krešimir mićanović
Knjigu priča Krešimira Mićanovića Treba se kretati objavit će Naklada MD u svojoj Biblioteci Quorum u travnju 2005.
Krešimir Mićanović: TREBA SE KRETATI, knjiga priča
Gospođa Podne
Sjeo sam nakratko s gopođom Podne u tv-dvoranu i ona mi objašnjava da će se ovaj dom zatvoriti najkasnije u proljeće. Zgrada će se prodati i prenamijeniti, možda i srušiti.
- Mi tu ne možemo ništa - kaže to takvim tonom kao da opravdava i sebe i mene što to ne možemo spriječiti.
- Iako to oni gore za međunarodnu suradnju znaju, i dalje mi šalju ljude. Jučer jedan Korejac, a danas vi.
Potom odlazimo na međukat, otključava vrata 11 i pokazuje mi apartman: hodnik, wc s kupaonicom, soba s minikuhinjom i balkon. Izgleda jadno i podnošljivo. Stigao sam dakle u grad oko 10 sati i taksijem se uputio do ovoga doma u kojem mi je osiguran smještaj prvih nekoliko mjeseci. Zbog zatvaranja doma gđa Podne mi savjetuje da što je moguće prije pronađem neki drugi smještaj. Predlaže mi ljubazno da odemo pogledati stan njezina sina koji je u blizini.
- Samo ako vi želite - kaže mi nenametljivo nakon što mi je objasnila da je taj stan veći, s televizorom i telefonom, a cijena je potpuno ista kao ovdje u domu.
Prijedlog je sasvim u redu, ali se ipak premišljam, hodam amo-tamo po sobi s minikuhinjom, tj. dva koraka lijevo, korak desno. Gospođa strpljivo čeka, drži pregršt ključeva u ruci i s njima uopće ne zvecka. Obučena je u trenirku, na nogama šlape za po doma. Ovdje radi, što će mi tek poslije postati jasno, i kao upraviteljica, i kao čistačica, i kao blagajnica. Da, kad se prevede njezino prezime, jasno je kao sunce da se žena preziva Podne i ja tu ne mogu ništa učiniti.
Razborito odlučujem da idemo pogledati stan. Sjedamo u njezin auto i nakon tri-četiri minute već smo stigli. Stan je u prizemlju, sasvim u razini zemlje. Sve mi je to bilo jasno čim smo ušli u zgradu i glavnim hodnikom krenuli prema vratima stana. Sve što je gđa Podne rekla točno je. Jedino nisu spomenuti detalji da stan naprimjer zaudara na vlagu i da bih se trebao tuširati u nečemu što sliči nešto većem sudoperu. Mislim da bi mi se u ušima počela skupljati mahovina da ovdje proboravim samo nekoliko dana. Zbog niza građevinskih zahvata najtočnije bi bilo ovaj stan opisati kao vrlo komforan staklenik za čuvanje cvijeća, skupog bicikla, televizora i telefonskog aparata preko zime. To je bajta, rekao bi prvi susjed mojih roditelja. Kada sam objasnio da bih se ipak vratio, gospođa Podne je rekla: O, lijepo, lijepo, samo kako vi želite - zvučala je vrlo zadovoljno, pa sam pomislio da me nije dobro razumjela. Kad smo se vraćali, rekla je s ne malo sjete kako je u onom stanu godinu dana živio jedan Japanac. Vrlo simpatičan crnokosi mladić, zubar, a odselio se prije mjesec dana. Dok sam raspremao stvari u apartmanu broj 11, sjetio sam se toga “crnokosog” Japanca i nešto me probolo. Valjda je živ i čitav, a možda leži bolestan, čak i iskusni liječnici vrte glavom u nevjerici, da tako brzo...
