ivica prtenjača
Ivica Prtenjača
Čišćenje podruma
Velike komade lijevo, smeće u sredinu
te sitnice i
stare fotografije
bivših stanara desno.
Preko svega je zrak, opna od moje kože
presvučena svečanost
teško je bacati stvari
osobito ako su ležale
nekoliko stoljeća
pod tobom u zemlji.
Čišćenje boli, najteže je ipak s razglednicama,
gdje sve nisam bio,
i kako mi je život prošao,
a da mi je malo tko išta napisao.
No ipak,
u tom izlasku na svjetlo,
s punim rukama, s paučinom na očima,
ima neke slobode, odvezao se konj,
taj veseli konj prostora
i sad skače po podrumu.
Ja se vraćam, iznosim stoljeća i
povećavam livadu i konja.
Kad se sve završi,
ugasim žuto svjetlo žarulje,
ugasim sebe, miran sam, kao
savršeno sklopljena
maketa neke letjelice,
osjećam se prirodnije
s malo svog prostora
i ispod zemlje.
Kišobran
Gdje s njim?
Ako se sad ovako mokar
naglo otvori u stanu,
bacit će kapljice i na ogledalo u
hodniku, i na tog smiješnog čovjeka koji se
uporno ne snalazi
kad se zajedno s njim
provuče i nešto neba koje svakako
ovdje ne pripada.
U kadu?
U nekakvu kantu? Ili gdje?
Odlučujem da će se nebo ovaj put
ipak iscijediti u moju kadu, volio bih da mi to
postane
navika
umoran sam od svih tih načina
na koje me običnost
plaši.
Znam da bih trebao pustiti tijelo, ruku,
da to učini sama,
da sama baci nebo u kadu,
ali što tijelo zna o nebu
i to mokrom,
ne prestaje me zbunjivati
želja da nebu bude
lijepo u mom stanu.
Antena
Popeo sam se na krov
svoje zgrade, osjećao sam se
kao što se osjećaju uzgajivači
golubova
u američkim filmovima
sedamdesetih,
i doista bilo je perja i smeća,
nešto od božje blizine,
tu, među antenama.
Već danima dolje, u stanu, s ekrana bježi
slika, glasovi se miješaju,
zato me evo na krovu,
s antenom u ruci,
odučan da sve popravim,
da pronađem mjesto s
kojeg stižu toplije večeri, plavi
televizijski prekrivači,
podnošljiva povijest,
podnošljive zablude.
Ali tko je u stanu, tko će sve
to provjeriti?
Držao sam antenu na krovu zgrade
u Držićevoj, ne znajući što činim,
hodao sam lijevo i desno, slutio valove,
što se događalo dolje,
nisam mogao znati,
kakva situacija,
pomislio sam,
u trenu sam odlučio kupiti
kućnu antenu, živjeti u
manjem rasponu, imati uvid u
posljedice svojih odluka,
činiti što god hoću, nadzirati
sve što će izići i
sve što će doći
u krletku.
Ostao sam još nekoliko sati potom,
sjedeći na krovu s antenom u krilu,
automobili su prolazili po Držićevoj,
Sava je tekla u duboku istočnu noć,
čudna mi je mekoća naplavila
zglobove,
moja me je odlučnost, srećom, napuštala.
Srećom, kažem,
a tada ustanem
i ispalim se na Mjesec.
Susjedi
Odnedavno
smeće bacamo na četiri mjesta,
papir, plastika, staklo i ostalo.
Svi moji susjedi čine tako,
znam jer imam dobar pogled na kontejnere
i puno vremena.
Ja si uzimam i neka prava koja se
njima ne sviđaju,
pa tako bacam stari kruh golubovima,
koru banane mravima,
ogrizak jabuke pticama
na travnjak pred zgradom.
Zato me ne vole i zato sa mnom ne
razgovaraju, smeta im što ja mislim da
sam u boljem dosluhu s
prirodom i da sam u ovom slučaju
ja sebi sam sašio kaput,
a da su oni tek
građanska
konfekcija
i da je ovo western ja bih
bio vrač nekog plemena,
a oni nadničari na polju
nekog bijelca.
Smeta im i što idem tako daleko
da si uzimam pravo zamišljati
da će baš na mene,
u slučaju neke velike
katastrofe,
sletjeti žuti leptiri,
kao na Klausa Kinskog
u jednom dokumentarnom
filmu,
da ću se ja samo smiješiti,
da će se žuti leptiri veseliti,
i da će to biti
posljednji kadar
prije odjave.
Šetnja
Cijelo se popodne
utrkujem sa svojom šetnjom.
Što bi to moje srce htjelo
i ne bi?
