Almost Famous

Svakog ranog poslijepodneva veselo je poskakivala zavojitom ulicom vračajući se iz škole. Radovala se Rudolfu, svom velikom bijelom zecu sa crvenim očima. Radovala se šetnji po kvartu s njime gdje bi je on šutke pratio u stopu. Konačno je netko prati u stopu, konačno je netko sluša. On joj je bio najdraža igračka. Bilo joj je presretna što je nešto tako nevino, toplokrvno, mekano, dlakavo ponekad i smiješno stvorenje samo njeno. Imala je za njega puno naredbi i komentara, iako nije bila potpuno sigurna da li je razumije. Znala je da je s njime sretna, a još joj je više godila činjenica da uz sve to ima najljepšeg zeca u kvartu, ako ne i u gradu. Nije puno takvih viđala po cesti. Ako i nije bio najljepši, definitivno je bio najdruštveniji. Živjela je u gradu na moru, daleko od mora. S njenog balkona vidjelo se brdo koje je često gorjelo na novogodišnje praznike jer bi rakete ispaljene iz njenih zgrada znale potpaliti makiju ili neki osušeni bor. Njen kvart nikako nije sličio na neki kvart uz more. To su bile zgrade sagrađene u osamdesetima za popularni srednji sloj poslagane sa lijeve i desne strane ulica imenovanih po lokalnim partizanima.

Pred nešto više od godinu dana otac, električar, joj je prekinuo svakodnevnicu (koja se sastojala od igre sa društvom iz kvarta kontinentalnih igara, kao npr. «janjine, janjine, kupusa i slanine») noseći za uši malog bijelog zeca za poklon. To joj je bio najljepši dan u životu!

«Doktore Mariću», tako si je tepao. «Da, da, ti si doca za životinje, ti nisi bilo tko», u šali si je govorio svježe zaposleni diplomirani veterinar, Zvonimir Marić za prijatelje Ajvar dok je zakopčavao hlače, jezikom čisteći zube od ostatka slanine. Ajvar je nadimak koji mu je višestruko pasao. Njegova pojava dala je naslutiti da se radi o čovjeku sa iznimnim apetitom. Sa svojih 110 kila jedva bi stao u svoju istrošenu peglicu bez suvozačkog mjesta. Peglica je  svojim izgledom i funkcionalnošću bila podložna svakakvim asocijacijama njegovog društva koje ju je nakon trećeg jointa u šumici u Kostreni prozvalo teglica, što je odmah insinuiralo da će i vlasnik postati – Ajvar. K tome je obožavao meso. Za razliku od većine kolega sa faksa nije bio vegetarijanac, dapače. Često je roštiljao, makar i sam, na balkonu svoga stana, uživajući u dva metra kvadratna svježeg zraka u centru grada. No, osim mesa sa roštilja, obožavao je i ostala jela s mesom; paprikaše s letećim mesom, sa trčećim mesom, razne domaće gulaše, meso na naglo, meso u juhi, jetrice, konjetinu (iako ju je morao više žvakati), divljač pa čak i samog bureka mu nikad nije bilo dosta. Radio je u novoj veterinarskoj klinici na Rujevici, posao koji je dobio preko tate doktora. Bio mu je to tek 6 radni tjedan u njegovom 26-godišnjem životu. Iako se osjećao spreman za «samostalne radne pobjede», kako je on zvao odnos s pacijentima bez nadgledanja gosp. Kovača, još uvijek je bespogovorno asistirao kod pregleda pasa i mačaka te cijepljenja, najčešćih i zasada jedinih zadataka u klinici.

Te srijede ponosno je nosila osmijeh koji je stajao i na suncu i u sjeni još od javne pohvale učiteljice za najbolji diktat iz hrvatskog za vrijeme drugog sata. Čim je došla doma i pojela pohano i blitvu, ugrabila je snenog Rudolfa i s njim istrčala van na zubato travanjsko sunce. Oprezno ga je položila na nogostup.

