Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

mate bašić

10.

 

 

- Znate, dobri ljudi - započinjao sam priču - u početku sam bio dežurni u velikoj kamenoj zgradi. Sjedio sam tamo, lijep i opasan u uniformi, čistio kalašnjikov, rastavljao ga & sastavljao, napamet učio podatke iz popisa mobiliziranih, kuhao sebi litre kave & povremno uključivao sirene za protuzračnu uzbunu, bez razloga. Zabavljao sam se & u dnevnik upisivao tko se nije odazvao na prozivku. Tri minute nakon što bi zvuk proparao zrak, preda mnom je moralo stajati dvanaest postrojenih rezervista. S početka, dotrčali bi svi, hroptavi & neuredni, kasnije se vuklo jedva četiri-pet njih, s noge na nogu, psujući & izrugujući se.

 

Kad je rat konačno stigao i do nas, otišli su jedne noći. Odveo ih je bradonja širokih grudi, s crnom francuskom kapom na bijesnom gnijezdu od kose.  Nitko se nije vratio.

 

Ostao sam dežurati u zgradi. Avioni su nadlijetali grad danju i noću, ispuštali bombe & bezveze nas mitraljirali svijetlećim mecima. Nismo gasili požare, nismo popravljali zgrade, tek bismo poslije premještali ranjene u nove podrume, raznosili hranu & trudili se ostati veseli.

 

Sirenu sam uključivao povremeno, kao znak da se nešto ipak događa, da nam nijemi strah od smrti ne bi prerastao u dosadu. Uzbuna je bila stalna. Brinuo sam o trafostanici, sa svakim sumrakom uporno provjeravao je li struja isključena.

 

Oružje sam podijelio djevojkama, ne znam koliko je to moglo biti korisno, ali bio je rat. Vojska je u ratu morala postojati, a cure su bile lako opisive poput mene: bez obveza & bez potomstva.

 

- Lažeš - govorila bi tada Klara. - Nije to razlog. Razlog je što nemamo budućnosti & što se ti plašiš ljudi u istim uniformama & što se bojiš svojih, onih koji se dovlače noću & pljačkaju stanove dezertera.

Vjerojatno je bila u pravu.

 

Hodali smo sredinom ceste, s otkočenim automatima u rukama, nervozno motreći živicu pokraj ceste. Krajičkom oka gledao sam kako joj se hlače od uniforme pregibaju na rubu gaćica ispod njih. 

Uhvatila je pogled.

 

Petnaest minuta kasnije, iza plavih metalnih vrata trafostanice, i njene i moje hlače ležale su na betonskom podu. Rukama se oslanjala na grubi zid, a ja sam se nabijao u nju, držeći je straga za bokove. Dahtali smo, a svjetlo je nestajalo s prozora na vrhu tornja.

 

Potom smo, čučeći oslonjeni leđima na zid, ispuhivali dimove & držali se za ruke.

 

- Ne, ne bojim se ja svojih - rekao sam. - Ja se bojim tvojih. Ti si dijete pogrešna naroda, tvoji su oni koji će doći, s tenkovima i avionima & više neće biti ni tebe ni mene.

 

Zaplakala je odmah, bez riječi.

 

Podigao sam je u naručje. Savila mi je noge oko leđa & lagano se spuštala. Još je bila topla & vlažna, vrlo vlažna & vrlo topla. Gurala mi je jezik u uho & čvrsto se držala rukama oko vrata.

 

- Jesam li i sada dijete pogrešna naroda? -  šaptala je.

Njeni su letjeli u avionima, a ja sam, s obje noge stajao na zemlji.  Zateturao sam, eh, svršavajući. Skliznuli smo niza zid, ravno na sklopku. Za dva minuta, gorjela su sva ulična svjetla. Prema njima, hrlili su brzi avioni s gromoglasnim teretima smrti.

 

Ujutro smo stajali smo pokraj razvaljena dječjeg vrtića.

- Nema veze - rekla je Klara. - Ionako više nitko ne rađa djecu.

 

 


11.

 

 

- Tvoje su priče crne - govorio je Valeriy A. Petrovich.

- Ti ne vjeruješ u povratak, ne vjeruješ u revoluciju.

- Moje priče nisu crne, nego su jebačke - odgovarao sam. - A bit će ljepše ako nabaviš kakvu travu, kakvo pivo, ili bilo kakav jebeni čvrsti alkohol.

- Ti si i u pustinji pod temperaturom - zaključivao je on, otvorenim dlanom tjerajući muhe s nosa. - Izazvat ćeš veliki požar.

 

 

 


12.

 

 

Boutros, golemi crni goli Boutros s čudesno malenom glavom na širokim plećima, gol, s kvrgavim drvenim kopljem u rukama, vraćao se niotkuda & sjedao u prašinu. Uzimao ju je u ruku & bez riječi, presipao je iz jedne u drugu šaku.

 

- Pola dana hoda na sjever, dobri ljudi, tamo živi smežurani Letonac - govorio je. - Iskopao je čudesnu rupu pod zemljom, pravi dvorac. Kaže da je tražio drago kamenje.

