Almost Famous

Historia est nova vijest u nepročitanim novinama

obukao sam djedovo odijelo

smeđe i svečano (možda čak vjenčano)

pristaje mi kao kora drvetu

i gledam u očima

korijenje njegovih nogu i ruku

i ne znam bi li se otimao tim lancima DNA

ili da me do najtanjih grana okuju

Najbolje ne pitati baku

Zebe

mojim dvijema egzotičnim pticama

doživotnim zatvorenicima su

moje ruke njihovi oblaci

jer im nose vodu u

plastičnoj posudi

nosim im vodu i

plijesan jer je

posuda pri dnu

plijesniva

drage moje grabljivice

još jedna sušna godina

(dok jednom moje ruke ne odlete)

Šum na srcu bubnja

u šetnji sam na rukama po nebu

tražim nove šumove na

srcu bubnja izudaranog zaobljenim

vršcima palica izbičevanog mojom

pohotom za bukom

za neraspoznatljivošću za

nestankom u otopini

ženskog glasa na čiji dodir se

stvaram u novi kristal

u nove kuteve starih dužina stranica

u nove šumove na

srcu bubnja rasčupanog u

svom nastanku

nijemog u nedostatku mojih ruku

hromog i lijenog bez mog mahnitog biča

bez mog otrgnutog bića

bez moje pohote za bukom za

neraspoznatljivošću za

isparavanjem nad divovskom vatrom tik

iznad usana djevojke smjele i snene i

divlje kao srna

šećem rukama

po tebi

tražim nove

šumove na

srcu bubnja

Oglaga

pjevuši mi indijanka

o očima bizona

i ja je gledam njegovim

pogledom

skupljam kišnicu

njenih kretnji

trčeći pod nebom

sa zemljanom posudom

ne bi li sustigao život i

njene note iz kojih

izlazi sunce i zaustavlja se

među rogovima bizona

žuteći se kao posjekotina

u magli mog daha

gladnog još jedne travke neba

Stari zanovjet

kad ponudila si me jabukama

učinila si to gotovo nagonski

bila je to tako instinktivna gesta

i jabuka je bila rajski lijepa

a ti kao Eva gola

nehotice

svučena

prešao sam u prah prije svog vremena

u pijesak u satu čiju minijaturu čuvam u kuhinji (odakle je i jabuka)

i koja ima taman zrnaca za dvije minute

i navodno to je vrijeme dovoljno da se

idealno ispeku dva kokošja jaja

možda i da se pobjegne iz raja

Ends

u poriječju naših nogu

u košnici kreveta

ustrčao sam se

oko tebe kao mrav

a ti ležiš duboko u

jastuku kao matica

liježući novu misao

svakog trena

kolonizirali smo sobu

posve do popodneva

Zimnica

pada bijelo

posklizla se na oblak

planetarno velika guska

podsjeća grad na selo

vraća me stoljeće unatrag

u oči na visinu od jedva metar i pol

u stopala ne veća od psećih i u

srce neraspoznatljivo i moćno

snijeg me vraća u plodnu vodu zemlje

u grad u kom sam živio prije rođenja

kao dječak iz đungle putovao sam

svijetom na lijani od pupkovine i

vjerovao da putujem i

znao da sam svet

da sam bijelo

velika guska

u oblaku

možda ovo padam ja

u kristalnom stanju

istiskujem svoju bjelinu iz tube

kao temperu

istisnut ću je posve

rastegnut punu crtu po asfaltu da

se ne mogu preteći

napraviti zebru da

mogu prijeći na

svoju drugu dragu

stranu

… par starih

 Mulj je na platnu

eto, već drugim putem prolazi

vlak, kao meteor blještav i sjajan,

sa ljudima u sredini

i

među nama se osjeća

kako odlaze peroni,

a mi ne stajemo,

nego svako malo napravimo

rukom u zahukanom oknu

svako svoj mali prozorčić,

ne bi li vidjeli kakav nas

prizor mimoilazi

jedno od nas zacijelo putuje

a u tračnice je netko sigurno misliš

nakapao vrućeg osinjeg meda

kad ovako u nedogled tromo

vlak svojom kompozicijom

kao uže veže kolodvore,

no, to misliš,

i ne čak ni na glas,

da me ne bi,

onako, usput,

uvrijedila

što sam izabrao baš ovaj kupe,

s pogledom na tvoju jednu cipelu,

a nisi je stigla drugi put premazati

uljem od lana

fijuk vagona kao sova leti

nad trulom perikom maka

što kao sudac

ne zna pravice

po kojoj bi nas dvoje

vječno putovalo

dok tračnicama ne ponestane vlaka

ti tu izađi,

ja izaći ću ondje

gdje me tvoj pogled čeka

Besana virtualija

siječanj na te

ispunja moj kalendar

sve do prosinca

i nije nego svejedno

je li na

30 ili 31 njivu

podijeljen mjesec

kad bičem zima potjera

promrzle konje

prije no što se u suncu

užge kremenja

dovoljno za ne mislit

na te

Giljotin

noć se jedri hroma

mnogoboštvom prolivena

svud po meni

i

nijanse mjenjajuć

izopačina mjeseca

iz nebeskog tora

tjera zvijezde

neka se u

sazviježđa rasporede

ali

noćas nasumce

da ne možemo

prepoznati duše od tijela

Klas

u ljubavnoj vodi

kao ljuske

svijetle nam se oči

i mi grčimo tijela potrbuške

rastegnuti na splavi

od drveta očenašice

četvrtu deseticu krunice

dovršavaju nahereni prozori

s vjerovanjem u nas

laticama kaplju

cvijetni balkoni

kao poslijednje utočište pčelama

što potiho

od tebe prave med