dubravko zebić
Slike iz zajedničkog života
Pod kišobranom ima mjesta samo za jednoga
Prolaznik koji se sada dok pada kiša zadubio u neke svoje misli, za njega kiša gotovo da i ne pada. Pa ipak, gledanjem u cestu pred sobom, praveći se da ne primjećuješ kapi sve učestalije, nećeš učiniti da ova kiša ne počne padati nemilosrdnije, jače.
U trenutku kada je počelo upravo pljuštati, vidio sam nekog muškarca kako se žurno odvaja od svoje drage, nešto joj kratko objašnjava, a zatim počinje trčati, dok ona za njim viče i uzaludno ga nastoji sustići. Jednom kada počne tako lijevati, rekoh si, nema pravila. Svatko je za sebe. Pod kišobranom ima mjesta samo za jednoga.
Hodao sam pustim ulicama grada. Molio se bogu da naiđem na neku uličnu bandu i budem pošteno izmlaćen. Ali nije bilo nikoga. Tu i tamo pokoji policajac neočekivano susretljiv, napadno uljudan. Baš kao da i nije policijski sat, pomislih. Jesam li ja sablast, kada me nitko ne tjera s ulica u ovaj kasni sat? A onda je iznenada počelo kišiti. Konačno, promrmljah, konačno neka promjena. Sada će sve nestati i početi nešto novo. Ali, na moju štetu, imao sam kišobran. Moralo se tako desiti da imam kišobran. I što sam onda drugo mogao nego ga otvoriti. Kiša više nije dodirivala moje obraze ni bubnjala po mojoj glavi. Bio sam sâm i umoran. A kiša je bila možda najbolje što mi se moglo dogoditi.
U nekim noćima
U nekim noćima, na vrhuncu potištenosti, sjurim se kao ponornica u gusto ždrijelo grada. Tamo lutam s glavoboljom većom od glave i od mene cijelog, ruke zabijem u džepove ili ih držim prekrižene na leđima, i tako idem ulicama.
Potom padnem niza stube kakve rijetke kavane, kakve prljave, masne i dotrajale rupe koju ipak volim, a koju još uvijek nisu srušili i obnovili na sliku i priliku vlastite šupljosti. Tamo mahnem nekoj konobarici, prilično ružnoj, staroj i mršavoj, s kosom poput sijena, ali uvijek spremnoj da me srdačno pozdravi, da mi dugo priča priču svojega života. Nađem osamljen stol, po mogućnosti što dalje, i, umoran, svalim se na nj. Ruke mi počivaju na stolu kao planinski lanci, tako teške. Rijetko govorim. Gledam lica ljudi bez osobitog interesa. Puštam da kroz mene prolaze bez da se zaustave. Ne znam sanjam li ili sam sanjan...
I uvijek se tako desi da se netko odvoji od društva u kutu, odakle dolazi najveća buka, priđe mom stolu i nešto traži. Bilo što, cigaretu koju spremno dajem. Pepeljaru, evo uzmi. I upaljač, izvoli. Potom dolaze i drugi, pitaju je li slobodna koja stolica. Klimam glavom. Pitaju jesu li i ostale slobodne. Dajem. Napokon, na red dolazi stolnjak, opušci, čaša, pljuvačka, piće koje sam naručio. Zadnji put, kad sam bio osobito pijan, uzeli su čak i mene, odveli me nekamo, tako da ne znam gdje se točno nalazim, gdje sve ovo pišem...
Povijest odustajanja
Ne čitam više poeziju. Sada ju jedem, jedem je doslovno, sve njene riječi i rečenice duge poput tjestenine, žderem je dok mi ne počne izlaziti na uši. Sada je pijem, opijam se njome, oblokavam se do posvemašnjeg pijanstva. Pušim je, od papira motam cigarete, pripaljujem, odbijam guste oblake dima...
Oni koji me gledaju misle da sam poludio. Da sam izgubljen. Okreću glave i više me ne gledaju. Za njihovo duševno zdravlje, neka bude tako.
Prevodim svoje nenapisane pjesme na eskimski. Jednom ću ih, te prijevode, odnijeti na daleki sjever i ondje ih čitati pingvinima, lovcima tuljana, polarnim medvjedima...
Poezija mi je danas, jučer i sutra. Poezija mi je doručak, ručak i večera. Poezija mi je žena, a žena s kojom općim zbog toga je nerijetko ljubomorna. Svjestan sam svojih slabosti i mana. Prešućujem ono važno...
Knjige koje nikada neću čitati...
Događaji koji se bez mene odvijaju...
Razgovori u kojima ni šutnjom ne sudjelujem...
Izložbe… Kazališta… Pjesničke večeri...
Ne čitam više poeziju. Poeziju više ne čitam. Više ne čitam poeziju. Ne poeziju čitam više.
Ljubav je okrutna…
Iskopao sam joj oči sigurnim i snažnim pokretima ruke. Iskopao sam ih i bacio na pod uz ove riječi – da te sad vidim! Potom sam joj nožem izdubio rupu do srca te ga iščupao. I još joj nije bilo dosta. Još je ispred mene tvrdoglavo stajala. Rekoh joj da ne želim nastavljati, da je bilo i suviše toga. Nije se micala. Morao sam joj stoga odstraniti udove, lopatom učiniti svojevrsnu lobotomiju. U međuvremenu sam pristavio vodu za čaj, nahranio mačku. Jednim okom sam pratio tv-program, a drugim uhom slušao vremensku prognozu na radiju. Više nije stajala, jer više nije imala noge, međutim njeno krvareće truplo izgledalo je kao da i dalje stoji. Počeo sam se loptati tim ostatkom. Dojke sam iscijedio kao dvije spužve. Objesio je naposljetku kao boksačku vreću i udarao je dobrih pola sata, sve dok se nisam srušio od umora. Ona je i dalje šutjela. No, u čitavoj toj priči prava sam žrtva bio ja. Ja, koji sam svake godine trebao biti spašavan od društva za zaštitu životinja, ja koji sam potkraj svake godine prinosio bogu žrtvu – sebe samog, ja koji sam već toliko godina živio s njom, a bez nje… Ili bez nje, a s njom, ne sjećam se točno… A ona je samo šutjela, šutjela kao da je uopće nema, kao da je nikada nije bilo. Njena vrela krv je vonjala dok je hlapila. Dok se zgrušavala na zidovima. Spoticao sam se o razbacane dijelove njenog tijela. Kakav nered sam napravio. Koliko li će mi trebati da sve to počistim… Odoh oprati ruke. Ni ove godine nisam uspio. Jer ona svake godine ponovo uskrsava iz praha, iz ničega...
Kralj predgrađa
Pravim papirnate brodove i odašiljem ih velikim, nepreglednim morima uličnih mlaka. Na jarbole vješam sve koji se drznu odmetnuti u kapetane, s jarbola vijore zastave moje spaljene zemlje. Držim da je to sve što postoji. Ne pravim nikakve razlike. Sve ostalo malo me se tiče. Iz dosade izmišljam suvremene gusare koji haraju morima i pustoše sve ostalo što napravim. Osjećam umor svih lučkih radnika koji sudjeluju pri porinuću. Zamišljam ženu koja krsti brod razbijanjem šampanjske boce. Onda se prometnem u vjetar, pušem i tako oblikujem uragane, pravim divne brodolome. Sa slamkom u ustima, svjestan rasta kose i noktiju, ležim izvaljen na asfaltu ceste. Puštam da me auti nemilosrdno gaze. Ništa mi ne mogu. Ja ovdje ne postojim. Po želji mogu sve vratiti, savršena gramofonska ploča, sve mogu uništiti. Mogu ne postojati ako to želim. Čak ne moram ni željeti. Uzgajam štakore, ali ne za pokuse. Gnušam se pokusa – sve se mora dogoditi jednom i savršeno, ili se uopće ne treba dogoditi. Uzgajam neobične bolesti. Iz zabave, iz hobija. Imam u sebi čitavu kolekciju rijetkih pošasti. Volim more, ali se držim obale, pa i tamo se utapam. Premda nikada nisam vidio more, znam da ono postoji, kao i da je ono temelj svega. Ili možda zrak, ne znam kako sam odlučio. Pada jedna suza I, kako je jedina, bit će grmljavina. U razbijenim bocama ne šaljem poruke već zagonetke. Neki vjeruju da je tako najbolje.
***
Slikala je sive oblake na sivome nebu. Uvijek iste sive oblake na istom sivom nebu, kao da druge boje i ne postoje. Ljude je to dovodilo u zabludu, pa bi je često znali pitati zašto na njenim slikama nema neke druge boje. Žalila mi se da je nitko ne shvaća, da je ne uzimaju ozbiljno, da svi gledaju samo ono čega nema, a nitko ne vidi nebo ni oblake. Ponekad bi plakala i suze pomalo odsutno miješala s uljenim bojama. Meni je zbog toga često bilo neugodno, a nisam znao zašto. Nisam znao kako da je utješim. Čekao bih da prestane plakati, a onda rekao nešto nesuvislo i banalno. Nasmijala bi mi se kroz suzama uprljane oči, rukavima brišući upaljene obraze i šmrcajući. Onda bi se otišla umiti, premda sam znao da će je koža svejedno do jutra peći od tragova soli. Da to sitno tijelo, podešeno i na tuđe potrese, osjeća više nego što može podnijeti, nisam pojmio. Onda bi se vratila i rekla, kao da me želi ohrabriti, znaš, više nikome ništa ne objašnjavam. Više i ne pokušavam. Kada bih otišao, ona bi se vratila do stalka s nedovršenom slikom i pažljivo oblikovala svoje oblake. Na njenim zadnjim slikama bilo je već vrlo malo oblaka.
