pavle perković
Vesna Petrovickey
(
oprostite mi,
ali ja ne pišem pjesmu.
pjesma daje izbor,
mogućnost da slažem,
da se prilagodim stilu,
ušupkam autoritetu…
ne…
ja ne pišem riječi.
riječi imaju značenja
koja tumače,
možda čak i vole,
ili samo brzopotezno
zaboravljaju.
ja…
ne pišem…
ovaj…
nesretan stih.
samo…
samo ga…
dišem.
…krvav i naivan. )
POZDRAVI I ŽELJE
ni sunce ni smrt
neće znati
zašto sam odustao.
čak ni ti.
kada sve pjesme
sa radio orahovice
konačno zašute,
jedne sasvim obične noći,
udahnut ćeš uplašeno.
duboko
i
bolno.
poslušat ćeš svoje uši
pune
nedefiniranih stilova
i bit će to
kraj.
ni sunce ni smrt
neće znati
zašto sam odustao.
čak ni ja.
NEDAJ SE, FLOKI
tišina ubijenih muha
ostala je sasvim sama
između nas.
kome treba jebati mater,
kome platiti kurvu,
ili jednostavno…
otići…
iz gore navedenoga?
nešto nas privlači,
zove naša bezglava tijela,
a mi idemo
prolazimo kroz buku bez pouke,
jer…
nešto nas privlači…
sa one strane tišine…
ubijenih mu
CRNO-BIJELI SVIJET
gledam.
u oči,
pravo u oči.
lagano pomičem ruku,
povlačim kralja,
A1-B1.
još mi je samo on ostao.
ona je na redu.
gleda me.
kroz oči,
direktno kroz oči.
uplašeno podiže pokret,
pomiče kralja,
H8-G8.
još joj je samo on ostao.
ja sam na redu.
VRAG IMA PIČKU
ne boj se…
nikoga neću boljeti.
bit će to sasvim tiha tišina,
zarđala milostinja bačena u blatne ruke
smetlišta…
sasvim tiho,
prodat ću svoje riječi vatri
da dožive smrad
od kojeg su bježale
svoje pokušaje
da bol,
nježno nevidljiva,
ostane sama.
da ostane sama,
da tvojim postojanjem
još jednom razboli
moje probušene sjene
na tihim marginama
oblačnog jutra
iza
žute razglednice
novog mamurluka.
da,
ostat će sama,
da ne primijetiš
lagan vjetar
kako te kašlje
kroz mokre kosti
zalutalih stopera
na cestama
bez povratka.
ostaje…
samo…
smrtni zadah
mojeg kostura
da tišina
krvlju te
prešuti.
ma
ne boj se,
neće te boljeti.
kosti su mi konačno
suhe.
IŠIJAS POSTOJANJA
došao sam u polja
da osjećam širine…
duboke prozirne poglede
u kojima ima dovoljno
zraka za moje krivnje.
poželjeh
prepoznati
tišinu govana
poklanih kokoši
da u miru pronađem
svoje tijelo
u slici bika
kojeg režu živog.
došao sam,
da više ne budem čovjek.
PERFORMANSA OSLOBOĐENJA
pod mutnim oblacima straha
sa sasvim malo sunca
zataknutog za uho
znam da znamo.
ma tko se boji kiše još.
čovjek,
taj mali sebični slabić
puno je veći neprijatelj.
pokisnut ćemo još jednom
i ostati sami
na praznoj cesti.
«JEBO TI JA PAS MATER»
prešutjet ćemo nadiđeno,
složiti facu tišine koja zna
i odglumiti autoritet
u svijetu igračaka.
nitko neće shvatiti našu slabost.
optimizam neće biti potreban.
pogledat ćemo se
u podočnjake
i otići.
među posljednju predrasudu.
u zaraženu krv nemoći.
u rat .
u samoću.
AUTOPORTRET
beskrajno nježno…
nepodnošljivo lijeno…
sablasno nesvjesno…
sjedim.
u sjeni poderanog rublja
u hladovini sunca
u jurnjavi besmisla
ustajem.
potraga za mjestom razloga za čin.
još uvijek ga nema.
sjedim.
SJENA IZA GRANICE
isplakala je moja sjena
ovaj san
pa nisam više tamo
gdje se je čekalo čudo,
no opet dolaze
nova lica
i potpuno
apatično
stilom psa lutalice
prolaze
svojom nebitnošću
stvarajući
zagušljivu gomilu
davno obrisanih
sjena.
ČINJENICA VJEČNOSTI
majka zemlja?
čemu sebičnost?
naše nebo?
odakle ti pravo?
svemir je,
dijete,
a ti si dim
izgubljen u prostranstvima.
klanjaš se prljavom nebu,
bijela kožo.
samo si farba,
nisi odabran.
dim si,
nisi gospodar
svemir je.