Bljedoliki
Tako je otprilike počeo boravak u domu u kojem sam proveo nepuna dva mjeseca, kasnu jesen i početak zime. Zgrada je smještena u rezidencijalnom dijelu grada, na jednom od brežuljaka koji okružuju dio grada s lijeve strane rijeke. Kada bi bilo lijepo vrijeme, a te kasne jeseni padala je kiša neuobičajeno rijetko, šetao bih kvartom, mirnim ulicama bez puno prolaznika i s malo prometa. U blizini nije bilo trgovina, restorana, samo velike privatne kuće i psi čuvari. Zgrada s dvadesetak skromnih apartmana kao da je greškom bila u kvartu i gotovo da je normalno što je treba ukloniti. Boravak u apartmanu 11 sveo sam na spavanje i obavljanje kupaonskih stvari. Jednom sam skuhao čaj i umalo zapalio kuhinjsku krpu koju sam ostavio na malenom štednjaku. Ponekad bih navečer na desetak minuta otišao u tv-dvoranu gdje bih redovito zatjecao jednoga postarijeg gospodina. Sjedio je nepomično, poput Indijanca, više sam zurio u njegova leđa i glavu nego u televizor čekajući da se nešto dogodi s njegovim tijelom. Jedini dokaz da je živ bilo je to što je s vremena na vrijeme pritisnuo dugme na daljinskom i promijenio program. Bio sam jedan od rijetkih bljedolikih gostiju-stanara. Moja prva susjeda s lijeve strane bila je azijatkinja. Nedjeljom bih u svojoj sobi besplatno slušao njezino prijepodnevno muziciranje na violini, čelu ili nečemu takvom iako bih radije da sam mogao dobro umotan u deku mirno spavati. Tanki su zidovi propusni za zvuk, još gore za hladnoću, pa sam zbog toga navlačio prije spavanja čarape. Jedno sam se jutro probudio s osjećajem da me je otukao mraz. Šuma nedaleko od doma bila je sva bijela. Onaj isti prvi susjed mojih roditelja rekao bi: Noćas je zeko tražio svoju mamu. Jedno od pravila domskog života bilo je da nema tuširanja poslije 10 navečer i prije 7 ujutro. Opet su krivi tanki zidovi. Cifrastim rukopisom gđa Podne ispisala je upozorenje i zalijepila ga na vrata malene portirnice u kojoj je smješten telefon koji suludo guta kovanice. Gospođu Podne viđao bih rijetko. Ljubazno nasmiješena pitala bi uvijek isto: odakle sam. Kada bih odgovorio, samo bi rekla: O, lijepo, lijepo. U dva navrata nosio sam joj stanarinu. Živi u lijevom krilu zgrade, u prizemlju. Stan je prenatrpan stvarima, a u hodniku su već pripremljene kutije za selidbu. Tražio sam na zidu sliku sina, no samo gobleni i gobleni. Bilježim još da je kat ispod mene bila i Hanna. Ona je nepatvorena bljedolika. Jednom me je pozvala na večericu. Sjedili smo tako za stolom, jedno nasuprot drugom u sobi sa slabom rasvjetom. Jeo sam neumjereno sendviče s krastavcima, umjereno pio vino i gledao njezino blijedo lice koje me je nepogrešivo podsjećalo na lice koludrice koja iz ne znam kojih sve razloga nikako da iziđe na svjetlo dana.
Rođendan
Jučerašnji dan bio je osobito zanimljiv i uspješan. Nakon preseljenja iz apartmana u stan trebalo je kupiti neke stvari. Ustao ujutro ranije, u velikoj robnoj kući pronašao četku za wc i jednu lijepu stolnu lampu boje mesinga, sve to strpao u torbu, pa veselo produžio na posao. A tamo iznenađenje. Dolazi u sobu Maric, sve troje tu, da potpišemo čestitku šefu za rođendan. Ne mogoh se suspregnuti pa rekoh: O, baš pažljivo... No to nije sve, opet dolazi narečeni da idemo glavom i bradom čestitati šefu u 11 sati. Smješkamo se Čeh i ja... Idemo na čestitke. Maric, Dmitrij zvan Mitja, tajnica i nas troje. Hanna je zbunjena, ali vrlo snalažljivo biće. Naime, prije negoli ćemo pokucati na vrata, Maric joj objasni da ona kao dama treba predati dar i reći koju... I tako Hanna preda dar čudnog izgleda, upakiran kao da ga je zamotavalo dijete od sedam godina, i održa dugu, dugu zdravicu na svome materinskom jeziku. Svi stojimo dok ona govori, a šef se samo milo smješka, a na glavi ondulirana frizura. Mi ostali šutimo, ona je sve rekla umjesto nas, pa posjedasmo u malu predsobu iz koje se inače ulazi u šefov ured. Ponudio nas je bombonijerom. Samo Čeh i ja nismo uzeli ni jednu čokoladicu, već nam je valjda prisjelo ono Hannino životinjsko carstvo. Sjedili smo dvadesetak minuta, priča šef da ga raduju čestitke, ali da ga opet ne raduje to što se gomilaju godine. Ponovio je nekoliko puta: carpe diem! carpe diem! Poslije svega pita me Hanna nasamo jesam li dao Maricu dva i pol eura. Naime, toliko su svi priložili. Pitam je li i Čeh nešto dao, ona kaže da nema pojma. Onda rekoh suho: Nisam. I dodam: Ma je li to za frizuru?