***
Jučer je taj čovjek napokon ubio svoje roditelje, a onda i sebe, kako je godinama najavljivao. Bila si izvan sebe od čuđenja. Šokirana kao da se radilo o tvojim roditeljima, kao da nisi znala da će to učiniti. Čudila te i moja hladnokrvnost, moja bezosjećajnost. Vidiš, ljubavi, i u meni se jednom davno nešto slomilo, puklo kao staklo. Čovjek čuva krhotine svoga razbijenog stakla i u njemu stalno nešto krvari. Prenosi ga s jednog mjesta na drugo golim rukama, jer ne može drugačije, a nove rane nadomještaju stare. Međutim, nitko nije uvijek i stalno nesretan. I ne bi to mogao biti čak i da za to dobiva novac. Dapače, ja sebe ubrajam u onu malobrojnu skupinu sretnika. Sreća je vještina koju nije lako naučiti. I ponekad je treba ponovo učiti jer se lako zaboravlja. Ipak ti neću odati tajnu. Ne, ne radi se ni o čemu posebnom. Možda sam ipak bio malo out of line na sprovodu, na saslušanju, na svjedočenju. Možda je doista moja ironija bila knjiška, namještena. Pa ipak, nisam bio neiskren i nisam pozirao dok sam pjevušio pod tušem. Kada sam pojeo punu zdjelu grožđa. I kada sam poželio pušiti premda nisam nikada zapalio. I kada sam, najzad, poželio spavati s tobom odmah nakon ukopa. Ipak, nisam ti nikada lagao, ljubavi. Ja sam od početka vjerovao u najgore u tom čovjeku.
***
Reći ćeš – taj tamo svira kao kad nedjeljom ujesen vani pada neutješna kiša i ti želiš umrijeti. Ne, odgovorit ću samo da ti proturječim, on zapravo mesari po tipkama i siluje melodiju. Bit ćemo okruženi masnim zidovima, niskim svodom podrumske gostionice, i gostima u zanosu čiji će nam smijeh ostati stran. Slagat ću ti – u našoj zemlji postoje samo dva plaćena pijanista koji sviraju po kavanama. I taj kojeg slušamo jedan je od te dvojice, koji se, premda se ne poznaju, međusobno ne podnose. Kada se sretnu, jedva mogu suspregnuti svoj očiti bijes. Ožiljak nad desnom obrvom, koji mu ponekad zabljesne na svjetlu, zadobio je u posljednjoj barskoj tučnjavi, koju je i počeo. Ne volim ga slušati, jer sam se tada kladio na njega i izgubio. Ti ćeš potom reći kako su u američkim kaubojskim filmovima pijanisti nešto poput svetinje. Poput novinara na koje iz nekog nepoznatog razloga vojnici usred rata ne smiju pucati. Samo zato da bi netko negdje pravodobno bio obaviješten, dok dovršava svoj doručak. Znaš li koliko se trenutačno ratova vodi diljem globusa? Da li te uopće zanima? Zemljopis i povijest. Vrijeme džepara i kurvi. Počet ću ti polako recitirati neke stihove na uho, a onda sve glasnije. No, kako ih ne znam baš najbolje, improvizirat ću. A onda ušutjeti. Što si prestao, pitat ćeš. Ali ne dovoljno uvjerljivo da ja neodložno nastavim. Onda ćeš reći, zašto si odjednom tako mrzovoljan? Umjesto odgovora primit ću tvoju hladnu ruku. I gledati tavanicu stropa kao da o nečemu razmišljam.
***
Seks je u našim tijelima stroj koji tako dobro funkcionira. Kao neka ograničena eksplozija, ako takvo što uopće postoji. Pa ipak, ne bismo ga trebali previše koristiti. Vrlo često se pokvari bez ikakvog očitog razloga. Veoma je osjetljiv i nema garancije ako kojim slučajem zataji. Ne možemo ga jednostavno vratiti u dućan i uzeti novi. Ili ga zamijeniti za bolji. Ponekad bismo ga ipak mogli ostaviti na stolu, leći u krevet jedno do drugog i gledati televiziju dok ne zaspimo. Ili dok na ekranu ne počne sniježiti. Jednom ću ti priznati zašto volim što u našem jeziku možeš rečenicu reći na više načina. Zašto je možeš okrenuti naglavačke, a da ona i dalje drži vodu. Opet ću noćas morati biti na visini. Opet ću morati odglumiti pažljivog ljubavnika, oponašati vještinu zavođenja i pružanja užitka koja mi sve teže pada. Promijeni, draga, stanicu na radiju, možda je negdje počelo ratovanje. Osjećam strah za ženu koja ovoga trena prolazi ulicom pod našim prozorom. Dok polako nestaje obavijena svojim teškim kašljem koji ne prestaje čak ni kad žena prođe. I koji izgleda stvarnije od nje same. Osjećam strah za čovjeka koji ne razlikuje strah od strepnje, strepnju od tjeskobe, a svima je izložen. Bojim se da bismo mogli ovako vječito, do kraja radnog vremena nekog od bogova. Nezadrživo mislim na juhu u frižideru koja drhti ispod hladetine. Sve te pregrade i ladice samo su jalova obrana od onoga što na nas laje. Budi mi i dalje tajna, ali ne i zagonetka. To ne bih podnio. Jesi li gotova ili se tek približavaš vrhuncu? Ili nisi ni blizu? Noćas neću morati dovesti u krevet onog prljavog lučkog radnika. Noćas ću biti na visini. Noćas ćemo to učiniti kako spada, kao dvije stare prostitutke jedna drugoj.
Novi način postupanja s knjigom.
Sada je se uzima u ruke i oprezno važe, pažljivo se procjenjuje njena moguća težina. Onda se gledaju njene korice, jesu li tvrdog uveza ili mekog, nalazi li se na prednjoj strani kakva slika, neki znak raspoznavanja, kako izgledaju slova.
Potom se knjiga otvara, nasumce, promatra se kako se otvara. Jer neke se knjige otvaraju veoma teško, kao da i ne žele biti otvorene, što je suludo, a onda se brzo sklapaju u vaše lice. S takvima se brzo završava…
Pa se zatim stane mirisati unutrašnjost knjige. Po mirisu je moguće odrediti koliko je knjiga stara, gdje se sve nalazila. Najstrastveniji su oni mirisi koji podsjećaju na antikvarijate, neki vonjaju na ruševine i paleže, drugi pak na svježe tiskanje. Neki opet imaju onaj djevičanski miris upravo tiskanih, pod čekićem, još vrućih stranica… Zadovoljstvo da se bude njen prvi čitač.
Nadalje, pratiti margine na rubovima stranica ako ih ima, tuđe zabilješke tijekom čitanja, pratiti podvlačenja olovkom… I tako rekonstruirati svijet i svijest onoga koji je knjigu imao u rukama prije vas. Ući u njegovu dosadu, uvući mu se pod kožu, općenito – u njegov sustav vrijednosti.
Na kraju, knjigu čitati, ali ne nužno… Bolje, vratiti knjigu na policu, među ostale nepročitane knjige, i tako je neoskvrnutu ostaviti, za ponovni susret i spajanje s njom…
Automobil. Auto. Vozilo. Kola. Nazovimo ga kako hoćemo, ali on ima samo jednu važnu funkciju: on vas prima u svoju prazninu, on se takoreći raduje vama.
Autom najbolje je voziti se noću praznim ulicama grada, ili odlaziti iz grada na putovanje koje ne mora nužno biti bijeg, dok na radiju polagano gori putna glazba…
Za volanom osjećati se kao zametak, kao fetus u utrobi nečega većeg, nečeg nedokučivo, nečeg užasno većeg…
Svaka je vožnja prešutni sporazum s ostalim vozačima, pješacima, i sudbinom ponajviše. Auto klizi linijom u blizini nesreće, zapravo na samoj granici nesreće, katastrofe. Jer se vrlo lako može dogoditi da se bijela crta ceste zaboravi i počne ocrtavati tijelo unesrećenog, onoga kome nije bilo suđeno. Čudno je zapravo da nema više sudara, prevrnutih vozila, iznakaženih tijela… Zato strepnja…
Postoji neka tradicionalna netrpeljivost, pa i mržnja između onih koji ulicom hodaju i onih koji se voze sjedeći za volanom. Pješak je potpuno nezaštićen. Vozač se čini kao u oklopu kakvog srednjovjekovnog viteza. Valjda ni usporedba s oklopnim vozilom u tom slučaju nije presmiona.
Neki su automobili samo niži stupanj pakla. Parkirališta kojih nikad dosta, uske ceste, zebre, pješačke zone…
Neki od njih nekada ne nestaju s ulice, premda se pješaku čini da stižu na odredište, oni se uvijek vraćaju nekim petljama, oni su osuđeni na neprestano kruženje gradom, da se zauvijek voze i budu voženi…
Dvostruka pozicija vozača. S jedne strane on je gotovo invalid za volanom, svojevrsni idiot; s druge, vožnja mu podaruje moć i slobodu koje on objektivno ne posjeduje. Mogućnost odabira željenog smjera, brzine veće od trčanja, poistovjećenje s tijelom vozila. Ne može se to dovoljno opisati. Ne zna tko nije sjeo za volan.
Sam automobil, kao volšebna životinja, raspolaže veoma ograničenim rasponom znakova. Njegova idiotska sirena gora je od laveža pasa. Njegova pompoznost dok upaljen stoji beskrajno smiješna. Kako je tek smiješan kada se nezgrapno pokušava parkirati ili proći osobito uskom cestom. Nadalje, njegova je hrana odvratno dosadna – benzin i ulje. To mu je uglavnom dovoljno.
Svatko je vidio, u gradu ili na autocesti, kako žalosno izgleda kada prevrnut leži na leđima, poput kakvog kukca, nemoćan da se okrene, pritisnut vlastitom težinom, dok se kotači neumorno okreću.
