morsky
* Svjetionik
Bilo je toplo, kako to već sredinom ljeta obično bude, pogotovo u najjužnijim djelovima Jadranskog mora.
6 sam mjeseci proveo na raznim obukama i već sam osjećao da je taj svijet jedini realan, a sva su sjećanja na neki drugi svijet, postala čista erotska maštarija.
Uglavnom, tog prvog jutra na novom odredištu, trećem po redu od kada sam pristigao u JRM (Jugosl.ratna mornarica), poslali su me na raport kod komandanta garnizona. Bio sam prije toga nešto zasr'o.
Komandant, prvoborac iz '41. primio me u svom uredu, 6x5, sjedio je na jednom kraju ureda, dok sam ja nepomično u stavu "mirno" stajao na drugom kraju i slušao njegovu dernjavu. Derao se , kao što to nikad na mene nitko nije.
Predaleko taj događaj seže u moju povijest da bih ga mogao citirati. Uglavnom, to je bila deračina na temu, jabatćutimajkujer nezaslužuješnositiuniformuzakojusukrvliliblablablabla...., i tako 10-tak minuta, a onda sam uspio ukopčati i uloviti završni dio:"..nećeš se ti meni izvući, ti ćeš meni na LANSIRNU, da na Lansirnu, pa da te onda vidim kuratog!"
Iz njegovog sam ureda izašo pun dojmova i finog filma pljuvačke koja me dosegla čak na drugoj strani njegove kancelarije.
Zamišljen nad temom "dojmovi", obrisah se od pljuvačke, te pod pratnjom pristigoh do pritvora garnizona, koji je figurirao kao kazneni garnizon, kako za vojsku tako i za oficire.
To nije bio službeni naziv garnizona, no međutim sva govna: psihopati, glupani, pizde, cugeri, neprilagođeni i ostali veseli svati se tu nađoše, svakako ne slučajno, već dobro uštimaninim sistemom filtera i skretnica, koje su se razvile u 40-tak godina postojanja te velike firme.
Došavši u pritvor ekipa iz pritvora je nagrnula na mene pitanjima tipa; .. i šta si dobio?? Ja im odgovorim da neznam točno, nisam skužio, ali da mi je prijetio nekom Lansirnom ili tako nekako.
Lansirna ?! - javio se neki redovni korisnik pritvorskog smještaja, te dometnuo stručno - Umrijećeš, nisam još čuo da je neko izdrž'o na Lansirnoj 6 mjeseci.
A kaj je to Lansirna, di je to? - htio sam doznati
Uglavnom, Lansirna je skraćeno ime za lansirnu rampu, a nalazi se u Bokokotorskom zaljevu nedaleko kopna i figurira kao 15 metarski toranj sa zapovjednim mostom i rampom za polaganje, neznam, valjda raketa, mina i sl.u ratu. i ima mali svjetionk na vrhu
Kako ja nisam tamo bio u ratu, onda sam samo trebao "čuvati", valjda svjetionik, i "osmatrati" neprijatelja. u prijevodu na srpski: "..lezi lebe da te jebem.."
Kada sam skužio što mi je zadatak, znao sam da ću zaraditi naramak ordenja, jer u navedenim sam dužnostima, bio nenadjebiv.
O.K., a u čemu je strava?
Neznam, i dan danas nagađam. pa tako špekuliram da su se ljudi užasavali guliti kazne na lansirnoj zato što su tamo bili kratko, dan ili dva-pet, tako nešto. jer lansirna je betonski toranj piknut u duboko more na betonski stupovima, tako da se na vrhu (tamo gdje boraviš/spavaš), osjeća svaki drhtaj mora i vjetra, a jebi ga more i vjetar su tu da drhte. zatim, prostorija u kojoj boraviš ima, od četri zida, tri u staklu, što daje poseban "spooky" ugođaj prvih noći, velim vam uvjek neki kurac puše.
No kvaka je u tome da se ljudi na sve brzo navikavaju, a ja sam čovjek. stoga, sljedećih mi je 6 mjeseci bilo bajka.