«Idemo Rudolf, za mnom!», uzviknula je i krajičkom oka pogledala da li su Marija ili Vid možda došli na ulicu. Nije bilo nikoga vani. Nema veze, ionako mi je samo Rudi potreban, mislila je. Svakodnevnu šetnju počinjala bi od njenog ulaza u zgradu, šepurila bi se do kraja ulice pa preko parka na gornju ulicu koja nije imala neparne brojeve jer je s jedne strane bila šuma i onda preko zidića i vrtova, koje je neki pametni srednjoškolac bio nazvao «semiramidina bašta» nazad doma. Taj krug je trajao oko sat vremena, ovisno koliko bi se Rudi zavlačio u grmlje i koliko bi se druga dječurlije htjela igrati s njime. Nisu smjeli baš previše, a ona je odlučivala tko se smije i koliko igrati s njime. S njom je valjalo biti dobar. Nakon uobičajenih komplimenata na Rudijev račun od ekipe iz donje i gornje ulice što su joj bili svakodnevna hrana, u semiramidinoj bašti Rudolf se bio negdje zagubio.

«Ruuuudooooolf!», derala se mahom brige radi, mahom da se zna da njen Rudi je sad vani i da možda ona i dozvoli nekom drugome da ga malo mazi, «Ruuuudolfffffffffff!!!!!», pokušavala je što glasnije izgovarati taj fffff. Šuštanje lišća ispod čempresa zasađenog od nekog discipliniranog pionira otkrilo je Rudijevu poziciju. No, čim ga je ugledala, znala je da nešto s njim nije u redu. Rudolf je samo sjedio i gledao u prazno, ne mičući brkovima kao što bi uvijek radio. Al baš uvijek. «Rudolfe, šta ti je ?», pitala ga je čim je došla. «Šta se desilo?». Rudolf nije ništa pokazivao, a najmanje znake da ju razumije. Nešto nije u redu, mislila je, i povukla ga za prednje nožice. Počeo je skakutati da stražnje noge ulove korak s prednjima, ali skakutao je samo na jednoj nozi. Jedna ga je, valjda, boljela.

«Mamaaaaaaaaa!!!!!!», bila joj je prva reakcija. Znala je da je blizu kuće i da ju majka može čuti. «Mamaaaaaaaaaaaaa!!!!!! Rudolf je slomio noguuuuu!!!!!!!!», drečala se nespretno ga uzimajući u naručje i trčeći preko mrkve i radića gospona Đorovića, umirovljenog pukovnika koji je bio sjajan šahista.

 «Mamaaaa!!», kroz plač je jecala prelazeći cestu dok su je Marija i Vid u čudu nijemo gledali. Uletila je u stan i prišla tihim korakom mami koja je spavala.

«Mama, izgleda da je Rudi slomio nogu», rekla je tiho da je što nježnije pripremi za šok.

«Ma boli me kurac za jebenog zeca!», budno je odgovorila 30-godišnja nezaposlena domaćica sita svoje svakodnevnice koju su ispunjavale kućne obaveze. Nakon dugog porodiljnog (4 godine!) i, naravno, uručenog otkaza, već 3 godine ne može naći pravi posao, posao gdje bi ona radila što želi, za prave novce.

«Pusti me da spavam, srećo», smekšala je ton shvativši da se ipak ne treba otresati na malu Ivanu.

«Ali mama, on ne može hodati, on ne može ništa. Slomio je nogu!», zavapi Ivana onim tonom koji samo djeca znaju proizvesti svjesni roditeljske nemoći protiv takvog vapaja. «Ajmo kod doktora, mama, molim te».

Za pola sata bili su spremni. Stajali u na autobusnoj stanici sa Rudijem u svom portabl kavezu. Ivana je voljela ići u grad sa svojom mamom. Njoj je ona bila najljepša na svijetu. Majka je gledala oglase na stanici. Ako niste zaposleni, a želite brzu zaradu, slobodu u poslu, auto kapbriolet, itd., nazovite… Kurac moj, mislila je. «Čiste laži», promrmljala je dok se petica zaustavljala uz škripu kočnica. Sjedajući u sjedalo za invalide mislila je kako je život sranje i da bio bio samo siv da nema žutila od ovog malog stvorenja koje je rodila i koje je žalila jer nema perspektive u ovom dijelu svijeta. Trebala bi otići van, razmišljala je.

