romana brolih
Opet se nemam
To mi ti zvoniš,
nagli pokreti stvaraju buku.
Dok ne prisloniš,
svoje lice na pruženu ruku.
Druga u klinču,
pokriva kratke linije rukavom.
Poklonjena pinču,
velikog srca i malom glavom.
Ovim gardom krutim,
ne ulazim, pred vratima se njišem.
Čuješ, to ja šutim
ne pričam te nikom jer te pišem.
To ti ja zvonim
iz moje glave orkestar svira.
Marš si poklonim
kada Posesivnost dirigira.
I bez aplauza
pogledom je s bine ispraćam.
Daj malo bluesa
posebne želje, posebno plaćam.
I da.. kad zastranim
po cesti žute krivulje rišem.
Od tebe se branim
tak da od sebe netragom zbrišem.
Mumija
željela je da dođe,
a nije rekla ni slovo
utvara u kutu smijala se
njenoj nijemosti
i ukočenom
smijehu.
željela je da dođe
i bude svjedok
čiji iskaz
je presudan
za oslobođenje
krutosti
koja jedino
u društvu
špirita.
skida svoje ljuske,
zabavlja svoje ljude,
vodi ljubav sa životom
i rađa raskalašenost
koju ostavlja
čim prereže vrpcu
na stolovima
punih pepeljara
i praznih čaša
zadovoljnu jer
tamo će je naći
neki plemenitiji i dosljedniji
koji s buđenjem
ne osjećaju gadost.
Da li je stvarna
ili je fulirant.
Taj usporeni lik,
taj ustravljeni mutant.
Izabel
Šutnula je ime
s litice
mali dio je ostao
na cipeli
tek toliko..
Glanca i
podmazuje
to neodstranjeno
smeće,
neuočljivo
i prisutno.
Dok na štriku njiše
zaboravljena slova.
Ruke su slabe,
ne grle nikog,
samo oči miluju glazbu.
Radio je
upaljen cijelu noć.
Netko hoda po staklu.
Izabel,
smiješno sad to davno ime zvuči.
Izabel, reci kad da krenem
i ja ću se svući.
Cipele odmah navući
i skočiti na vlak.
Chavela Vargas počinje u 8.
Šmrc koprc
Nema nazad,
kasno je za lažna imena.
Imaju te,
prevrću, čuvaju i nude.
Kopiraju.
16 puta obostrano.
Nema nazad,
gotova si
od nereagiranja.
Čeka te unaprjeđenje
u nekog
koji dobiva cerekanje
malo češće.
Samo…
daj da ti ovaj pramen koji strši
čvaknu.
Prije nego te promaknu.
Si lud?
Divlji,
iscrpljuješ me.
Bubnjevi kojima
prizivaš ljude
neka utihnu.
Kad kažu
ti si nešto drugo,
znači li to prvo.
Postoje
psi za šetnju,
psi za doma,
psi
koji se vesele svima.
I pinčevi.
Divlji,
umorna sam.
Svaki put kad te probudim,
požalim.
Aktivno me uključuješ
a voajerima to je kazna.
Divlji,
smiri se, spavaj,
dolaze gudači.
Danas me pusti,
nemoj me naći.
Čekaju te.
Albertina I Leopold.
Ali, ne bi ti ni s njima.
Veliki su skriveni
u vlastitim virovima.
Hladno je.
Fali tvojih riječi toplina.
Ovdje je sve po špagi.
Prvo klavir,
pa gitarist.
Striptizeta
i violinist.
Nastupamo za nikoga.
Ispotaje a direktno.
Ma, perfektno.
Jučer
sam ugušila krivnju,
rastegnula šipke,
i pobjegla
kroz prozor.
Otišla
do tvojeg grada
sjela
ispod prozora.
Jučer
sam ti dala.
Umjetno disanje.
Nije išlo, gotovo je.
Voliš li me,
ne znam ništa
osim biti teška.
Voliš li me,
stih bez laži,
jezik bez smješka.
Jučer sam
ošamarila inat
dugo kopala da
dođem do tunela.
I pobjegnem
iz kaznionice.
Vani sam još malo,
dan ili tri.
Demoni kojima bježim
brzo će me naći.
Iskoristi ovo vrijeme,
da postaneš,
da dobiješ oblik.
Znam
da često lažeš,
da se trošiš
na loše.
Rečenice i ljude.
Znam
da te ne znam.
i da se ne mogu
pouzdati u tebe.
Znam
da te ne volim
ali imam želju
trčati tvojom glavom.
i prljati
čisto isplanirane minute.
Svejedno. Voliš li me,
ne znam ništa osim biti teška.
Voliš li me,
stih bez laži, lice bez smješka.
Nije teško ako znaš (sado- mazo, ne dam- daš)
Izgleda slučajno.
Dovlačim te, šutnja je moj pjev.
Pred vratima su zublje.
Naizgled je sjajno.
Ja sam benigno sprčkan gnjev
moje riječi sve su grublje.
A onaj drugi dio
šutljiv,
nedorečen.
Nagon je za ljubav,
kažu
poremećen.
On traži i moli da dođeš
a onda izmiče, nije fer.
Voli te a pušta da prođeš
dok se zavlači u skafander.
Opet ispočetka,
opet promatrač,
opet, mrki pogled,
opet razarač.
