georgi gospodinov
O, Henry!
Ne vjerujem u Božić. Tako je zvučao hladni odgovor prvog od nekoliko prijatelja kojima sam se javio, potajno se nadajući da će se barem jedan od njih pretvoriti u mog Auggiea Wrena, da će se osmjehnuti i reći: pozovi me na ručak i dobit ćeš jednu pravu božićnu priču. - Tko još uopće vjeruje u Božić – uzbuđeno će moj prijatelj – osim nekoliko milijuna prevaranata-trgovaca. To je najveća narudžba, to je... strukovni praznik, najmoćnija reklamna kampanja. Znaš li tko je izmislio zadriglog Djeda Božićnjaka? Coca-Cola ga je izmislila! Djed Božićnjak ti je samo jedno reklamno lice, halo..., halo...
Rekao sam da nešto prekida, da se čujemo drugi put i spustio slušalicu. Mamu li mu, htio sam samo jednu božićnu priču.
Pokušaj s drugom dvojicom prijatelja nije dogurao puno dalje. Jedan od njih, čovjek koji je tek odnedavno počeo prakticirati pravoslavlje, priopćio mi je skoro šapatom da je Božić najmasovnije dječje klanjanje pred idolima, pred samim zlatnim teletom. Drugi, pravi pravcati cinik, dobrog starca jednostavno je nazvao ljupkim pedofilom, a cijelu tu praksu s poklonima – legalnim načinom držanja nekog dečka ili curice na koljenima. Nešto što je, uostalom, Djeda Božićnjacima bilo već zabranjeno u nekim protestantskim državama. (Sexual harassment, zaključio je, kao da mi je rekao Merry Christmass.)
Bili su u pravu, naravno. Prolazio sam lagano «Grafom» kraj zadriglih idola koji su izvodili trbušni ples ispred trgovina i doner-čevabdžinica na «Popu», kraj tezgi s girlandama i plastičnim borićima na sklapanje. Laka božićna industrija obrtala je dobar promet i kada bi nekim čudom sad odjednom počeo padati snijeg, bio bih siguran da to nije nikakvo čudo, nego morska pjena, promocija umjetnih pahuljica itd. Paul Austeru, i ti da si u ovakvoj situaciji, teško bi napisao pravu božićnu priču. Jasno je da se pojavljuje strahovita kriza božićnih priča. Časopisi traže, a pisci ne mogu, prava revolucionarna situacija. I tržište, ako je poduzetno, mora što prije razraditi stvari.
Zamišljam kako ulazim u mesnicu pokraj koje sam upravo prolazio i pitam - imate li svježu božićnu priču? - Kasapin (pardon, mesar) s krupnim zubima se osmjehuje - gospodin želi svinjsku ili teleću? - Gospodin želi svinjsku, naravno, da, od buta.
- Koliko da vam odrežem? Preračunavam predviđeno mi mjesto u novinama i kažem - oko dva kilograma. - Dva i tristo - promrmljao je - da ostavim ili... - Ostavite - odvraćam velikodušno - urednici će ga odrezati ako im bude puno. - Čist posao, kasapski.
Ili, pak, prolazim drugom stranom pločnika i zaustavljam se kod mog starog prijatelja Gaustina, bukinista i antikvara, koji je posebno za Božić izvadio na tezgu još nenapisana i neobjavljena božićna štiva. Iz koje godine ti treba - službeno je upitao Gaustin. - Želim nešto prije komunizma - odovaram glupavo. - Pa, ustvari, poslije komunizma i nema Božića – odvratio je snishodljivo. - Imam jedno kao stvoreno za tebe, iz 37. godine, jako od početka do kraja i s predosjećajem za čudo. Kopa po jednoj kutiji i pruža mi s dna, sasvim prirodno, cigarete «Tomassian» iz 37., s poklopcem, bez filtera, double extra. Unutra je – govori - znaš kako se izvlači. - Hej - najradije bih mu rekao - cigarete si smotao iz druge priče, ali Gaustin to i sam zna, odmahuje rukom i ljubazno se okreće prema sljedećem kupcu.