LJUDSKA NACIJA
jedan je dom.
lutam očima,
hodam bradom,
dišem sam.
jedan je dom.
godine su iza mene,
rasplakane,
zarasle,
same.
jedan je dom.
vlak dolazi.
odlazi.
torba mi je puna
praznih sjećanja.
samo jedan je dom.
BUDUĆNOST
zaplakat ću
nad udaljenosti,
sasvim maloj udaljenosti.
zapisat ću suze.
reći tebe.
sakriti se u komentar
ušminkane životinje.
sjetiti se .
boli.
još uvijek boli.
daleko sam.
daleko si.
PARODIJA PONAVLJANJA
tiha isprazna melodija
promuklog glasa
pjevam nebu čačinaca.
pjevam nebom.
crnim nebom zagreba.
melodija nije moja.
oblaci nisu moji
samo tijelo jest.
salo što se protivi
zakonima dubrave.
kosti što bježe od ljudi,
opet suhe
i dosadne.
LJUBAVNIČKA
svuda oko mene vrišti bol,
pod nogama, u očima,
krvavim rukama,
ali od buke ne čujem buku.
od boli ne prepoznajem bol.
sasvim sam,
hodam kišnom cestom.
sasvim sam,
vjerujem u tebe.
u krik koji se probija
iz mrtvih da me pozove
među favorite tvojih boli.
u krik koji živi jedno
sasvim malo nešto čak i za mene.
nešto perverzno.
neizdržljivo.
paradoksalno.
nešto što podnosi
okvire moje ružnoće.
KASNO JE
mokre smo kosti
na suhoj kiši.
gledamo se u oči,
ali ne vidimo suze.
ja plačem zemljom,
ti nebom,
a oblaci su gusti i duboki.
preduboki
da ove siromašne riječi
zasluže osjećaj boli
bez kojeg nisu potrebne.
čuvamo svoja čuda
dok ona
neprimjetno,
iza naših leđa
umiru svoju poruku.
blijede.
gube suze.
bit će kasno
kada shvatimo
da nije trebalo čekati
mokre kosti
pod suhom kišom
suza.
kasno je.
NAMJERA
što sam
htio reći?
nemam pojma
i tako je najbolje.
htio sam
samo nekoliko
kapi znoja
pridobiti
za osobni pubertet
jedne mladosti.
PETAK UVEČER
krvavi ružni puževi
razvlače sluz dosade
po tvojim suzama.
prašina je suncu poletjela,
a ti povlačiš paralele prošlosti
kroz prazne prostore.
nema nikog.
stihovi revolucije
lagano umiru za sjećanja
na alkohol
koji je veselio.
prazna sjećanja
na prazna lica
u sada praznom prostoru.
nema nikog.
sjedi,
odmori se
od vjere u bolje,
novo je vrijeme,
PLAČ KLAUNA
nemoj
plakati,
pa i mi
smo tu.
pogledaj nas
i
počni
plakati.
OBLIKOVANJE OBIČNOSTI
mutna prljava površina.
sasvim, sasvim mirna.
gomila govana,
emocija
utopljenih u
perverziju površnosti.
ništa tu nema važnost
ni vrijednost.
ništa tu nema ime.
poklonjeni smo mirnoći
nemoći,
samo jedan strah daleko od života.
TRANS POSTOJANJA
poslušaj,
molim te,
svijeću.
nitko ne zna toliko.
nitko.
vrijeme je.
molim te.
zapali ju.
zapali i poslušaj.
CARSKI REZ SABLASTI
trudna sam žena
u zori poroda.
miris znoja,
strah od smrti,
blizina nepodnošljive boli.
kako da se osjećam
kada znam da rađam
mrtvo dijete?
kako da zašutim tu svijest?
kako da prestanem pisati?
PRAZNA LICA
razbacani komadići
plašljivog mesa po krvavim
kutovima mračnog
ogledala laži.
opustošena stvarnost
krivo protumačena u
jeftinoj analizi jeftinih.
riječ,
o kojoj više nema potrebe
iznositi dokaze iskustva.
gdje si gomilo,
čijoj si se psovci poistovjetila?
gdje si jedinko,
čijoj si boli dadilja?
zar si, unatoč, još uvijek postojiš?
zar si, unatoč, još uvijek bitna?
skini šminku,
ovo je krik nevažnosti,
ovo je smrt nezasluženosti.