 

Kaže da ga je našao. Kaže da je ugostio Grka koji mu je oteo ženu, lijepu Židovku s očima od modrozelenog opala & sagradio za nju golemu kuću na zemlji pokraj njegove, a on je ostao živjeti sam s psom, bolesnim rodezijskim goničem velikih žutih zuba. S takvima smo mi u Južnom Sudanu lovili lavove, a bijelci nas.

 

Letonac je, dobri ljudi, bio u drugomu velikom ratu, na pogrešnoj strani. Njegovi su izgubili. Pobjegao je u drugu hemisferu, dva mjeseca se vozio brodom & počeo kao nosač u luci na jugu. Za njim su stigli goniči, pa je pobjegao na krajnji sjever kontinenta.

 

Lovio je krokodile, živio s domorocima & mislio da je sretan. Tada se pojavila lijepa Židovka s očima od modrozelenog opala. Krenuli su opet prema jugu, putem tragača za blagom. Letonac kaže da je pronašao blago prije nego što je došao taj mladi Grk, oteo mu ženu i blago & sagradio za nju golemu kuću na imanju pokraj njegova.

- Samo tako?

 

- Samo tako. Letonac kaže da noću sluša buzuki & čeka da dođu po njega. Pokraj postelje drži svoju sliku u uniformi & dvije puške. Kaže da je mladi Grk njegov posljednji gonič.

 

- A pas?

 

- Što, pas? Pas je rodezijski gonič. S takvima smo mi lovili lavove, a bijelci nas. Crknut će sanjajući kako proganja jačega.

 

 


13.

 

 

Pola dana hoda na sjever, pokraj čudesne rupe u zemlji, pravoga podzemnog dvorca, Valeriy A. Petrovich konačno je naložio krijes. Sjedili smo pokraj njega. Boutros u šarenoj košulji, tenisicama & trapericama. Ja u čizmama, u kožnoj jakni & s opasačem. Hua-yu i Hua-me oslonjena leđima jedna o drugu. I pivo je bilo tu. Valeriy A. Petrovich je otvarao limenke, jednu za drugom. Topla se tekućina pjenila na vrhu.

 

- Je li to bilo zbog piva? - pitao je.

 

- Nije - znao sam da je gađao mene. - Nije, dobri čovječe. Mi smo Hrvati, vjeruj mi, živeći u krakovskim šumama na sjeveru, voljeli medovinu, pivo je došlo tek kasnije.

 

- Dobri ljudi, žene su poput mačaka, nemaju osjećaja za prostor - rekao je Boutros. - Vrhovi brkova mačkama služe kao orijentiri u prostoru. Ako im odrežeš brkove, počnu teturati & sudarati se s predmetima. Izgubljene su. Žene nemaju brkova, pa su, poput mačaka, izgubljene ili statične, čak i kad su lijepe Židovke s očima od modrozelenog opala.

 

Možda je njegov način razgovora čak i imao smisla. Čistio sam pušku & ispod oka promatrao Kineskinje.

 

- Eto, vidiš - rekla je Hua-Yu - ali su unutar zadana teritorija bolje organizirane. Ili je tako bilo nekada.

- Točno - rekao sam & pljusnuo pivom po tri tek poravnata grobna humka. - Mačke nisu poput pasa.

 

14.

 

 

Sve oko nas činilo se tako urednim, kao da smo godinama ovdje. Boutros se uvlačio u podzemnu nastambu, čudesnu rupu pod zemljom, pravi dvorac. Pokraj Letončeva groba, krajnje lijevo, iskežen, s pjenom između velikih žutih zuba, povijenim leđima okrenut prema dva druga humka gdje su počivali mladi Grk i lijepa Židovka s očima od modrozelenog opala, crkavao je stari rodezijski  gonič.

 

 


15.

 

 

Hua-me uključila je stereo. Pustinja je progutala zvuk buzukija.

 

- Mi smo djeca revolucije, sanjamo o povratku, naš će veliki obrat biti povratak na staro. Samo se moramo organizirati - šapnula je Hua-yu.

 

Krvna žilica opet je prepukla u očima Valeriya A. Petrovicha.

 

- Netko ih je namjerno poubijao.

Mišić mu je igrao na lijevom obrazu.

 

- Koga? - pitao sam.

 

- Njih - pljunuo je prema grobovima, tik do umorne šape rodezijskoga goniča. - Staroga smežuranog Letonca, mladoga Grka i lijepu Židovku s očima od modrozelenog opala.

 

- Ja, hoćeš reći?

 

- Možda i ti. Možda Boutros. Možda Hua-Yu, a možda i Hua-Me.

 

- Je, a zašto ja?

 

- Hrvati vole ratove, pa i kad su tuđi.

 

A zapravo on, Valeriy A. Petrovich, on se toga sjetio.

On nas je dovukao ovamo. Nema smisla, govorio je, nikada se, dobri ljudi, nećemo priviknuti na asfalt tuđih gradova. Mi smo djeca revolucije, sanjamo o povratku. Naš će veliki obrat biti povratak na staro.