krešimir bagić
Osmijeh snijega
Vrabac je sletio
na siječanjsku granu topole.
Nasmiješio mu se snijeg,
prijatelj svakog leta.
Riječi
Čuo sam riječi koje se ne daju ponoviti,
riječi koje su u svakom trenu kadre
zapaliti plamen i sjati kao Pariz.
Čuo sam riječi slatke kao smokve,
vjerne glasnicima što dobre vijesti
donose kada ih nitko ne očekuje.
Čuo sam riječi, tihe i nedužne,
iza kojih su se, kao oblaci pred oluju,
valjali laž, nevolja i šutnja.
Čuo sam riječi koje nisu riječi,
koje nestaju poput morskih valova
dok bijela ruža cvjeta u očima djeteta.
Čuo sam riječi kao prašina, duša,
plavi ormar, kupinjak, alkohol...
– u njih sam zaodijevao vidljivi svijet.
Čuo sam riječi kao traktor, suknja,
tamni duhan, lingvistika, kravata...
– uz njih sam nadilazio tegobe.
Danas više ne slušam riječi.
Živim u njima i s njima.
Ujutro se veremo na planinu
(kamenje se nama došaptava);
u podne osvjetljavamo špilju
(Vjetrenica i njezin biograf nas pozdravljaju).
Na koncu, u gustoj kruni noći,
sjednemo da se odmorimo.
Kada progutamo dva-tri pedlja zraka,
oglasim se drskošću noćnog lopova:
– Riječi drage, može li me netko izgovoriti,
prekoračiti granicu između glasa i Glasa?
Na to riječi prasnu u smijeh i slatko se smiju,
ne mogu doći do riječi od histerije smijeha.
Svibanjski kristal
Daleko,
daleko od kože,
kapljica kiše
bljesne kroz svibanjski kristal,
ovlaži dah, poput razbojnika
provali u rečenicu
koju ćeš izgovoriti
kad sve dođe na svoje mjesto.
Blizu,
nevjerojatno blizu usana
zastat će priča, blistava i čista,
priča o ljubavi i smrti,
igračka koju stoljećima
učiš napamet a ona se otima,
a ona se koleba između stroja i životinje
sve dok pod prstima ne osjetiš
dodir kože koja diše.
Nemoj se radovati,
nemoj vikati, plašiti se,
zvati upomoć!
Ti jednostavno moraš znati
da uvijek kada kapljica kiše
bljesne kroz svibanjski kristal,
jedna priča počinje.
Zastani na trenutak,
spusti pogled
i kreni dalje.
Podmukli pjev metala
U škripanju zahrđale ljuljačke
čovjek puca kao trska.
Dok se cijev zatvara u svoj mrak,
dijete mu radosno domahuje.
Dijete ne poznaje granicu,
ne čuje podmukli pjev metala,
ne vidi svjetiljku, sjekiru,
ruku koja je urasla u štap.
Voda hrani i miluje trsku,
voda iz koje niče
staklena površina sjećanja.
Ljuljačka zaškripi na jednoj,
trska zacvili na drugoj strani,
u blatu iz kojeg ne može van,
u klokotu, u zveketu, u lepetu,
u letu koji se gasi prije krila.
Čovjek zatvara prozor, navlači zavjesu,
čepi uši, počinje pjevati.
Ali glasnice ga izdaju,
udvostručuju škripanje ljuljačke,
podmukli pjev metala,
gase svjetiljku, pijesak i nebo.
Kada nijemost zavlada prostorom,
izvana zagrmi svemir:
'Tata, pogledaj me!'
Divokoza
Crvena tišina poklanja mi
lepet jastreba u zraku,
morsku pjenu koja
prolazi kroz ruke
i poput životinje grli
snježni vrh Velebita.
Litice i vrleti ljeti rastu!
Iako je u to teško povjerovati,
stvar je vrlo jednostavna:
kada divokoza podigne glavu,
kamen krene uvis;
kada skoči,
planina dodirne nebo.
Vidio sam to sasvim jasno,
danas, prije nego mi je podne
blistavim plaštem prekrilo sljepoočice.