Bajka
o vjetru:
Kao što rekoh, vjetra gotovo uvijek ima u gornjim dijelovima tornja. ali baš uvijek ga ima u zahodu, koji je u donjiem dijelu tornja. Zahod je napravljen tako da su na betonskoj ploči postavljena četri zida koji u tlocrtu zatvaraju površinu 1,5m2, približno u sredini te površine postoji rupa kroz koju gledaš plavi Jadran i slušaš kao huči vjetar, naravno i pišaš/sereš kroz nju, rupu. Zamislite si tog zadovoljstva kod sranja, moraš stisnut govno, a netko ti jaako, jaako puše u guzicu, .. kako rekoh čovjek se brzo navikava, skoro na sve.
Ponekad bi se, pogotovo za kasnokolovoških večeri, vjetar spuštao sa Lovćena i ostalih planina koje okružuju Boku Kotorsku, strelovitom brzinom. Poslije sam naučio da to nije vjetar već, terističko strujanje zraka. Kako god to zvali, vruć zrak je šibao u doba kada je sunce taman zašlo, a ja bih se popeo na vrh tornja i "nalegao" na vjetar, vjetar bi ponekad na mahove puhao tolikom snagom da sam se mogao "naslonit na nj. O.K. ne pola sata ali nekoliko sekundi sigurno, nekoliko ekstatičnih sekundi.
Potpuno gol bi se prsima "naslonio" na vjetar, a od vrućine vjetra na leđima bi mi izlazio znoj, koji bi se pak brzo sušio na rubovima leđa, i cijeli se doživljaj pretvarao božansko milovanje.
Sex? Da, čisti.
o moru:
more u tome dijelu nije bilo taknuto, osim u vrijeme kolosalnog betoniranja tornja, no to se brzo izbistrilo na višemilijunskoj vremenskoj crti.
duboko.
toplo.
bistro.
prepuno života na dnu i oko pilara.
svi ste vidjeli takvo more, ostalo znate sami izamštati, vremensko ograničenje 6 mjeseci (uključite promjenu godišnjih doba).
o aktivnostima:
prvi puta sam tamo počeo crtati i poslije, slikati. beskonačne sate sam provodio kopirajući aktove. Jedini aktovi su bili oni koje sam pronašao na nekim davno ispunjenim "Skandinavkama", no nako 6 mjeseci sam pravilno znao nacrtati ženski torzo i ekstremitete u tri poze ( toliko je bilo slika ), sa glavama baš nisam imao dobar odnos.( nisam seksist, šovinist i sl.)
plivao sam i ronio, dosta, skoro puno.
održavao ritam i redovitost prije naučenih tjelovježbi.
zadovoljavao fiziološke potrebe.
maštao.
bistrio samog sebe.
upoznavao se.
o događajima:
1.
Kako se radi o vojnom teritoriju, nitko, baš nitko nema pravo pristupa, osim ratnih brodova i prvoborca s početka priče, za sve ostale trebaju posebne najave, lozinke i slična vojna ikonografija, što se pokazalo zaista funkcionalnim. Gotovo uvijek sam radio što sam htio, bez straha da ću opet nešto zasrat i završit u nekoj buksi ili sl. No, kako to već biva i u tom sistemu postoje propusti, naravno ja nisam kriv.
Noću, pogotovo u vrijeme požara, trebaju biti upaljena svjetla na pristanišnom dijelu tornja. O.K., no jedno svjetlo mi je baš pičilo u oči. Znajući da nijedan brod ne bi trebao pristati bez prethodne najave, ja sam lijepo ugasio svjetlo, baš mi je smetalo, i prilegao.
Legao sam na komandni stol, idealan za spavanje, jer je povišen, tako da s njega imaš prekrasan pogled kroz tri staklene stijene, za laku noć. Taj pogled mu je i osnovna funkcija, zato se i zove komandni stol, ali to je u ratu, a kao što spomenuh bio je mir.
