Philippe Fusaro

Glineni kolos

S francuskoga prevela Vanda Mikšić

Drugo poglavlje: Zlato za Prima

Doga iz Arcachona, 1925.

Nisi mogao promašiti tipa te visine. Odjeća mu je bila sasvim poderana. Rupe, rupe, same rupe. Smrdio je na životinju i bijedu. Pogledom je uhodio mrvice. Taj tip umirao je od gladi i tumarao kroz četvrt poput skitnice, očima pretražujući tlo u nadi da će pokupiti kakav komadić kruha.

Isprva sam pomislio da je prosjak ili Cigan. Osim što ništa ni od koga nije tražio. Čak vas je i izbjegavao. Rekao sam mu da priđe. U džepu sam potražio kovanicu, a on je, shvativši što namjeravam učiniti, počeo paničariti. Na lošem je francuskom promucao da ne želi novac. Rekao je da radi kao hrvač u nekom cirkusu izvan grada. S trupom je došao održati nekoliko predstava. A kako njegovi šefovi ne zgrću velik novac, kako su vremena teška i hrane u tanjuru nema previše, šetao je tamo gdje se cirkus zaustavio i odlazio u potragu za kojom voćkom otpalom sa stabla.

Odveo sam ga u bistro, naručio nam vino i užinu s maslacem i šunkom za našu ljudinu. Naravno, bilo mu je neugodno jer nije imao ni pare.

– Ššššt! Ššššt! Šuti i jedi! Osim toga, ne razumijem ništa od onoga što mi pričaš s tim svojim smiješnim naglaskom.

– Ja sam Talijan, gospodine. Juan de la Guadalajara mi je umjetničko ime u cirkusu. Pravo mi je ime Primo. Primo Carnera.

Pruža mi ruku.

– Ja sam Paul Journée. Boksač sam.

Onda mi pripovijedao kako je boksao prošle godine u Châteaurouxu. Netko mu je ponudio dvadeset i pet franaka da se popne na ring. Za taj bi se novac bio borio i protiv Jacka Dempseyja, toliko je umirao od gladi. Mislio je samo na veličinu odreska koji će smazati nakon borbe... Smije se dok mi govori kako je odmah zaboravio na bol od dobivenih udaraca.

Ni pet ni šest, odveo sam Prima u boksačku dvoranu u koju sam ionako išao posjetiti staroga prijatelja.

– Skini se do pojasa, Primo, malo ćemo se zabaviti. Hoću vidjeti kako se braniš. Hajde! Da se malo nasmijemo. Toliko mi duguješ, platio sam ti klopu. Hajde sada, dođi ovamo!

Skinuo sam majicu. Pomogao Primu da navuče rukavice, da ih veže kako treba.

– Evo, Primo, probaj me udariti, da vidimo. Ljevicom. Jače! Ne boj se, momče, neću te odmah izmlatiti!... Hop! To je već bolje. Hajde ponovno. Nadoveži desnicom... Hop! Hop! Nije loše, momče, nije loše... Malo si previše trom, ali imaš pošten udarac za nekoga tko je boksao samo jednom. Kreći se malo ringom, pokaži mi kako se mičeš... Poskakuj... Zaustavi se i udari me!... Tako! Tako je već bolje! Sada me pogledaj i pokušaj me pogoditi u lice! Ma ne! Ne boj se! Boks mi je zanat, neću ti tako lako dopustiti da me pogodiš, hajde! Udari!... Taaako, Primo... Daaa, dobro je, zasad je dovoljno. Ne želim te gnjaviti svojim pričama.

Sišao sam s ringa i navukao majicu, pulover. Sigurno je, Primo nije bio boksački lumen. Da bi se išta iz njega izvuklo, trebalo se gadno pomučiti. Ali koja gromada, koja pojava u ringu! Odmah sam pomislio da treba obavijestiti Léona Séea. On mi je bio trener i još uvijek se muvao oko dvorane Wagram, okružen ergelom boksača. Profija. Tipova koji imaju muda i nije ih strah popeti se na bojište, pa mi se učinilo da bi ga moj div mogao zanimati.

