Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

marijana šutić

Solarna mjesta sjećanja.

Moji prsti oteknuta opeklina,

jantar izrešetan kišom.

U dnu pohabane zdjele

šipkova žerava isparava

kapi, i jantarne, i staklene,

bubnjaju po rubovima

i prelijeva se magma,

i upija zrak.

Vakuum.

Oklop ružina kukca

postaje bljesak haljine izoštrava

lim neba i modro se

sivim pokriva i nastanjuje

u pamuku.

Meko cik-cak kretanje

na drvenom prijestolju

praši se san i udišem ga

lagano dok ne probude me

zvona.

Postojanost nije vrlina,

rekla sam i prstima

odvojila komadiće stakla

od sasušenih krila zrikavaca.

To je način.

Kao kad poželiš izgubiti tlo

pod nogama, pa se baciš

s najvišeg vrha stijene,

uroniš u kristalnu svježinu

mora i izroniš

zadovoljan.

Postojanost je bivanje u onom

čega nema, uzvratio si.

I ja sam se pokunjila.

Vrućina lomi čestice zraka

na balončiće zasićene solju.

O vruće staklo prozora

lijepe se komarci:

zrak miriše na paljevinu.

Zamaskirana planktonima

koža vode tamnija je

od zdenca, zmajevo zelena, noćna,

popucana, tišini nedostaje još samo tijelo,

bljesak nagosti, bonaca u svoje krilo

prima titrave filtrirane zvukove,

proizvode noći.

Mijenjam se u drvo.

U vjetru kosa prestaje biti,

dematerijalizirane vlati, raspad

tkiva prepoznaje

novi oblik nastajanja.

U začetku bijaše noć.

Pozivam se na kodeks br. 5

Tišina zaboravlja prave razloge,

užitak dolazi tek poslije,

sunce je crvena naranča,

krvavo srce

stijene bljedilo smrtno

zapjenjeno more.

Dopusti da te otpustim,

čisto zamotam u sterilnu gazu,

bez ogrebotine tijelo ti je

mekše od dlana

u ulju mirisno mlijeko

mrlja je površnosti.

Dopusti da budem.

Zvukovi su rojevi komaraca,

na toplinu lijepe se žalci,

crvene mrlje prolaze tek sutradan.

Koža mi miriše na lavandu.

Ne vidim sličnosti

s onim od prije.

Osim što je vrijeme jednako

kišovito.

Rastežem te preko stola.

Tvoja koža, pore

šire se, gutaju kisik

u sobi ponestaje zraka,

na sceni zeleni travnjak,

oči, u mom staklenom fokusu

maske dobivaju glas

i osobitu pokretljivost.

Trava ispod vode ugiba se,

omekšala od struje.

Teško je zamisliti

snažniji nagib od ovog

usijecanja u tijelo.

Rubovi.

Zamotat ću te, pojesti te.

I to će biti nepogrešivo bezobrazno,

s moje strane.

Sivo zamotani

u prozračnost kišne zimske

idile, praznine pomaka,

kretanja, završenosti.

Klupko smo namotano

dvije ruke nisu dovoljno

čvrste da se

pomrčina

kiša raspadne na zrnca

izbrušene kože.

Tijelo ti miriše na nagost.

Crveno zidova tjera nas

u ludilo.

Uvijek isti ljudi prolaze

pod prozorom

čekam.

Da nisi tako visoko

mogla bih razlučiti dah

svog zaleđenog tijela

od njegova odraza

na asfaltu.
- - - -

Marijana Šutić, rođena 1977. godine u Šibeniku, živi na relaciji Lastovo – Zagreb. Apsolvent je kroatistike i talijanskog jezika i književnosti na FF-u u Zagrebu. Bavi se književnim prevođenjem. Poeziju do sada objavila u Quorumu i Vijencu. Pohvaljena na pjesničkom natječaju Zdravko Pucak 2003. Na ozbiljno/neozbiljnom poetskom maratonu Svatko može pet minuta u sklopu Goranova proljeća osvojila treće mjesto.