Eto, to ja zovem pravim blagdanskom kupovinom, božićne priče idu na kilo, tople poput peciva, posute sezamom ili makovim sjemenkama, poput pečenog kestenja, poput kuhanog vina s đumbirom i cimtom.
Tu, čitatelju, priča napušta blaženi makovo-sezamov polet opijenosti i ponovno nas vraća među tezge na Grafu na kojima kasapi prodaju samo svinjetinu, bez njezinih priča, a bukinisti - najviše onog debelog božićnog monopolista, Dickensa. I nitko od naših prijatelja ne zove se Auggie Wren.
Nije mi preostalo ništa drugo osim isprobati jednu staru tehniku za primamljivanje priča u kojoj sam se okušao i u drugim beznadnim slučajevima. Produžio sam još malko, kupio si novine za pčelare i uvukao se u savršen lokal za lov na priče. Uštedjet ću konkretniju informaciju o njemu da se ne bi napunio lovcima i da ne uplašim divljač. Važno je da su stolovi relativno blizu jedan drugog, glazba sasvim tiha i da možeš sjediti tamo satima, što sam ja i činio, nevidljiv poput šećernice i pepeljare. Jedno zaboravljeno, poput stare kape, uho. Najvažnije pravilo u mamljenju priča jest da ničim ne podsjećaš na lovca. Zato sam si kupio ove blage, staračke i dobrodušne novine «Pčela i košnica», uostalom kupujem ih svake sezone, a čini mi se toliko često i izlaze. Sjeo sam za stol u kutu, okrenut leđima prema cijelom lokalu, protegnuo sam blaženo noge, zabio nos u novine i pričekao. Zimsko poslijepodnevno sunce plazilo je po prozoru poput ugrijane muhe. Naručio sam obični biljni čaj. Jedan savjet. Neiskusni lovac bi si naručio crni rum ili burbon i slična spisateljska sujeta bi mu izjela glavu: nikakav miris pisca, priče odmah nanjuše klopku. Kraj savjetima. Pročitao sam pažljivo jedan članak o zimskoj njezi pčelinje porodice, potom o kvalitetnom pohranjivanju meda, pčelinjeg voska i propolisa. Osjećao sam zadovoljstvo čovjeka koji je okrenuo leđa svijetu i njegovom predbožićnom kaosu i mirno promatrao uspavane pčele. Osjećao sam se nevidljiv i nevin kao prašnik, ali ipak nisam zaboravljao zašto sam došao. Zasad ništa. Nekoliko razgovora o nadolazećoj epidemiji gripe o kojoj su pisale današnje novine (moje nisu pisale), o Big Brotheru, da je izašla i knjiga, autor nije Bugarin, a na njoj da je pisalo «netko vas promatra»... Netko vas sluša, rekao sam si zlurado, ali sam odolio okrenuti se. Princip. Voajerstvo uha koje upražnjavam ionako je bilo već dovoljan grijeh, tako da sam za sad barem oko sačuvao nevinim. A i mašta na taj način bolje funkcionira.
