Tri glose

1. Knjižničar

Knjižničar iz zagrebačke Dubrave proživio je život u samoći. Ime mu neću spominjati, jer onome koga ne možete poznavati ni ime ne možete prihvatiti. Osim s knjigama i onim što uz knjige ide – prašinom i sumra­kom, nikad ni s kim nije prijateljevao. Nikad se nije ženio. Nikad bez poseb­noga bibliofilskog razloga nije prošetao gradom. Kao valjda svaki knjižničar po vokaciji, čitav je život pot­rošio na stva­ranje osobne knjižnice koja bi se po iznim­nosti i raritetnosti naslova, autora, izdanja ili pak posveta mogla mjeriti s dobro opremljenom područnom bibliotekom u kojoj je radio. Stalno je tragao za novim knjigama, žudeći možda nešto slično knjizi od pijes­ka, sveuređujućem i sverazarajućem djelu, koju je njego­vom kolegi u Borgesovoj priči donio i prodao neki stra­nac.

Prije nekoliko godina, kada mu je već čitav stan bio u poli­cama, otpočeo je s čudnom zabavom. Svakog bi dana u podne zatvorenih očiju prišao jednoj od polica s knjigama. Nasumce bi uzeo jednu, makinalno otpuhnuo naslage prašine s nje, otvorio je na bilo kojoj stranici i tako odabrao riječ kojom će se tog dana posebno baviti. Isti bi postupak ponovio u ponoć, s tom razlikom što tada ne bi zatvarao oči nego gasio svjetlo. Osamljeni je bibliofil na taj način iskušavao svoju i sudbinu knjiga i jezika. Duboko je vjerovao da postoji logika u slučajnom izboru dnevne i noćne riječi. I htio je u nju proniknuti. Dani su prolazili, nizali se parovi riječi: hajka – kesten, bilješka – žeđati, odmah – krilo, idiosinkra­zija – pašnjak, i – zaključati, cjelov – cijelo, flaster – krišom itd. itd. Međutim, sa svakim novim parom odnos riječi i riječi, svjetla i mraka, zemlje i neba dodatno se usložnjavao. Naš knjižničar se sve više gubio u labirintima jezika. Sve dok jednoga dana nije sklopio par skupljati – huliti. Tada kao da mu je sve postalo jasno. Glavom su mu prostrujali svi dotadašnji dnevno–noćni parovi. Osjetio se posramljenim i prevarenim. I definitivno odustao od knjiga. U gradskoj je biblioteci dao zahtjev za mirovinu, koji mu je odmah uslišan. Svoju je knjižnicu spalio u kaminu. No, i dalje nije izlazio iz kuće. Umro je nekoliko tjedana nakon što se rastao od knjiga. Priča se da je na njegovu pogrebu svećenik govorio iz glave. I da je otpočeo s riječju knjiga, a završio s riječju grob.

2. Jezik

O jeziku možemo tek govoriti. Ne možemo ga opisati izvan njega samoga. I tu je izvor svih naših teškoća, zabuna i zabluda, spoticanja i lutanja slijepim ulicama. Jezik nas gleda. Jezik nam na uho priopćuje svoju želju. Jezik nas uzme iz svijeta, posvađa s njim i tek tada značajno digne prst u zrak:

– Upamti, naredi nam strogo, to je svijet.

Jezik sâm crta svoj portret u rij­ečima koje izgovaramo. Kada s njim šetamo ulicom, on je i korak, i pločnik, i misao, i šetač. Izvan njega je neizrecivo. Izvan njega smo mi. Izvan njega je svijet.

Dijete koje još nije progovorilo intimno je sa svijetom oko sebe. Kada, pak, progovori, intima postaje osobna stvar. Eto prave riječi koja ilustrira podmuklo djelovanje jezika: intima. U odsutnosti jezika: opća odlika egzistencije. U njegovoj prisutnosti: tajna koju valja dobro čuvati.

Povreme­no, intima nezaustavljivo napreduje. Budi se, protesti­ra, hoće van, ali jezik joj ne da. Jezik smišlja incidente koji će utažiti čovjekovu želju za intimizacijom. Nisu li mucanje ljubavnika ili govor pjesnika, koji rade protiv nasilne parcelizacije svijeta koju jezik provodi a u korist užitka, zapravo samo verbalni prostori koje je sâm jezik predvidio za melankoli­ke i teško prilagodljive?!

U rječnicima nema intime. Tamo je čista literatura. Svijet koji poznajemo tamo je izvrnut naglavce. Riječi koje izgovaramo rječnici predstavljaju kao nepoznate. Otkad riječi dominiraju stvarima, ja i svijet dolaze u sve veći raskorak – primjećuje filozof pa dodaje: Rječnici otvaraju svjetove, gramatike oblikuju veze među bivstvujućim, diskurzi upravljaju poljima onog pozitivno stvarnog.

Mene, bića koje govori, u jeziku ima tek toliko da se ne odlučim za nepotkupljivu šutnju, tj. ne za šutnju (jer i ona je obrnuta slika jezika) nego za zaborav kao konačan obračun s jezikom. No, veliko je pitanje što bi jezik učinio onome tko ga je jednom naučio pa potom zaboravio. Ne bi li se taj našao pred nepreglednom i nesavladivom prazninom? Ne bi li ga in­tima napustila zasvagda i kao mogućnost i kao riječ?

