mate bašić
Kroz hladan vjetar, preko otužna igrališta između dva koša, gazili smo gnjecavim novozagrebačkim snijegom do mračna ulaza Pavelove zgrade, bauljali kroz tunelasti hodnik do stepenica, spoticali se uzbrdo do drugoga kata, bučno toptali pred vratima & osluškivali sablasne odjeke u mračnu neboderu. U toplu predsoblju skinuo sam jaknu, jednim trzajem, frajerski. Pištolj je kliznuo parketom i tresnuo o zid.
- Ubit ćeš nekoga, majmune - Pavel zapravo nije izgledao zabrinuto. Nešto se moralo reći.
- Može li rat završiti bez mrtvih? - pitanje bez odgovora.
Sada sjedimo zavaljeni-razvaljeni na niskim foteljama. Dim je odavno napunio sobu. Pepeljare su prepune. Marina kleči na podu i oslanja se o moje lijevo koljeno. Od umora krvavim očima nijemo bulji u zastavu kojom je Pavel prekrio knjige na policama. Lijeno ispijam posljednji gutljaj piva iz boce.
- Slušaj, sada će, slušaj, evo ga, ć-fjiiih, jesi li čuo, ć-fjiiih, ć-fjiiih…
Pavel je jučer u Starom Grabovcu snimio zvuk snajpera kojim su nas gađali. Cijelo je poslijepodne presnimavao kasetu da bi izdvojio zvuk, brz i oštar. Pojačava stereo do kraja, htio bi da to slušamo opet, opet, opet, ć-fjiiih, ć-fjiiih.
Pavel je otkačio na Zapadnu Slavoniju. Začaralo ga blato, porušene kuće iz čijih se poplavljenih podruma izvlače tamnooki opasni momci, časte ga rakijom i govore mu: - Ne boj se, ništa nam oni ne mogu, mi smo jači.
Poludio je na rockerski zvuk tamburice, na žičanu melankoliju koja mu je cijeloga života ležala evo tu, nadohvat, dok se on trsio postati Ircem, jer su keltske tamburice, kako to zvuči gordo, autentičnije. Drmnula ga prijeteća snaga siva neba u ravnici, miris gareži u maglenim i kalnim sumracima, svrab prstiju na smrznutu oružju.
- Ubit ćeš nekoga, majmune - upozoravali su ga, ali zapravo nisu izgledali zabrinuti. Nešto se moralo reći.
- Kakav je to rat u kojemu nikoga ne ubiješ? - odgovarao je bezobrazlukom.
- Može li rat završiti bez mrtvih? - dodavao sam pitanje bez odgovora.
Suzana ga tupo fiksira. Njene su oči plave, njene su oči velike i plave poput milicijske marice u mirnodopskom razdoblju, one koja je Pavela otfurala s Glavnoga kolodvora 1985., kad se usudio, pijan, reći: - Ovo je slobodna zemlja. A u torbi je nosio prijevode tekstova o anarhizmu i otvoreno pismo Saše Meršinjaka, književnika koji je štrajkao glađu iz dobra razloga - jer nije dobio stan od države.
Ona ga gleda i, naravno, ne zna što bi rekla. Prekrižila je svoje dugačke noge u trapericama i visokim čizmama.
Sve je to nesporazum. Ona očekuje nekoga drugoga, frajera iz kvarta koji joj se, jednom davno, učinio sjajnim trofejom, a pred njom je od rata poludjeli neurotik. Vani je zimska bijela noć, uzbuna je u Zagrebu, blokade vojarni, kontrole prometa, povici, pucnjevi, rafali prolamaju tišinu, koja onda dugo traje.
Marina i Suzana sjedile su na povišenim stolicama u polupraznom ’’Gjuri’’ kad smo stigli. Poslije se sve pretvorilu u rijeku piva. Zaplovili smo žutom pjenušavom bujicom, zirkao sam pod Marininu minicu, bjelina gaćica činila mi se nestvarno nevinom. U polupraznom betonskom podrumu trešteća glazba razarala mi je živce. Manijački sam čekao da se opijem i pričao crne viceve na vlastiti račun, o kukavičluku, o snovima koji mi cure kroz prste, o strahu od smrti koje se ne bojim.
Marina me gledala, povremeno klimala glavom, ustajala i donosila mi piće, pripaljivala mi cigarete, potom sebi, ne znam tko je pušio više. Kad sam se četvrti put vratio iz WC-a, rekla je: - Ja sam iz Vukovara, tamo je ostao moj brat, i ja sam je poljubio.