Tog dana Zvone je prvi puta sam cijepio jednog kokeršpanijela. Jao, što su to glupi psi, razmišljao je. Ma to su najgluplja stvorenja na svijetu. Valjda je to tako, kad si sladak onda si i glup. U svijetu šou biznisa to je tako, pa daj pogledaj boy bendove. Šta misliš ima li itko pametan od njih. Sve telci. Tako i ovi psi. Alkoholom je očistio mjesto uboda te je podragao cvilećeg psa, onako iz navike. Dr. Kovač je otišao danas, mora se naći sa arhitektom za projekt nove kuće na Krku. Danas sam ja gazda, ha!

Naplativši cijepljenje sjeo je da provjeri mail. Dok je upisivao zaporku (šifru, op. a.) na vratima se pojavi jedna zgodna mama i njena kćer sa portabl kavezom u ruci.

«Dobar dan!»

«Dobar dan i vama! Kako mogu pomoći?», ulužno će novopečeni veterinar, robusni Zvonimir Marić zvan Ajvar.

«Ajde, srećo, objasni mu», kaže mama svojem zlatu.

«Danas, kad sam došla iz škole i išla se igrati sa Rudolfom on je povrijedio nogu. Šepa. Ne može hodati baš.», kaže Ivana držeći i dalje kavez u ruci.

«A Rudolf je?», pita Zvone.

«Zec. I moj najbolji prijatelj!»

«Aaaa, zec!», kaže i pruži ruku prema kavezu. U trenutku, poput elektrošoka, njegovom glavom prođe jedna misao. Hasenpfeffer! Ne, ne, ne. Šta ti je?

«Ajme, vidi ga što je prekrasan, bijeli», kaže debeli veterinar što isti trenutak oraspoloži Ivanu. Mislila je, ako ovaj barba koji se sigurno nagledao zečeva u životu kaže ovako ushićeno da ima lijepog zeca, onda mora da je među ljepšima u gradu. Ako ništa među društvenijima. Koliko mu ja dopustim.

«Čini mi se, mala moja, da će ovaj zec ipak morati ostati kod mene koji dan, da vidimo točno što mu se desilo, znaš? Tako će biti puno bolje za njega.»

Zagrcnula se. Još nije niti jedan dan prošao da ona nije bila sa svojim Rudijem.

«Dobro, naravno. Samo vi radite svoj posao. Evo Vam broj telefona pa slobodno javite kad obavite šta imate i izlječite Rudolfa.», uskočila je mama.

«Bez brige budite, Rudi je u sigurnim rukama!», kaže veterinar stavljajući kavez na veliki stol. «Javit ću Vam se uskoro! Ne brini za Rudija!», kaže veterinar i čučne se i pogleda malu u oči. «Ubrzo ćeš ponovo u šetnju s njim».

Čim su se vrata zatvorila u njemu se probudila neka nevjerojatna, neljudska glad. Gledao je zeca i razmišljao. Razmišljao je o kodeksu veterinara. Na faksu su ga učili o ponašanju prema životinjama, o životinjskom pravu. Govorili su i o onim veterinarima u engleskoj koji su ludim kravama rezali butove i prodavali ih mesnicama. Dobro, to je pizdarija, mislio je. Mislio je koliko dugo nije neki dobar obrok pojeo, kako mu je dosta jaja. Jebena jaja. Razmišljao je kako je teletina skupa na placi, a još uvozna. Sjetio se i mlade janjetine koje je jeo pred 10 dana, na prvi dan proljeća. Sjetio se i finog gulaša kojeg spremaju na Platku, u donjem domu. Al, hasenpfeffer, to tek dugo nije jeo. A zna ga spremiti po bakinom receptu. Ma, zna ga spremiti na više načina. Sa smokvama i orasima je jedan od boljih, i duljih. Sjetio se da doma ima i svježe kadulje što mu je otac donio sa Velebita. Bio je sve gladniji, slina mu je curila, a trbuh odzvanjao ko peglica na minimumu. Padala mu je samo jedna misao na pamet. Ali, hej, šta ti je, tvoj posao je da liječiš životinje. Pogledao je na sat, kazaljke su se već poklopile iza 14 sati. «Idem doma», rekao je.

Nekoliko narednih dana zaredom Ivana je trčala iz škole doma. Sjela bi kraj telefona, bez da takne pohano i blitvu, i čekala. Čekala je da barba veterinar kaže da može doći po Rudolfa. Pa da može u šetnju, donjom ulicom preko parka na gornju pa preko semiramidinih bašti nazad. U ponedjeljak je zvonio telefon, oko 13:30.