Sa svim tim pred očima, ponekad je doista bolje biti suvozač nego vozač, biti vožen nego voziti…
Egotrip Highway
Bila je noć, kao i svaka druga. Po nečemu se ipak moglo zaključiti da će ova noć biti drukčija. Na neki način, noć veća i nadahnutija od dana, starija sestra ostalim noćima koje uvijek čuče u prikrajku, u haremu sjena, spremne skočiti na stol asfalta i razgolićenih trbuha plesati sve do jutra. Čekao sam. Iza svog prozora bio sam spreman, bio sam prokleto spreman. Znao sam da će uskoro doći. A onda, u dogovoreno vrijeme i kao po nalogu, zgrabih s neba okruglu tabletu koja je još do maločas sjala kao mjesec, zašećerih je zvijezdama i popih uz dobar gutljaj mjesečine. Kako je samo prijala! I još ni izbliza nije bilo nalik onome što će uskoro uslijediti. No, potom, tableta u mom želucu počela je raditi. Dadoh se na promatranje. Pretvorih se u veliko stakleno oko. My stomach is having a party, rekoh glasom trbuhozborca i samo su se lutke u stanu nasmijale. Čitav grad u trenu postade džungla. Nebo poljubičasti. Poželjeh ga poljubiti kakve usne je imalo. Vrane su napokon završile svoje seobe u sjeverni dio grada, tamo gdje su šume. Do mene je dopirao zadah obližnjega zoološkog vrta. Tamo su vrane sada vijećale što će dalje, kuda nakon okupljanja. Mogao sam namirisati san divljih životinja – san o slobodi i istinu o kavezu. Kavez u mome srcu naglo poče rasti prijeteći da me iznutra posve razori. Ulice su oživjele, divljale poput rijeka, tekle su i rušile se. Zidovi se pretvoriše u mirise, zvuci u mirise. Spomenici ili popucaše ili oživješe. Živi su postali mrtvi, a mrtvi još više mrtvi. Dadoh se istetovirati od ledenih igli vjetrova, nesteriliziranih, dok sam išao prema autu. Nisam nazirao kraj. Tableta je i dalje radila, neumorno poput stroja. Bacih se, odjednom, svom težinom sjene na livadu pokraj zgrade. Sve se pušilo. Lizao sam kao gušter rosu koja se stvarala na listovima, kondenzirala u kapima, tu rakiju jutra. Nisam više bio u stanju gledati – između oka i stvari zrak je neobjašnjivo gusnuo sve dok se i sam nije pretvorio u stvar, iskristalizirao do kraja. Bio sam neki divlji bog i od toga mi pozli. Gutao sam sve mahnitije ciglenu prašinu, lomio nokte grebući beton, parajući lim u nadi da osjetim zbilju. Zadah si bol da vidim mogu li još išta osjetiti. Moje glasnice, osakaćene staklom vjetrobrana, oglasiše se. Umuknuše potom. Jeka mi razbi uši. Zatim duga stanka. Kao u filmu. Tišina podatna poput pamuka. Čelik i pleksiglas plesali su duboko u mojim kostima. Ćutio sam kako me vuče nešto snažnije od magneta, nešto dublje od zemlje. Ja sam bio taj auto koji je bezglavo jurio cestom egotrip highway dok je u daljini preda mnom prostor ocrtavao obrise zore okrvavljenih očiju, ja sam bio taj koji se sve sumanutije kretao prema danu, a onda se, na prvoj okuci, survao u njegovu bjelinu…
- - - -
Dubravko Zebić, rođen 1975. godine u Zagrebu. Apsolvent na FF-u, smjer komparativna književnost i engleski jezik. Objavljivao u karlovačkom časopisu Svjetlo i Vijencu. Prevodi s engleskog. Rukopis Ispod ovih vjetrenjača uskoro će biti objavljen u elektroničkom obliku na web-stranici Krešimira Pintarića www.elektronickeknjige.com.
Prolaznik koji se sada dok pada kiša zadubio u neke svoje misli, za njega kiša gotovo da i ne pada. Pa ipak, gledanjem u cestu pred sobom, praveći se da ne primjećuješ kapi sve učestalije, nećeš učiniti da ova kiša ne počne padati nemilosrdnije, jače.
U trenutku kada je počelo upravo pljuštati, vidio sam nekog muškarca kako se žurno odvaja od svoje drage, nešto joj kratko objašnjava, a zatim počinje trčati, dok ona za njim viče i uzaludno ga nastoji sustići. Jednom kada počne tako lijevati, rekoh si, nema pravila. Svatko je za sebe. Pod kišobranom ima mjesta samo za jednoga.
Hodao sam pustim ulicama grada. Molio se bogu da naiđem na neku uličnu bandu i budem pošteno izmlaćen. Ali nije bilo nikoga. Tu i tamo pokoji policajac neočekivano susretljiv, napadno uljudan. Baš kao da i nije policijski sat, pomislih. Jesam li ja sablast, kada me nitko ne tjera s ulica u ovaj kasni sat? A onda je iznenada počelo kišiti. Konačno, promrmljah, konačno neka promjena. Sada će sve nestati i početi nešto novo. Ali, na moju štetu, imao sam kišobran. Moralo se tako desiti da imam kišobran. I što sam onda drugo mogao nego ga otvoriti. Kiša više nije dodirivala moje obraze ni bubnjala po mojoj glavi. Bio sam sâm i umoran. A kiša je bila možda najbolje što mi se moglo dogoditi.
U nekim noćima
U nekim noćima, na vrhuncu potištenosti, sjurim se kao ponornica u gusto ždrijelo grada. Tamo lutam s glavoboljom većom od glave i od mene cijelog, ruke zabijem u džepove ili ih držim prekrižene na leđima, i tako idem ulicama.
Potom padnem niza stube kakve rijetke kavane, kakve prljave, masne i dotrajale rupe koju ipak volim, a koju još uvijek nisu srušili i obnovili na sliku i priliku vlastite šupljosti. Tamo mahnem nekoj konobarici, prilično ružnoj, staroj i mršavoj, s kosom poput sijena, ali uvijek spremnoj da me srdačno pozdravi, da mi dugo priča priču svojega života. Nađem osamljen stol, po mogućnosti što dalje, i, umoran, svalim se na nj. Ruke mi počivaju na stolu kao planinski lanci, tako teške. Rijetko govorim. Gledam lica ljudi bez osobitog interesa. Puštam da kroz mene prolaze bez da se zaustave. Ne znam sanjam li ili sam sanjan...
I uvijek se tako desi da se netko odvoji od društva u kutu, odakle dolazi najveća buka, priđe mom stolu i nešto traži. Bilo što, cigaretu koju spremno dajem. Pepeljaru, evo uzmi. I upaljač, izvoli. Potom dolaze i drugi, pitaju je li slobodna koja stolica. Klimam glavom. Pitaju jesu li i ostale slobodne. Dajem. Napokon, na red dolazi stolnjak, opušci, čaša, pljuvačka, piće koje sam naručio. Zadnji put, kad sam bio osobito pijan, uzeli su čak i mene, odveli me nekamo, tako da ne znam gdje se točno nalazim, gdje sve ovo pišem...
Povijest odustajanja
Ne čitam više poeziju. Sada ju jedem, jedem je doslovno, sve njene riječi i rečenice duge poput tjestenine, žderem je dok mi ne počne izlaziti na uši. Sada je pijem, opijam se njome, oblokavam se do posvemašnjeg pijanstva. Pušim je, od papira motam cigarete, pripaljujem, odbijam guste oblake dima...
Oni koji me gledaju misle da sam poludio. Da sam izgubljen. Okreću glave i više me ne gledaju. Za njihovo duševno zdravlje, neka bude tako.
Prevodim svoje nenapisane pjesme na eskimski. Jednom ću ih, te prijevode, odnijeti na daleki sjever i ondje ih čitati pingvinima, lovcima tuljana, polarnim medvjedima...
Poezija mi je danas, jučer i sutra. Poezija mi je doručak, ručak i večera. Poezija mi je žena, a žena s kojom općim zbog toga je nerijetko ljubomorna. Svjestan sam svojih slabosti i mana. Prešućujem ono važno...
Knjige koje nikada neću čitati...
Događaji koji se bez mene odvijaju...
Razgovori u kojima ni šutnjom ne sudjelujem...
Izložbe… Kazališta… Pjesničke večeri...
Ne čitam više poeziju. Poeziju više ne čitam. Više ne čitam poeziju. Ne poeziju čitam više.
Ljubav je okrutna…
Iskopao sam joj oči sigurnim i snažnim pokretima ruke. Iskopao sam ih i bacio na pod uz ove riječi – da te sad vidim! Potom sam joj nožem izdubio rupu do srca te ga iščupao. I još joj nije bilo dosta. Još je ispred mene tvrdoglavo stajala. Rekoh joj da ne želim nastavljati, da je bilo i suviše toga. Nije se micala. Morao sam joj stoga odstraniti udove, lopatom učiniti svojevrsnu lobotomiju. U međuvremenu sam pristavio vodu za čaj, nahranio mačku. Jednim okom sam pratio tv-program, a drugim uhom slušao vremensku prognozu na radiju. Više nije stajala, jer više nije imala noge, međutim njeno krvareće truplo izgledalo je kao da i dalje stoji. Počeo sam se loptati tim ostatkom. Dojke sam iscijedio kao dvije spužve. Objesio je naposljetku kao boksačku vreću i udarao je dobrih pola sata, sve dok se nisam srušio od umora. Ona je i dalje šutjela. No, u čitavoj toj priči prava sam žrtva bio ja. Ja, koji sam svake godine trebao biti spašavan od društva za zaštitu životinja, ja koji sam potkraj svake godine prinosio bogu žrtvu – sebe samog, ja koji sam već toliko godina živio s njom, a bez nje… Ili bez nje, a s njom, ne sjećam se točno… A ona je samo šutjela, šutjela kao da je uopće nema, kao da je nikada nije bilo. Njena vrela krv je vonjala dok je hlapila. Dok se zgrušavala na zidovima. Spoticao sam se o razbacane dijelove njenog tijela. Kakav nered sam napravio. Koliko li će mi trebati da sve to počistim… Odoh oprati ruke. Ni ove godine nisam uspio. Jer ona svake godine ponovo uskrsava iz praha, iz ničega...
Kralj predgrađa
Pravim papirnate brodove i odašiljem ih velikim, nepreglednim morima uličnih mlaka. Na jarbole vješam sve koji se drznu odmetnuti u kapetane, s jarbola vijore zastave moje spaljene zemlje. Držim da je to sve što postoji. Ne pravim nikakve razlike. Sve ostalo malo me se tiče. Iz dosade izmišljam suvremene gusare koji haraju morima i pustoše sve ostalo što napravim. Osjećam umor svih lučkih radnika koji sudjeluju pri porinuću. Zamišljam ženu koja krsti brod razbijanjem šampanjske boce. Onda se prometnem u vjetar, pušem i tako oblikujem uragane, pravim divne brodolome. Sa slamkom u ustima, svjestan rasta kose i noktiju, ležim izvaljen na asfaltu ceste. Puštam da me auti nemilosrdno gaze. Ništa mi ne mogu. Ja ovdje ne postojim. Po želji mogu sve vratiti, savršena gramofonska ploča, sve mogu uništiti. Mogu ne postojati ako to želim. Čak ne moram ni željeti. Uzgajam štakore, ali ne za pokuse. Gnušam se pokusa – sve se mora dogoditi jednom i savršeno, ili se uopće ne treba dogoditi. Uzgajam neobične bolesti. Iz zabave, iz hobija. Imam u sebi čitavu kolekciju rijetkih pošasti. Volim more, ali se držim obale, pa i tamo se utapam. Premda nikada nisam vidio more, znam da ono postoji, kao i da je ono temelj svega. Ili možda zrak, ne znam kako sam odlučio. Pada jedna suza I, kako je jedina, bit će grmljavina. U razbijenim bocama ne šaljem poruke već zagonetke. Neki vjeruju da je tako najbolje.
