Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

krešimir bagić


Osmijeh snijega

Vrabac je sletio

na siječanjsku granu topole.

Nasmiješio mu se snijeg,

prijatelj svakog leta.

Riječi

Čuo sam riječi koje se ne daju ponoviti,

riječi koje su u svakom trenu kadre

zapaliti plamen i sjati kao Pariz.

Čuo sam riječi slatke kao smokve,

vjerne glasnicima što dobre vijesti

donose kada ih nitko ne očekuje.

Čuo sam riječi, tihe i nedužne,

iza kojih su se, kao oblaci pred oluju,

valjali laž, nevolja i šutnja.

Čuo sam riječi koje nisu riječi,

koje nestaju poput morskih valova

dok bijela ruža cvjeta u očima djeteta.

Čuo sam riječi kao prašina, duša,

plavi ormar, kupinjak, alkohol...

– u njih sam zaodijevao vidljivi svijet.

Čuo sam riječi kao traktor, suknja,

tamni duhan, lingvistika, kravata...

– uz njih sam nadilazio tegobe.

Danas više ne slušam riječi.

Živim u njima i s njima.

Ujutro se veremo na planinu

(kamenje se nama došaptava);

u podne osvjetljavamo špilju

(Vjetrenica i njezin biograf nas pozdravljaju).

Na koncu, u gustoj kruni noći,

sjednemo da se odmorimo.

Kada progutamo dva-tri pedlja zraka,

oglasim se drskošću noćnog lopova:

– Riječi drage, može li me netko izgovoriti,

prekoračiti granicu između glasa i Glasa?

Na to riječi prasnu u smijeh i slatko se smiju,

ne mogu doći do riječi od histerije smijeha.

Svibanjski kristal

Daleko,

daleko od kože,

kapljica kiše

bljesne kroz svibanjski kristal,

ovlaži dah, poput razbojnika

provali u rečenicu

koju ćeš izgovoriti

kad sve dođe na svoje mjesto.

Blizu,

nevjerojatno blizu usana

zastat će priča, blistava i čista,

priča o ljubavi i smrti,

igračka koju stoljećima

učiš napamet a ona se otima,

a ona se koleba između stroja i životinje

sve dok pod prstima ne osjetiš

dodir kože koja diše.

Nemoj se radovati,

nemoj vikati, plašiti se,

zvati upomoć!

Ti jednostavno moraš znati

da uvijek kada kapljica kiše

bljesne kroz svibanjski kristal,

jedna priča počinje.

Zastani na trenutak,

spusti pogled

i kreni dalje.

Podmukli pjev metala

U škripanju zahrđale ljuljačke

čovjek puca kao trska.

Dok se cijev zatvara u svoj mrak,

dijete mu radosno domahuje.

Dijete ne poznaje granicu,

ne čuje podmukli pjev metala,

ne vidi svjetiljku, sjekiru,

ruku koja je urasla u štap.

Voda hrani i miluje trsku,

voda iz koje niče

staklena površina sjećanja.

Ljuljačka zaškripi na jednoj,

trska zacvili na drugoj strani,

u blatu iz kojeg ne može van,

u klokotu, u zveketu, u lepetu,

u letu koji se gasi prije krila.

Čovjek zatvara prozor, navlači zavjesu,

čepi uši, počinje pjevati.

Ali glasnice ga izdaju,

udvostručuju škripanje ljuljačke,

podmukli pjev metala,

gase svjetiljku, pijesak i nebo.

Kada nijemost zavlada prostorom,

izvana zagrmi svemir:

'Tata, pogledaj me!'


Divokoza

Crvena tišina poklanja mi

lepet jastreba u zraku,

morsku pjenu koja

prolazi kroz ruke

i poput životinje grli

snježni vrh Velebita.

Litice i vrleti ljeti rastu!

Iako je u to teško povjerovati,

stvar je vrlo jednostavna:

kada divokoza podigne glavu,

kamen krene uvis;

kada skoči,

planina dodirne nebo.

Vidio sam to sasvim jasno,

danas, prije nego mi je podne

blistavim plaštem prekrilo sljepoočice.