«Halo!» viknula je uzbuđeno.

«Dobar dan. Ovdje veterinar Marić. Imam loše vijesti. Rudi više nije živ. Imao je gangrenu vulgaris, specifičnu za takvu vrstu poljskog zeca. Pokušao sam sve što sam mogao, upotrijebio linearni akcelerator, ali nije išlo. Žao mi je.»

Linearni akcelerator 2

Iznenadnom smrću Antonija Osmog, čije ime je bilo vrlo zahvalno za skandiranje među pukom istočnoevropskih katoličkih zemalja, nastao je metež u raskošnim zdanjima božjih poslanika diljem Evrope. Iako je pronicljivi Antonijo Osmi godinama prije smrti ukazivao na kardinale Svena, kardinala porijeklom iz Saarbruckena, i Gianlucu, vrhovnog talijanskog poglavara, kao na svoje potencijalne nasljednike, mnoge ostale svete, časne i uzorne osobe zamišljale su sebe na Svetoj Stolici, kao poglavare svih katolika, a prije svega i poglavare jedne utjecajne i izuzetno bogate zemlje, sa najvećim bogatstvom per capita na svijetu. Po propisima, 17 dana i 9 sati  i 26 minuta nakon smrti Antonija Osmog, sastao se crkveni sabor. Birao se sljedeći Papa. Tisuće vjernika pohrlilo je na trg Sv. Petra držeći se čvrsto za krunicu, iščekujući bijeli dim da se pojavi na nebu, znak da je Papa izabran. Svjetina se okupljala ispred Mcdonald'sa koji je za tu priliku nudio Papa Menu nudeći  uz veliki cheeseburger i Colu hostije sa preljevom po želji (čokolada, vanilija, kokos, jagoda) i naravno, decilitar crnoga vina, dijelove kristova tijela. Naravno da je svatko imao svog kandidata, ali pobjedu (prigovarali su mu prednost domaćeg terena) je odnio Gianluca Mascarpone, favorit u mnogim kladionicama, od tog dana poznat kao Gianluca Prvi, novi poglavar Rimske crkve.

U Gianlucine reference nije valjalo sumnjati. Nije bio prestar da ne bi trajao, niti premlad da ne bi znao što ga čeka grijući stolicu svetog imena. U njegovom životopisu našlo se mjesta za izvanredna dostignuća poput pokrštavanja većeg dijela Oceanije starim ratnim mletačkim brodom gdje je propovijedajući o Kristovoj veličini priskrbio mnoge rijetke građevne materijale koje je obećao koristiti pri nadgradnji rimskih crkava, kao i za sjajnu organizaciju sindikata talijanskih crkava koji su osnivajući PKU (Pantalijansku Katoličku Uniju) bili vrlo jako pozicionirani na parlamentarnim izborima koji su dolazili u narednoj godini. Gianluca je zastupao uvođenje modernih vrijednosti u tekovine katoličke crkve. U narodu je brzo postao omiljen, noseći nadimak „Moderni“.

Toga dana ustao je na lijevu nogu. Moram si premjestiti krevet, mislio je. Moram si dati premjestiti krevet, zašto bi ja takvo što radio?, govorio je tog jutra predsjednik najmoćnije države na svijetu. Krevet bi mi trebao biti naslonjen na lijevi zid, tako da kad ustajem prvo koraknem na desnu nogu. Da. Tako će mi svaki dan biti dobar. I sretan. I bez nekih velikih briga. Slovenija ili Slovačka. Isti njonjo, jebote.

Gegajući se u svojoj omiljenoj pidžami, svijetložutoj sa smeđim gumbima, majčin dar za osamnaesti rođendan, ušetao je u kupaonicu sa čačkalicom u zubima. Ovaj predsjednik je bio drukčiji od drugih, u mnogočemu. Npr., bijesnio je kad bi netko čačkalicu nazvao tako, upotrebljavajući ženski rod! Za njega je to bio čačkalić, kao i grickalić za nokte ili spajalić za papire. Bio je šovinist, to je svima jasno. Pored ostaloga. Ispljunuvši čačkalića, koji mu je služio da izbaci ostatke hrane od jučerašnjeg hot doga, uzeo je četkića i paste da mu osvježe dah. Trljajući zube zamišljo je kakva je to privilegija biti na čelu kolone moćnika ovoga planeta. „U svojoj branši, ja sam Papa“, promrmljao je popljuvavši ogledalo i svoju omiljenu pidžamu pastom za zube.