***
Slikala je sive oblake na sivome nebu. Uvijek iste sive oblake na istom sivom nebu, kao da druge boje i ne postoje. Ljude je to dovodilo u zabludu, pa bi je često znali pitati zašto na njenim slikama nema neke druge boje. Žalila mi se da je nitko ne shvaća, da je ne uzimaju ozbiljno, da svi gledaju samo ono čega nema, a nitko ne vidi nebo ni oblake. Ponekad bi plakala i suze pomalo odsutno miješala s uljenim bojama. Meni je zbog toga često bilo neugodno, a nisam znao zašto. Nisam znao kako da je utješim. Čekao bih da prestane plakati, a onda rekao nešto nesuvislo i banalno. Nasmijala bi mi se kroz suzama uprljane oči, rukavima brišući upaljene obraze i šmrcajući. Onda bi se otišla umiti, premda sam znao da će je koža svejedno do jutra peći od tragova soli. Da to sitno tijelo, podešeno i na tuđe potrese, osjeća više nego što može podnijeti, nisam pojmio. Onda bi se vratila i rekla, kao da me želi ohrabriti, znaš, više nikome ništa ne objašnjavam. Više i ne pokušavam. Kada bih otišao, ona bi se vratila do stalka s nedovršenom slikom i pažljivo oblikovala svoje oblake. Na njenim zadnjim slikama bilo je već vrlo malo oblaka.
***
Jučer je taj čovjek napokon ubio svoje roditelje, a onda i sebe, kako je godinama najavljivao. Bila si izvan sebe od čuđenja. Šokirana kao da se radilo o tvojim roditeljima, kao da nisi znala da će to učiniti. Čudila te i moja hladnokrvnost, moja bezosjećajnost. Vidiš, ljubavi, i u meni se jednom davno nešto slomilo, puklo kao staklo. Čovjek čuva krhotine svoga razbijenog stakla i u njemu stalno nešto krvari. Prenosi ga s jednog mjesta na drugo golim rukama, jer ne može drugačije, a nove rane nadomještaju stare. Međutim, nitko nije uvijek i stalno nesretan. I ne bi to mogao biti čak i da za to dobiva novac. Dapače, ja sebe ubrajam u onu malobrojnu skupinu sretnika. Sreća je vještina koju nije lako naučiti. I ponekad je treba ponovo učiti jer se lako zaboravlja. Ipak ti neću odati tajnu. Ne, ne radi se ni o čemu posebnom. Možda sam ipak bio malo out of line na sprovodu, na saslušanju, na svjedočenju. Možda je doista moja ironija bila knjiška, namještena. Pa ipak, nisam bio neiskren i nisam pozirao dok sam pjevušio pod tušem. Kada sam pojeo punu zdjelu grožđa. I kada sam poželio pušiti premda nisam nikada zapalio. I kada sam, najzad, poželio spavati s tobom odmah nakon ukopa. Ipak, nisam ti nikada lagao, ljubavi. Ja sam od početka vjerovao u najgore u tom čovjeku.
***
Reći ćeš – taj tamo svira kao kad nedjeljom ujesen vani pada neutješna kiša i ti želiš umrijeti. Ne, odgovorit ću samo da ti proturječim, on zapravo mesari po tipkama i siluje melodiju. Bit ćemo okruženi masnim zidovima, niskim svodom podrumske gostionice, i gostima u zanosu čiji će nam smijeh ostati stran. Slagat ću ti – u našoj zemlji postoje samo dva plaćena pijanista koji sviraju po kavanama. I taj kojeg slušamo jedan je od te dvojice, koji se, premda se ne poznaju, međusobno ne podnose. Kada se sretnu, jedva mogu suspregnuti svoj očiti bijes. Ožiljak nad desnom obrvom, koji mu ponekad zabljesne na svjetlu, zadobio je u posljednjoj barskoj tučnjavi, koju je i počeo. Ne volim ga slušati, jer sam se tada kladio na njega i izgubio. Ti ćeš potom reći kako su u američkim kaubojskim filmovima pijanisti nešto poput svetinje. Poput novinara na koje iz nekog nepoznatog razloga vojnici usred rata ne smiju pucati. Samo zato da bi netko negdje pravodobno bio obaviješten, dok dovršava svoj doručak. Znaš li koliko se trenutačno ratova vodi diljem globusa? Da li te uopće zanima? Zemljopis i povijest. Vrijeme džepara i kurvi. Počet ću ti polako recitirati neke stihove na uho, a onda sve glasnije. No, kako ih ne znam baš najbolje, improvizirat ću. A onda ušutjeti. Što si prestao, pitat ćeš. Ali ne dovoljno uvjerljivo da ja neodložno nastavim. Onda ćeš reći, zašto si odjednom tako mrzovoljan? Umjesto odgovora primit ću tvoju hladnu ruku. I gledati tavanicu stropa kao da o nečemu razmišljam.
***
Seks je u našim tijelima stroj koji tako dobro funkcionira. Kao neka ograničena eksplozija, ako takvo što uopće postoji. Pa ipak, ne bismo ga trebali previše koristiti. Vrlo često se pokvari bez ikakvog očitog razloga. Veoma je osjetljiv i nema garancije ako kojim slučajem zataji. Ne možemo ga jednostavno vratiti u dućan i uzeti novi. Ili ga zamijeniti za bolji. Ponekad bismo ga ipak mogli ostaviti na stolu, leći u krevet jedno do drugog i gledati televiziju dok ne zaspimo. Ili dok na ekranu ne počne sniježiti. Jednom ću ti priznati zašto volim što u našem jeziku možeš rečenicu reći na više načina. Zašto je možeš okrenuti naglavačke, a da ona i dalje drži vodu. Opet ću noćas morati biti na visini. Opet ću morati odglumiti pažljivog ljubavnika, oponašati vještinu zavođenja i pružanja užitka koja mi sve teže pada. Promijeni, draga, stanicu na radiju, možda je negdje počelo ratovanje. Osjećam strah za ženu koja ovoga trena prolazi ulicom pod našim prozorom. Dok polako nestaje obavijena svojim teškim kašljem koji ne prestaje čak ni kad žena prođe. I koji izgleda stvarnije od nje same. Osjećam strah za čovjeka koji ne razlikuje strah od strepnje, strepnju od tjeskobe, a svima je izložen. Bojim se da bismo mogli ovako vječito, do kraja radnog vremena nekog od bogova. Nezadrživo mislim na juhu u frižideru koja drhti ispod hladetine. Sve te pregrade i ladice samo su jalova obrana od onoga što na nas laje. Budi mi i dalje tajna, ali ne i zagonetka. To ne bih podnio. Jesi li gotova ili se tek približavaš vrhuncu? Ili nisi ni blizu? Noćas neću morati dovesti u krevet onog prljavog lučkog radnika. Noćas ću biti na visini. Noćas ćemo to učiniti kako spada, kao dvije stare prostitutke jedna drugoj.
Novi način postupanja s knjigom.
Sada je se uzima u ruke i oprezno važe, pažljivo se procjenjuje njena moguća težina. Onda se gledaju njene korice, jesu li tvrdog uveza ili mekog, nalazi li se na prednjoj strani kakva slika, neki znak raspoznavanja, kako izgledaju slova.
Potom se knjiga otvara, nasumce, promatra se kako se otvara. Jer neke se knjige otvaraju veoma teško, kao da i ne žele biti otvorene, što je suludo, a onda se brzo sklapaju u vaše lice. S takvima se brzo završava…
Pa se zatim stane mirisati unutrašnjost knjige. Po mirisu je moguće odrediti koliko je knjiga stara, gdje se sve nalazila. Najstrastveniji su oni mirisi koji podsjećaju na antikvarijate, neki vonjaju na ruševine i paleže, drugi pak na svježe tiskanje. Neki opet imaju onaj djevičanski miris upravo tiskanih, pod čekićem, još vrućih stranica… Zadovoljstvo da se bude njen prvi čitač.
Nadalje, pratiti margine na rubovima stranica ako ih ima, tuđe zabilješke tijekom čitanja, pratiti podvlačenja olovkom… I tako rekonstruirati svijet i svijest onoga koji je knjigu imao u rukama prije vas. Ući u njegovu dosadu, uvući mu se pod kožu, općenito – u njegov sustav vrijednosti.
Na kraju, knjigu čitati, ali ne nužno… Bolje, vratiti knjigu na policu, među ostale nepročitane knjige, i tako je neoskvrnutu ostaviti, za ponovni susret i spajanje s njom…
Automobil. Auto. Vozilo. Kola. Nazovimo ga kako hoćemo, ali on ima samo jednu važnu funkciju: on vas prima u svoju prazninu, on se takoreći raduje vama.
Autom najbolje je voziti se noću praznim ulicama grada, ili odlaziti iz grada na putovanje koje ne mora nužno biti bijeg, dok na radiju polagano gori putna glazba…
Za volanom osjećati se kao zametak, kao fetus u utrobi nečega većeg, nečeg nedokučivo, nečeg užasno većeg…
Svaka je vožnja prešutni sporazum s ostalim vozačima, pješacima, i sudbinom ponajviše. Auto klizi linijom u blizini nesreće, zapravo na samoj granici nesreće, katastrofe. Jer se vrlo lako može dogoditi da se bijela crta ceste zaboravi i počne ocrtavati tijelo unesrećenog, onoga kome nije bilo suđeno. Čudno je zapravo da nema više sudara, prevrnutih vozila, iznakaženih tijela… Zato strepnja…
Postoji neka tradicionalna netrpeljivost, pa i mržnja između onih koji ulicom hodaju i onih koji se voze sjedeći za volanom. Pješak je potpuno nezaštićen. Vozač se čini kao u oklopu kakvog srednjovjekovnog viteza. Valjda ni usporedba s oklopnim vozilom u tom slučaju nije presmiona.
