miroslav mićanović
Miroslav Mićanović
Tko govori, tko piše – Komiža, na trgu*
Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu,
na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno
društvu za stolom, mogao bih biti ja.
Bijelac, potamnio od sunca, polubradat,
četrdesetogodišnjak zapušten u plavoj potkošulji
izjedenoj moljcima i morem, koji ustaje od stola i
pokazuje ogrebotine po rukama i rane na nogama,
mogao bih biti ja.
Zaslijepljen kamenim pločama i svjetlošću,
između crkve i ribarnice, izlaže svoje tijelo,
u buci i glasnosti iznosi događaj iz prošle noći.
Otvoren i lascivan, spreman na sve,
mogao bih biti ja,
ili sam jedan od mojih prijatelja
ili sam jedna od mojih prijateljica.
Priča, privlači ih, razmješta, rotira –
trči oko njih, dodiruje ih, miluje, ljubi,
liježe na tlo, razmiče stolove, stolice –
oni koji ga poznaju misle, voli ih,
oni koji su ga jutros upoznali ispred konobe
misle, je li on lud.
Uvlači ih u mrežu za koju ni sam nije siguran
da postoji, slika od daha, pokreta i riječi porozna je,
nesigurna i možda u dubini prazna.
Osjeća da je izgubio i prošlu noć i prošli dan.
Sretan da prikuplja snagu od svega što mu
izmiče i nestaje.
Tko govori, tko piše?
Tko ga gleda i što očekuje od njega?
Petar stoički uzmahuje usred ljeta i ovo će proći.
Opuštena žena za susjednim stolom gleda njegove
bradavice, trbuh, smijeh, ona nasmijana zna
kakva je zima, kakva može biti bura
i da će sve "iščeznuti kao lice ucrtano na pijesku
morskoga žala".
Muškarac koji stoji na kamenoj obali uvale
i čeka dječaka da se vrati s tečaja ronjenja,
otac, koji će godinu dana poslije na
gradskom bazenu u Čakovcu izgubiti utrku i
reći: Dođi i čestitam,
mogao bih biti ja.
Odapeta strijela iz podvodne puške nije zapela
u mojoj nozi. Nisam bio iznad grada i pucao po
njemu, nisam u Americi, gol na balkonu,
pljuvao prolaznike i federalnu policiju i vikao:
Ne, to nisam ja.
Dječak koji se između Božića i Nove godine spušta
niz osvijetljeni brčanski korzo, pokraj zaleđene
fontane – djevojčica drži ribu iz čijih usta i škrga ljeti
teče postojan mlaz vode – s bratom i ocem prepun
osjećajem krivnje,
mogao bih biti ja.
Dječak na fotografiji, ošišan i mršav,
koji zadržava brata da ne pobjegne iz kadra,
pisac koji u tekstu ne zna naći posao za svoju sestru,
mogao bih biti ja.
Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu,
na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno,
mogao bih biti ja.
Zašutjeli su za susjednim stolovima, gledaju s
okolnih prozora, dvije se djevojke smiju i ljube,
konobaru se razbila čaša, jedna Japanka i jedan
Japanac fotografiraju, snimaju, tri starice izlaze iz
crkve, red muškaraca čeka trajekt netko će doć.
Jedna pita jednoga odnekud ga znam.
U gibanju, pričanju, trčanju, pisanju odjednom je
dio žive turističke ponude, dio prospekta koji u
predsezoni poziva Nijemce, Talijane i Francuze
na more, diskriminira Čehe i Slovake,
dio je programa na trgu, dio razglednice
vrijeme je sunčano, dio komiške noći,
dio nesigurnog pamćenja.
Tko govori, tko piše?
Čudo se jednog podneva ne zaustavlja, što bih bio
tiši i mirniji, što bih jeziku žene htio biti sve, što bih
htio polako ići, polako čuti i korak i glas –
sve manje mogu reći da bih to
možda mogao biti ja.
Vrijeme odmiče.
Popodnevna siesta obuzima trgovca i konobara,
pijanca i brod, djevojčicu i vrt.
Priča je otišla na drugu adresu, već se peru šalice,
sklanjaju boce i mijenjaju stolnjaci.
Žene su sklopile ogledala i muškarci pogledavaju na sat.
Vrijeme je za hranu.
Sjena se i produžava i smanjuje, bugava blago hlapi,
riba se ispod stola usmrdjela, idemo proć.
* Uvodna pjesma iz knjige priča Miroslava Mićanovića Trajekt (Meandar, Zagreb, 2004) "Tko govori, tko piše – Komiža, na trgu". Zanimljivo da je pjesma nastala na osnovi istoimene priče i u potpunosti je ista, jedina razlika je što je u stihovima.
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, ukrajinski, poljski, mađarski, španjolski, njemački i engleski Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva "Les jeunes Croates" (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995.), uredio s R. Simićem izbor "Mlada hrvatska poezija" (Apokalipsa, Ljubljana, 2000). Tekstom “Čovjek koji je obitelji nosio kruh” sudionik projekta "Posao dvanaestorice, romani u nestajanju" (Quorum, Zagreb, 1998). Urednik je časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD Pjesma "Job" objavljena je kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom F. Vejzovića. Tijekom 2001/2002/2003. godine objavljivao u subotnjem kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu "Jednosmjerna ulica".
Objavio: Grad dobrih ljudi, 1984; Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, koautor s J. Matanović, V. Bogišićem i K. Bagićem, 1988; Zid i fotografije kraja, 1989; More i prašina, grafičko-pjesnička mapa, s grafičarkom V. Zelenko, 1991; Zib, 1998; 2001; Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, dvojezično izdanje, izbor iz poezije, s B. Čegecom, I. Prtenjačom, 2002, 2003; Trajekt, 2004.