Svijet je u to doba bio vrlo nesigurno mjesto za život. Na svaku osobu se gledalo sumnjičavo, pametno je bilo imati konstantno prst na okidaču. Vodila se velika humanitarna akcija. Naime, vodeće svjetske sile, na čelu sa predsjednikom najmoćnije, provodile su humanitarnu akciju pomoći zemlji na dalekom Jugu, kojoj je pomoć bila itekako potrebna, govorili su. Tu pomoć dostavljali su nuklearnim bombarderima i bezbrojnim nosačima aviona i tenkova te vojnicima čiji su brojevi dosezali milione. Bilo je tu puno pomoći za dostaviti. No kako svaka humanitarna akcija ne nailazi na plodno tlo, tako izgleda da i ova teško prolazi kod domaćeg stanovništva. Naravno da je tu bilo puno igra i igrica, diplomacije i strateških igri među vodećim svjetskim silama, no činilo se da niti domicilno stanovništvo ne želi stranu, stručnu pomoć. U humanitarnom obliku. „Budale“, govorio je predsjednik na televiziji pri obraćanju sjevernoj polutki, „zašto ne prihvaćaju pomoć kad im se tako darežljivo i olako pruža?“, pitao se u ime cijelog čovječanstva.

Bližio se Božić. Moglo se to reći samo gledajući fakture velikih trgovinskih lanaca. Ogromne količine čestitki, nogometnih lopti, sapuna, dječjih igračaka s likom nasmijanog Gianluce Prvog naručivale su se dobavljačima koji su zadovoljno trljali ruke ponosni na svoje R&D departmente koji su izbacili nekoliko novih linija s motivom Pape „Modernog“. Dolazi vrijeme darivanja i praštanja.

Do tada besprijekorni Gianluca Prvi dobio je dopis predsjednikove diplomacije u kojem se najavljuje doći u božićni posjet u Gianlucinu zimsku rezidenciju da se zajedno pomole i blagoslove humanitarnu akciju na dalekom Jugu. Predsjednik se veselio posjetu njegovom moralnom guruu koja bi produljila legitimitet humanitarne akcije, dok je Gianluca Prvi naišao na prvo veliko iskušenje. Do tada je „Moderni“ uživao glas Pape koji ne prašta. Naime, osudio je bio i sindikalno neslaganje oko smanjenja poreza na crkvena davanja te nepoštivanje natječaja oko obnove katedrala diljem Europe. Nije propustio niti, prilikom turneje po istočnoj Europi, opomenuti nestabilne vlade u malim katoličkim zemljama da ubrzaju denacionalizaciju crkvenih objekata. Gianluca jest bio pravi moralni guru, no sad ga je čekao susret s predsjednikom koji je tražio blagoslov naporne humanitarne akcije na dalekom Jugu. Znao je da je humanitarna akcija poprimila prilično agresivan oblik i razmišljao je o veličini knedle koju valja progutati da bi predsjednik, a i ostatak svijeta bio zadovoljan. Razmišljao je i o posljedicama eventualne osude humanitarne akcije, o smanjenju proračuna za narednu godinu i usporavanje ekonomskog rasta njegove države. Razmišljao je kako ne voli knedle.

To je bio susret za pamćenje. Novine su pisale o blještavilu i raskošu posjeta, o zajedničkoj viziji svijeta te o zajedničkom blagoslovu humanitarne akcije na dalekom Jugu. Predsjednik je, presretan što se složio sa svojim guruom, otišao na novogodišnje skijanje u Visoke Planine. Papa, koji je bio u najboljim godinama za obnašanje svoje dužnosti, niti prestar da ne bi trajao, niti premlad da ne bi znao što ga čeka grijući stolicu svetog imena se nakon posjeta razbolio. Uz opću svjetsku zabrinutost, Papa Gianluca Prvi, u narodu popularan kao „Moderni“, je svoje posljednje molekule ugljičnog dioksida ispustio dan nakon Božića.

