ptice od straha lete
Snježana Pejović
Ptice od straha lete
PTICA 1
Drhti, treperi nebo joj na krilima
otopilo.
Na dlanu plavet u kaplji straha.
Ptice od straha lete.
PTICA 2
Modro mi veliko nebo i
ako odlomi se komad
čuje se pljusak u moru.
PTICA 3
I sa hrpe perja uzlijeću ptice.
PTICA 4
Kad umre ptica
komadić neba zaplavi zemlju.
Zato ptice slijeću na jezero
kao na humku.
PTICA 5
Toplinu perja čujem na grudima
grlim pticu koja ne leti.
Skrivena pod košuljom
grije moje ustreptalo srce
i čujem cvrkut odavno zaboravljen
čujem prije nego položim je
u zemlju.
SAN
Staklene ptice, u tami s tavanice čujem
dodiruju se krilima.
Odlaze na svjetlo pred kojim sklapam oči.
SLAGALICA
U tami proviri komad mraka.
I čujem pucketa – tama.
Iza ugla rasuli se modri komadi stakla.
Složih jutro ne čekajući ga.
NAMIGIVANJE
Znam da me gledaš
i smiješim se luckasto.
I pjevam tiho.
Znam da me gledaš,
natmureno nad glavom i ljudi nose kišobrane.
Proviruješ kroz tanku pukotinu svjetla
usred kišnog dana.
ŽEĐ
Krilima dotiče plavetnilo
i umjesto bjeline
modrokrila ptica
slijeće na rijeku.
STAKLENE PTICE
Muzička kutija, staklene ptice
i mornarev kovčeg
nasred ulice?
Starac otvara kovčeg,
nasmiješeno dijete čuje glazbu,
a staklene ptice odlijeću.
PTICE
Nije im teško,
uzlijeću lake.
Lete kud moraju, ne kuda hoće.
Ako stanu nad vodom, umorne
ostaju mokrih krila
koja to više nisu.
PERJE
Padalo je perje umjesto snijega
i smrznute ptice padale s drveća.
ZNAK
Jato plavetnilo prekriva tamnim perjem.
Dan proviruje odbijajući se o nečije
uplašeno oko koje traži na nebu
znak.
JA KOJA (NI)SAM PTICA
Raskriljujem ruke
umjesto leta
žudim
zagrljaj.
Raskriljujem ruke
umjesto zagledana u
nebo
gledam u ljudske oči u kojima se nebo
ogleda.
Raskriljujem ruke
umjesto leta
osjećam vjetar u leđa koji me
gura
Tebi.
JA KOJA (NI) SAM PTICA
Sklonit ću glavu u paperje vlastitog krila
i slušat ću kako me vlastito srce grije.
Samo dok svane.
U jutro raširit ću ruke i neka mi svatko tko želi
dođe u zagrljaj.
JA ZNAM DA (NI)SAM PTICA
Osim srca koje mi treperi
osim drhtaja prije buđenja
osim pogleda uprtog plaveti
ja i ona nemamo ništa zajedničko.
Uzalud širim ruke
moja su krila preteških kostiju,
ne mogu se ni zagrliti, a kamo li
uzletjeti.
JA KOJA (NI) SAM PTICA
Čekam da stane kiša.
Nakon kiše zrak miriše jasno
sve bilje uzdahne prema nebu.
I ja pogledam kako od sunca raspolovljeno
poput teško raspolovljene breskve
blista.
JA KOJA (NI) SAM PTICA
Čujem lepet krila koja su moja
i vidim na nebu cilj kojem letim.
Sve znam.
U snu.
