senko karuza
Upustite se i čitajte novu knjigu Senka Karuze Ima li života prije smrti.
Potražite je u svim boljim zagrebačkim knjižarama.
DA LI ME VOLJELA
Zašto sam to učinio? Zašto želim o tome govoriti? Pisati? Muči li me to? Da je li to bila greška? Moja? Njena? Je li se moglo drugačije završiti? Što bi se dogodilo da nisam otišao u ribolov? Da nije bilo nevrijeme? Da nisam bio ljut? Da mi je otvorila vrata i dočekala me onako promrzlog i umornog? Što bi se dogodilo da nisam, igrom slučaja, imao kod sebe drugi ključ od ulaznih vrata? Možda nešto gore? Ili bolje? Kako je moglo izgledati bolje, kad je već i ovako naš zajednički život gubio svaki smisao? Da li bi se, možda, iz sažaljenja prema mojoj nesreći, upustila u petstoto po redu spašavanje naših odnosa? Bi li se nakon rastali toga, bi li napokon shvatili da srljamo prema samouništenju? Što bi se dogodilo da je bila budna kad sam legao i privio se uz njena leđa u krevetu? Da se probudila dok sam joj skidao gaćice? Što bi bilo da je rekla uobičajeno "nemoj" i povukla gaćice uz koljena? Što bi bilo da nisam mislio da spava dok sam joj ga stavljao, da uzdasi nisu bili preko volje? Što da nisam mislio kako jedva čeka da svršim? Što da je svršila? Da li bih se i tada ljutito digao mrzeći svoje sjeme što opet ne donosi ništa novo? Bi li mi palo na pamet, dok sam sjedio za kuhinjskim stolom s čašom rakije u ruci, da se obučem, da izvadim ribu iz frižidera, da sakrijem svoje jadne tragove i svoje jadno postojanje poklonim nekom drugom jadniku? Da nisam zaključao zahod izvana, uzeo ključ, ostavio upaljeno svjetlo i napustio kuću kao da se ništa nije dogodilo? Da li se stvarno nešto dogodilo? Da li sam to bio ja ispred svoje kuće, ponovo obučen i promrzao, sa svojim ulovom kao jedinom utjehom? Da sam se tada nasmijao i rekao: e, ovo je previše, smijat će mi se, i ponovo ušao, ponovo se skinuo i ponovo legao pored nje? Što da sam je ponovo uzeo i da je bilo drugačije? Što bi bilo da sam se predomislio i da nisam počeo lupati i zvati i vikati "otvori" kao da me kolju? Što da me nije čula i da sam ostao vani čekati ko pizda? Što bi bilo da se nije upitala tko je to u zahodu kad me ugledala? Što da se nije sjetila da joj ga je netko stavio dok je muž bio u ribolovu, a da nije ni primijetila razliku? Što bi bilo da joj je bilo svejedno? Što bi bilo da je imala vremena da se, kao i sve žene, sabere i napadne, da nisam odmah požurio prema zahodu, glumeći da ne mogu više izdržati? Da nisam otkopčao šlic? Što bi bilo da je nisam upitno i nježno pogledao kad sam vidio da su vrata od zahoda zaključana, a unutra gori svjetlo? Što bi bilo da sam nešto rekao, da sam počeo vikati, tući, da sam shvatio taj prokleti djelić sekunde u kojem je otvorila usta, srušila se na pod i ostala tako ležati, otvorenih očiju uprtih u prazno, gdje god da se pomaknem? Što bi bilo da sam znao da me je voljela?
U DRUGOM FILMU
Kako je puklo? Evo ovako: mladi redatelj ponudio nam je ulogu u ljubavnom filmu u kojem se mladi bračni par neprestano svađa. Scene su žestoke, neprestano se smjenjuju seks, nasilje, svađe, pomirenja i kajanje. Dok čita scenarij čovjek bi rekao, ništa neobično, mogao bi to bez muke odraditi svaki prosječan bračni par. Pristajemo. Ali već na probama, dok izgovaramo rečenice, svađamo se i tučemo kao što to ponekad činimo kod kuće, postajemo svjesni promašenosti naše veze.
– Htio sam pokazati samo to da su ljubav i fikcija jedno – kaže mladi redatelj jednog jutra nakon što nismo bili u stanju odigrati ljubavnu scenu s onoliko strasti koliko je on poželio.
