georgi gospodinov
Georgi Gospodinov, rođen 1968, jedan je od najčitanijih suvremenih bugarskih pisaca. Iako je književnu karijeru započeo nagrađivanim pjesničkim knjigama, književni ugled izvan Bugarske Gospodinovu je donijela njegova prva prozna knjiga, Prirodni roman. Knjigu su kritičari proglasili najboljim bugarskim romanom devedesetih, a preveden je u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sloveniji, Makedoniji, Italiji… Gospodinov je koautor i dviju književnih mistifikacija Bugarske hrestomatije (1995) i Bugarske antologije (1998), a njegova pripovjedna zbirka I druge priče (2001) objavljena je na francuskom, češkom i njemačkom jeziku. Autor je kazališnog komada DJ, kojim je osvojio nagradu Ikar za najbolji bugarski dramski tekst (2004). Poezija i priče Georgija Gospodinova objavljivane su u engleskim, njemačkim, francuskim, poljskim, češkim, američkim, danskim, finskim, mađarskim i drugim izdanjima. Gospodinov je urednik bugarskog izdanja književnog časopisa Orient Express, urednik Književnih novina, tjedni kolumnist u Dnevniku i radi u Institutu za književnost Bugarske akademije znanosti.
Georgi Gospodinov
PRVI KORACI
Vjerojatno je, kako bi počeo otpočetka,
otišao živjeti na neki otok i ubio se.
Robert Coover, Počeci
Prva spoznaja o onom svijetu zabljesnula me u seoskom zahodu. Toplo i osamljeno mjesto na samom kraju dvorišta, skriveno i izolirano od ljudske taštine. Buljeći jednog dana u zahodsku rupu, ugledao sam Tartar. Odatle, kroz taj mračni otvor, vodio je put prema dolje, prema rulji, prema vatri ognjenoj. Kako su samo tromo letjele goleme zelene muhe, ti luciferi onog svijeta, koje su na trenutak zabljesnuvši na svjetlu, ponirale u dubinu.
Odozgo, kroz prorijeđeni crijep i gustu paučinu, vidjelo se nebo, a odozdo, točno ispod mene, kiptio je pakao. I smrt je postajala sama po sebi razumljiva. Nebo je kupilo duše kroz crijep, a tijela su padala u Tartar.
To je bila priroda onog svijeta.
Sjedio sam nad rupom i nisam osjećao gađenje. I odjednom mi je sinulo da se Tartar u koji ćemo, kako je govorila moja baka, svi jednog dana otići, nalazi sasvim blizu, u dvorištu, tik do naše kuće.
I mi smo odlazili tamo svaki dan.
(...)
Još od malih nogu počeli su nas hraniti tajnama spisateljskog zanata i kao da je najprirodnije mjesto na kojem se to trebalo prvi put dogoditi bila lokalna zalogajnica gdje nam je otac svako jutro naručivao tripice i limunadu. Stolovi – četvrtasti, plastični stolnjaci – progoreni cigaretama, šank – mastan, a stakla – zamagljena od vrućeg variva, s puno octa i češnjaka, u koje su svi glasno puhali i srkali. I tamo, na zidu, na plavoj plastičnoj pločici, pročitao sam prvi put: “Pisci su kirurzi ljudske duše. Oni moraju iz nje ukloniti sve što je gnjilo i trulo.” Što je htjela reći, baš tu, ta pločica? Sricao sam je svaki put dok sam srkao varivo. Jedna žličica “kirurzi”, jedna – “gnjilo”, još jedna – “trulo”...
To je varivo imalo poseban ukus.
Karmen i Malu noćnu muziku prvi put smo čuli na vratima jedne naše prijateljice iz škole u izvedbi električnog zvonca koje je njezin otac, inače vozač teretnih kamiona, donio s puta po inozemstvu. Išli smo u prvi razred osnovne i užasno smo zavidjeli toj prijateljici i njezinu ocu. Inozemstvo je za nas bilo posebna zemlja, poput Francuske i Italije, samo još privlačnija. Jedino je tamo bilo takvih električnih zvonaca, žvakaćih guma-cigareta i poput lakta dugih čokolada. A roditelji su nam stalno ponavljali da oni u inozemstvu nemaju naše prirode i kiselog mlijeka. Ali nama priroda i kiselo mlijeko nisu bili ukusni.