Snijeg se raspada na suncu,
led pluta po smeđoj rijeci,
oko mene je mnogo ljudi
koji trče, hodaju, sav je vjetar u
psećem krznu,
jedna mu djevojka baca grudu.
Mene su za tren ogrijali
tamno
crveno
lakirani
nokti
u toj grudi,
tako se lako leti, ali
se teško hoda po meku
snijegu
osobito kad, ovako kao ja sad,
ne vidiš prema tome nikakvu želju,
i ne zanosi te svjetlucanje
tog iznimnog popodneva
provedenog
nakon dugo vremena
izvan stana i
među ljudima.
Dunavski valovi
Subota je i
moja susjeda udaje kćer.
Nepoznati i veseli ljudi osvojili su
sve prolaze
do vrata mog stana,
uzeli su sve čime se moja
samoća hranila,
šuštanje sjena,
mirise, slučaj, sve što je
vrijedilo
u ovoj zgradi
tako će mi i nju uzeti.
Takav je uglavnom moj stav
o udaji susjedine
kćeri.
Netko pozvoni i u leći se
rastegne poznato lice.
Susjed, znate, malo kolača,
dunavski valovi,
bake su donijele…
Ne govorim hvala,
zatvaram vrata držeći u ruci
kristalni tanjurić,
glazba na stubištu,
žamor i nekakva
narodna pjesma koja,
siguran sam, mada ne vidim,
tjera mojoj susjedi suze
na oči.
Odnosim valove u sobu,
zimsko sunce lomi se u kristalu, začuđen
ljepotom tog prizora
ponovno mogu osjetiti
strah
užas
smrt
gledam u virove Dunava
kao da netko jako hitro
miješa šalicu loše kave,
a ja sam na mostu i
čekam da se otopi
šećer trena,
da svatovi odu u crkvu,
da djeca pokupe
zgažene bombone na parkiralištu.
Petak, radio
S jasnim planom ulazim
u stan, poslijepodne je, petak je,
neću raditi ništa,
jest ću iz leda,
neću gledati televizor,
isključit ću telefon, mobitel,
slušat ću radio,
možda se tako umirim,
možda se tako oči
prestanu prevrtati,
mogu razdijeliti smeđe od plavog,
na travnjaku su neke brazde
u koje silovito pada lišće!
Kakva je to ponornica
u mojim grudima,
pomislim i to mi se dopadne,
ne, ja ne bih mogao u podmornicu,
nastavljam dalje,
imao bih groznu snomoricu, i
prijatelj bi me odnio u
krematorij u
Podgoricu…
Sve to dok sam skidao košulju,
sve to dok sam stajao na hodniku i
pokušavao pobjeći iz
zrcala kao iz sastanka,
kao s loše večere,
dok sam još vjerovao da pristajem
u skoro sve što je bilo normalno
i imalo veze s ljudima.
Radio,
studenti puštaju glazbu,
nitko nas ne ometa,
možemo se samo naslućivati,
oni tamo u studiju i
ja ovdje u stanu.
Prolaze nam životi
izvan svih očekivanja,
na finom rastojanju,
kao kad magla pada na tamu.
Pas
Moj pas hoće
jednu
cijelu
čistu
stranicu
za sebe, sve drugo ga,
pretpostavljam, zbunjuje.
Evo sad smo došli s kiše,
isparava se u mom malenom stanu,
što smo to donijeli izvana?
Što?
Samo smo sat, dva hodali uz Savu,
gacali po blatnom nasipu,
a njemu oči sjaje,
meni ključa krv, i grče se šake,
što je to?
Gdje sam zagubio koplje?
Sirova i još vruća
jetra neke ptice,
pojeli smo
u šašu i vodi do koljena,
šuljali smo se, a onda jurnuli u
prestravljeno jato,
ja sam bacio koplje,
visoko i oštro,
perje je padalo sporo,
pas je dovršio
poglavlje.
Što smo to donijeli
da nam je sad tako mirno,
kao u kolibi?
- - - -
Ivica Prtenjača, rođen 1969. u Rijeci. Studirao kroatistiku na FF-u u Rijeci. Pjesme objavljivao u stranim i hrvatskim časopisima, a prevođen je na engleski, francuski, talijanski, slovenski i mađarski jezik. Pjesme su mu uvrštene u izbore, zbornike i slične publikacije. Sudjelovao je na Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Rimu 1999. godine, na 4. susretu mladih europskih pjesnika Dani poezije i vina u Medani. Dobitnik je nagrade za književnost na 25. Salonu mladih 1998. godine u Zagrebu i nagrade za najbolju knjigu pjesama na Kvirinovim susretima u Sisku 2000. godine. Objavio: Pisanje oslobađa (1999), Yves (2000).