NEPOZNATE PRAZNINE
lagani dodir praznog prsta
po laganom licu zabranjenog prostora.
posljednji je to pokret,
posljednja laž
polizana sa lica ružnog djeteta.
ruka neispisanih riječi pada u vrijeme,
a ja posljednji puta plačem
rastrganim krvavim očima
da tišina još barem jednom
pokuša povjerovati da,
unatoč čovjeku,
još uvijek postoje moći potpune nemoći
sposobne voljeti
baš svakim kisikom mraka
harmoniju strpljenja za novo jutro čuda.
iako, posljednja je to voda,
zadnja riječ ružnog djeteta.
PORAZ IDEALA
gledamo se,
posljednji put.
ti, spremna ubiti
i ja, nemoćno miran.
prizor je očajan.
ranjeno vrijeme sve teže
diše kroz pogled.
srca hladno šute.
prašina leti u oči.
prašina našeg sutra.
nismo stvoreni za dosadno i dugo.
čuješ li što ti šapćem?
čuješ li?!
samo si me ti mogla razumjeti,
samo ti,
a sada smo tu,
u mojoj smrti.
potpuno sami.
prazni
od straha i ratova.
od ljubavi i strasti.
samo ti…
…i ja.
pucaj,
ali
nemoj reći
da znaš zašto.
kažem ti,
pucaj!
samo ti…
me možeš ugasiti.
pucaj…
jer…
samo ti…
si dostojna.
NEŠTO
proliven po beskraju
paradoksa
pružam sramotu ljubavi
da stid koraka
šutnjom me pregazi
jače od dosad.
kao nekad,
prije smrti,
kada smo se voljeli,
bio sam nešto što je moglo
ispasti dobro.
da, baš kao nekad,
prije samoće,
kada smo se šutjeli.
bila si riječ,
u početku svega,
nešto za one Velike.
bila si tišina,
prije glasa,
nešto što riječju,
u početku svega,
nisi htjela objasniti.
bila si…
sada više nisi ništa.
TO
vjetar
samo vjetar
nešto najdublje
čisti bog
nirvana
tišina
bol
sve što sam volio
ili umirao
sve što nisam smio reći
niti sam znao pokušati
vjetar
samo vjetar
može oprostiti
moje postojanje
SVEMIR BEZ NAS
sjene smo glazbe
kojoj poklanjamo
strah da nećemo
znati zaplakati
kada običnost nas
božanskom posudi.
sjene smo,
uplakane tišinom bajke
bez likova
jer mala usamljena prašina
pod neznanjem boga
služi kriku praznine
gdje rulja pati ples
glazbe
koja
je sve brža
i brža…
i…
SAMA BEZ OČIJU
zar je osjećaj bitan?
kada djevojčica zaplače…
cvijet otvara usta…
drvo započinje pjesmu…
blato se nasmije…
al` nitko ih ne čuje…
kada velika djevojčica zaplače.
PRLJAVŠTINA ISPOD NOKTA
sirotinja,
sasvim obična sirotinja…
dajemo svoja
mala Ništa
svetom neznanju
u zamjenu za
neprimjetljivost,
sasvim običnu
neprimjetljivost.
VELIKIH I MALI SVIJET
pogled,
tvoj sveti pogled,
seže daleko
pogledat ćeš,
dobro je,
pruga je prazna.
moj pogled,
potlačeni siromašni pogled,
ne vidi daleko,
ali vjeruj mi,
kanali uz prugu su puni.
puni smrti.
rastureni čekaju kraj.
vjeruj mi
i zatvori te
svete oči,
jer,
bit će ovo krvav vlak.
OSIJEK
kada sunce uzme me u oči,
a voda zašuti,
neću biti sam.
ni osijek,
ni ja,
ni tišina nad dravom .
doći ćeš,
u smijehu,
siromašna,
prazna.
doći ćeš,
sa očima,
ograničena,
tiha.
doći ćeš,
a da to
ni osijek,
ni ja,
ni tišina nad dravom,
nećemo znati
sve do sutra,
kada mrak nas,
opet,
ostavi same.
OBIČNA
točno si mogu zamisliti
rđave točkove
stare trinaestice
kako po prljavom zagrebu
razvlače
materijalni smrad
moje umorne misli.
mogu osjetiti brzi trzaj
dok uzima praznu bol,
vrisak prolaznice,
zakašnjele sirene svijeta
i moje oči vraćene
natrag,
tamo,
gdje ne moraju plakati.
da.
točno si mogu zamisliti
jeftinu ceremoniju nepoznatih lica u crnom
i poneku nevažnu suzu onih
koji me nisu pokušali razumjeti.
tko su oni?
zašto su ovdje?
kome lažu priče o meni?
mogu čak i shvatiti,
ali neću prihvatiti.
nije to moja smrt.
umro sam sam.
trinaestica juri uz moje rame
i ja si točno mogu zamisliti.
sjedi i šuti
PJESMA NIKAD ROĐENOG PJESNIKA