Ona me povlači za rukav i provjerava jesu li vrata zatvorena. Smijucka se sva zacrvenjena: E, stvarno, nikada ga nisam vidjela s takvom frizurom.
Po povratku u stan lijepo sam instalirao četku za wc i namjestio lampu, zavrnuo žarulju, i spavao sve do sedam navečer.
Vegetarijanski ručak
Objasnila mi je prijateljica preko telefona kako se može brzo napraviti jedan dobar ručak. Kupi se juha u vrećici, i to je vrlo jednostavno. Najmanje je problema s proljetnom juhom. Sipaj u kipuću vodu, miješaj, čas posla. Inače i druge gotove stvari nisu tako loše za one koji se teže snalaze u kuhinji. Jedino treba pogledati prije kupovine što piše na vrećici. Naime, treba izbjegavati kancerogene sastojke. Piši, piši - govori mi ona. Jako su ti opasni E123 i E110, ima ih u gumenim bombonima, čokoladnim bombonima, haribo je posebno opasan. Trebam paziti i na šlag u plastičnim posudicama. Kažem da šlag ionako ne jedem, ali nema veze, trebam paziti. Dalje, govori mi, ni za živu glavu smrznutu ribu marke iglo, svašta se stavlja i u vrhnje za kuhanje, topljene sireve za mazanje, puding od vanilije. Onda nastavljamo dalje s mojim ručkom. Na redu je salata. Da, salata također nije problem: luk, paprika, paradajz. Lijepo se to izreže, pa u zdjelu, malo ulja, ako se ima, onda najbolje maslinovog, malo octa, ako se ima, onda najbolje jabučnog, nekoliko zrnaca soli, ma to je čas posla. Dobar ručak znači da trebaš i komad mesa? Čvarci i druge stvari iz djetinjstva? E onda, nema problema, jedi meso. Najbolje mi je da kupim filete, ima ih svaki supermarket, i to panirane pureće. Ali opet pazi na one eove. Rekla mi je da ih odmah onako smrznute trebam ubaciti u vrelo ulje. U početku smanjiti plin, a onda pojačati. Sve u svemu, evo pohanih purećih fileta boje zlata za samo sedam-osam minuta. Moraš ih samo dvaput okrenuti. Lako mi je bilo slijediti njezine pouzdane upute. Prvo salata, pa nekancerogena jednostavna proljetna juha za četiri tanjura, što znači dva za ručak i dva za večeru, a potom prženje. I trajalo je sedam-osam minuta, ali sam dobio čudnu kombinaciju: izvana ugarak, a iznutra sirovo odmrznuto meso. Osim toga, ulje je toliko prskalo da sam zamazao pola kuhinje, dim, otvaraj prozor. Ali, zato je bila dobra salata i juha bez dosad poznatih kancerogenih sastojaka. Jednostavno rečeno, pravi vegetarijanski ručak.
Krpelj
- A znaš li ti nešto o krpeljima? - pita me Hanna.
- Zašto? - prestajem na trenutak s rezanjem mesa.
- U subotu me jedan ugrizao - odgovara Hanna.
- Gdje?
- U šumi.
- Mislim na tijelu, ako nije indiskretno.