Užareni pogled

svako malo spazi divokozu –

zatopće nogama,

a ona uvis;

promijeni smjer,

a planina se odmota

iz stoljetnog pamćenja.

Morska pjena mi poput životinje

prolazi kroz ruke

i mami jastreba

da mi se spusti na rame,

u crvenu tišinu.

Da budem ptica.

Središte vatre

Na licu kolovoškog šetača

znoj,

vatra koja najprije ovlaži čelo

pa se spušta niz utor među obrvama,

niz nos i sljepoočice.

Znoj prodre u oči

i peče,

grad pretvori u krpu koja se isparava,

u šal,

pticu grabljivicu,

puža golaća.

Šetač trepće,

sklapa oči,

briše se rukavom košulje,

a slane mu kapljice ulaze u usta,

miješaju se s njegovom slinom,

neizgovorenim riječima,

nadražuju mu nepce.

Što da učinim? – pita se šetač.

Samo nastavi. – uzvraća neočekivani sugovornik.

I ja sam u šetnji!

Dosada

Kada moja dosada preraste krošnju kestena,

na trenutak pomislim: lišće opada brže nego ikad,

djeca se prestaju igrati skrivača, svjetla se gase

a gradovi tonu u zloslutnu šutnju,

plesači zaboravljaju plesati, pisci pisati,

bura puhati, svijet se pretvara u šarenu okaminu

koju nitko više neće moći pokrenuti.

Čim prođe taj trenutak

(koji može trajati minutu, sat ili godinu),

dobro protrljam oči i zagledam se

u koru kestenova debla.

Primjećujem da je promijenila boju,

da me hrabri zlatnosivim osmijehom, da govori:

– Sve je lijepo kao prije. Čak i tvoj umor

u kojemu si gradiš palaču, u kojemu rasteš

poput leptirice koja kruži oko svjetiljke.

Iznenađen, učinim korak-dva,

sagnem se, pomilujem deblo,

napunim džepove kestenjem

pa se prepustim nepoznatim vrtlozima života.

U polutami predgrađa

Slušao sam u polutami predgrađa

priče tužne i žestoke,

natopljene grčevitim gestama i alkoholom.

Dok bi duhanski dim

proždirao lica prisutnih,

one bi me bacale s tržnice na ulicu,

s planine u pećinu,

obećavale topli ležaj i užitak,

vrijeđale, oduzimale dah.

Kako izaći iz susjedova ormara?

Tko je izgubio nevinost poslije bureka?

Kako zaraditi sto tisuća nečega?

Gdje je Božo?

Život za generala!?

Slušao sam, kažem, u polutami predgrađa

priče tužne i žestoke,

natopljene grčevitim gestama i alkoholom.

Nakon godina, riječi klošara

i riječi policajca, ljubavni prizori

i prizori nasilja nastanili su se

u večernjoj ruži

koja me hrani,

kojoj ne mogu pobjeći.

Kako izaći iz susjedova ormara?

Tko je izgubio nevinost poslije bureka?

Kako zaraditi sto tisuća nečega?

Gdje je Božo?

Život za generala!?

Zapravo, danas posjedujem samo jednu priču

koja me potpuno obuzela.

Ne mogu više otkinuti laticu, zaboraviti lice čovjeka

koji drži govore pred izlozima gostionica.

Svake noći ruža mi ponavlja:

Ovaj svijet je paukova mreža

u koju se zapleteš

čim se prestaneš plašiti pauka.

Iako postoji prije tebe,

uvjeren si da je upravo ti počinješ plesti.

Da. U polutami predgrađa

dugo sam slušao priče tužne i žestoke,

natopljene alkoholom i grčevitim gestama..

Sada su one moj vidik i moja granica.

I zavičaj koji, kao osobnu kartu,

nosim u središte grada.

Ako me tamo netko upita tko sam,

bez oklijevanja ću mu ispičati

kako izaći iz susjedova ormara

tko je izgubio nevinost poslije bureka

kako zaraditi sto tisuća nečega

gdje je Božo...