće hranimo se samo nadom

jestivom siromaha.

 

A kad nam staro doba dođe

onda su i jučer i danas i sutra

s nama na verandi

u smiraju dana i života.

 

Tako su naši razgovori o povijesti

naše usputno ćaskanje o svakodnevnom

ponovno sama dokolica.

 

Onda rado započnemo i o nogometu

o našim ženama u najboljim godinama

o nekim drugim ženama, o djeci i koječemu.

 

I onda… i povijest malo odmori od nas

 a ratovi uvijek nekako stanu.

Mir zavlada kao da s neba Onaj silazi.

 

Lakrdija se naših tada često spominjemo.

 

 

 

 

Pjesma stvari – dom tvoj

 

Večernja ova dob opkiva vlažne trave u sag.

Gavranova crna pjesma traži sada

obojenje naših stvari.

 

Na trijemu stolica za ljuljanje ljulja tvoju staru majku.

Škripa dasaka pod tim lakim tijelom

čini predmete važnijim od ljudi.

 

Vrata, zaključana (kako li će majka ući?), čine prizor dramskim.

Iz prikrajka još vreba samo slika zoologijskih čudesa.

 

Protežu se vlati saga travnog, diše zemlja, onirično

pucketaju sekunde; daska trijema škripi

staroj tvojoj majci sada ispravljajuć’ kosti.

 

A mlijeko na štednjaku kipi.

 

Evo, ova tama, jasna kao dan, za tebe mračnoga ne mari.

Niti tvoja kuća, sama, u kojoj si sam – to dom tvoj ruši se u stvari.

 

 

Poslije ručka

 

Sada, u poslijepodnevni lijeni sat

zatvorimo knjigu slasnih jestiva.

Iziđimo na verandu, u hlad

pokušajmo izbjeći svako citiranje.

Podnapiti smo ionako rumenim

vinom roda našeg.

 

Izađimo na verandu, smjestimo

se u stolice za ljuljanje.

Stotine smo godina umorni

lijegali na suhe lepuške

svatko na svojoj strani čađava ognjišta.

 

Sjedimo na verandu, okrenuti prema suncu

slobodni od hladnoće povijesti i od krvi.

 

Gledajmo se u oči, škiljimo u sunce.

Izgovarajmo zvučne vokale suhim ustima

žene će nas naše domalo nuditi limunadom, kavom.

Pobrojimo uspješne poslove i nebrojive tlapnje.

Krenimo napokon u poljsku šetnju

prije nego nam se naše gospođe pridruže.

 

Naslonimo se na kakav suhozid, sami

pljuckajmo riječi naučene naizust

ili izgovarajmo ih naprečac, tek onako.

 

Poslijepodne je dugo, snaći će nas i večer.

Uhvatit će nas u razgovoru naše sjene

izdužene k istoku, odakle se sunce rađa.

 

 

Siesta

 

U pješčaniku curi ovaj dan, ovaj tren

i troši nam se svaki suđen sat.

 

Sunce se penje i vrhuni se već

svaki njegov zlatni trak.

 

Siesta vlada riječima i svakom tvari

u vrtu se ne miču ni balegari.

 

U kutu usnule izbe drijema jutrošnja živost

usnulost ova Božja je milost.

 

Ni zvuka, ni kroka nit’ disanja čujna

ni pometnje ni neprilična razgovora.

 

Ovaj užegli intermezzo, ova neljudska narav

utišan je gramofon, i televizor spava.

 

Siesta je siesta je, ne raste nam ni trava.

 

 

 

Sve se pokvarilo

 

Dok je Odisej plovio morima

Itaka bijaše sve dalje.

A mora je bivalo sve više.

 

Troju su branili sami Bozi

odbijajući napade Bogova drugih.

 

Bilo je to dok je Odisej pučinama plovio

i dok su Bozi hodali zemljom.

A poslije, poslije sve se pokvarilo.

 

Bogovi se popeli na nebesa.

a ljudi se stali množiti preko mjere.

 

Iz ratova je nestalo artizma.

Ratovanje postade običan posao.

Sirene zaranjahu dublje

i Afroditi se prohtjelo vratiti u pjenu.

 

Bilo je to vrijeme kada smo

nad vodama hodali

s Penelopama našim pod ruku

i s Bozima rame uz rame.

 

A poslije, poslije sve se pokvarilo.

I vjetrovi nad morima i morske struje

i vjetar u leđa

i mjerenje vremena.

 

 

 

Jutro

 

Jutro je i valja se smještati sada

u svoj ozrcaljeni lik.

 

Staklom nek cure bestidne aluzije

neka kaže mi netko

– mogao si i drukčiji biti!

 

Sve je u ovom što zborim

sastavljeno više iz muka

nego iz tišine.

 

Da bih preživio

moram se sada isposvađati sa svima

s cijelim svijetom i svim njegovim ljudima

dok mi ta puka dokolica ne polomi jezik.

 

Zavrtjeti dječju loptu u kutu

na prstu kao cirkusant

spustiti je lagano na volej

i postići gol, postići gol!

 

Fonemske me krljušti objahuju

stenjemo jednoglasno

i dašćemo u staklo.