Iznenadnom smrću Gianluce Prvog  otvorilo se zahtjevno mjesto poglavara vrlo bogate i utjecajne države.

Papa Gianluca Prvi zbog svojih zasluga na političko-ekonomskom polju je proglašen svetim.

30 godina kasnije, prilikom ekshumacije za postavljanje izložbe svetaca u firentinskoj galeriji Ufizzi, linearnim akceleratorom otvorena je Gianlucina grobnica. Za razliku od ostalih grobnica, u njegovoj tijelo nije ostalo sačuvano.

Jedino je nađena jedna velika knedla.

Dajte mi da prdnem

Šime je bio jedan od onih dalmatinskih studenata kojima je studiranje u Zagrebu bila najbolja stvar što mu se desila u životu. I jedina. Provodio je dane na svom faksu, u kantini, po kavama i pivama, sređujući skripte i prepričavajući subotnju šoru iz Papaye s nabrijanim purgerima. Uvijek je ispadao faca u tim pričama, nikad mu nitko nije mogao ništa, iako ih je bilo više. Oblačio se prateći uličnu casual modu, a sviđalo mu se što mu isto ime piše na prsima uske pamučne majce i na benzinskoj pumpi pri nadolijevanju goriva u očevu novu golf četvorku. Posljednjih dana pokušavao je tu koincidenciju spojiti u vic, ali nikako nije mogao smisliti početak.

Tog jutra, premjestviši se iz kreveta na kauč oko podna upalio je televiziju. Na prvom je bio neki dokumentarac o Tajlandu, ali njega su zanimali rezultati češke druge hokejaške lige. Listić je bio na 850 kuna, taman za gram bijeloga i koju rundu za subotu u Papayi. Inače, nema šanse da izađem, mislio je čekajući da se otvori 652 na teletekstu, rolajući filter za jedan jutarnji. „Pasa jarca, falija san Budejovice!!“, povikao je shvativši da bi se mogao previše razbuditi ako nastavi micati se i živcirati. Neka, imam još sutra, igra mi Htyillli u gostima kod Keellke, tribaju im ti bodovi za ostanak, tješio se mršteći oči da mu dim ne uđe u njih i natjera ga da briše suze. Šćućurio se ispod deke na kauču i gledao kako ekipa živi na Tajlandu. Zaintrigirao ga je kadar u kojem žena sjedi na užarenom suncu i turistima maše krletkom punom malih tajlandskih vrapčića. Na krletci je pisalo: „Free a bird for 90 baht!“. Miljenko Kokot je pričao o uobičajenim turističkim prijevarama na dalekom istoku, gdje turisti slijedeći svoju savjest i ljubav prema životinjama zapravo financiraju uobičajenu praksu iskorištavanja životinja i kršenja svih mogućih njihovih prava. Ala, brale, koja laka para, borati, pomislio je ugasivši opušak od jointa i zaklopivši oči, točno u podne i pol.

Ni 3 poruke koje su mu stigle, niti onaj davež za televiziju nisu ga probudili već mater kad se vratila s posla u 5 popodne. Zvonjavu tog telefona nije se moglo ignorirati. Servirao joj je uobičajene laži da je od 9 bio na faksu i da je prilegao prije nego što će početi učiti za kolokvij koji je za 3 tjedna. Mater je samo slušala i nije propitivala šta je jeo taj dan. Nije ni hodala po kući i zatvarala vrata i prala prozore dok je pričala s njim, kao što je inače znala činiti. S njene strane dopirao je muk. „Otac ti je osta bez posla. Završija je na sudu, morat će u pržun. Za dvi godine poslovanja firme nije platija porez. Ostali smo, sinko, na mojoj plaći nas troje. Bilo bi dobro da si dom središ.“

Nije ništa rekao. Nije ništa ni osjećao. Ionako nije previše živio u realnosti i stvarnom životu da bi znao što to može značiti. Sa starim je bio super, iako ga je rijetko viđao, pogotovo od kad je u Zagrebu. Starome je idol bio Bernard Vukas, a Šimi Igor Musa. Živjeli su u odvojenim svjetovima.