- Daj mi pivo, kažem, noći su prokleto dugačke, a mi smo mali sve dok nas pivo ne napuni.
- Tako je - kaže Pavel. - Tijelo uronjeno u tekućinu istisne svojim volumenom onoliko tekućine koliko njegov volumen zaprema, ali i obrnuto, tekućina utočena u tijelo istisne svojim volumenom onoliko… Jebi ga, ne znam, ali sa svakim pivom sve smo veći.
Marina i ja se ljubimo, dugo. Njezin je jezik mali i sladak. Rukom joj prelazim preko grudi, pa se spuštam do nogu, bjelina gaćica još mi se u ’’Gjuri’’ činila nestvarno nevinom.
- A ti? - kaže Pavel Suzani. - Što je?
- Ništa, što je s tobom?
- Sa mnom, što bi bilo sa mnom?
Agresija je u zraku, pomiješala se s dimom, polako klizi prema bijelom stropu, plete se oko lustera, odbija se o zidove, mrvi se u komadiće i uranja u niti tepiha, mi smo usred agresije.
- Kako što je sa mnom? Što ti samo tu sjediš, blejiš i pitaš što je sa mnom? Što ti ne kažeš nešto, što ne napraviš nešto?
Pavel se razmahao dugačkim rukama. Razlijeva pivo iz boce, tepih brzo upija svaku kap. Zašto netko ne napravi nešto?
Sporo teče noć pod uzbunom u Novom Zagrebu.
6.
- Ne znaš ti ništa o Ircima - ponavlja Valeriy A. Petrovich - ništa o St. Patricku i istjerivanju zmija s otoka, ništa o prošlom stoljeću, ništa o Home Rule i Sinn Feinu, ništa o dublinskom Uskrsu usred prvoga velikoga rata. Ništa ti ne znaš o abecedi na gaelicu, o velikim idejama i malim narodima, ništa o Corku, zašto se ti uopće miješaš u to?
- Što je to Cork? - kažem ja.
- Mjeseca siječnja 1919. bio je počeo englesko-irski rat koji je završio svibnja 1921. pobjedom Iraca. Znaš, bilo je to dobro - kaže Valeriy A. Petrovich.
- Kao što je inače u ratu dobro - kažem ja. - Jer, u ratu su ljudi prijatelji.
- Da - kaže Valeriy A. Petrovich. - Samo što je Cork bio grad, a sad ga više nema, kao što ni Michaela Collinsa više nema, kao što ni Eamona Lavere više nema.
- Eto vidiš - kažem ja.
7.
Moje su ruke blijedi Vukovar.
Moje su ruke blijedi znakovi ljubavi.
Nitko ne zna za ljubav na mojim dlanovima
kad sam tužan & patetičan.
Jednom sam mislio
da će me poklopiti Velebit.
Kapljice Jadranskoga mora
topile su mi se na vrhovima čizama.
Rukama sam prinosio slanu vodu
sve do usta &
povraćao od neugode.
Jednom sam mislio da je more
loše kao toplo pivo.
Mojim se rukama odjednom
voze komadići stakla.
Bezbolno ulaze do bijelih racvjetalih kostiju.
Nije moguće da baš tako mogu razbijati
za šankom u Normandiji.
Brzim pokretima
kroz neprobojnu
ustajalu
duhansku
maglu
preko šanka u ’Normandiji’
odjednom
sežem do Meaghaninih velikih grudi
grabim ih i među njih želim zavući glavu.
Baš ću se noćas u njima izgubiti.
Njezine su oči prasak neona,
njezine su oči vodopad iz reklame za jacuzzi.
Nemoj plakati, kažem na hrvatskom:
moje su ruke okrvavljeni znakovi ljubavi
a tvoje su grudi Jadransko more
stvoreno da se u njemu utopim.
Odjednom na podu me gaze Irci.
Riđi i crni Irci
preplanuli plavokosi Irci
pijani građevinari golemih ruku
pjegavi Irci & njihove cure golemih grudi
crvenokose & bučne cure.
Ja razbijen, razbijen, potpuno razbijen
urlam poput njih:
'And you step out, when I step in, it's a dance that is bizarre, it is a dance that's wearing thin, and if you step in, when I step out, though we can't find the time for talking, seems we find the time to shout'…
- Eto vidiš, kaže mi Hua-yu, tako razbijenom.
