Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

Monika Herceg

 

Monika Herceg studira fiziku i piše. Rođena je 1990. u Sisku, trenutno živi u Zagrebu. Na Radio Studentu vodi i uređuje emisiju Znanost na eteru; trenutno pauzira jer je postala mama malene Kim. Pjesme su joj objavljene u raznim časopisima. Za rukopis Početne koordinate nagrađena je "Goranom za mlade pjesnike". Vjeruje u znanost.

 

 

Rana jesen

 

mokre duše bukvi i kestena škripe noću

šireći godove kao krugove u vodi

početak svijeta i sjevera

koncentrična je kružnica

ciklame osjete pospanost

prodire smjelije

nagriza lukovice

taložeći se u njihovu plodnost

čaplje premještaju rujan

s jedne strane jezera na drugu

prateći sunce narezano u trskama

dok glasne žene peru odjeću

u mrzloj vodi do koljena

rastvarajući se kao ježavke kestena

preostaje samo

preorati još jednom dubinu sna

ostatak svjetla podijeliti s jelenima

prije sutona oni će skinuti svoje krzno

i ugrijati im ruke

 

 

Rast

 

rezali su drveće kao svinje

i ponekad se činilo da više krvi isteče

kad hrastu prerežu povezanost s tlom

nego kad svinju objese

da izađe iz nje

ostatak smrti

razgranatost korijenja sjekli su u pakete

skrivajući u tlu bolesti

i onečišćenje bukom

vidjeli smo

kako dimnjaci probijaju oblacima trbuhe

grad koji se širi kao tuberkuloza plućima

vjetar bez smjera koji ne znamo imenovati

rast koji je nemoguće ograditi

kad se baka udala bila je stara cura

željezara je već izrasla u kompleksno biće

koje je hranilo svu svoju djecu

a njene dugačke stostruke ruke

kojima su gmizale

glasne utrobe vlakova

otpetljavale su se širinom svijeta

 

 

Odumiranje

 

1.

ruke su mu se tresle dok je pušio cigarete

nešto je bilo prazno i strašno unutra pa smo izbjegavali

gledati u praznu sobu iza očiju

(u kojoj je možda još uvijek i sjedio

ali više nismo mogli ući)

otac je došao sa šibom

prvi put

drugi put

treći put

skrila sam se djedovih leđa

a on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju

s tisućama svijetlećih riječi koje su umirile

svaku zvijer koja je prilazila

 

2.

počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši

djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta

rekao je da je čuje korake oko kuće

i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu

nedugo iza počeo je prvi put

razgovarati s mrtvima

i pobjegao preskočivši

visoku ogradu našeg dvorišta

(tako su svjedočili susjedi)

nakon četiri dana našli smo ga

na drugom kraju grada

skrivenog u jarku

rekao je da bježi i ne smije se vratiti

netko siječe ljudima glave

i sadi ih u šumi

da uzgoji vojsku

 

3.

nije se stigao vratiti s nama

živjeti s lisicama ježevima i srnama

ali slika voćara koju nam je poklanjao svake jeseni

s godinama je narasla u biosustav njegovih šljiva

velike stare kruške koja se sustavno pomlađivala

i dvije trešnje koje su rumenile

uvijek u svibnju

usred jesenskog stapanja

(u skupljanju plodova)

prekopali bismo tunel kroz vrijeme

i preko smrti pričali s njim

obrasli bršljanima

puni koštica šljiva

koje su nas odgajale

kad se dogodilo odumiranje

jeseni su se pojele unatrag

nisu nas više doticale

nitko ne ubire šljive

a djed osamljeno sjedi

ispod stare kruške

čekajući da se sjetimo

 

 

Nasljedne bolesti

 

1.

prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica

sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rendgenu

dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti

je li ludost nasljedna ili zarazna

još godinama poslije nije nam prilazila

bila je polusrna polubaka

s blatom na kopitima

bojali smo se da će nas zamazati

da će u nas posaditi sjemenje jeseni

koja će nas obrasti kao korov

čuvajući zavjete mog oca

daleko iza pupka

rekla mi je da je imala puno momaka i jelena

jednom su je našli priča se

i s popom

kraj potoka

 

2.

ležala je puna prašine

stari crvljiv namještaj

obnovljene kuće

ne prepoznajući nas

i u nekoliko tjedana

okopnila kao snijeg

mogli smo je prenijeti u rukama

duž cijelog Zemljinog opsega

tako laganu skoro vunenu

ali smo čekali da se iscijedi

kao sok iz bazginih cvjetova

bojeći se smrti koja izjeda iznutra

dovoljno polako da bude neprimjetna

početkom veljače

majka je na njenom krevetu pronašla

samo jedno smrznuto oko

(drugo je vjerojatno pojela mačka)

i pustila da iz njega izraste

cijeli grm jasmina

 

 

Šestar u ruci

 

ispružila sam dlan za deset udaraca šibom

lažem: ne znam za što sam kriva

čudovište koje zabija bratu

šestar u ruku

imamo samo sedam godina zajedno

i oboje pričamo izmišljenim jezikom

poput onog kako breskve

komuniciraju suncem među dlačicama

pomalo smo od svega

ljeti složeni od kratkih sjena

zimi učahureni u deke

nakon svakog udarca uzdahnem duboko

ali ne zaplačem

ruka se sama uplašeno povlači kad je ošine

glatka šiba od vrbe

imamo samo sedam godina zajedno

i ponekad

kad nitko ne gleda

svijetlimo u mraku