Neki su automobili samo niži stupanj pakla. Parkirališta kojih nikad dosta, uske ceste, zebre, pješačke zone…
Neki od njih nekada ne nestaju s ulice, premda se pješaku čini da stižu na odredište, oni se uvijek vraćaju nekim petljama, oni su osuđeni na neprestano kruženje gradom, da se zauvijek voze i budu voženi…
Dvostruka pozicija vozača. S jedne strane on je gotovo invalid za volanom, svojevrsni idiot; s druge, vožnja mu podaruje moć i slobodu koje on objektivno ne posjeduje. Mogućnost odabira željenog smjera, brzine veće od trčanja, poistovjećenje s tijelom vozila. Ne može se to dovoljno opisati. Ne zna tko nije sjeo za volan.
Sam automobil, kao volšebna životinja, raspolaže veoma ograničenim rasponom znakova. Njegova idiotska sirena gora je od laveža pasa. Njegova pompoznost dok upaljen stoji beskrajno smiješna. Kako je tek smiješan kada se nezgrapno pokušava parkirati ili proći osobito uskom cestom. Nadalje, njegova je hrana odvratno dosadna – benzin i ulje. To mu je uglavnom dovoljno.
Svatko je vidio, u gradu ili na autocesti, kako žalosno izgleda kada prevrnut leži na leđima, poput kakvog kukca, nemoćan da se okrene, pritisnut vlastitom težinom, dok se kotači neumorno okreću.
Sa svim tim pred očima, ponekad je doista bolje biti suvozač nego vozač, biti vožen nego voziti…
Egotrip Highway
Bila je noć, kao i svaka druga. Po nečemu se ipak moglo zaključiti da će ova noć biti drukčija. Na neki način, noć veća i nadahnutija od dana, starija sestra ostalim noćima koje uvijek čuče u prikrajku, u haremu sjena, spremne skočiti na stol asfalta i razgolićenih trbuha plesati sve do jutra. Čekao sam. Iza svog prozora bio sam spreman, bio sam prokleto spreman. Znao sam da će uskoro doći. A onda, u dogovoreno vrijeme i kao po nalogu, zgrabih s neba okruglu tabletu koja je još do maločas sjala kao mjesec, zašećerih je zvijezdama i popih uz dobar gutljaj mjesečine. Kako je samo prijala! I još ni izbliza nije bilo nalik onome što će uskoro uslijediti. No, potom, tableta u mom želucu počela je raditi. Dadoh se na promatranje. Pretvorih se u veliko stakleno oko. My stomach is having a party, rekoh glasom trbuhozborca i samo su se lutke u stanu nasmijale. Čitav grad u trenu postade džungla. Nebo poljubičasti. Poželjeh ga poljubiti kakve usne je imalo. Vrane su napokon završile svoje seobe u sjeverni dio grada, tamo gdje su šume. Do mene je dopirao zadah obližnjega zoološkog vrta. Tamo su vrane sada vijećale što će dalje, kuda nakon okupljanja. Mogao sam namirisati san divljih životinja – san o slobodi i istinu o kavezu. Kavez u mome srcu naglo poče rasti prijeteći da me iznutra posve razori. Ulice su oživjele, divljale poput rijeka, tekle su i rušile se. Zidovi se pretvoriše u mirise, zvuci u mirise. Spomenici ili popucaše ili oživješe. Živi su postali mrtvi, a mrtvi još više mrtvi. Dadoh se istetovirati od ledenih igli vjetrova, nesteriliziranih, dok sam išao prema autu. Nisam nazirao kraj. Tableta je i dalje radila, neumorno poput stroja. Bacih se, odjednom, svom težinom sjene na livadu pokraj zgrade. Sve se pušilo. Lizao sam kao gušter rosu koja se stvarala na listovima, kondenzirala u kapima, tu rakiju jutra. Nisam više bio u stanju gledati – između oka i stvari zrak je neobjašnjivo gusnuo sve dok se i sam nije pretvorio u stvar, iskristalizirao do kraja. Bio sam neki divlji bog i od toga mi pozli. Gutao sam sve mahnitije ciglenu prašinu, lomio nokte grebući beton, parajući lim u nadi da osjetim zbilju. Zadah si bol da vidim mogu li još išta osjetiti. Moje glasnice, osakaćene staklom vjetrobrana, oglasiše se. Umuknuše potom. Jeka mi razbi uši. Zatim duga stanka. Kao u filmu. Tišina podatna poput pamuka. Čelik i pleksiglas plesali su duboko u mojim kostima. Ćutio sam kako me vuče nešto snažnije od magneta, nešto dublje od zemlje. Ja sam bio taj auto koji je bezglavo jurio cestom egotrip highway dok je u daljini preda mnom prostor ocrtavao obrise zore okrvavljenih očiju, ja sam bio taj koji se sve sumanutije kretao prema danu, a onda se, na prvoj okuci, survao u njegovu bjelinu…
- - - -
Dubravko Zebić, rođen 1975. godine u Zagrebu. Apsolvent na FF-u, smjer komparativna književnost i engleski jezik. Objavljivao u karlovačkom časopisu Svjetlo i Vijencu. Prevodi s engleskog. Rukopis Ispod ovih vjetrenjača uskoro će biti objavljen u elektroničkom obliku na web-stranici Krešimira Pintarića www.elektronickeknjige.com.
Ne čitam više poeziju. Sada ju jedem, jedem je doslovno, sve njene riječi i rečenice duge poput tjestenine, žderem je dok mi ne počne izlaziti na uši. Sada je pijem, opijam se njome, oblokavam se do posvemašnjeg pijanstva. Pušim je, od papira motam cigarete, pripaljujem, odbijam guste oblake dima...
Oni koji me gledaju misle da sam poludio. Da sam izgubljen. Okreću glave i više me ne gledaju. Za njihovo duševno zdravlje, neka bude tako.
Prevodim svoje nenapisane pjesme na eskimski. Jednom ću ih, te prijevode, odnijeti na daleki sjever i ondje ih čitati pingvinima, lovcima tuljana, polarnim medvjedima...
Poezija mi je danas, jučer i sutra. Poezija mi je doručak, ručak i večera. Poezija mi je žena, a žena s kojom općim zbog toga je nerijetko ljubomorna. Svjestan sam svojih slabosti i mana. Prešućujem ono važno...
Knjige koje nikada neću čitati...
Događaji koji se bez mene odvijaju...
Razgovori u kojima ni šutnjom ne sudjelujem...
Izložbe… Kazališta… Pjesničke večeri...
Ne čitam više poeziju. Poeziju više ne čitam. Više ne čitam poeziju. Ne poeziju čitam više.
Ljubav je okrutna…
Iskopao sam joj oči sigurnim i snažnim pokretima ruke. Iskopao sam ih i bacio na pod uz ove riječi – da te sad vidim! Potom sam joj nožem izdubio rupu do srca te ga iščupao. I još joj nije bilo dosta. Još je ispred mene tvrdoglavo stajala. Rekoh joj da ne želim nastavljati, da je bilo i suviše toga. Nije se micala. Morao sam joj stoga odstraniti udove, lopatom učiniti svojevrsnu lobotomiju. U međuvremenu sam pristavio vodu za čaj, nahranio mačku. Jednim okom sam pratio tv-program, a drugim uhom slušao vremensku prognozu na radiju. Više nije stajala, jer više nije imala noge, međutim njeno krvareće truplo izgledalo je kao da i dalje stoji. Počeo sam se loptati tim ostatkom. Dojke sam iscijedio kao dvije spužve. Objesio je naposljetku kao boksačku vreću i udarao je dobrih pola sata, sve dok se nisam srušio od umora. Ona je i dalje šutjela. No, u čitavoj toj priči prava sam žrtva bio ja. Ja, koji sam svake godine trebao biti spašavan od društva za zaštitu životinja, ja koji sam potkraj svake godine prinosio bogu žrtvu – sebe samog, ja koji sam već toliko godina živio s njom, a bez nje… Ili bez nje, a s njom, ne sjećam se točno… A ona je samo šutjela, šutjela kao da je uopće nema, kao da je nikada nije bilo. Njena vrela krv je vonjala dok je hlapila. Dok se zgrušavala na zidovima. Spoticao sam se o razbacane dijelove njenog tijela. Kakav nered sam napravio. Koliko li će mi trebati da sve to počistim… Odoh oprati ruke. Ni ove godine nisam uspio. Jer ona svake godine ponovo uskrsava iz praha, iz ničega...
Kralj predgrađa
Pravim papirnate brodove i odašiljem ih velikim, nepreglednim morima uličnih mlaka. Na jarbole vješam sve koji se drznu odmetnuti u kapetane, s jarbola vijore zastave moje spaljene zemlje. Držim da je to sve što postoji. Ne pravim nikakve razlike. Sve ostalo malo me se tiče. Iz dosade izmišljam suvremene gusare koji haraju morima i pustoše sve ostalo što napravim. Osjećam umor svih lučkih radnika koji sudjeluju pri porinuću. Zamišljam ženu koja krsti brod razbijanjem šampanjske boce. Onda se prometnem u vjetar, pušem i tako oblikujem uragane, pravim divne brodolome. Sa slamkom u ustima, svjestan rasta kose i noktiju, ležim izvaljen na asfaltu ceste. Puštam da me auti nemilosrdno gaze. Ništa mi ne mogu. Ja ovdje ne postojim. Po želji mogu sve vratiti, savršena gramofonska ploča, sve mogu uništiti. Mogu ne postojati ako to želim. Čak ne moram ni željeti. Uzgajam štakore, ali ne za pokuse. Gnušam se pokusa – sve se mora dogoditi jednom i savršeno, ili se uopće ne treba dogoditi. Uzgajam neobične bolesti. Iz zabave, iz hobija. Imam u sebi čitavu kolekciju rijetkih pošasti. Volim more, ali se držim obale, pa i tamo se utapam. Premda nikada nisam vidio more, znam da ono postoji, kao i da je ono temelj svega. Ili možda zrak, ne znam kako sam odlučio. Pada jedna suza I, kako je jedina, bit će grmljavina. U razbijenim bocama ne šaljem poruke već zagonetke. Neki vjeruju da je tako najbolje.