U tom trenutku, odmah do mojih leđa, to je stol iza mene, znam ga dobro, čuo sam repliku koja je zaglušila pozadinsko zujanje i natjerala me da naoštrim uši. Ništa posebno na prvi pogled, jedna najobičnija replika, makar izgovorena na engleskom - O, Henry, tako se radujem da smo zajedno... -Začudio sam se kako nisam primijetio kad je ušao ovaj par, sigurno sam bio negdje pri košnicama. Čudno je bilo (osim engleskog koji nije osnovni jezik upravo za ovaj lokal) i to da nisam čuo Henryjev odgovor, njegovu uzvratnu sreću zbog susreta. Poslije je ženski glas rekao da je i za manje od mjesec dana tako navikla na te susrete, da si ne može... Upravo tu mi je konobarica pomalo nervozno istovarila drugi čaj te sam propustio kraj rečenice. Ali poslije toga ponovno je uslijedila mučna pauza sa suprotne strane. To nije bio normalan razgovor. Zašto, dovraga, Henry ne odgovara! Je li bio ljut i šutio ili je šaputao tiho. Prođe mi kroz glavu da je možda gluhonijem, čita joj s usana i odvaraća gestima. - Da, da – reče ženski glas. Pauza. Ponovno - da – provučeno dozom tuge. I poslije - već si možemo reći živjeli, zar ne? - Nisam čuo zvon čaša. Razgovor, ako se to uopće moglo nazvati razgovorom, interpretiran u potpunosti njezinim glasom, produžio je žaljenjem jer neće biti zajedno za Božić, da tako mora biti i da se tu ništa ne može napraviti, ovaj Božić je osobito važan za njezinu majku i ona mora ostati, ali će se čuti svaki dan, a poslije nikada, ali nikada se neće razdvajati više od nekoliko sati. Ali kad mu je počela opisivati lokal u kojem su sjedili i kako je lokal sasvim blizu njezinog doma, e to mi se učinilo već pretjerano. Siroti Henry, zar mu nije dovoljna gluhoća i nijemost, još će ispasti i da je slijep. Priznajem, nisam izdržao i prvi put sam narušio svoj princip. Nakrivio sam polagano glavu – tamna kosa počešljana na razdjeljak, prekrasan vrat, lijepo rame, srećković je taj Henry, makar i da ne može vidjeti svoju sreću. Okrenuo sam se još malko, zgazivši potpuno svoje lovačko dostojanstvo, da odmjerim nakratko njezinog šutljivog sugovornika, ali tamo nije bilo nikoga. Henry je ispario, ako je uopće i bio tamo. Žena je sjedila za stolom iza mene i nastavila ćaskati. Upitala je što se vidi kroz prozor njegovog bistroa, zasmijala se tiho, nakon toga je rukom nemarno popravila kosu i tek tada vidjeh slušalice i minijaturni mikrofon. Ispričao sam se u mislima Henryju za gluhoću, nijemost i sljepoću koju sam mu pripisao. Telefonski razgovor produljio je još dvije-tri minute. Shvatio sam da je u New Yorku, odakle se izgleda javljao Henry, sada jutro i da je to nekakav njihov ritual, ljubavni susret istodobno na dva mjesta, u dvije vremenske zone. Popodne i ujutro su se sastajali na dvadesetak minuta. Henry je tu pio s njom svoju prvu kavu za taj dan, u tom zadimljenom lokalu, a u isto vrijeme ona je sjedila tamo s njim, negdje u Brooklinu, pred posljednjim martinijem za taj dan (koji je pila s dvije trešnje). Na trenutak sam pomislio da li i u onom bistrou neki brooklinski lovac na priče oštri uši prema nekom muškarcu koji razgovara sam s nekom nevidljivom šutljivom ženom. I ocean, koji je dijelio ovaj par, da se nije povukao i skupio nakratko u nekoliko kapi vode na stolu koje je konobarica nemarno razlila, tu ili tamo, svejedno. I postalo mi je lijepo i toplo, božićno i sentimentalno, s predosjećajem za čudo, kako bi rekao Gaustin. Znam da je za jednog lovca nedopustivo da se razgali i da priča samo to čeka, pa da šmugne kao srna u čestar, izgubljena zauvijek. Ali u ovom slučaju sam zaboravio da sam lovac, a priča je napravila nešto što mi se jako rijetko događalo – došla je do mene i liznula me po uhu. Evo kako.
