Vozač Thomasa Bernharda

VOZAČ THOMASA BERNHARDA

1.

S večeri, kada ponovno sjedam za pisaći stroj,

i kada je nedvojbeno listopad,

kao svaki put kad netko odlazi “iz života”,

poput kitnjasta dijamantnog psa

na postolju prvog programa Radio-Zagreba,

dakle, kada je sve obično i monotono

poput pornografije, svileni su prsti disharmonije

zaæudjeli topal dodir kompjutora moga prijatelja;

njegovo frigidno pamćenje u nastavcima

i slapovima krupnih planova Bergmana

koje, uostalom, nikad nisam podnosio.

2.

Diktiram… Diktiram, a prsti gmižu u rečenice

duge, preduge,

poput režirana smijeha na televiziji

u procijepima engleskih serija

i redovitih sjednica Centralnog komiteta.

3.

Rado bih napisao rečenicu na ekranu

kada bi mehanizam značio poslušnost

i kada bi ekran htio podnositi takav filigranski slalom

duæ crtovlja, ako se tako zove lekcija iz glazbenog,

zaboravljena još 1972. pri obilasku mliječnih krajolika

sjeverozapada. Kao da su krovovi ustreptali

u srazu sa smjelim izdisajima i matematikom

koja ne odgovara na postavljena piatnja

niti na sastanke s prijateljima u bistrou

na Trgu Sv. Vlaha Dubrovačkog, ili tako nekako,

ako se trgovi uopće mogu zvati,

kada se već ne mogu pamtiti kao ni matematika,

koju je pseća njuška bezimena profesora

odvukla na putovanje za Katmandu,

u blaæene himalajske vrhove, i zalaske sunca

duboko u nebo. Kao da si govorim u slomljenom

unutraπnjem ogledalu: “Zašto sam tako statičan?

Ta katedrala je odavno pala!” Zahuktalim putnicima

smijeπe se zeleni prozori krajobraza i

automatski kolosijek širokih razmazanih tračnica

kao na kičastoj razglednici, kupljenoj prije dva dana

u knjižari “Mladost”, Ilica 7.

4.

Tko joπ moæe zapisati svete rečenice zaborava?

Moje stakleno podrijetlo, moja “paramparčad”

sprečava povratak carstvu čajnih kolutića iz djetinjstva

i slikarski moto-cross Marca Chagala.

Zeleno, crveno, crno, gospodari prostorom

u rasponu od paragrafa do zakona,

Čije su rubove još jučer večerali

mladi momci strasnih Karavanki

i plahi azijatski carinici

zaboravljeni u prtljažniku ruskih diplomata,

koji leæerno odmahuju paprenim rukama revolucije,

a sve to zato što volim teške riječi

od kojih se grči utroba i oči skviče crvenilom

iz pivnice u Frankopanskoj

kao one noći kada je Debela Berta

smještala kisele krastavce

u duboki dekolte svakodnevne radosti i straha.

5.

Gore, visoko, nasuprot slijepoj uzici smijeha,

rastu orgazmični oblaci dlakave prašine,

u kojima se, kao i obično, ispisuje klasična strip-replika:

“Natrag u kameno doba!”, jer tamo su reËenice

jako blizu realnosti;

tamo su riječi gole i široke,

aerodinamične: ludo bih i radosno

šmugnuo u njihova potkrovlja

i đibnuo u “naprijed!”

barem-tisuću-kilometara-na-sat-prebrzo.

1987/1992.

MASKIRANI PORTRETI A. WARHOLA

1.

Prvo je bio listopad i kosa je brutalno odletjela u nebo;

zatim su se potukli psi i ježevi izmđu stupova

Brooklynskog mosta; zatim su propjevali

crnci iz podzemne željeznice.

Bilo je mrtvih i ranjenih, novine su bile

prekrivene glomaznim naslovima

i mojim prepariranim fotografijama.

Kasno popodne vatromet je razvedrio blijeda lica.

Između konzervi i vodopada, između stera i coca-cole

klizio je samo šum ekrana oslobođenog slike.

Nije bilo kiše, nije bilo anestetika:

fantom slobode krstario je nedostižnim plavetnilom.

2.

Kalifornija je daleko. Rijetko sam odlazio. Pogled

na silikonske grudi jedino je što stimulira.

Sjetne su vinjete umjetnoga svijeta. Složio sam ih u

kutiju, uključio struju i buljio dugo u suhu ljetnu noć:

odvrtjeli su se jahači valova, momci s obale,

karambolirani singlovi, cijela epoha filigranske plastike.