Cirkus

Trebalo je klopati. Ali nije mi se više dalo savijati leđa pod vrećama cementa koje sam nosio za cugina. A za što? Za krevet – od slame na odvratnom i vlažnom tavanu – i hranu, i to minimalno, tek toliko da sutradan imam dovoljno snage na poslu. Ni novčića više. Ne znam, uostalom, ni kamo bih s tim novčićem, jer su mi džepovi bili probušeni. Pojeli ih tavanski štakori. Ne bih se bio žalio da sam rupe imao samo na džepovima. Ali, rupâ sam, razumijete, imao posvuda. Na koljenima. Na vrhovima onoga što je nalikovalo cipelama. Ispod tura – majka bi umrla od stida da me vidjela takvog, a cugina bi zadavila žicom za rezanje polente. I na laktovima sam imao rupe. A povrh svega, golemu rupu u trbuhu.

Jednoga dana onuda je prolazio cirkus i ja sam se zaposlio. S ovakvim stasom to nije bilo teško... Krenuo sam u pustolovinu. Cugina jedva da sam i pozdravio. Da zamijeni moje ruke bit će mu potrebne tri snažne ljudine. Namusio se kada sam mu rekao Addio! Rekao sam: samo si mi trebao davati jesti kako valja. A on mi je odgovorio: ako misliš da ćeš s tim ciganima bolje jesti, varaš se! Imao je pravo. Moje se porcije nisu udvostručile. Ali barem više nisam savijao leđa pod vrećama cementa. U cirkusu su utezi bili lažni.

Najsmješnije je bilo sa ženom gospodina Ledudala. Alphonsea Ledudala. Šefa. Njegova žena htjela je da je zovu Thérèza de la Plata. Lice bi joj se zacrvenilo kao pijetlova krijesta. I svi su joj vjerovali. Ona, doduše, nikada ne bi bila u stanju podići vreću cementa ni do gležnja, ali kad je htjela odalamiti Alphonsea nije imala milosti. Šefa ni dva puta nisam vidio istoga lica. Jednoga bi dana imao crno oko. Drugoga bi mu lice bilo puno ogrebotina. Još se sjećam kad je došao na posao s velikim zavojem oko glave. Debela mu je Thérèza o nju razbila bocu. Pišao je krv. Johnson, boksač iz trupe – pravo mu je ime bilo Rémi Delavallade – našao ga je ispruženog na tlu, onesviještenog od udarca. Thérèzi je komad boce još uvijek bio u ruci i vikala je. Johnson je isprva pomislio da je ubila starog. Ali, kako je govorio moj otac, Sante Carnera, da bi se korov osušio nije se dovoljno na njega popišati. A ljudska se koža zakrpa bolje nego stara čarapa. Da bi se pobrinuo za jadnog Alphonsea, Johnson je bio prisiljen udariti Thérèzu šakom posred lica. Bila je pijana kao svinja. Nije dala da itko takne njezinog dragog. Johnson je urlao da ga se ne može pustiti da iskrvari. Mogao je jednako urlati gluhome na uho. Nikad od magarca trkaćeg konja. Johnson joj je uputio jedan sving, koji nije ni primijetila. Zatim je odnio babu – koja baš i nije bila perolaka kategorija – do kreveta, pa se u miru mogao posvetiti gospodinu Ledudalu.

Usto  sutradan na predstavi trupa baš i nije bila bog zna kakva. Alphonse je morao koristiti megafon da privuče ono malo seljaka. Nije bio u formi, nije se ulagivao kao obično, jer mu je i samo micanje usana budilo dolore.

Thérèza je svoj posao obavljala bez riječi i ne crveneći se. Obraza natečenog poput dinje, samo je mislila kako će se što prije vratiti u prikolicu i popiti čaj.

Johnson se musio jer su ga šefovi počeli faticare. U dvije je sekunde pomeo dva jadnika. Zatim se više nitko nije htio s njim boriti. Trupa je računala s mojom točkom, da se ne vrati baš praznih ruku.

Napunio sam pluća zrakom. Trebao sam se grohotom smijati. Nosio sam kožne narukvice oko zapešća i cijelo vrijeme udarao rukom o ruku, ovako. Alphonse je govorio da nudi dvije stotine franaka onome tko sruši na pod Juana de la Guadalajaru, španjolskog prvaka u hrvanju – mene! Zatim bi otišao među publiku i mahao novčanicom pred caklenim očima tipova koji su sanjali zlato.

Od tog se posla nisi mogao dosita najesti. Ipak, bio sam zadovoljan što se nisam vratio cuginu. Da sam crkavao od gladi, jesam. Ali Johnson – Rémi – bio je dobar kompić i dosta smo se zabavljali izigravajući snagatore. Spavajući vani. Puneći trbuhe u onim rijetkim prilikama kada bi predstava privukla malo više svijeta. Brojeći bodove u sukobu između Alphonsea i Thérèze.