Eiffelov toranj prvi put smo vidjeli u obliku suvenirčića s malim termometrom za sobnu temperaturu i zato nam vic o Bugarinu koji je, suočivši se s pravim tornjem, dugo obilazio tražeći termometar na njemu, još nije bio smiješan.
Doživljavali smo venecijanske gondole kao noćne lampe s melodijama, a Akropolu kao porculansku pepeljaru samo za goste. Svi su imali po jednu Mona Lizu u spavaćoj sobi, Posljednju večeru u dnevnom boravku i mrtvu prirodu s voćem i razrezanim lubenicama u kuhinji.
Zlatni vijek naše opće kulture.
Zato smo s takvom žudnjom kasnije prigrlili Baudrillarda i “najavu simulakruma”. Nije više bilo smisla ići do Eiffelova tornja – bila je to još jedna kopija, samo bez termometra.
Svijet se pokazao daleko dosadnijim nego što je obećavao. Ispostavilo se da Bremenski muzikanti nisu bili bremeniti, nego iz grada s istim imenom. I Frankfurt na Majni nije bio Frankfurt na Majci kao što smo mislili i koristili kao psovku. A Indijanci nisu živjeli u Indiji i Gojko Mitić nije bio crvenokožac i još puno toga zbog čega je vrijedilo žaliti. Na kraju je uvijek netko dolazio ustanoviti smrt onoga što nas je zaobilazilo.
Puno smrti je bilo u to vrijeme, puno truleži.
Ostala je samo ona čudna sličnost na kojoj je nastavnica zemljopisa uporno inzistirala, prolazeći štapićem po obrisima Bugarske na izlizanoj zemljopisnoj karti. I uvijek se pojavljivao jedan strašni lav, okrenut licem prema moru (i stražnjicom prema zapadu). Tako iscrtane granice, kako se kasnije dalo shvatiti, nas su morale ohrabriti, a druge narode plašiti. A mi smo se bojali da izlizani lav ne zine prema našoj sirotoj nastavnici. Bojali smo se mi još i jugoistočnih udova tog lava – otprilike tamo negdje gdje smo se mi nalazili – da mu slučajno u nepažnji ne nagazimo na prednje šape ili da ga, ne daj Bože, neki divljak sa sjeverozapada ne potegne za rep. I kad ustane i strese se taj, inače krotki lav, što ćemo onda...
“Dobri lav... dobri lav...” ponavljao sam navečer pred spavanje, milujući atlas i strepeći za nastavnicu zemljopisa.
Prevele s bugarskog: Tatjana Dunkova i Ksenija Marković
PRIČA S KOLODVOROM
Na svim glavnim kolodvorima svijeta odigravaju se isti sižei s toaletima i našim ljudima u centru zbivanja. Priče se vrte oko toga kako nadmudriti automatska vrata tih toaleta, tj. kako prisutnost Bugarina kod tih vrata čini nemogućim funkcioniranje sistema automat–kovanica–samo jedan korisnik.
Ubacivanjem jedne kovanice i brzim uvlačenjem više tijela jednog iza drugog može se postići olakšavanje cijele skupine putnika. Čuo sam da pri jednoj od takvih akcija automatska vrata toaleta na nekom njemačkom kolodvoru nisu izdržala, pa su se zaglavila. Mali kolektiv koji je ostao unutra nije znao kako pozvati upomoć, pa je počeo izvikivati jedinu poznatu njemačku riječ koju su vjerojatno naučili iz starih ruskih ratnih filmova. A to je:
Achtung!!! Achtung!!!
To je prouzročilo neopisivu paniku na njemačkom kolodvoru, pražnjenje čekaonice i pozivanje antiterorističkih odreda. Tako su oni iznutra vikali Achtung, a ovi izvana ograđivali prostor i iščekivali eksploziju.
Odgovor na pitanje “Gdje smo mi sada?” analogan je upravo ispričanoj priči. Iz toaleta dopiru uzvici upozorenja. Svima je jasno što se događa, ali nitko ne otvara i nitko ne izlazi. A jedini izlaz u toaletu je prema dolje. Prema Tartaru.
Prevele s bugarskog: Tatjana Dunkova i Ksenija Marković