Ponekad od svega zabole oči. Tada se razlijem

u maskirnu tkaninu i razvijem tekst, tekstil, telepatiju…

Lijepa i tuæna djevojka u meni,

nakon svega, poželi mi laku noć.

1992.

KONCERT ZA LED I GRUZIJSKI CRNI »AJ

Umoran sam od kiše koja ne prestaje

i mirisa “terpentina” u “flashu sjećanja”,

listajuÊi ravnu površinu rječnika tišine

koji je sada na Divljem Zapadu

i puca kroz prozor pogledom od platinaste zore Alpa

i handkeovske meteorologije. Više nikad neću

ulaziti u kišna raspoloženja ako mi kiša dopusti

neutralnost. Može li se ona uopće steći?

Jednom ću zaželjeti ledeni sprud.

Ući ću u freeser i napraviti predstavu

blještaviju od Broadwaya i Moskovskog cirkusa.

Tek toliko kiša može neutralizirati njegovu moć.

Moj kič, kažem, funkcionira

i moj led funkcionira svaki put kada sam

sibirski dječačić na jastuku od piljevine

i srebrnih dlaka polarnog medvjeda

koji ne skriva naslijeđene gruzijske oči,

iako je tamo odveć toplo, iako se tamo

led brzo topi, a miriše čaj, čaj

koji nikad neću zavoljeti.

1988.

HIMALAJA

Ima li Marko crvene oči?

Da, Marko ima crvene oči!

utvrđeno je zapisnikom,

sjećam se, još smo polazili kratki kurs.

Godinama kasnije,

pri povratku naše treće herojske,

himalajske ekspedicije,

ispijali smo mlaki čaj na pitomim obroncima,

negdje u Nepalu.

Bio je polumrak, a Marko je svjetlucao.

Govorio sam mu čuvene stihove

Svijetliš u tmini, a njegov laserski trak

razlijevao se prigušenom bijelom podlogom

poput izdajničke niti na jastuku u zabranjenoj ložnici,

ili igle u stogu sijena kad nam ne treba,

napokon, kao zvijezda vodilja, svjedok postojanja,

glasnik apokalipse.

Ponavljali smo svoj mali mitoloπki hommage.

precizno dekodiranu zbilju

od 45. na ovamo,

preko Bospora i Dardanella na Istok,

preko Gibraltara na Zapad,

kamo su putovali bogati trgovci bijelim robljem

i najljepšim ženama na svijetu.

“Kurac!”, uzbudio se Marko,

“ove su stvari neusporedive!

Ja sam kozmopolit! Ja sam drug Apsolut!”

i tome slično.

“Treba li me okovati granitnim poprsjem,

bračkim kamenom i vijencem od šimširovine?”

“To svakako”, tvrdoglavo sam ga tapšao

po prijateljskom ramenu.

Potom smo u tišini ispijali instant

gruzijski crni čaj.

Kad nema magle

s Himalaje puca prekrasan vidik.

1986.

KRATKA POVIJEST NIJEMIH BOJA

Ljetos, uoči velike Manifestacije, izginuli su gradski grafiti. Potom su zidovi prekriveni prismotrom. Grad je zakratko živio režiranom sterilnošću, sa zidovima s kojih se caklio zanosni “šmirgl”, s kojih se cijedio bezjezični kreč. Diverzija se zbila onog časa kada je dežurni policajac nabasao na dugoneviđenu prijateljicu i ušao u prvi leteći bircuz na uglu plave zgrade preko puta Velesajma. Sijevnuli su sprayevi balavurdije i sterilizirani je pothodnik u Sigetu izgovorio nevjerojatnu rečenicu:

KRV NIJE KREČ!

Kada se policajac prisjetio dužnosti bilo je stvarno prekasno. Bijesnio je šutnuo šapku, sučeljen s nedjelom, nastojeći neposlušnim walkie-talkiem učiniti nešto radikalno. Iz njegove je kutijice zaprepašćujuće urliknulo HONKY TONK WOMAN kao da je sudbina zauvijek zapečaćena. Na grad je pao mrak, nagoviješten minijaturnim znakom osujećene bjeline.

Nekoliko dana kasnije, u predvečerje, pojavili su se policajci prerušeni u ličioce i vratili zidu izgubljenu nevinost. Poput alkemičara raskošne balkanske tradicije. Grad već danima slijepo sijeva bijelim zidovima i dekorativnom policijom. Neke su površine prekrili naslagama nijemih boja, koje su, vjerujem, pristale na poslušnost.

1987.