Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

zoran pongrašić

Zoran Pongrašić

        

Što Svetlana zamišlja dok se ševimo

 

            - Šta zamišljaš dok se ševimo? – pita Svetlana dok se ševimo.

            Zapravo, Svetlana ne kaže dok se ševimo. Svetlana nikada, ali baš nikada ne upotrebljava taj izraz. Kao ni mnoge druge, u našem lijepom jeziku već odavno sasvim udomaćene izraze. Riječi poput kurac, pička ili jebanje, pa čak i ševa, naprosto ne postoje u njezinu rječniku. Svetlana je fina i pristojna žena. I zato, umjesto dok se ševimo, ona kaže dok vodimo ljubav.

            - Šta zamišljaš dok vodimo ljubav? – pita dakle Svetlana dok leži ispod mene, raširenih i u koljenima blago savinutih nogu, dugih nogu u koje sam se jednom prilikom nepopravljivo zatreskao.

            Dobro sad, možda Svetlana i nema posebno duge noge. Želim reći, moguće je da su njezine noge sasvim prosječne dužine, pogotovo kada siđe iz cipela s visokom petom kakve uvijek, ali baš uvijek nosi. Moguće je da su njezine noge u dlaku jednake dužine kao noge bilo koje druge žene na cijelom svijetu. Moguće je. Ali dok se ševimo ja ih volim zamišljati, dapače volim ih smatrati dugima.

            - Šta zamišljaš dok vodimo ljubav? – pita Svetlana dok joj zubima nježno grickam ušnu resicu.

            Neću reći svojim iskrivljenim i prema naprijed isturenim sjekutićima, niti ću reći njezinu sraštenu ušnu resicu, jer dok se ševimo ni oblik mojih zuba ni sraštena sloboda njezine ušne resice nemaju za mene nikakva značaja.

            - Šta zamišljaš dok vodimo ljubav? – pita ona dok mi je nos zabijen u korijen njezine kao noć bez zvijezda crne kose.

            Točnije, u kao noć bez zvijezda ofarbane kose.

            - Šta zamišljaš? – pita dok se tamo dolje pomiče na način koji neizmjerno volim, koji mi u potpunosti odgovara, koji mi omogućava da se barem tamo dolje ne moram previše zamarati, koji mi omogućava da sav za ševu potreban napor u cijelosti koristim na držanje gornjeg dijela svoga dvadesetak kilograma preteškog tijela. Jer, otkako je operirala miom na maternici, Svetlana ne voli da se svom svojom težinom spustim na njezin trbuh.

            - Šta zamišljaš dok vodimo ljubav? – pita, dakle, ona.

            - Ali, ljubav se ne vodi – kažem ja, prestajući na trenutak svojim prema naprijed isturenim sjekutićima grickati njezinu sraštenu ušnu resicu.

            Sve ostalo ostaje nepromijenjeno; njezino micanje tamo dolje, moj nos zabijen u korijen njezine kose, podrhtavanje mojih musculus biceps brachija uslijed napora da moj dvadesetak-kilograma-iznad-granice-idealnog težak trup održe na sigurnom razmaku od poprečnog šava ispod Svetlanina pupka.

            - Ljubav se ne vodi – kažem još jednom, pa nastavim: – Vodimo djecu u vrtić (Svetlaninu, iz prvog braka), vodimo auto automehaničaru (Svetlanin, također iz prvog braka), vodimo Jasenku u šetnju (njezina psa, zapravo kuju, koju je nabavila nakon što se njezin prvi brak raspao), ali ljubav - kažem, - ljubav ne vodimo. Nego se ševimo - kažem i ponovo se prihvatim njezine ušne resice.

            - Skrećeš sa teme – kaže Svetlana, ne prestajući se micati na način koji neizmjerno volim (i koji mi omogućava neke bitne pogodnosti prilikom seksa). – Lepo te pitam šta zamišljaš dok ti i ja vodimo ljubav, jel razumeš šta te pitam?!

            - Razumijem – kažem.

            Ja znam što Svetlana zamišlja dok se ševimo ili, ako baš hoćete, dok vodimo ljubav. Svetlana zamišlja kako ulazi u mesnicu (ona kaže u mesaru), na vratima je pričvršćeno zvono, zapravo zvonce koje učini onaj mehanički ding-dong ding-dong, unutra je samo mesar (i Svetlana kaže mesar), nema drugih kupaca (Svetlana kaže mušterija), mesar pita Svetlanu što želi, a ona šuti, ne odgovara ništa, samo gleda u njegovu kožnu bijelu mesarsku pregaču, točnije u donji dio te kožne bijele mesarske pregače (Svetlana kaže da nije baš sto posto sigurna je li ta pregača baš kožna ili je od nekog sličnog materijala, ali, kaže ona, nije to najvažnije), a onda podiže glavu i njezin se i mesarov pogled iznenada susreću (Svetlana kaže ko dve izgubljene duše na vratima raja, ali to kaže samo zato što je istu rečenicu pročitala u jednom od romana Barbare Cartland), a onda mesar, bez da izgovori ijednu jedinu riječ, iznutra zaključava vrata mesnice (Svetlana ponovo kaže mesare), prima Svetlanu za ruku, odvodi je iza pulta (Svetlana kaže iza tezge), tamo joj zapovijeda da se nagne preko mesarskog panja još krvavog od nekog junećeg ili možda goveđeg buta koji je na njemu tek malo prije rasječen (ona kaže raščerečen), a onda je jednom rukom grabi za njezinu crnu kosu dok joj drugom zadiže suknju (šos, kaže Svetlana) i trga gaćice (cepa ih), na silu joj širi noge, grubo u nju prodire i zatim - vode ljubav.

