mario dabo
Mario Dabo
Ponekad mislim da ima nečeg dubljeg u riječima
Novaljski capriccio
ovdje-tamo,
možda nekoliko koraka dalje
ili bliže prekrivenih grobnica. kao
izraz dalekog vremena, kojem ni jedan
brod utekao nije. dok bogovi odmaraju
s kosturima čujem nevidljivu ceciliju
kako viče: točno sam znala da će potonuti
brod, da će se dogoditi zemljotres. nimalo čudno,
odgovorim i započnem kopati sjevernije.
ona pruži ruku otkrivenoj krstionici,
reče: gdje je ta vaša zemlja? – a voda
stajaše s lijeva i desna, i pod sliku koju
pamtim sakrila se zmija.
i ne mogu točno
odrediti.
od zapovijedi do izvršenja
dug je put.
Golaći
pojavili su se odjednom. puno manji od čovjeka a nisu bili puževi. uhvatio sam jednog. stoji u staklenki zatečen. ni sam ne zna kako je stigao, kako se dao. već su se udaljavali, ali nisam mislio, samo udario rukom kao veslom po gustišu. eto, imam ga, još je živ i ne znam kako da ga imenujem. spava i spokojno broji dane. čeka milosrdnu ruku. čeka način na koji je stigao.
i opazih ga, pljunuo je kao kurva u moju sliku na staklu. sada te baš neću, mislim, sad trpi prazninu. gledaj, ponekad osjeti kako to izgleda ili umri. oslobodi me misli, grijeha, istine. živi iznutra ako možeš. neka ti Bog oprosti biti crv. budi pjevač, tehnološki otpad, imaj muda biti čovjek ili besmisleni ljubavnik, ili gospođa na petama. inače ću govoriti do iznemoglosti.
dok poludim, dok ne usahnem ja i čitav ovaj svijet. samo nemoj biti gol.
Što ljudi govore
nastojiš podignuti zid. potom se predomisliš, ostaviš hodnik vrtnim mravima. shvatiš da postoji i šutljiv život, spreman iskopati vršak usitnjene zemlje. grad sluša što ljudi govore. saznaje sve o neprirodnosti.
jabuka udari o tlo, koštice se zabiju u zemlju, iz truleži rastu atmosferski leptiri. sutradan, ptice izvlače hranu nabrušenim kljunovima, a onda megalomanski gledaju trulež. pomisle, zbog njih to sve i postoji. već slute i košticu, ali ne smiju prići blizu, nastoje ostati tamo gdje ih nitko ne vidi.
pod njima prede smrt. nastaju spiralni crvi, ruju, tobože ne bi oni, ali jedu nezasitno, zato im ne trebaju zubi. perje se zaustavi na krovu. tamo ima mladih ptica, koje misle kako je zrak suh i ugodan, a onda se i one prevare. polete gore ili dolje.
ima više načina.
Kolodvorske inhalacije
dvor za kola, a neki baš tu žive u skladu s vremenom. po tisuću puta krenu ispočetka i zaustave se pred vratima javnog zahoda. vlakovi zalutaju u srednji vijek, obole od jake groznice. u povratku zgnječe nekoliko ljudi, za kojima nitko ne plače.
ako si već tu, pokušaj biti smiješan. u protivnom, ozbiljnost navuče neko sumnjivo lice. kroz pet minuta nabrojiš deset lopova. novčanik ti je u džepu, ali sumnjaš. mašinerija nestane iza brijega, a tamo gore žive stonoge. drže se načela, kao iskusni stratezi,
i znaju, da običan vršak penisa neće nikada izrasti u nešto značajnije.
