Božica Zoko

Opisivanje kruga

* * *

Ne putujem nikamo, nikakvi mi likovi ne promiču za očima.

I što je najvažnije – udomiti misao – to ne uspijevam.

Gdje sam ono stala? Tamo gdje i sada stojim.

O koliko različiti su puti, o koliko mi smo isti, tamo

gdje noć danu kaže laku noć. Jednolično slovo nikad nije,

ni naša ruka nije sasvim ravna. Tko je to u nama koji sve

ravna? I tijelo nam je puno neravnina i oblina. Slova su

zvijezde kroz koje zurimo u zvijezde, u ures. U res.

U resnicu.

Ali prije nego počneš zurit’, popenji se; bolje da se popneš

ti, nego da zvijezda sađe k tebi. Što bi od nas bilo, što

od zvijezde?

Navalio si na me hrpu svoga postojanja – tu su tvoje žene,

tvoji muževi, tvoja djeca. Tvoje, tvoji, tvoja padaju po

meni i mene nema, odjednom u vlastitoj kući nisam više

doma. Za res nis doma. Ja sam misao. Odleti. Istina.

Ostadosmo ja i slova. Ova. Ovdje.

Putopisnice

* * *

Jedna robinja u carstvu, neuka i priprosta, a toliko se

odgajala, vodila samu sebe za ruku i nije izdržala život

na granici. Sad će bogme šutjeti dugo i dugo.

Ona ne shvaća.

Protrajbala je (život na granici to omogućava) svu poeziju

carstva i sada ne razumije ni stiha, a poezija je bila način

da udobrovolji carskog službenika. Ovako, on joj saopćava

kako nije pošteno bavila nijedan posao: bit će prodana,

i neće se baš cjenkati za nju. Neka im još kaže i hvala.

Bit će joj osigurani stan i hrana – nije ona ni za

kruhoborstvo, a kamoli da čuva granicu carstva.

Ona ne shvaća svoje pravo lice, stidi se svog imena,

otpremili su je bez njega. Ono nije presudno

za prodaju. Dostatan je kratak opis:

ona ne shvaća.

Koji joj je

x x x

Mom bratu sve je prljavo, gadi mu se svijet.

Sestra mu gola trči po ulici, ona je monstrum.

Trči cestom punom automobila: zaustavite je!

Ne možemo podnijeti toliko stida: što ako dijete plače,

što ako majka rida, što ako umire otac, što ako šuti

 kamen – tvrđa i šutljivija je naša molitva. Uvlačim ti

lice u nju i kažem ti – ja sam više ot tebe voljela,

 što ako sada ne znam više. (Slutim kako će ti navirati

riječi ovog lijepog jezika, sve one riječi koje sam ja

već zaboravila.) Molit ćeš svojim riječima:

produžite ovaj čas, polomite bijela krila,

zaustavite je, ona više nije naša obitelj!

Kao i uvijek, na početku bijaše sramota.

Sad je ona obznanila, gola seja.

Domovina.

Moj je brat loše obučen, a i seja bi mogla biti bolje

građena. Ali što je, tu je – jedino mama sve razumijeva.

Stavi njenu sliku na zid.

Zar nije živa?

x x x

Ova se zemlja mora sama razotkriti,

kao Mađarica u filmu, ako neće da je

drugi oblači i skida.

Pa što ako su joj nabili

luđačku košulju i šljem? Doduše,

teško je danju hodati u tome,

ali noću i ona sniva,

uz malo sedativa. 

x x x

Zaboravit ću ovo vrijeme, prostrujat će tišina.

Ni vrijeme mene ne pamti, još mu se nisam osvetila,

još se smiješi na moja usta, još se mojim uhom sluša,

bez ijedne moje riječi

na svim jezicima u svim narodima

u zemljama gdje se gleda televizija,

mala kutija koja guta dan, noć u sebe upija.

Ovo posvećujem komarcu koji i dalje pjeva

trajnanina ninena pjevam ja. Ovo vrijeme zvalo se Eva.

x x x

Pred kraj svijeta, prije početka i tako ukrug

uokolo – zemlja.

Sve je dopušteno bešumno, nijedna rečenica naglas,

a mrski poslovi, otrovani zemljin prah – zemlja uživa

i u svojoj neplodnosti. Napokon, rekla je, konačno,

i to sam ja – sve je to moje lice.

Otresi se od moje pete, iziđi ispod moga nokta, želim te

u kalenici, vodu iz slavine da ti nalijevam, da te crpim

cvijećem, mladicom kakvom. Učit ću te njihovim latinskim

imenima, engleskim nadimcima, tražeći hrvatsku riječ:

ti ćeš biti moja zemlja u sudu, slična meni, ni ja

nisam sveta. A bila sam. Jesam. Opet jednom.

Bit ćeš i ti.

x x x

Voda se vraća unatrag, već sam bila u nju ugazila,

to je ona ista voda.

Roditelji i ne slute, mama čisti kuću, tata šuti, kosa

puca, cvjeta: busaju se u prsa, pred zrcalom češljaju se.

Što si ulovio?

Zar više nikad nećeš vidjeti prepelice, ni konje

kako dolaze – sve si zaboravila.

Voda se vraća

unatrag.

x x x

Tko se to usuđuje izići iz kuće u kojoj ne stanuje se

zgodno i slagati riječi kao da su njegove? Sad je jezik

tuđ i ja ga više ne mogu prevariti da sam njegova, ja ne

mislim više na tom jeziku – kakav nedostatak. Sad ću ove

riječi odbaciti kao što one mene odbacuju, kao što one

meni uskraćuju prisutnost.