- Pusti me, molim te - jecam na hrvatskom. - Znaš da je to moja rečenica.
- Znam - tiho kaže ona na kineskom. - Znam.
8.
Poslije, svi šutimo u golemoj ruševnoj kući u Brunswicku.
- Vidiš - kaže potom Boutros. - Oni su Irci, većinom su crveni zato što su Irci, ho-ho-ho. Njih bolje vidim, vi ste bijeli, jedva se raspoznajete, ho-ho-ho.
9.
Četiri barake, kažem vam, dobri ljudi. Metalni kontejneri s električnim instalacijama i prozorima koji se ne mogu otvoriti. Neonske svjetiljke na stropu do kojih vode bijeli izolirani kablovi. Kreveti na kat i dva spojena stola u sredini. Limeni ormari i police pričvršćene na zid. Naslagao sam na njih nešto knjiga. Nepotrebna budilica. Fotografije. Plastični globus.
WC i tuš su u posebnom kontejneru. Tamo izvan kruga ocrtana bijednim drvoredom od divljeg eukaliptusa. Sve okolo je pustinja, crvena i ravna. U daljini se pretvara u blijedo nebo.
Dva kilometra odavde ukočila se ravna crta asfalta. Okomito na nju vodi prašnjava staza, pored stupova za struju i telefon, pored cijevi za vodu. Na džipovima, parkiranima u krugu, složila se debela prašina: mi ne idemo nikamo. Već mjesecima. Ili duže.
Valeriy A. Petrovich, on se toga sjetio, dovukao nas je ovamo.
- Nema smisla - rekao je. - Nikada se, dobri ljudi, nećemo priviknuti na asfalt tuđih gradova. Mi smo djeca revolucije, sanjamo o povratku. Naš će veliki obrat biti povratak na staro. Samo se moramo organizirati.
Uistinu, pripreme nisu bile komplicirane.
Zadržali smo, tek iz navike, kompjutor, televizor i stereo. Ostalo je ionako bila gomila neuskladiva smeća.
Sve smo prodali & kupili dva stara vojna džipa, potrpali vreće za spavanje, ubacili nabijene šarene torbe, krenuli prema sjeveru & evo nas.
Barake su možda nekada pripadale ambicioznim poslijeratnim doseljenicima, možda kakvim ovčarima pedesetih, možda radnicima na cesti šezdesetih, možda hipi-komuni sedamdesetih, možda su još imale vlasnike, a možda nas to nije zanimalo.
.
Svakako, nitko nas dosad nije uznemiravao. Telefon nije zvonio, makar sam njega prvoga očistio. Bio je lijepo dizajniran, kromirani starinski crni telefon. Tv-signali ovamo nisu dopirali, stereo nismo uključivali, nije bilo razloga, ni kompjutor. Asfaltnom cestom tutnjali su golemi, sjajni i bučni kamioni s blještavim dimnjacima, ali nitko nije svraćao.
Hua-Yu i Hua-Me uzeli su sebi jednu baraku. Valeriy A. Petrovich odredio je sebi drugu u kojoj nikada nije spavao, u njihovoj su spojili krevete za troje. Boutros je noću najčešće ležao na toploj zemlji ispred vrata. Promatrao sam ga sjedeći na svom pragu. Dobro bi bilo naložiti krijes, mislio sam & otvoriti veliku limenku piva, kad bi je bilo.
Odlazili smo u mjesečne nabavke. Ispočetka samo do benzinske postaje pokraj koje se nakrivljen kočio drveni dućan s dograđenom birtijom zemljana poda, kasnije do najbliže seoske selendre. Kad smo ostali bez novca, putovanja su postala duža, tamo do grada.
Bile su to pljačke u pasjim poslijepodnevima, puko kokošarenje & ulično džeparenje, prošnja, zavisno od situacije. Mašta je bila jedino čime smo još raspolagali. U neograničenim količinama.
- Što će biti s revolucijom? - povremeno je Boutros dizao glas prema Valeriyu A. Petrovichu.
- Revolucija će narasti u nama - odgovorala je Hua-yu umjesto njega, držeći Hua-me za ruku.
Boutros je nakon takvih riječi ustajao, u novije doba hodao je gol, uzimao dugačko koplje koje je istesao od kvrgave grane & gazeći velikim bosim stopalima, upućivao se u pustinju. Gledao sam za njim. Smanjivao se & utapao u treperavu vrućinu, vrlo uspravan & sve manje crn.