- Hm - promeškolji se pa malo odgurne od sebe prazan tanjur na kojem je do maloprije bila vegetarijanska musaka.
- Nije to ništa strašno - kažem.
- Ipak se bojim.
- Čega?
- Mateo me je preplašio.
- Jesi s njim išla?
- Ma ne. On sve zna o krpeljima. Zanima te?
- Nisam gadljiv, samo pričaj.
- On je imao boreliozu.
- Krpelj ga ugrizao?
- Da, ali on to nije znao.
- Kako nije znao?
- Jednostavno nije znao.
- Dobro.
- Da, i onda su ga nakon nekog vremena počeli boljeti zglobovi.
- Je li to bio subjektivan osjećaj ili...
- A ti si stvarno čudan, od tebe je čudniji samo naš cimer.
- Misliš Čeh?
- Ma pusti sad Čeha na miru!
- Dobro.
- Počeli su ga boljeti zglobovi i išao je kod liječnika. Oni mu kažu, a, gospodine, nemojte se ništa brinuti, to su već godine...
- Sigurno se uvrijedio.
- Ma da - kaže Hanna - svi ste vi muškarci nekakve mimoze.
- Da, osjetljiv je on na godine, a drži se stvarno odlično.
- Da, zaboravila sam, prije toga su mu se pojavile fleke po rukama i po prsima.
- Šta, i ti imaš fleke?
- Ma ne još! Slušaj...
- Stvarno sam nestrpljiv.
- Da, i te su mu fleke počele šetati po tijelu, pojavljivati se i nestajati. I onda su sasvim nestale.
- I onda su došli ti zglobovi?
- Dugo je sve to trajalo. Uvjeravao je liječnike da to nije zbog godina, ali nije lako s njima.
- Pa izgleda kao da je izliječen.
- Ma izliječen je! Išao je i na nekakvu rehabilitaciju, trajalo je dosta dugo. Osjeća se dobro, ali kaže da to ipak nije dokraja izišlo iz njega.
- Kao Osmi putnik, Alien.
- Bolje kao šumsko čudovište.
- Pa što si radila u šumi?
- Išla na izlet, šuma je stvarno lijepa. Samo da me nije ugrizao taj krpelj.
- Ma daj, šta se bojiš, jesi ga izvadila?
- Naravno da jesam. Bila sam kod liječnika.
- Eto vidiš, sve je stručno napravljeno.
- Ma je. Ali mi je Mateo ispričao da se može dobiti i krpeljni meningoencefalitis i erlihioza.
- Kakva je to bolest?
- To su dvije bolesti. Sve su to krpeljne bolesti. Simptomi su vrućica, glavobolja, bolovi u mišićima, povraćanje, osip, kašalj, upala ždrijela, proljev, oteklina limfnih čvorova, bolovi u trbuhu.
- Ima toga - impresionirano kimam glavom. - Pa imaš li ti išta od toga?
- Nemam.
- Ma daj, draga Hanna, stvarno nemaš razloga za zabrinutost.
- Lako je tebi reći kad tebe nije ugrizao.
- Čuj, nemoj biti paranoična.
- Dobro, nisam paranoična, ali Mateo kaže da inkubacija traje osam-devet dana. Dakle, dragi kolega, vidiš da nije sve tako jednostavno.
- Dobro, koliko je prošlo?
- Danas je srijeda, računaj, to su četiri dana.
- Ma bit će sve u redu.
- Valjda, a šuma je stvarno lijepa...
- A što radiš u šumi, tražiš gljive?
- Opet ti šta radiš, šta radiš - šetam.
- O.K.
- Znaš koliko sam dobila kilograma otkada sam došla? - pita me neobično iskreno i odmah odgovara brzo kao da je riječ o nagradnom pitanju: Osam!
- Pa nije to puno.
- Tebi ništa nije puno. Lako je tebi kad si mršav. Evo vidiš i sam koliko sam malo pojela. A ti dva odreska, dva pudinga.
- Kad volim čokoladu.
- I ja, prava sam ovisnica. Šetam šumom da bih smršavila i grickam čokoladu. Stvarno sam nemoguća!