Tko će porazgovarati sa starim stablom? Grci mi se smiju,

ovdje i sada, smiju se vodi što se vraća unatrag

kao da se boji mora. Smiju se na svom jeziku, plešu

njihova slova.

To što je ovo ona ista voda, nimalo mi se ne sviđa,

ni to što mi se smiju sve stare civilizacije. Ne sviđa mi se

što nisam unuk nego starac. Čekam tajanstveni obrat, a počet će

bez mene. Već su počeli, od kuće do kuće nose ključ i useljavaju.

Odmah zatim odlaze i kuće su opet puste. Bila sam razumna,

razumjela sam sve što čine ili što su kazali, čitala sam

pisma i to je bila ista voda.

Kad bi me mogao spasiti moj iskorak ili moja nezahvalnost.

Netko već postoji, nešto već postoji i ne dopuštaju mi

da ih iznova stvorim.

Lijepo su mi roditelji rekli – nije to ništa. Svejedno

nisam ove riječi odbacila.

x x x

Muškarac sam, kratkovijek i prolazan,

preda mnom je hrpa isječenih stabala.

Da sam svaki dan cijepao drva samo po pol sata,

već bi sva ova hrpa bila iscijepana i onda bi zima došla.

Ovako zima ne dolazi, ja ne cijepam drva, ali zato drugi

sijeku li sijeku i govore meni – Ti se nećeš ogrijati!

x     x      x

Bježao sam u svim smjerovima, koliko mogoh. U mom jeziku

nema prošlih vremena, nijedno nije završilo, tu je tek

zadnji uzdah – ah!

Sve postaje, biva – a nekako sam ipak htio da pripadam

kršćanima, a bježao sam, kao riba, kao zmija. Oči u sunce,

oči u mrak, uzio se i širio kao zjena, ali

nikad ne bijah bio, nisam bio, ne bih, nisam –

žena.

x x x

Znam samo da bih poljubio sve pragove što ih prijeđoh.

Otresam sa sandala prah svih cesta kojima neću ići.

Iz odjeće zračim miris gradova što ih ne vidjeh.

Znam samo da bi poljubio sve pragove.

U vlaku ću opet gledati u ogledala,

ogledati se i u staklima izloga,

ali cipele koje tražim već su na mojim nogama

i znam kome neću reći: ti si onaj koji

izbavlja iz pakla.

x x x

Riječi su opet obukle svoje crno rublje. Vijeće staraca

u bijelim haljinama odlazi bez pozdrava niz polje.

Tko će ih dozvati? U dugoj povorci odlaze. Poneki

okrene obraz k meni, a neki odvrati lice od mene.

Kako ću bez njih uživati u ovoj livadi, u sutonu

koji propada u sobu. Ne želim ništa počinjati

bez njih koji nisu prestali odlaziti u dugim

bijelim haljinama.

x x x

Tko pozdravlja staricu koja ide po vodu, neko dijete

na biciklu prolazi, skviči mlado pseto – kaži mi svoj

razlog – kućo! Čuvajte se zidovi, crvene paprike u

vijencima vise, puna kola lubenica – ova voda

kao da se ne miče. Gori nokat sverazorni.

Nikako da otvorim na zatiljku oči, uši

su mi progledale, ptice kljuju. Moje ništa

na leđima, teže je od križa. Radost puže,

eno je na koljenima. Dok mi prebrojavaš

lasi (Bože!), pognute sam glave

zlatna magarica.

Ti miluješ izvana, izvana.

Ženska punđa, šaka ponad glave stisnuta,

čvrsto drži božje svojstvo. Nemoj više brojati,

Gospode, progovorit će mi kosa. U utrobu zagledanog čela,

moje lice zar nećeš pogledati?

Opet me splićeš u čvor i grlim sam sebe, tijelo obuzimam,

pupak si cjelivam – crv sam, a ne čovjek

što se tu pred tobom svijam. Obloge od kose preko lica

stavljam. Stavila sam svoju šapu ponad Svetog Pisma 

-  prevodim Bibliju s hrvatskog

kao Jeronimova životinja:

Oprosti mi, Bože

što sam...

x x x

Grešnog li kajanja: kao da nitko nikada nije

otkao niti jedne niti lana. Kao da nitko

nikada nije napisao niti jedne riječi

na ovom jeziku, kao da ne postoji

električna energija.

Kao da nikad nisi govorio naglas udaljenom licu,

kao da nikada nije prohodalo dijete. Kao da

nikad nije potrčao nitko. Kao da nitko

nikada nije otvorio mračnu kutiju.

Kao da klize tla preko lica

sahranjenih – dajte im

mira. Mi-ra.

x x x

Zaborav i vila. Zaboravila sam

zemlju u kojoj jesam, zaboravila

sam jezik koji jesam, zaboravila

sam riječi i jesam i nisam

zaboravila. Vila, vila.

x x x

I kad mi se napokon učinilo da došao je

mali Krist, zarežala je i pred njom je

bio raspeti mladić i jedan od razbojnika.

I on je režao. A kojom si rukom ono na pijesku

zapisal? – posramljeno ja upitah, tek toliko da

nešto pitam. I dobih odgovor – gora si i od nje i

od razbojnika. A nisam.

Bilješka o autorici

Božica Zoko, rođena 11. kolovoza 1963. godine u Vinkovcima. Diplomirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju i druge tekstove objavljuje u časopisima i tjednicima, na III. programu Hrvatskog radija. Živi u Gradištu.

Objavila knjige pjesama: Trg na kojem stojimo ruši se (1990), Biće iz mraka (2001), Opisivanje kruga (2004).

Knjiga pjesama Božice Zoko Opisivanje kruga bit će u knjižarama u rujnu/listopadu 2004. Izdanje Naklade MD.