Inače bi se pretvorio u metal
grad upoznaješ
ulicu po ulicu. pritom,
slučajno zalutaš u drugi, ali
djeluješ hrabro. ljudi slute čarobnu
moć govora. još te samo crijeva nisu
iznevjerila. u izlogu lijepo odjevene lutke,
zavidiš im. svi žure, ti si na početku.
poznanici šeću. vidiš pazikuću, žena
ima lijepe čvrste sise. on uredno ošišan,
u džepu ima račun, koji nisi platio. noć
opusti mišiće. buljiš u tijelo prije
lijeganja, na njemu sva nemaštovita
lica. zaspeš mišlju na ženu, zatire te
njena silueta. ne pališ lampicu,
valjda si je shvatio kao igračku.
inače bi se pretvorio u
metal,
potonuo za
jakog pljuska.
Dežmanov prolaz
divlja rijeka
i crna kava zaborava,
kad oko podne ljudi iz centra
gledaju ispisane grafite
ili bulje u električni tramvaj.
čini ti se, sunce bi moglo obasjati
psa napola izjedenog od buha,
uličnog prodavača novina,
ženu koja skida kaljužu uroka s
pijanog mužikaša,
razbacani kroki kroket
i sumnjivu djevojčicu s lutkom,
koja uopće ne traži mamu,
jer ne može joj pomoći da se
odluči za krokodilski
par cipela.
šteta,
tako je posvuda
slatka.
Intermezzo
prepečen tost i losos na razlistanoj podlozi u očekivanju. nož ispada iz ruke, dalje, ide sve po planu. izmišljam alternativu probave a nisam još zagrizao. neki žuti umak potreban je crvenom luku. bez pretjerivanja, molim lijepo, ganut sam mirisom rijeke na stolu.
ubuduće, zahtijevat ću vino s mirisom loze, nekim sitnim radostima izravno zapovijedati. ali, jednoga dana, kad sve to prođe ne želim se osvrtati. imam drugog posla u izobilju. evo, ozbiljno gledam planetarij. sve to prolazi kroz kralježnicu, glavinjaju zvijezde u novim dimenzijama.
gore, svi čekaju povoljnija vremena. mogao sam danima jesti. nije bilo nikog da kuži podvalu. probudim se na nekoj udaljenoj zvijezdi, a Zemlja, kao da je sve potkupila i otišla još dalje.
Ne sjećam se kad mi je zadnji put mozak bio tako čist
starac ulazi u pivnicu i pozdravlja. ruke mirišu na ocean. ispod rukava vide se sidra, ženska imena. kad skine čizmu, iz nje izađe rak, sa zadovoljstvom otvori kliješta i čeka pogodnu priliku.
čitavo popodne pije, usput jede slanu ribu, iz džepa vadi kruh, spominje ratnu mornaricu, tipa u ruševinama. razbije čašu. golim je rukama vadio krhotine iz naborane kože.
vidio sam da je poslije svega ostao isti gad. s mrežom na usnama i s očima nečije osvete.
Čovjek i selidba
prije nego su dojahali konjanici,
sakrio je mudre djevice u plejadu ljiljana.
možda je prošao
život sredinom proljeća, ali
više nema nikog da to izračuna.
zatim, pomisli na usta u kojima jedan
poljubac čuva onu mrvu puta,
između prve i desete
stepenice.
tvrdeći,
kako je sve počelo iz trbuha.
Kratka priča
za jutra, užurbana posada skuplja preostale
gnjide.
trpa ih u vreću
pokazujući svu raskoš
otimanja. ti uporno čekaš sunce,
proviri mala usijana glavica, izbljuje
žuč i neku novu boleštinu od koje i bog
pere ruke. vučeš se gradom, preplašiš
koju zaostalu pticu što se osjetila
jaka nad neukusnom ljudskom ranom.
navečer, kiša lupa po krovovima. gledaš
crnu kutiju postojanja, u njoj sve je idealno
bezbolno. gušiš se od sitnica. zatvaraš oči
da ne umreš od straha. moraš sam kad ti
svi trebaju. nikako da izraste
malo titrajuće
svjetlo.
nema te, i znaš,
uvijek će tako biti dug život, kratka priča.