- Čekaj, postoji li veza između debljine i krpelja?
- Kako to misliš?
- Pa to da krpelji napadaju prvo one koji su malo, kako da kažem, popunjeniji, punašniji.
- Mislim da ne. Mateo o tome ništa nije rekao.
- Ma znaš, mislim na to da krpelji najviše vole topla mjesta za hranjenje, prepone, špekaste trbuščiće...
- Stvarno si bezobrazan!!
- Ma nisam, ali to je medicinski dokazano.
- Tako znači, znaš nešto o tim krpeljima i cijelo se vrijeme praviš blesav.
- Pa nisam ni rekao da ništa ne znam!
- Baš si bezobrazan!
- Ma vidi je, ne znam ništa posebno, samo sam čuo.
- Samo si čuo, e, dobro, onda znaj da me taj prokleti krpelj ugrizao baš za trbuh!!
- Stvarno mi je žao.
- Da, i zbog straha ne spavam najbolje, a ti se samo šališ - zasjajile su joj se oči.
- Čuj, stvarno, oprosti.
- U redu je - već mi Hanna oprašta.
- Znaš, i mene je jednom ugrizao krpelj, i sve je prošlo O.K.
- Stvarno?!
- Ozbiljno ti kažem. Na preponi, tamo, lijeva noga. Ali stvarno ništa strašno.
- Uf, sad mi je malo lakše.
- Da krenemo.
- Idemo.
- Brzo prođe pauza za ručak.
Ustajemo Hanna i ja, ostavlja svatko svoju tacnu s praznim tanjurima. Pridržavam joj vrata, onda izlazim i ja za njom. Do zelenkaste zgrade treba nam pet minuta laganog pješačenja. Cijelo vrijeme razmišljam o tome s kim je Hanna bila u šumi. I taj krpelj na trbuhu, vidiš vraga.
Mejl
Evo, baš gledam koliko sam dobio mejlova od jučer popodne pa do danas ujutro. Balkova je ukupno 128, odmah dilitam. A sada u inbox, pošta. Sedam poziva jedan za drugim na promociju jedne te iste knjige - najprikladnije ju je opisati, tu knjigu, kao autobiografiju neshvaćenog umjetnika. Zatim mi se javlja kao da smo stari znanci nekakav Mr. Nabwkika Teritto, moli za pomoć jer da su ga razvlastili sasvim nedemokratski negdje, po svoj prilici, u Africi. Budući da je isti mejl stigao na još najmanje tri milijuna adresa, vjerojatno će mu netko i pomoći, pa dalje i ne čitam. Uostalom, ne vidim nikakve koristi od takvih mejlova, osim ako ne raznose viruse. Dilitam. Zatim obavijest svima zainteresiranim da u narodnoj knjižnici nazvanoj po Marinu Držići Vidri započinje u ponedjeljak ciklus filmova Luisa Buñuela. Ulaz je besplatan, dvorana klimatizirana. E, na to bih stvarno otišao, samo da sam malo bliže. Dakle, ništa. I još je preostao jedan mejl hi, very important s atačem. Pošiljalac mi je ovaj put čak osobno poznat, jedan gospodin profesor, ali ni to nije ništa novo. S vremena na vrijeme dobivam od njega slične zaražene mejlove. Ma znam da brižni gospodin nije nikakav haker, nego jednostavno ima problema s virusima i drugim stvarima. E, tako je to kad računalo upravlja čovjekom, a ne čovjek računalom, rekao bi dobronamjerno-mrzovoljnim glasom Baš Čelik, tip kod kojeg nosim svoj laptop kad nešto ne štima. Dakle, i ovo je ništa. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ja nekome napišem normalan mejl:
stari moj,
odgovaram ti tek sada jer ne imadoh vremena. stalno nekakva jebena guzva, trka i strka. sto se tice nase izbirljive prijateljice, reci joj da je ovdje nedavno otvoren ducan u kojem se mogu kupiti fine rijetke stvari, medju ostalim sperma kita samoubojice i pero zar-ptice, pa ako je zainteresirana... inace, ne znam sto me to u skuhanom crvenom kupusu a la menza tjera na povracanje, mora da stavljaju nekakav zacin. ceh, kojeg sam ti spominjao, kaze da govorim gluposti, a meni se stvarno povraca. gledao sam i ovdasnju internetsku stranicu, pa malo prosvrljah po dmitriju zvanom mitja, on je poseban slucaj ludjaka. a sada zurim na posao. zivio. k.