Užareni pogled
svako malo spazi divokozu –
zatopće nogama,
a ona uvis;
promijeni smjer,
a planina se odmota
iz stoljetnog pamćenja.
Morska pjena mi poput životinje
prolazi kroz ruke
i mami jastreba
da mi se spusti na rame,
u crvenu tišinu.
Da budem ptica.
Središte vatre
Na licu kolovoškog šetača
znoj,
vatra koja najprije ovlaži čelo
pa se spušta niz utor među obrvama,
niz nos i sljepoočice.
Znoj prodre u oči
i peče,
grad pretvori u krpu koja se isparava,
u šal,
pticu grabljivicu,
puža golaća.
Šetač trepće,
sklapa oči,
briše se rukavom košulje,
a slane mu kapljice ulaze u usta,
miješaju se s njegovom slinom,
neizgovorenim riječima,
nadražuju mu nepce.
Što da učinim? – pita se šetač.
Samo nastavi. – uzvraća neočekivani sugovornik.
I ja sam u šetnji!
Dosada
Kada moja dosada preraste krošnju kestena,
na trenutak pomislim: lišće opada brže nego ikad,
djeca se prestaju igrati skrivača, svjetla se gase
a gradovi tonu u zloslutnu šutnju,
plesači zaboravljaju plesati, pisci pisati,
bura puhati, svijet se pretvara u šarenu okaminu
koju nitko više neće moći pokrenuti.
Čim prođe taj trenutak
(koji može trajati minutu, sat ili godinu),
dobro protrljam oči i zagledam se
u koru kestenova debla.
Primjećujem da je promijenila boju,
da me hrabri zlatnosivim osmijehom, da govori:
– Sve je lijepo kao prije. Čak i tvoj umor
u kojemu si gradiš palaču, u kojemu rasteš
poput leptirice koja kruži oko svjetiljke.
Iznenađen, učinim korak-dva,
sagnem se, pomilujem deblo,
napunim džepove kestenjem
pa se prepustim nepoznatim vrtlozima života.
U polutami predgrađa
Slušao sam u polutami predgrađa
priče tužne i žestoke,
natopljene grčevitim gestama i alkoholom.
Dok bi duhanski dim
proždirao lica prisutnih,
one bi me bacale s tržnice na ulicu,
s planine u pećinu,
obećavale topli ležaj i užitak,
vrijeđale, oduzimale dah.
Kako izaći iz susjedova ormara?
Tko je izgubio nevinost poslije bureka?
Kako zaraditi sto tisuća nečega?
Gdje je Božo?
Život za generala!?
Slušao sam, kažem, u polutami predgrađa
priče tužne i žestoke,
natopljene grčevitim gestama i alkoholom.
Nakon godina, riječi klošara
i riječi policajca, ljubavni prizori
i prizori nasilja nastanili su se
u večernjoj ruži
koja me hrani,
kojoj ne mogu pobjeći.
Kako izaći iz susjedova ormara?
Tko je izgubio nevinost poslije bureka?
Kako zaraditi sto tisuća nečega?
Gdje je Božo?
Život za generala!?
Zapravo, danas posjedujem samo jednu priču
koja me potpuno obuzela.
Ne mogu više otkinuti laticu, zaboraviti lice čovjeka
koji drži govore pred izlozima gostionica.
Svake noći ruža mi ponavlja:
Ovaj svijet je paukova mreža
u koju se zapleteš
čim se prestaneš plašiti pauka.
Iako postoji prije tebe,
uvjeren si da je upravo ti počinješ plesti.
Da. U polutami predgrađa
dugo sam slušao priče tužne i žestoke,
natopljene alkoholom i grčevitim gestama..
Sada su one moj vidik i moja granica.
I zavičaj koji, kao osobnu kartu,
nosim u središte grada.
Ako me tamo netko upita tko sam,
bez oklijevanja ću mu ispičati
kako izaći iz susjedova ormara
tko je izgubio nevinost poslije bureka
kako zaraditi sto tisuća nečega
gdje je Božo...