            Otkuda ja to znam? Svetlana mi je sama ispričala. Svetlana mi voli pričati takve stvari. Svetlana je uvjerena da i mene popaljuju (ona bi rekla uzbuđuju, kladim se). Svetlana nema pojma da ja, dok se ševimo ili dok vodimo ljubav, uvijek zamišljam samo nju, Svetlanu. I njezine duge noge.

            - Razumijem što me pitaš – kažem još jednom, samo da bih dobio na vremenu.

            - I? – kaže Svetlana. Zapravo, pita. – Šta zamišljaš dok vodimo ljubav?

            Ja stvarno volim Svetlanu i nastojim joj u svemu udovoljiti.

            - Zamišljam medicinsku sestru – kažem zato. A i zato što svi muškarci barem jednom u životu zamišljaju kako se ševe upravo s medicinskim sestrama (časne se sestre ipak nalaze daleko iza, tek na drugom mjestu).

            - Medicinsku sestru? – pita Svetlana. Zapravo, ne izgovara to kao pitanje, već  više kao tvrdnju, kao slaganje. I u istom se trenutku njezino micanje tamo dolje ubrzava.

            - Medicinsku sestru – potvrđujem ja.

            - Jel onu kad te primilo srce? – pita Svetlana.

            Ovaj put baš pita.

            - Da – kažem. – Onu kada me primilo srce.

            Istine radi, ono čega se sjećam od te noći kada me je, kako to Svetlana kaže primilo srce, jest da sam se sav usran od straha pitao zar je moguće, zar je stvarno moguće da ću evo sad svakoga trena riknuti na tom odvratnom željeznom krevetu na kojem me vozaju prljavim bolničkim hodnicima prema ambulanti za hitan prijem? I sjećam se da sam se pitao za kog kurca ne pozovu nekoga (nisam točno znao tko bi ili što bi taj netko trebao biti) da podmaže te jebene kotačiće koji tako odvratno cvile? I sjećam se da sam se pitao za kog kurca ne pozovu električara (točno sam znao da bi to trebao biti upravo električar) da im zamijeni te jebene florescentke koje tako iritantno trepere? Svega se toga sjećam. Ali ne sjećam se baš nikakve medicinske sestre.

            - Koju tačno? – pita Svetlana.

            Znači, bilo ih je više.

            - Onu s crnom kratkom kosom ili onu plavušu?

            Točnije, dvije.

            A zato što Svetlana ima crnu kosu (u crno ofarbanu kosu) i zato što ja nisam mesar, kažem: - Plavušu.

            Svetlana na trenutak usporava s micanjem (tamo dolje).

            - Bez obzira što je ta plavuša veštačka plavuša? – pita.

            Svetlana je uvjerena kako ja nemam pojma da si i ona farba kosu.

            - Bez obzira – kažem, a ona opet ubrzava (opet tamo dolje).

            Ponekad je tako lako biti dobar.

            - A šta tačno zamišljaš? – pita Svetlana zatim.

            Kao što sam već rekao, volim Svetlanu (još od onog dana kada sam se nepopravljivo zatreskao u njezine duge noge) i nastojim joj u svemu udovoljiti.

            Zato kažem: - Zamišljam kako ležim u ambulanti za hitan prijem na željeznom krevetu s kotačićima. Kotačići su dobro podmazani - kažem, - a gore na stropu svijetli florescentna svjetiljka i uopće ne treperi. A onda ulazi medicinska sestra, ta umjetna plavuša, iznutra zaključava vrata ambulante, prilaz mi bez ijedne jedine riječi, penje se na moj željezni krevet, raskapča mi hlače, prvo remen, pa gumb, a onda i ciferšlus, pa ih povlači dolje zajedno s mojim gaćama, zatim zadiže svoju suknju, to jest kutu, onu svjetloplavu kakvu već nose medicinske sestre, jednim pokretom ruke strgne si gaćice i odbaci ih daleko od sebe, od nas, a onda me opkorači i nabije mi se na...

            Tu zastajem, jer mi nedostaje adekvatna riječ. Grozničavo razmišljam kako bi ga Svetlana nazvala. Dvoumim se između uda i penisa, ni ne primjećujući da se Svetlana ispod mene prestala micati.

            U sljedećem trenutku ona zavrišti: - Đubre jedno pokvareno!

            I odvali mi šamarčinu.

            A ja tek tada shvatim da sam ipak negdje pogriješio.