Za studenta naviklog na nerad, ali i konstantan priljev novca nastupila su teška vremena. U Papayi je bio par puta, i to kad je nekome iz ekipe bio rođendan pa bi častio. Već 4 mjeseca si nije ništa kupio, mobitel mu je crkavao, nisi mogao tipkati samoglasnike dok si pisao poruke. Pazio je koliko priloga stavlja u topli sendvič, nisu mu se plačale extra 2 kune za majonezu, ako je tartar već uzeo. Nije bio navikao na takav život. U 3 godine zajebancije u Zagrebu nikad nije gledao u novčanik, samo je vadio iz njega. Tribalo bi nešto radit, mislio je listajući oglasnik na svom kiosku, kod tete Štefice, 43godišnje majke dviju blizanki, koja ga je gledala maćehinskim očima. U student servisu radiš ka' tovar za siću, konobarit mi se ne da, leđa me bole nakon dvi ure. Brza i laka zarada? To su pizdarije, mislio je, to samo očajnici mogu popušiti. Krenuo je doma, gledajući novi BMWov Z3 parkiran ispred zgrade. Al je ovom lipo, zaključio je ulazeći u haustor.

Narednih 2 mjeseca situacija se nije popravila. Mater je slala sve manje i manje para. Odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Otišao je na plac i kupio si graha i kupusa. Nakon dugo vremena nazvao je nonu, koju nije čuo otkad joj je sin otišao u zatvor. Ona se maltene odrekla tog dijela obitelji. Ipak, kroz suze mu je izrecitirala svoj recept paštafažola. 2 dana zaredom hranio se samo time što je prouzročilo abnormalno napuhavanje stomaka. „Eto, sad sam spreman!“, rekao je gledajući se u ogledalo u pohabanim dizel tenisicama, hlačama i majci, koja je nategnuta visila preko škembice. Osjećao je strašan pritisak u donjem dijelu abdominalnih mišića, al je znao da je to najgori dio boli. Mrzio je što je bol tako neopisiv osjećaj. Znao je da nikom točno ne može opisati koliko ga trbuh boli, kao što ne bi mogao poredati bol po jačini, onu koju je osjećao kad je pivom dobio po glavi i ovu sad. Znao je samo da treba izdržati do Trga Bana Jelačića. Uzeo je plakat sa sobom.

Vožnja u tramvaju je bila neizdrživo mučna. Trpio je kao nikada do sad, bolilo ga je čim otvori oči. Iako je glupo izgledao zatvorenih očiju, sišao je na Trgu. Sjeo je odmah, nakon 15 koraka prema mjestu gdje je mislio da se konj nalazi. Prilikom sjedanja malo mu je izletilo, istodobno olakšanje i ljutoća obuzela ga je jer je shvatio da treba čuvati, da što više para zaradi. Odmotao je plakat na kojem je pisalo: “Dajte mi da prdnem! Za 2 kune dobijete prdac“. Raširio je plakat držeći ga čvrsto s obje ruke. Po stisku na stranice plakata moglo se zaključiti da je u ogromnoj boli, da ga bol grči. Znojio se i trpio, znao je da neće biti lako. Zubi su mu škrgutali dok je gledao prolaznike kako čudom gledaju ovog, šta je bio već, prosjaka?! Nije bio prosjak jer je nudio uslugu za novce, bio je trgovac, tako je razmišljao. Podsmjesi prolaznika su se redali kao božićne pjesme oko svetog Nikole. Dvije osnovnoškolke su se naglas rugale njegovom liku. Gospođa u Burberry kaputu sa 2 vrećice karfiola s place naglas se zapitala kuda ide ovaj svijet. Policajac na uglu Jurišićeve nije znao što da radi jer to nije bio prosvjed, niti nezakonito obavljanje djelatnosti na javnom mjestu. Šime je obliven znojem, crven u licu sjedio i trpio. Nije imao drugo šta za raditi.

U jednom trenutku, prišao mu je stari čiča kojemu su ostale 2 kune od cenera nakon kupnje tramvajske karte i maramica. „Evo ti, mali, prdni!“. Glasan zvuk iz Šimetovog rektalnog otvora poparao je maglovito zagrebačko popodne. Olakšanje, sreća i spokoj ozarile su njegovo lice. Tunj, ha, pomislio je, makar za prilog...