3. Gesta

"Ja sam protiv dijaloga." – reče filozof na televi­ziji nakon što mu je voditelj prigovorio da ignorira njegova pitanja. Međutim, tom je rečenicom potvrdio upravo suprotno. Štoviše, voditelja je tim naglašeno gestualnim odgovorom počastio kao osobu kojoj se ima razloga suprotstavljati, pozdravio ga gotovo kao dobrodošlog sugovor­nika.

Suprotstavljanje je uvjet svakog rasta. Plod zabo­ravlja sjemenku, leptir gusjenicu, kiša oblak. Čini se da svi oni (plod, leptir i kiša) potpisuju filozofovu rečenicu, da svi uglas viču: Mi smo protiv dijaloga!. Međutim, ni njih ni njega ne treba doslovno shvaćati. Nisu oni protiv dijaloga nego protiv istosti; zaboravljaju sebe da bi se iznova tražili i nalazili. Istost je dosadna, jer priječi rast prema gore ili prema dolje. U tautologiji se ne može živjeti. Kao što nema smisla da se jabuka pretvori u jabu­ku, tako i čovjek nema po­sebnih motiva za razgovor s nekim tko bi se potpuno slagao sa svime što on misli i govori. Život u razlici motivira i obogaćuje.

"Ja sam protiv dijaloga." – to je iskaz koji čuči u sva­kom od nas. Naše bi ga biografije morale biti svjesnije i prikladnije bi mu se trebalo zahvaliti nego što to obično činimo. Pada mi napamet svijetao primjer pjesnika Paula Cel­ana, primjer koji je teško dostići, ali valja ga bar imati na umu. On je, uza sve ostalo, napisao i pjesmu naslova Pohvala dalji­ne. Toj 'pohvali' posebnu vrijednost pribavlja upravo njegov život koji je – u doslovnom smislu – neprestano kretan­je, traženje, upozna­vanje, neprestano svladavanje daljine sve do konačnog sjedinjenja s njome, 20. travnja 1970. godine, kada se baca u Seineu i svoj nemir izručuje nezaustavljivom pokretu rijeke. U završnom distihu te pjesme otkriva nam da nema granica njegovoj usredotočenosti na razliku koja oplemen­juje, da nema veće ljubavi od one kojom podaruje najdaljega i najrazličitijeg od sebe:

U izvoru tvojih očiju

obješeni davi uže.

"Ja sam protiv dijaloga." – to je iskaz u kojemu se na­stanila ljubav prema rastu, drugome, daljini, razlici, to je mjesto cvata i sagorijevanja. Njegovo tobožnje 'protiv' znak je pristajanja koje nikakvo 'za' ne bi moglo tako uvjerljivo i razgovjetno naznačiti.
- - - -

Profesore

A. M. Rippelinu

Profesore! prekoravaju me nepročitane knjige,

a stranice im se pretvaraju u papirnate zmajeve.

Profesore! govori mi Pero, četvrti čovjek u policiji,

s naočalama na pola nosa, s osmijehom od uha do uha.

Profesore! ciče strelice za pikado u ruci mesara Anđelka

i duboko se zabijaju u tri puta devetnaest. U tri puta devetnaest!

Profesore! eksaju konjak dva pijanca za šankom,

bubnjevi zatutnje, nahrupe mravi, svima dobro.

Profesore! ponavljaju kolege pisci s ljubičicom iza uha,

s tako ljubičastim pogledom da čovjek mora pocrvenjeti.

Profesore! tiho će studentice s baršunom u glasu,

sa srnom u oku, s munjom u koraku.

Profesore! prihvaća proćelavi igrač balota

kojega zovu Pletikosa (jer je, kažu, sličan vrataru Hajduka).

Profesore! pljuje kamiondžija kojemu je pukla guma.

Profesore! curi pješčani sat u noćnoj modrini.

Profesore! grli me kći, očekujući poklon.

Profesore! laje pas koji je potrgao predsjednikovu sliku.

Profesore! Profesore! mršte se ulice.

Profesore! izvija se prozirni oblačić kave.

Profesore! pjene se stare novine.

Profesore! nazdravlja prijatelj koji pati od nesanice.

Profesore! povjerljivo će Mato Čajo, proučavajući

silikonske grudi plavuše na kalendaru, s kravatom u desnoj šaci.

Profesore! kliče mrgodni profesor, kirurškim nožem

navaljujući na stih procvjetao među poljskim cvijećem.

Profesore! smješka se punica.

Profesore! smješka se Svetac.

Profesore! Profesore! smješka se crvotočni krevet,

zidovi počinju plesati,

crepovi na krovu potmulo zatutnje kao pred oluju.

Profesore! osluškujem, gledam, vrtim se u krug,

ne mogu vjerovati. Spajaju se sjene ljudi i sjene predmeta,

jure, brzaju, visoko podižu glave pa nestaju.

Profesore!

Profesore!

Profesore!

Zapravo je šteta što ti silni vokativi koji napučuju prostor

ne dozivaju mene. Napokon, hvata me nesvjestica.

Prije nego se zabijeli čitav obzor,

unesem se sebi u facu i kažem:

Ako se još jednom rodiš, bit ćeš profesor!

Der/rida

T. Vukoviću

Derrida mi dade nadu

kad izismo pašticadu,

jer popismo dva-tri guca

kad obično subjekt štuca.

Izmeđ mrva dva su Jacquesa.

Tko da ide prije mraka!?

Od Raimbauda pa do Tina

birtije su pukotina.

Derrida mi crtu širi,

sve zavadi pa pomiri.

U nju stane čitav svemir,

ali zašto i moj nemir?

E, moj Žače, kućo stara,

razlika te ova vara:

naša flaša curi, pušta

– dok ti žeđaš, ja ti guštam.