***
Slikala je sive oblake na sivome nebu. Uvijek iste sive oblake na istom sivom nebu, kao da druge boje i ne postoje. Ljude je to dovodilo u zabludu, pa bi je često znali pitati zašto na njenim slikama nema neke druge boje. Žalila mi se da je nitko ne shvaća, da je ne uzimaju ozbiljno, da svi gledaju samo ono čega nema, a nitko ne vidi nebo ni oblake. Ponekad bi plakala i suze pomalo odsutno miješala s uljenim bojama. Meni je zbog toga često bilo neugodno, a nisam znao zašto. Nisam znao kako da je utješim. Čekao bih da prestane plakati, a onda rekao nešto nesuvislo i banalno. Nasmijala bi mi se kroz suzama uprljane oči, rukavima brišući upaljene obraze i šmrcajući. Onda bi se otišla umiti, premda sam znao da će je koža svejedno do jutra peći od tragova soli. Da to sitno tijelo, podešeno i na tuđe potrese, osjeća više nego što može podnijeti, nisam pojmio. Onda bi se vratila i rekla, kao da me želi ohrabriti, znaš, više nikome ništa ne objašnjavam. Više i ne pokušavam. Kada bih otišao, ona bi se vratila do stalka s nedovršenom slikom i pažljivo oblikovala svoje oblake. Na njenim zadnjim slikama bilo je već vrlo malo oblaka.
***
Jučer je taj čovjek napokon ubio svoje roditelje, a onda i sebe, kako je godinama najavljivao. Bila si izvan sebe od čuđenja. Šokirana kao da se radilo o tvojim roditeljima, kao da nisi znala da će to učiniti. Čudila te i moja hladnokrvnost, moja bezosjećajnost. Vidiš, ljubavi, i u meni se jednom davno nešto slomilo, puklo kao staklo. Čovjek čuva krhotine svoga razbijenog stakla i u njemu stalno nešto krvari. Prenosi ga s jednog mjesta na drugo golim rukama, jer ne može drugačije, a nove rane nadomještaju stare. Međutim, nitko nije uvijek i stalno nesretan. I ne bi to mogao biti čak i da za to dobiva novac. Dapače, ja sebe ubrajam u onu malobrojnu skupinu sretnika. Sreća je vještina koju nije lako naučiti. I ponekad je treba ponovo učiti jer se lako zaboravlja. Ipak ti neću odati tajnu. Ne, ne radi se ni o čemu posebnom. Možda sam ipak bio malo out of line na sprovodu, na saslušanju, na svjedočenju. Možda je doista moja ironija bila knjiška, namještena. Pa ipak, nisam bio neiskren i nisam pozirao dok sam pjevušio pod tušem. Kada sam pojeo punu zdjelu grožđa. I kada sam poželio pušiti premda nisam nikada zapalio. I kada sam, najzad, poželio spavati s tobom odmah nakon ukopa. Ipak, nisam ti nikada lagao, ljubavi. Ja sam od početka vjerovao u najgore u tom čovjeku.
***
Reći ćeš – taj tamo svira kao kad nedjeljom ujesen vani pada neutješna kiša i ti želiš umrijeti. Ne, odgovorit ću samo da ti proturječim, on zapravo mesari po tipkama i siluje melodiju. Bit ćemo okruženi masnim zidovima, niskim svodom podrumske gostionice, i gostima u zanosu čiji će nam smijeh ostati stran. Slagat ću ti – u našoj zemlji postoje samo dva plaćena pijanista koji sviraju po kavanama. I taj kojeg slušamo jedan je od te dvojice, koji se, premda se ne poznaju, međusobno ne podnose. Kada se sretnu, jedva mogu suspregnuti svoj očiti bijes. Ožiljak nad desnom obrvom, koji mu ponekad zabljesne na svjetlu, zadobio je u posljednjoj barskoj tučnjavi, koju je i počeo. Ne volim ga slušati, jer sam se tada kladio na njega i izgubio. Ti ćeš potom reći kako su u američkim kaubojskim filmovima pijanisti nešto poput svetinje. Poput novinara na koje iz nekog nepoznatog razloga vojnici usred rata ne smiju pucati. Samo zato da bi netko negdje pravodobno bio obaviješten, dok dovršava svoj doručak. Znaš li koliko se trenutačno ratova vodi diljem globusa? Da li te uopće zanima? Zemljopis i povijest. Vrijeme džepara i kurvi. Počet ću ti polako recitirati neke stihove na uho, a onda sve glasnije. No, kako ih ne znam baš najbolje, improvizirat ću. A onda ušutjeti. Što si prestao, pitat ćeš. Ali ne dovoljno uvjerljivo da ja neodložno nastavim. Onda ćeš reći, zašto si odjednom tako mrzovoljan? Umjesto odgovora primit ću tvoju hladnu ruku. I gledati tavanicu stropa kao da o nečemu razmišljam.
***
Seks je u našim tijelima stroj koji tako dobro funkcionira. Kao neka ograničena eksplozija, ako takvo što uopće postoji. Pa ipak, ne bismo ga trebali previše koristiti. Vrlo često se pokvari bez ikakvog očitog razloga. Veoma je osjetljiv i nema garancije ako kojim slučajem zataji. Ne možemo ga jednostavno vratiti u dućan i uzeti novi. Ili ga zamijeniti za bolji. Ponekad bismo ga ipak mogli ostaviti na stolu, leći u krevet jedno do drugog i gledati televiziju dok ne zaspimo. Ili dok na ekranu ne počne sniježiti. Jednom ću ti priznati zašto volim što u našem jeziku možeš rečenicu reći na više načina. Zašto je možeš okrenuti naglavačke, a da ona i dalje drži vodu. Opet ću noćas morati biti na visini. Opet ću morati odglumiti pažljivog ljubavnika, oponašati vještinu zavođenja i pružanja užitka koja mi sve teže pada. Promijeni, draga, stanicu na radiju, možda je negdje počelo ratovanje. Osjećam strah za ženu koja ovoga trena prolazi ulicom pod našim prozorom. Dok polako nestaje obavijena svojim teškim kašljem koji ne prestaje čak ni kad žena prođe. I koji izgleda stvarnije od nje same. Osjećam strah za čovjeka koji ne razlikuje strah od strepnje, strepnju od tjeskobe, a svima je izložen. Bojim se da bismo mogli ovako vječito, do kraja radnog vremena nekog od bogova. Nezadrživo mislim na juhu u frižideru koja drhti ispod hladetine. Sve te pregrade i ladice samo su jalova obrana od onoga što na nas laje. Budi mi i dalje tajna, ali ne i zagonetka. To ne bih podnio. Jesi li gotova ili se tek približavaš vrhuncu? Ili nisi ni blizu? Noćas neću morati dovesti u krevet onog prljavog lučkog radnika. Noćas ću biti na visini. Noćas ćemo to učiniti kako spada, kao dvije stare prostitutke jedna drugoj.
Novi način postupanja s knjigom.
Sada je se uzima u ruke i oprezno važe, pažljivo se procjenjuje njena moguća težina. Onda se gledaju njene korice, jesu li tvrdog uveza ili mekog, nalazi li se na prednjoj strani kakva slika, neki znak raspoznavanja, kako izgledaju slova.
Potom se knjiga otvara, nasumce, promatra se kako se otvara. Jer neke se knjige otvaraju veoma teško, kao da i ne žele biti otvorene, što je suludo, a onda se brzo sklapaju u vaše lice. S takvima se brzo završava…
Pa se zatim stane mirisati unutrašnjost knjige. Po mirisu je moguće odrediti koliko je knjiga stara, gdje se sve nalazila. Najstrastveniji su oni mirisi koji podsjećaju na antikvarijate, neki vonjaju na ruševine i paleže, drugi pak na svježe tiskanje. Neki opet imaju onaj djevičanski miris upravo tiskanih, pod čekićem, još vrućih stranica… Zadovoljstvo da se bude njen prvi čitač.
Nadalje, pratiti margine na rubovima stranica ako ih ima, tuđe zabilješke tijekom čitanja, pratiti podvlačenja olovkom… I tako rekonstruirati svijet i svijest onoga koji je knjigu imao u rukama prije vas. Ući u njegovu dosadu, uvući mu se pod kožu, općenito – u njegov sustav vrijednosti.
Na kraju, knjigu čitati, ali ne nužno… Bolje, vratiti knjigu na policu, među ostale nepročitane knjige, i tako je neoskvrnutu ostaviti, za ponovni susret i spajanje s njom…
Automobil. Auto. Vozilo. Kola. Nazovimo ga kako hoćemo, ali on ima samo jednu važnu funkciju: on vas prima u svoju prazninu, on se takoreći raduje vama.
Autom najbolje je voziti se noću praznim ulicama grada, ili odlaziti iz grada na putovanje koje ne mora nužno biti bijeg, dok na radiju polagano gori putna glazba…
Za volanom osjećati se kao zametak, kao fetus u utrobi nečega većeg, nečeg nedokučivo, nečeg užasno većeg…
Svaka je vožnja prešutni sporazum s ostalim vozačima, pješacima, i sudbinom ponajviše. Auto klizi linijom u blizini nesreće, zapravo na samoj granici nesreće, katastrofe. Jer se vrlo lako može dogoditi da se bijela crta ceste zaboravi i počne ocrtavati tijelo unesrećenog, onoga kome nije bilo suđeno. Čudno je zapravo da nema više sudara, prevrnutih vozila, iznakaženih tijela… Zato strepnja…
Postoji neka tradicionalna netrpeljivost, pa i mržnja između onih koji ulicom hodaju i onih koji se voze sjedeći za volanom. Pješak je potpuno nezaštićen. Vozač se čini kao u oklopu kakvog srednjovjekovnog viteza. Valjda ni usporedba s oklopnim vozilom u tom slučaju nije presmiona.
Neki su automobili samo niži stupanj pakla. Parkirališta kojih nikad dosta, uske ceste, zebre, pješačke zone…
Neki od njih nekada ne nestaju s ulice, premda se pješaku čini da stižu na odredište, oni se uvijek vraćaju nekim petljama, oni su osuđeni na neprestano kruženje gradom, da se zauvijek voze i budu voženi…
Dvostruka pozicija vozača. S jedne strane on je gotovo invalid za volanom, svojevrsni idiot; s druge, vožnja mu podaruje moć i slobodu koje on objektivno ne posjeduje. Mogućnost odabira željenog smjera, brzine veće od trčanja, poistovjećenje s tijelom vozila. Ne može se to dovoljno opisati. Ne zna tko nije sjeo za volan.
Sam automobil, kao volšebna životinja, raspolaže veoma ograničenim rasponom znakova. Njegova idiotska sirena gora je od laveža pasa. Njegova pompoznost dok upaljen stoji beskrajno smiješna. Kako je tek smiješan kada se nezgrapno pokušava parkirati ili proći osobito uskom cestom. Nadalje, njegova je hrana odvratno dosadna – benzin i ulje. To mu je uglavnom dovoljno.