"Levo, levo, levo" - čuo sam, kroz san, neki glas kako dovikuje. Sledio sam se u snu. Poskočio sam kao da imam lisnatu oprugu u leđima, pogledao kroz prednji zid i ugledao komadni most, veeelikog ratnog broda, kako piči u moj toranj. Tada sam znao da neću gledati Univerzijadu u Zagrebu, a možda ni Olimpijadu u Ateni( bio sam uvjeren da će biti 2000-te u Ateni, znam nemojte me sada učiti o četverogodišnjem ciklusu i tome sl., jebi ga).
Bacio sam se na prekidače sa svjetlima, direktno sa stola. Svjetlost je obasjala pristanište, a i kapetana.
"Desno, desno, desno, deeesnoooooo.." - panično je korigirao isti glas.
Za manje od minute brod je fino pristao, i moj toranj je ostao netaknut. Srećom.
2.
Iz nekih razloga, koji spadaju u drugu priču, onaj prvoborac bi povremeno poslao po mene da "rešim" neke stvari. Tako me i taj puta dopala dužnost da sprovedem nekog "rmpaliju, ludaka" iz kasarnske kantine u pritvor. Zašto ja? Ne znam.
Uglavnom, dotični je bio kasarnski slikar, iz Beograda.Jednog je dana, valjda, odlučio skratiti svoj boravak u Crnogorskom primorju, popio nekoliko pilseva i piva, skinuo se gol i cijeli se pofarbao u ljubičasto. Uljanom bojom. od nokta na palcu do podugačkih vlasi na tjemenu. Rekli su mi da je to vrhunsko sranje jer koža ne može disati, vjerujem im, vidio sam poslije.
Uđem ja tako oko 13 "časova" u kantinu, u to doba smiju biti samo oficiri, a kad tamo ljubičasti lik se drži za kurac i viče: "..šta je pederi, evo pušite mi ga, oćete da me karate u dupe, evo vam ga,,"
Uu, jebote.
To još nisam videl.
Priđem frajeru i sad kreće ono blesavo uvjeravanje "racionalnim" argumentima . No dobro, lik je prihvatio moje argumente i prilično poslušno krenuo prema zgradi pritvora.
Prizor je jedinstven, ispred mene hoda goli lik, ljubičast. Gledam okolo reakcije ljudi, ljudi pogledavaju zainteresirani, ali bez teksta, bez i jednog komantara, nevjerojatno. Jebote, skužih da je tu ipak veći twin peaks na djelu, nego što se meni na mom malom planetu činilo. O.K., odfuram ja frajera do bukse i taman kad smo zatvorili vrata za njim, i kad sam htio odjuriti natrag u svoj svijet: -Cangrr !!- čuo sam lom stakla iz ćelije. Naglo otvorivši vrata vidim frajera kako je krvavim rukama držao komade stakla, oblika bodeža, koji su do maločas još bili prozor.
"Nećete Vi mene, blablablabla...." i krenuo je on takav zamahivati prema meni, prema sebi i ... Jebiga, pošteno se je razrezal, i sad više nije bil samo ljubičast, nego i crven. Fakat umjetnik. Likovni.
Preživio je i skinuo se prije roka.
3.
Kada su me skinuli sa Lansirne, bio sam već stari vojnik, promijenio mi se status i kod Prvoborca, tako da su mi dali da odslužim svoje zadnje dane vodeći stražare kasarne uokolo po kasarni. jebi ga, stvarno sam narastao.
Bilokakobilo, jedno od obilježja mog posla je bilo da budem budan noću. Kancelarijski zid sam djelio sa Upravnikom pritvora, koji bi morao voditi bandu kažnjeničku na dnevne dužnosti, i inače tjerati zajebanciju s njima.Bio je iz Beograda,s Karaburme, za vojnika je bio prastar, 28. godina života, gotovo je već zračio životnim smirajem.
Inače se nije dao buditi noću, da razvede pišače na noćno pišanje, osim kad bi bio neki boks meč u prijenosu oko 03,00.