Petljam po adresaru, slovo k, šaljem, poslano! I tek sad postajem svjestan da je mejl otišao gospođi Kruper. Uuu, to nije dobro.
Poštovana gospođo Kruper,
čistom slučajnošću i greškom jedan je e-mail odaslan Vama. Grešku je najvjerojatnije prouzročio mutirani virus W-HAPPYTIME1 koji je uvelike pričinio probleme mnogim internetskim korisnicima, pa tako i meni. Na svu sreću e-mail koji ste dobili nije zaražen. No ne bih Vam želio više oduzimati dragocjeno vrijeme. Uz srdačne pozdrave još se jednom ispričavam zbog pričinjenih neugodnosti. Srdačni pozdravi...
Oprezno šaljem ispravak, evo, poslano! Šaljem i, ovaj put nekako preko volje, mejl stari moj na pravu adresu. Ništa, čekam još neko vrijeme što će se dogoditi. Nekoliko puta klikam, provjeravam ima li nove pošte, nikakvog odgovora. Tako je to kad kompjutor upravlja čovjekom, mislim si. Zurim tako pet-šest minuta. Ipak stiže nešto:
Poštovana/i,
zbog greške na serveru odaslan Vam je poziv na promociju naše knjige više puta. Molimo Vas da prihvatite našu ispriku. Radujemo se Vašem dolasku na promociju knjige i zajedničkom druženju!
Zelena bilježnica
Na okruglom betonskom stupu koji nešto gore podupire, smještenom točno na pola garderobijerskog pulta, zalijepljena je poruka, na dva papira, pisana čitkim rukopisom u uskom stupcu. Dolazim tri dana zaredom ujutro u osam sati, ostavljam šutljivoj garderobijerki jaknu i svaki put zastanem ispred poruke.
Hej, Lopove, odmah da kažem, oprosti
ako sam te uvrijedio. Možda nisi lopov,
možda je to bila samo čista neopreznost ili
slučajnost, ali uzeo si moju bilježnicu.
Sigurno se sjećaš, zelena velika bilježnica
A4 formata sa spiralom. Ne znam što će ti
moja ispisana bilježnica. U njoj su meni
jako važne bilješke, jako važne, nemoj to
smetnuti s uma, i bez te bilježnice ne mogu
položiti ispit. Ispit, hej čovječe, i to ne bilo
kakav ispit. Spremam ga već tri mjeseca,
a već sam triput pao. Opak je to tip, vjeruj
mi. Mislim da sada shvaćaš zašto mi treba ta
zelena zlata vrijedna bilježnica. Predlažem ti
da je brzo vratiš. To je najbezbolnije i za tebe i
za mene. Donesi je sutra i ostavi ovdje
na garderobi i ništa ti se neće dogoditi, vjeruj mi.
Obećavam ti da ti se ništa neće dogoditi, samo
je vrati. Htio bih te i nagraditi kao poštenog
nalaznika, pa te molim da ostaviš i kuvertu na
kojoj piše pošteni nalaznik. Ostavi je na garderobi,
u pretincu broj 5, a ja ću u kuvertu staviti 5 eura
za tebe. Give me five! Razumiješ, više nemam.
Ali, kažem ti, ako ne vratiš zelenu bilježnicu,
ako ja ne položim ispit kod onoga tipa, a tip je
opak, rekao sam ti, pronaći ću te sigurno i
osobno ću ti predati nagradu koju nećeš moći
odbiti. Sigurno si gledao Kuma, e, onda znaš,
bit će to ponuda koju nećeš moći odbiti. Pazi,
kažem ti, spavat ćeš zajedno s ribama u ovoj
prljavoj rijeci. Vrati mi bilježnicu i ništa ti se
neće dogoditi. A sada idem.
Vlasnik zelene bilježnice
