dubravko mihanović
Dubravko Mihanović
Beckettove uši
Alfred i Francois
Nimalo ne pretjerujem kad kažem da se bavio filmom kao religijom...
Francois Truffaut, Hitchcock
Na crno-bijeloj fotografiji zaustavljeni su
Alfred Hitchcock i Francois Truffaut.
Pušeći cigare, vode jedan od svojih razgovora.
Slično su odjeveni, u tamna odijela i bijele košulje,
mada Truffauta odaje pomalo nehajno zavezana kravata.
Stol je gotovo prazan, pred njima je tek najnužnije:
kutija šibica, staklena pepeljara i papiri, naravno.
Mudrac Hitchcock gleda pred sebe, kao da Truffaut nije tu.
Položivši dlanove o rub stola, doima se mirnim.
Čini se da zna kako stvari stoje pa se, otpuhujući dimove,
može prepustiti razmišljanju.
Nemirni Truffaut, pak, želi toliko toga upitati Majstora:
prste je zgrčio u rječitoj kretnji,
a očima hrabro kreće na Hitcha.
Alfred i Francois, Hitchcock i Truffaut.
Povijest filma nestaje i iznova se pojavljuje
u dimu njihovih cigara.
Beckettove uši
Neuobičajeno je tiho ove večeri; naprežem se, no ne čujem ni zvuka.
Samuel Beckett, Posljednja Krappova vrpca
Kažu da je pratio sport, najviše golf i ragbi. "Uživao je i u glazbi, posebno
Schubertu...", tvrdi jedan od njegovih prijatelja.
Ipak, svi se slažu da je vrijeme najradije provodio u Luxemburškom parku,
osluškujući šuštanje lišća pod svojim koracima.
Fotografije pokazuju da je pomoću štapa šetao sve do duboke starosti.
Priča s lišćem može se doimati patetičnom,
no kod njega je, po svoj prilici, bila riječ o fiziološkoj potrebi. To postaje
jasno ako zadržimo pogled na Beckettovim ušima.
Oblikom nalik otvorenim ustima, ona su se hranila zvukom lišća, nalazeći
u njemu ono što školjke nalaze u moru: gibanje tišine.
Czeslawov brijeg
Uspravljen, vidio sam plavo more i jedrenjake.
Czeslaw Milosz, Dar
Plemenito je misliti da su
pravednost i istina izbjegle smrt.
Čak i ako nije tako, krtice,
kolibriji i cvijeće pružaju utjehu.
(S Medvjeđeg vrha pogled
puca na Tihi ocean i brodove.
Leđa su okrenuta k Istoku,
jer tamo su Evropa i Poljska.)
Zemlja je, međutim, okrugla,
a zavist ne donosi ništa dobro.
Galebovi vrište u morskoj magli.
Nije tužan, samo zamišljen.
Dubravko Mihanović, rođen 1975. godine u Zagrebu, gdje je završio dramaturgiju na ADU. Dramski su mu tekstovi izvođeni u GK Požega, HNK Split, HKK Zadar, Teatru &TD u Zagrebu i Kazalištu Virovitica, na Hrvatskom radiju, na radio-postajama u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj, Finskoj, Mađarskoj... Drama Bijelo, za koju je dobio nagradu "Marin Držić" Ministarstva kulture RH, za 1997. godinu, uvrštena je u knjige Nova hrvatska drama: izbor iz drame 90-ih i Croatian Radio Plays in the 1990s i snimljena je za Hrvatsku televiziju. Kao dramaturg radio je na predstavama u Zagrebu i Splitu, kao pisac i dramaturg surađivao s Dramskim programom Hrvatskog radija, Hrvatskom televizijom. Njegove su radio-igre predstavljale Hrvatski radio na međunarodnim festivalima u Firenzi i Berlinu... Objavljivao je u Teatru & Teoriji, Frakciji, Forumu, Vijencu... Bio je urednik u časopisu Plima. Za ciklus pjesama Morske pjesme dobio je nagradu "Plava sol", umjetničke organizacije "Vuković & Runjić". Član HDDU-a i HZSU-a.