Svatko je vidio, u gradu ili na autocesti, kako žalosno izgleda kada prevrnut leži na leđima, poput kakvog kukca, nemoćan da se okrene, pritisnut vlastitom težinom, dok se kotači neumorno okreću.
Sa svim tim pred očima, ponekad je doista bolje biti suvozač nego vozač, biti vožen nego voziti…
Egotrip Highway
Bila je noć, kao i svaka druga. Po nečemu se ipak moglo zaključiti da će ova noć biti drukčija. Na neki način, noć veća i nadahnutija od dana, starija sestra ostalim noćima koje uvijek čuče u prikrajku, u haremu sjena, spremne skočiti na stol asfalta i razgolićenih trbuha plesati sve do jutra. Čekao sam. Iza svog prozora bio sam spreman, bio sam prokleto spreman. Znao sam da će uskoro doći. A onda, u dogovoreno vrijeme i kao po nalogu, zgrabih s neba okruglu tabletu koja je još do maločas sjala kao mjesec, zašećerih je zvijezdama i popih uz dobar gutljaj mjesečine. Kako je samo prijala! I još ni izbliza nije bilo nalik onome što će uskoro uslijediti. No, potom, tableta u mom želucu počela je raditi. Dadoh se na promatranje. Pretvorih se u veliko stakleno oko. My stomach is having a party, rekoh glasom trbuhozborca i samo su se lutke u stanu nasmijale. Čitav grad u trenu postade džungla. Nebo poljubičasti. Poželjeh ga poljubiti kakve usne je imalo. Vrane su napokon završile svoje seobe u sjeverni dio grada, tamo gdje su šume. Do mene je dopirao zadah obližnjega zoološkog vrta. Tamo su vrane sada vijećale što će dalje, kuda nakon okupljanja. Mogao sam namirisati san divljih životinja – san o slobodi i istinu o kavezu. Kavez u mome srcu naglo poče rasti prijeteći da me iznutra posve razori. Ulice su oživjele, divljale poput rijeka, tekle su i rušile se. Zidovi se pretvoriše u mirise, zvuci u mirise. Spomenici ili popucaše ili oživješe. Živi su postali mrtvi, a mrtvi još više mrtvi. Dadoh se istetovirati od ledenih igli vjetrova, nesteriliziranih, dok sam išao prema autu. Nisam nazirao kraj. Tableta je i dalje radila, neumorno poput stroja. Bacih se, odjednom, svom težinom sjene na livadu pokraj zgrade. Sve se pušilo. Lizao sam kao gušter rosu koja se stvarala na listovima, kondenzirala u kapima, tu rakiju jutra. Nisam više bio u stanju gledati – između oka i stvari zrak je neobjašnjivo gusnuo sve dok se i sam nije pretvorio u stvar, iskristalizirao do kraja. Bio sam neki divlji bog i od toga mi pozli. Gutao sam sve mahnitije ciglenu prašinu, lomio nokte grebući beton, parajući lim u nadi da osjetim zbilju. Zadah si bol da vidim mogu li još išta osjetiti. Moje glasnice, osakaćene staklom vjetrobrana, oglasiše se. Umuknuše potom. Jeka mi razbi uši. Zatim duga stanka. Kao u filmu. Tišina podatna poput pamuka. Čelik i pleksiglas plesali su duboko u mojim kostima. Ćutio sam kako me vuče nešto snažnije od magneta, nešto dublje od zemlje. Ja sam bio taj auto koji je bezglavo jurio cestom egotrip highway dok je u daljini preda mnom prostor ocrtavao obrise zore okrvavljenih očiju, ja sam bio taj koji se sve sumanutije kretao prema danu, a onda se, na prvoj okuci, survao u njegovu bjelinu…
- - - -
Dubravko Zebić, rođen 1975. godine u Zagrebu. Apsolvent na FF-u, smjer komparativna književnost i engleski jezik. Objavljivao u karlovačkom časopisu Svjetlo i Vijencu. Prevodi s engleskog. Rukopis Ispod ovih vjetrenjača uskoro će biti objavljen u elektroničkom obliku na web-stranici Krešimira Pintarića www.elektronickeknjige.com.
Pravim papirnate brodove i odašiljem ih velikim, nepreglednim morima uličnih mlaka. Na jarbole vješam sve koji se drznu odmetnuti u kapetane, s jarbola vijore zastave moje spaljene zemlje. Držim da je to sve što postoji. Ne pravim nikakve razlike. Sve ostalo malo me se tiče. Iz dosade izmišljam suvremene gusare koji haraju morima i pustoše sve ostalo što napravim. Osjećam umor svih lučkih radnika koji sudjeluju pri porinuću. Zamišljam ženu koja krsti brod razbijanjem šampanjske boce. Onda se prometnem u vjetar, pušem i tako oblikujem uragane, pravim divne brodolome. Sa slamkom u ustima, svjestan rasta kose i noktiju, ležim izvaljen na asfaltu ceste. Puštam da me auti nemilosrdno gaze. Ništa mi ne mogu. Ja ovdje ne postojim. Po želji mogu sve vratiti, savršena gramofonska ploča, sve mogu uništiti. Mogu ne postojati ako to želim. Čak ne moram ni željeti. Uzgajam štakore, ali ne za pokuse. Gnušam se pokusa – sve se mora dogoditi jednom i savršeno, ili se uopće ne treba dogoditi. Uzgajam neobične bolesti. Iz zabave, iz hobija. Imam u sebi čitavu kolekciju rijetkih pošasti. Volim more, ali se držim obale, pa i tamo se utapam. Premda nikada nisam vidio more, znam da ono postoji, kao i da je ono temelj svega. Ili možda zrak, ne znam kako sam odlučio. Pada jedna suza I, kako je jedina, bit će grmljavina. U razbijenim bocama ne šaljem poruke već zagonetke. Neki vjeruju da je tako najbolje.
***
Slikala je sive oblake na sivome nebu. Uvijek iste sive oblake na istom sivom nebu, kao da druge boje i ne postoje. Ljude je to dovodilo u zabludu, pa bi je često znali pitati zašto na njenim slikama nema neke druge boje. Žalila mi se da je nitko ne shvaća, da je ne uzimaju ozbiljno, da svi gledaju samo ono čega nema, a nitko ne vidi nebo ni oblake. Ponekad bi plakala i suze pomalo odsutno miješala s uljenim bojama. Meni je zbog toga često bilo neugodno, a nisam znao zašto. Nisam znao kako da je utješim. Čekao bih da prestane plakati, a onda rekao nešto nesuvislo i banalno. Nasmijala bi mi se kroz suzama uprljane oči, rukavima brišući upaljene obraze i šmrcajući. Onda bi se otišla umiti, premda sam znao da će je koža svejedno do jutra peći od tragova soli. Da to sitno tijelo, podešeno i na tuđe potrese, osjeća više nego što može podnijeti, nisam pojmio. Onda bi se vratila i rekla, kao da me želi ohrabriti, znaš, više nikome ništa ne objašnjavam. Više i ne pokušavam. Kada bih otišao, ona bi se vratila do stalka s nedovršenom slikom i pažljivo oblikovala svoje oblake. Na njenim zadnjim slikama bilo je već vrlo malo oblaka.
***
Jučer je taj čovjek napokon ubio svoje roditelje, a onda i sebe, kako je godinama najavljivao. Bila si izvan sebe od čuđenja. Šokirana kao da se radilo o tvojim roditeljima, kao da nisi znala da će to učiniti. Čudila te i moja hladnokrvnost, moja bezosjećajnost. Vidiš, ljubavi, i u meni se jednom davno nešto slomilo, puklo kao staklo. Čovjek čuva krhotine svoga razbijenog stakla i u njemu stalno nešto krvari. Prenosi ga s jednog mjesta na drugo golim rukama, jer ne može drugačije, a nove rane nadomještaju stare. Međutim, nitko nije uvijek i stalno nesretan. I ne bi to mogao biti čak i da za to dobiva novac. Dapače, ja sebe ubrajam u onu malobrojnu skupinu sretnika. Sreća je vještina koju nije lako naučiti. I ponekad je treba ponovo učiti jer se lako zaboravlja. Ipak ti neću odati tajnu. Ne, ne radi se ni o čemu posebnom. Možda sam ipak bio malo out of line na sprovodu, na saslušanju, na svjedočenju. Možda je doista moja ironija bila knjiška, namještena. Pa ipak, nisam bio neiskren i nisam pozirao dok sam pjevušio pod tušem. Kada sam pojeo punu zdjelu grožđa. I kada sam poželio pušiti premda nisam nikada zapalio. I kada sam, najzad, poželio spavati s tobom odmah nakon ukopa. Ipak, nisam ti nikada lagao, ljubavi. Ja sam od početka vjerovao u najgore u tom čovjeku.
***
Reći ćeš – taj tamo svira kao kad nedjeljom ujesen vani pada neutješna kiša i ti želiš umrijeti. Ne, odgovorit ću samo da ti proturječim, on zapravo mesari po tipkama i siluje melodiju. Bit ćemo okruženi masnim zidovima, niskim svodom podrumske gostionice, i gostima u zanosu čiji će nam smijeh ostati stran. Slagat ću ti – u našoj zemlji postoje samo dva plaćena pijanista koji sviraju po kavanama. I taj kojeg slušamo jedan je od te dvojice, koji se, premda se ne poznaju, međusobno ne podnose. Kada se sretnu, jedva mogu suspregnuti svoj očiti bijes. Ožiljak nad desnom obrvom, koji mu ponekad zabljesne na svjetlu, zadobio je u posljednjoj barskoj tučnjavi, koju je i počeo. Ne volim ga slušati, jer sam se tada kladio na njega i izgubio. Ti ćeš potom reći kako su u američkim kaubojskim filmovima pijanisti nešto poput svetinje. Poput novinara na koje iz nekog nepoznatog razloga vojnici usred rata ne smiju pucati. Samo zato da bi netko negdje pravodobno bio obaviješten, dok dovršava svoj doručak. Znaš li koliko se trenutačno ratova vodi diljem globusa? Da li te uopće zanima? Zemljopis i povijest. Vrijeme džepara i kurvi. Počet ću ti polako recitirati neke stihove na uho, a onda sve glasnije. No, kako ih ne znam baš najbolje, improvizirat ću. A onda ušutjeti. Što si prestao, pitat ćeš. Ali ne dovoljno uvjerljivo da ja neodložno nastavim. Onda ćeš reći, zašto si odjednom tako mrzovoljan? Umjesto odgovora primit ću tvoju hladnu ruku. I gledati tavanicu stropa kao da o nečemu razmišljam.
