Damir Pešorda

ZAŠTO VOLIM HNK

Zašto volim HNK

moja uloga je mala

pa ipak uloga je

poštedio me Gospod

autentična života

kakvog sam se imao prilike

nagledati u onim živopisnim zemljama

istočno od zapada a zapadno od istoka

i koji me uvijek ( zbog nekog

nedokučivog mi razloga) podsjeća

na ispovraćan boršč

a i ta autentičnost

ako ćemo pozitivistički

(ono drugo je ionako poza)

zapravo je samo siromaštvo

surovo kazalište ulice

gdje klasike izvode klinci

koji za postojanje teksta

nisu ni načuli

kada malo duže gledam predstavu

( znate onu gogoljevu o

smiješnim pričama) uočavam

da je prenemaganja još više

nego u HNK i gluma je,

i gluma je – mora se

priznati – više nego za

nijansu lošija i bude mi

malko zlo

na kraju tkogod zloban

može reći: pa ti uopće ne

ideš u HNK

eto! to je to pojednostavljivanje

samo korak do autentičnosti

( učini ga i već si u govnima)

naravno da ne idem

išao sam nekoliko puta

i što bih ja tamo!?

radim u drugoj ustanovi

moj posao je drugdje

ali što ja tu objašnjavam

pametnima dosta

ostalima: da mi niste takli HNK!

stvari

volim stvari proste skladne

tronožac pred izbom, bukaru

drvenu, tanjur od pleha, stolnjak

kockast, ravulje, suhozid što se

u beskraj stere, kudjelju, lukotuc

pratnjaču … sve što počinak

i okrepu pruža, sve što omeđuje

čisti, prede, pere –

svjedoke nijeme izgubljene vjere

balada o sisi

dok sam bio klinac

teško je bilo doći do golih žena

jednom sam dugonosoj djevojci

iz susjedstva vidio netom

izniklu sisu dok se naginjala

poslije sam vidio tisuće sisa

najčešće bjehu u paru ali i posamce

međutim nijedna se nije mogla

mjeriti s tom prvom sisom

netom izniklom

na njenim prsima

u mojim očima

ispod olistale smokve

pokraj srušene prizide

u selu koje više ne postoji

Približavanje

Bjehu godine približavanja

približavali smo se

svakog dana u svakom pogledu

sve više i više

151515 svećenika približavanja

neprestano je mantralo

o približavanju

Na kraju je netko nagazio

suhu grančicu …

Jebiga, ovaj smo put stvarno

bili blizu –

pobjeći se nije moglo

Aureola

Na pragu si

poju ti pjesme pohvalnice

časte ićem i pićem svetim

padaju nice

nemilice

U sveca si promaknut

i od sada ti glavu

obrubljuje

aureola

Krikni živinski

zaurlaj od bola

pri svakom koraku sja

i tišti te

tvoja aureola

Skinuti je ne možeš

nikako

nikada

a svako malo

ti spada

guska

pišala 2 dječaka

tko će dalje

trčala 2 mladića

tko će brže

zgrtala 2 muža

tko će više

onda je došla guska

i progutala im piše

staklena kugla

ni sa čime blizak

umoran kao yesterday

u jesenji sjedoh park

prepustih se ideji –

o stvaranju svijeta

malenog ali dovršenog

kao ona staklena kugla

sa snijegom i kućicom

koju sam kao začaran

okretao jednom davno

a snijeg nije prestajao

i okno se crvenjelo

kao obećanje neke tajne –

za oknom nalakćen dječak

s licem u dlanovima

zagledan u čovjeka u parku

dijete      

prvo mu se lome ruke

pa mu se prebiju noge

onda mu se jezik odreže

pa ga se zagnjuri u govna

koje izdrži – izdržalo je

smije odrasti, voziti auto

ženiti se ili udavati

kupovati i prodavati

no negdje na dnu

svakog čovjeka ( tome nama lijeka)

jedno dijete slomljenih ruku

prebijenih nogu, odrezana jezika

nijemo kriči

i sve što smo u životu

učinili ili propustili

kobno tom djetetu sliči

svejedno, ne tepaj mu: zlato

bolje – zavrni mu vratom

ono ti o glavi radi

savjeti sinu

plači otvorenih očiju

sine

ne daj da te nadmudre

njih je na tisuće

na stotine

njih je nekoliko

možda jedan

možda nijedan

a ti si nedvojbeno sam

jer tko sam ja

da ti dajem savjete

doista tko sam ja?

moram razmisliti

stoljećima odgađam

a već je krajnje vrijeme

da sjednem i razmislim

ostavi me na miru

dječače

zar na vidiš da razmišljam!

teška je to misao

preteška

a vremena je premalo

tako je malo vremena

čak ću i na posao zakasniti …