Jedan od onih koji su zadovoljili kriterije onih filtera i skretnica s početke priče bio je i jedan Bokser iz Skopja, nisam ga nikada vidio uživo jer je bio bačen na Prevlaku (da,onu Prevlaku). O njemu je kružila legenda, da je lud i jak, da jebe VP kad god ih vidi.
Prema legendama sam bio obazriv, nisam ih baš pušio.
Jedne večeri, oko 22, pincgauer VP-a se zaustavio ispred zgrade koju dijelimo: dežurni oficir kasarne (te večeri, neki dembo ppukovnik, pederčina) i njegov zamjenik podoficir(balkan-mačo), dežurni VP (neki jak momak - 27/188/90), gore opisani UP i ja. i stražari u svojoj spavaoni i pritvorenici u svojoj ćeliji.
Iz pincgauera su dopirali jaki glasovi trojice-četvorice VP-a, svaki je držao Boksera za ruke i uvlačio ga kroz vrata naše zgrade kod dežurnog kasarne na raport, radio je sranja po gradu, bez dozvole.
Uvevši ga kod dežurnog jednu su mu ruku lisicama vezali za cijev od radijatora, a ppukovnik ga je ljubazno zamolio za opis izgreda sa otprilike:"..smeće jedno, opet si napravio sranje, e sa'ću da te ...", dok je ppukovnik završavao rečenicu bio je okrenut leđima prema B.-u, i nagnut na stol svoje kancelarije. Stol je bio stisnut odmah do zida.
B. je pp-a puknuo punom nogom u guzicu, snagom takvom da se pp zabio glavom u zid. Ja sam se, jureći od prizora, usr'o od smijeha, onda je počelo mašanje za pištolj, uguravanje većeg broja VP-a u premalenu kancelariju i tome sl. Na to sve Bokser se ugrizao za onaj slobodni dlan do krvi i rekao:"..šta je pederi, ja vas se ne bojim..". Ugrizna posjekotina, sa finim otiskom gornjeg zubala.
Odfurali su ga u pritvor i vezali lisicama za rešetke od kreveta.
Oko 02, netko je životinjskim glasom dozivao iz pritvoreničke ćelije, :"..OOću pišat, oooću pišat, majku vam jebem". Nitko se nije ni pomaknuo, imao sam filing da je cijela kasarna otišla. Uzeo sam ključeve kod susjeda, otključao čovjeka/zvjer u mraku pritvora, te ga pustio na svjetlo hodnika.
Nikad se nisam istinski prestrašio čovjeka, do tada. Osjećao sam se kao, valjda, kad indijac putem kroz džunglu sretne Bengalskog tigra, a pješke je i na čistini, nenaoružan.
Čovjek je moj broj, nije velik, svaki mišić, tetiva i žila se vidjela, dobar za učiti anatomiju.Mislim da nije bildao svoje tijelo.
Oči su bile fokusirane na moje tijelo i pokrete, držao sam se na udaljenosti od četri-pet metara, k'o fol vodio sam ga do WC-a, bježao sam od njega. Kada je završio sa pišanjem, nehajno sam ga otpratio do ćelije i zaključao vrata za njim. Skužio sam da su dva centimetra drvenih vrata premalo za to biće, ako želi izaći, ali nije mi padalo na pamet da ga vežem.
Jutro sam dočekao u miru, i jedva dočekao da prođe jutranji raport, te legao u krevet, loveći sanak.
Netko me prodrmao taman kada sam poćeo jezditi poljima sanja"...ej ti, ej čuješ!", Bokser me prodrmusao, otvorivši oči u šoku, ugledo sam lice B-a kako mi se unosi i govori na lošem srpskom :"..ti, kako se zoveš, ti jedini nisi zec, ako me zatrebaš, zovi"
"Hvala , sve je O.K., zva'ću te"- uspio sam odvratiti, prestravljen.
B. se nasmijao ljudski, toplo, valjda zadovoljan da je našao ortaka i otišao na svoju planetu.
Slabo sam spavao taj dan.
4.
bilo je još zbilja dosta događaja, interesantnih, ali ja nisam romanopisac.