***
Seks je u našim tijelima stroj koji tako dobro funkcionira. Kao neka ograničena eksplozija, ako takvo što uopće postoji. Pa ipak, ne bismo ga trebali previše koristiti. Vrlo često se pokvari bez ikakvog očitog razloga. Veoma je osjetljiv i nema garancije ako kojim slučajem zataji. Ne možemo ga jednostavno vratiti u dućan i uzeti novi. Ili ga zamijeniti za bolji. Ponekad bismo ga ipak mogli ostaviti na stolu, leći u krevet jedno do drugog i gledati televiziju dok ne zaspimo. Ili dok na ekranu ne počne sniježiti. Jednom ću ti priznati zašto volim što u našem jeziku možeš rečenicu reći na više načina. Zašto je možeš okrenuti naglavačke, a da ona i dalje drži vodu. Opet ću noćas morati biti na visini. Opet ću morati odglumiti pažljivog ljubavnika, oponašati vještinu zavođenja i pružanja užitka koja mi sve teže pada. Promijeni, draga, stanicu na radiju, možda je negdje počelo ratovanje. Osjećam strah za ženu koja ovoga trena prolazi ulicom pod našim prozorom. Dok polako nestaje obavijena svojim teškim kašljem koji ne prestaje čak ni kad žena prođe. I koji izgleda stvarnije od nje same. Osjećam strah za čovjeka koji ne razlikuje strah od strepnje, strepnju od tjeskobe, a svima je izložen. Bojim se da bismo mogli ovako vječito, do kraja radnog vremena nekog od bogova. Nezadrživo mislim na juhu u frižideru koja drhti ispod hladetine. Sve te pregrade i ladice samo su jalova obrana od onoga što na nas laje. Budi mi i dalje tajna, ali ne i zagonetka. To ne bih podnio. Jesi li gotova ili se tek približavaš vrhuncu? Ili nisi ni blizu? Noćas neću morati dovesti u krevet onog prljavog lučkog radnika. Noćas ću biti na visini. Noćas ćemo to učiniti kako spada, kao dvije stare prostitutke jedna drugoj.
Novi način postupanja s knjigom.
Sada je se uzima u ruke i oprezno važe, pažljivo se procjenjuje njena moguća težina. Onda se gledaju njene korice, jesu li tvrdog uveza ili mekog, nalazi li se na prednjoj strani kakva slika, neki znak raspoznavanja, kako izgledaju slova.
Potom se knjiga otvara, nasumce, promatra se kako se otvara. Jer neke se knjige otvaraju veoma teško, kao da i ne žele biti otvorene, što je suludo, a onda se brzo sklapaju u vaše lice. S takvima se brzo završava…
Pa se zatim stane mirisati unutrašnjost knjige. Po mirisu je moguće odrediti koliko je knjiga stara, gdje se sve nalazila. Najstrastveniji su oni mirisi koji podsjećaju na antikvarijate, neki vonjaju na ruševine i paleže, drugi pak na svježe tiskanje. Neki opet imaju onaj djevičanski miris upravo tiskanih, pod čekićem, još vrućih stranica… Zadovoljstvo da se bude njen prvi čitač.
Nadalje, pratiti margine na rubovima stranica ako ih ima, tuđe zabilješke tijekom čitanja, pratiti podvlačenja olovkom… I tako rekonstruirati svijet i svijest onoga koji je knjigu imao u rukama prije vas. Ući u njegovu dosadu, uvući mu se pod kožu, općenito – u njegov sustav vrijednosti.
Na kraju, knjigu čitati, ali ne nužno… Bolje, vratiti knjigu na policu, među ostale nepročitane knjige, i tako je neoskvrnutu ostaviti, za ponovni susret i spajanje s njom…
Automobil. Auto. Vozilo. Kola. Nazovimo ga kako hoćemo, ali on ima samo jednu važnu funkciju: on vas prima u svoju prazninu, on se takoreći raduje vama.
Autom najbolje je voziti se noću praznim ulicama grada, ili odlaziti iz grada na putovanje koje ne mora nužno biti bijeg, dok na radiju polagano gori putna glazba…
Za volanom osjećati se kao zametak, kao fetus u utrobi nečega većeg, nečeg nedokučivo, nečeg užasno većeg…
Svaka je vožnja prešutni sporazum s ostalim vozačima, pješacima, i sudbinom ponajviše. Auto klizi linijom u blizini nesreće, zapravo na samoj granici nesreće, katastrofe. Jer se vrlo lako može dogoditi da se bijela crta ceste zaboravi i počne ocrtavati tijelo unesrećenog, onoga kome nije bilo suđeno. Čudno je zapravo da nema više sudara, prevrnutih vozila, iznakaženih tijela… Zato strepnja…
Postoji neka tradicionalna netrpeljivost, pa i mržnja između onih koji ulicom hodaju i onih koji se voze sjedeći za volanom. Pješak je potpuno nezaštićen. Vozač se čini kao u oklopu kakvog srednjovjekovnog viteza. Valjda ni usporedba s oklopnim vozilom u tom slučaju nije presmiona.
Neki su automobili samo niži stupanj pakla. Parkirališta kojih nikad dosta, uske ceste, zebre, pješačke zone…
Neki od njih nekada ne nestaju s ulice, premda se pješaku čini da stižu na odredište, oni se uvijek vraćaju nekim petljama, oni su osuđeni na neprestano kruženje gradom, da se zauvijek voze i budu voženi…
Dvostruka pozicija vozača. S jedne strane on je gotovo invalid za volanom, svojevrsni idiot; s druge, vožnja mu podaruje moć i slobodu koje on objektivno ne posjeduje. Mogućnost odabira željenog smjera, brzine veće od trčanja, poistovjećenje s tijelom vozila. Ne može se to dovoljno opisati. Ne zna tko nije sjeo za volan.
Sam automobil, kao volšebna životinja, raspolaže veoma ograničenim rasponom znakova. Njegova idiotska sirena gora je od laveža pasa. Njegova pompoznost dok upaljen stoji beskrajno smiješna. Kako je tek smiješan kada se nezgrapno pokušava parkirati ili proći osobito uskom cestom. Nadalje, njegova je hrana odvratno dosadna – benzin i ulje. To mu je uglavnom dovoljno.
Svatko je vidio, u gradu ili na autocesti, kako žalosno izgleda kada prevrnut leži na leđima, poput kakvog kukca, nemoćan da se okrene, pritisnut vlastitom težinom, dok se kotači neumorno okreću.
Sa svim tim pred očima, ponekad je doista bolje biti suvozač nego vozač, biti vožen nego voziti…
Egotrip Highway
Bila je noć, kao i svaka druga. Po nečemu se ipak moglo zaključiti da će ova noć biti drukčija. Na neki način, noć veća i nadahnutija od dana, starija sestra ostalim noćima koje uvijek čuče u prikrajku, u haremu sjena, spremne skočiti na stol asfalta i razgolićenih trbuha plesati sve do jutra. Čekao sam. Iza svog prozora bio sam spreman, bio sam prokleto spreman. Znao sam da će uskoro doći. A onda, u dogovoreno vrijeme i kao po nalogu, zgrabih s neba okruglu tabletu koja je još do maločas sjala kao mjesec, zašećerih je zvijezdama i popih uz dobar gutljaj mjesečine. Kako je samo prijala! I još ni izbliza nije bilo nalik onome što će uskoro uslijediti. No, potom, tableta u mom želucu počela je raditi. Dadoh se na promatranje. Pretvorih se u veliko stakleno oko. My stomach is having a party, rekoh glasom trbuhozborca i samo su se lutke u stanu nasmijale. Čitav grad u trenu postade džungla. Nebo poljubičasti. Poželjeh ga poljubiti kakve usne je imalo. Vrane su napokon završile svoje seobe u sjeverni dio grada, tamo gdje su šume. Do mene je dopirao zadah obližnjega zoološkog vrta. Tamo su vrane sada vijećale što će dalje, kuda nakon okupljanja. Mogao sam namirisati san divljih životinja – san o slobodi i istinu o kavezu. Kavez u mome srcu naglo poče rasti prijeteći da me iznutra posve razori. Ulice su oživjele, divljale poput rijeka, tekle su i rušile se. Zidovi se pretvoriše u mirise, zvuci u mirise. Spomenici ili popucaše ili oživješe. Živi su postali mrtvi, a mrtvi još više mrtvi. Dadoh se istetovirati od ledenih igli vjetrova, nesteriliziranih, dok sam išao prema autu. Nisam nazirao kraj. Tableta je i dalje radila, neumorno poput stroja. Bacih se, odjednom, svom težinom sjene na livadu pokraj zgrade. Sve se pušilo. Lizao sam kao gušter rosu koja se stvarala na listovima, kondenzirala u kapima, tu rakiju jutra. Nisam više bio u stanju gledati – između oka i stvari zrak je neobjašnjivo gusnuo sve dok se i sam nije pretvorio u stvar, iskristalizirao do kraja. Bio sam neki divlji bog i od toga mi pozli. Gutao sam sve mahnitije ciglenu prašinu, lomio nokte grebući beton, parajući lim u nadi da osjetim zbilju. Zadah si bol da vidim mogu li još išta osjetiti. Moje glasnice, osakaćene staklom vjetrobrana, oglasiše se. Umuknuše potom. Jeka mi razbi uši. Zatim duga stanka. Kao u filmu. Tišina podatna poput pamuka. Čelik i pleksiglas plesali su duboko u mojim kostima. Ćutio sam kako me vuče nešto snažnije od magneta, nešto dublje od zemlje. Ja sam bio taj auto koji je bezglavo jurio cestom egotrip highway dok je u daljini preda mnom prostor ocrtavao obrise zore okrvavljenih očiju, ja sam bio taj koji se sve sumanutije kretao prema danu, a onda se, na prvoj okuci, survao u njegovu bjelinu…
- - - -
Dubravko Zebić, rođen 1975. godine u Zagrebu. Apsolvent na FF-u, smjer komparativna književnost i engleski jezik. Objavljivao u karlovačkom časopisu Svjetlo i Vijencu. Prevodi s engleskog. Rukopis Ispod ovih vjetrenjača uskoro će biti objavljen u elektroničkom obliku na web-stranici Krešimira Pintarića www.elektronickeknjige.com.
- - - -