Nakon toga išlo nam je sve teže. Kod kuće nismo ponavljali scene. Šutjeli smo. Kao u nekom drugom filmu. Tako je to puklo.
ZABRANJENE LJUBAVI
Dok se penjemo uz brežuljak, pokušavam joj se, zadihan, potpuno otvoriti i nacrtati tu nemoguću sliku osjećanja. Držim je za ruku, vučem je prema gore i premda bih joj mogao biti otac, osjećam se mnogo mlađi od nje. Ali nije tako i upravo to joj pokušavam reći.
– Ne znam – kažem – kako da nazovem ovu vrstu opčinjenosti tobom.
Jači stisak ruke produbljuje bol. Uvjeren sam da griješim.
– Dođi, lezi pored mene – zovem je kasnije kad pokušavamo zaspati na odvojenim krevetima u mojoj planinskoj kućici.
Milujem lice djevojčice koja je dovoljno stara za sebe, ali mi uzvraća točno onoliko koliko dobi. Strah nam je zajednički.
– Mogu li sutra pozvati prijateljice?
– Naravno!
One čavrljaju i smiju se, pogledavajući me, ali se pretvaraju kao da ne postojim. Strpljiv sam i smiren. Nalazim joj pogled i ona se odjednom pretvara u ženu, možda me želi uvjeriti u to. Gledamo se, netremice. Shvaćam da samo tražimo način da se uništimo.
ZAMOR MATERIJALA
Eh, kako mi je odjednom bio dosadio život. Nisam znao što bih sa sobom. Nije bilo tako da bih se ubio, a nije bilo volje ni za bilo što drugo. Otišao sam u brda s namjerom da prespavam u ruševinama starog samostana. Ničemu se nisam nadao.
Gore sam nabrao trave i ležao na njoj, čekajući tko zna što. Ptice su me dolazile gledati. Pjevale su. Bio je početak ljeta. Što još?
Poželio sam ući u kapelicu koja je još bila cijela. Obio sam bravu na vratima, to nisam bio zaboravio. Unutra je sve bilo O.K. Dirao sam stvari i pitao se postoji li Bog, vidi li me sada ovakvog i što bi mogao poduzeti. Otvorio sam škrinju u kutu i pronašao svećeničku odoru, krasnu, sa zlatnim nitima. Obukao sam je, stavio sam i kapicu, ali nisam se imao gdje pogledati. Sjeo sam ispod oltara i zapalio. Nisam se osjećao loše. Uskoro sam zadrijemao.
Probudili su me glasovi.
– Dobar vam dan – rekla je mlada djevojka.
– Dobar dan – odgovorio sam, makar više nisam u to vjerovao.
– Dobar dan – rekoše uglas dvojica muškaraca.
– Čekali smo da se probudite – reče djevojka. Nismo očekivali da će netko doći prije nas. To je lijepo od vas.
– Hvala – kažem.
Skočih na noge, ne znajući što bih u ovako glupoj situaciji, a oni odmah krenuše s upoznavanjem i predstavljanjem.
– Ako postoji Bog, onda mi je dao ime don Ivan – kažem.
Oni se nasmijaše.
– Don Ivane – kaže opet djevojka – mi smo odlučili ovdje podići šator, da ne gubimo vrijeme na putovanje svakoga dana.
– Dobro – kažem.
Nisam razumio o čemu se radi, ali sam nekako osjećao da moram biti s njima. Kroz vrata kapelice gledao sam kako podižu šator tamo u kutu, podno zidina. Po alatu koji su raspakirali shvatio sam da su restauratori. Skinuo sam odoru božjeg čovjeka u kojoj sam se odlično osjećao i ponovo se prekrio očajem. Neprimjetno sam se izvukao iz kapelice i nekoliko trenutaka, sakriven iza zida, osluškivao njihove razgovore.
– Dobar neki čovo, ovaj don Ivan - kaže muški glas.
– Jebote, kako je zgodan – kaže djevojka. – Začarao me, mogla bih mu jesti iz ruke.
– Tko zna kako će ovo završiti – kaže muški glas i svi se zahihotaše.
Provirio sam. Gledali su prema vratima