marijana šutić
Solarna mjesta sjećanja.
Moji prsti oteknuta opeklina,
jantar izrešetan kišom.
U dnu pohabane zdjele
šipkova žerava isparava
kapi, i jantarne, i staklene,
bubnjaju po rubovima
i prelijeva se magma,
i upija zrak.
Vakuum.
Oklop ružina kukca
postaje bljesak haljine izoštrava
lim neba i modro se
sivim pokriva i nastanjuje
u pamuku.
Meko cik-cak kretanje
na drvenom prijestolju
praši se san i udišem ga
lagano dok ne probude me
zvona.
Postojanost nije vrlina,
rekla sam i prstima
odvojila komadiće stakla
od sasušenih krila zrikavaca.
To je način.
Kao kad poželiš izgubiti tlo
pod nogama, pa se baciš
s najvišeg vrha stijene,
uroniš u kristalnu svježinu
mora i izroniš
zadovoljan.
Postojanost je bivanje u onom
čega nema, uzvratio si.
I ja sam se pokunjila.
Vrućina lomi čestice zraka
na balončiće zasićene solju.
O vruće staklo prozora
lijepe se komarci:
zrak miriše na paljevinu.
Zamaskirana planktonima
koža vode tamnija je
od zdenca, zmajevo zelena, noćna,
popucana, tišini nedostaje još samo tijelo,
bljesak nagosti, bonaca u svoje krilo
prima titrave filtrirane zvukove,
proizvode noći.
Mijenjam se u drvo.
U vjetru kosa prestaje biti,
dematerijalizirane vlati, raspad
tkiva prepoznaje
novi oblik nastajanja.
U začetku bijaše noć.
Pozivam se na kodeks br. 5
Tišina zaboravlja prave razloge,
užitak dolazi tek poslije,
sunce je crvena naranča,
krvavo srce
stijene bljedilo smrtno
zapjenjeno more.
Dopusti da te otpustim,
čisto zamotam u sterilnu gazu,
bez ogrebotine tijelo ti je
mekše od dlana
u ulju mirisno mlijeko
mrlja je površnosti.
Dopusti da budem.
Zvukovi su rojevi komaraca,
na toplinu lijepe se žalci,
crvene mrlje prolaze tek sutradan.
Koža mi miriše na lavandu.
Ne vidim sličnosti
s onim od prije.
Osim što je vrijeme jednako
kišovito.
Rastežem te preko stola.
Tvoja koža, pore
šire se, gutaju kisik
u sobi ponestaje zraka,
na sceni zeleni travnjak,
oči, u mom staklenom fokusu
maske dobivaju glas
i osobitu pokretljivost.
Trava ispod vode ugiba se,
omekšala od struje.
Teško je zamisliti
snažniji nagib od ovog
usijecanja u tijelo.
Rubovi.
Zamotat ću te, pojesti te.
I to će biti nepogrešivo bezobrazno,
s moje strane.
Sivo zamotani
u prozračnost kišne zimske
idile, praznine pomaka,
kretanja, završenosti.
Klupko smo namotano
dvije ruke nisu dovoljno
čvrste da se
pomrčina
kiša raspadne na zrnca
izbrušene kože.
Tijelo ti miriše na nagost.
Crveno zidova tjera nas
u ludilo.
Uvijek isti ljudi prolaze
pod prozorom
čekam.
Da nisi tako visoko
mogla bih razlučiti dah
svog zaleđenog tijela
od njegova odraza
na asfaltu.
- - - -
Marijana Šutić, rođena 1977. godine u Šibeniku, živi na relaciji Lastovo – Zagreb. Apsolvent je kroatistike i talijanskog jezika i književnosti na FF-u u Zagrebu. Bavi se književnim prevođenjem. Poeziju do sada objavila u Quorumu i Vijencu. Pohvaljena na pjesničkom natječaju Zdravko Pucak 2003. Na ozbiljno/neozbiljnom poetskom maratonu Svatko može pet minuta u sklopu Goranova proljeća osvojila treće mjesto.