Nekoliko minuta nakon što je razgovor završio, a žena vjerojatno još uvijek ispijala svoj martini, začuo sam ponovno njezin glas – ovaj put sasvim služben, bugarski i odlučan. Razgovarala je s agencijom za prodaju avionskih karata i ispostavilo se – pravo čudo (kako je i sama uskliknula) – da ima jedna vraćena karta preko Londona. I baš na 24. slijećem u New York! Rezervirajte mi kartu po svaku cijenu, dižem novac i dolazim – to je bilo posljednje što je rekla. Ustala je, oblačila se u hodu, ostavila novac na šanku i potonula u rani prosinački sumrak.
Pomislio sam da bih trebao odmah skočiti, istrčati za njom, stići je i reći joj da otkaže tu kartu jer sam već znao kraj priče, znao sam kakvi mogu biti darovi mudraca. Sekunde su protjecale i ja sam postajao sve neodlučniji. Kakvo pravo imam ulaziti u tuđe priče koje se pri tome još nisu ni dogodile. Osjetio sam potrebu za nečim konkretnim poslije dva čaja, naručio sam dupli burbon, a konobarica me je prvi put pogledala blagonaklono. Ovim se njezino sudjelovanje u ovoj priči završava.
Evo kako se stvari dalje razvijaju. Žena uspijeva podići onaj novac, kupuje kartu i na sutrašnji dan polijeće. Prije toga objašnjava majci zašto neće biti s njom za Božić. Henryju ni riječi.
On sa svoje strane, nakon što je sputio slušalicu, ostaje u bistrou još nekoliko minuta i postaje mu sve jasnije da će poduzeti rješenje usprkos svim pravilima, prvi put u svom životu. Još sad će javiti na aerodrom, poslije toga svome šefu, ali prvo na aerodrom, ostavit će sve i na Božić će sletjeti u tu nejasnu balkansku prijestolnicu. I to će biti njegov božićni dar, apsolutno iznenađenje. - Tvoj prvi muški postupak, Henry - čestita si u sebi i naručuje dupli burbon. Devet je sati ujutro što tjera konobaricu da ga prvi put odmjeri neblagonaklono. Ali i ona će se mimoići s pričom jer se Henry izgleda skroz zatreskao. U nevidljivu ženu s druge strane planete.
Vidim je sasvim jasno kako baza kroz njujorški sumrak pred Badnju večer, na kraju hvata taksi, govori adresu i nešto više od sata već je pred jednim bruklinškim ulazom. Nešto joj pada na pamet, ogleda se i tone malko naviše po ulici u mekanu svjetlost jednog bistroa koji joj se čini toliko poznat, kao da je prije nekoliko dana tamo pila svoj martini. Ulazi, sjeda za jedan stol do prozora, vadi telefon i naručuje martini. Sad će ga zvrcnuti da siđe malko dolje. On, naravno, neće povjerovati, no...
Vidim ga sasvim jasno kako baza kroz sofijski sumrak pred Badnju večer, mimoilazi se s bučnim gomilama mladih ljudi, gleda papirić s adresom u ruci i čudna slova kojim su ispisane ulične pločice s natpisima, zaustavlja nekoga, pita. Poslije ugleda taj lokal koji mu je opisivan prije nekoliko dana, u kojemu kao da je i bio prije nekoliko dana. I odlučuje sjesti, javiti joj se odatle i reći da je čeka u lokalu preko puta. Ona, naravno, neće povjerovati, no...
Ali sad ima još tri dana do Božića. Jedino koje sa sigurnošću znam je da ću ja na Badnju večer čekati tu. I ako nakon drugog čaja uđe jedan sretan i zbunjen mladi čovjek, sjedne za stol iza mene, okrene nekakav telefonski broji kaže - This is Henry, my love... - i s posve lažnom nemarnošću saopći da je čeka u lokalu ispred njezine kuće, a ona ima snage samo reći: O, Henry..., znači božićne priče se ipak događaju. Makar bile priče o mimoilaženju. U ovom mimoilaženju ima više ljubavi nego u svim susretima na svijetu, ako vam ne zvuči suviše sentimentalno. Ali za Božić je dozvoljeno. Je li tako O'Henry?
prevela: ksenija marković
