miroslav mićanović
Miroslav Mićanović
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, ukrajinski, mađarski, poljski, španjolski, njemački i engleski Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva "Les jeunes Croates" (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995.), uredio s R. Simićem izbor "Mlada hrvatska poezija" (Apokalipsa, Ljubljana, 2000). Tekstom “Čovjek koji je obitelji nosio kruh” sudionik projekta "Posao dvanaestorice, romani u nestajanju" (Quorum, Zagreb, 1998). Urednik je časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD Pjesma "Job" objavljena je kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića.
Objavio: Grad dobrih ljudi, knjiga pjesama CDD, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1984; Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, koautor s J. Matanović, V. Bogišićem i K. Bagićem, CDD, Biblioteka Quorum, 1988; Zid i fotografije kraja, knjiga pjesama, Biblioteka Dometi, ICR, Rijeka, 1989; More i prašina, grafičko-pjesnička mapa, s grafičarkom V. Zelenko, Zbirka Biškupić, Biblioteka Gradus, Zagreb, 1991; Zib, knjiga pjesama, Edicija Meandar, knjiga 26, Meandar, Zagreb, 1998; 2001; Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, dvojezično hrvatsko-francusko izdanje, izbor iz poezije, s B. Čegecom, I. Prtenjačom, Meandar, Zagreb, 2002, 2003; Trajekt, knjiga priča, Meandar, Zagreb, 2004.
Grad dobrih ljudi
dovoljno je na trenutak
dovoljno je na trenutak da ostanem sam:
tvoj jutrošnji izlazak, dulja kupovina,
ogledala i boje, ploče,
zagledanost u drugog muškarca, restoran,
tvoja odluka otići, gužva u bolnici,
knjige u ruci, razgovor u kafiću, na trgu,
ključ zaboravljen u hodniku, mrzovolja,
velim,
dovoljno je na trenutak da ostanem sam:
šuštanje vode u kuhinji, starija žena,
puštanje ploča u muškom paviljonu,
plač djeteta, ljeto u ramu prozora,
sasvim stare i nevažne pjesme,
čine moj razgovor s licem koje je bilo
u mojoj sobi
o tome ja ne odlučujem
Uvijek sam se tome čudio,
još kad se snijeg topio u pitkosti
tom čitkom štivu o smrti:
razgovoru bez gorčine i mirisa
nepojedene hrane i grkosti podnevne
limene glazbe,
nigdje kod njega ni uvrede ni straha,
nešto kao ugašena noćna lampa pred
spavanje, pritvorena knjiga,
i kao uzgred smrti: “dobra večer”,
ali tako na jednom snimanju za radio,
gdje sam strepio nad rasipnošću mog
glasa, baš sam počeo pričati već rečeno,
o smrti, i o smrti, i njegovoj,
kad mi rekoše kako se i on na kraju uplašio,
zastalo mi je piće u grlu i nepojedene mrtve
mrtve hrane u zubima,
o tome onda ništa nisam govorio.
ljetopis
ispuniti, požuriti, svakako ispuniti,
administracija, papiri, preko glave,
ali napisati, kao da neće biti dovoljno
dana: zapaljena cigareta djevojke
koja će skočiti kroz prozor, sasvim
običan osmijeh, kavana, coca-cola,
radio, popularni jazz
ljubac ispod sivih deka, SC, na brzinu,
kava, vino, pijanstvo, spasiti se,
ljubavi moja, spasiti, ti spasi,
– avioni koji će nas stići:
kamenje, lišće, more,
ljetopis,
spremna, zasukanih rukava,
otpočinješ, tvoja noga, koljeno,
spremna, zasukanih rukava,
početi, svakako početi od
sad je najvažnije naći spas, pričati
o spasu, u promrzlim cipelama i kupiti
nove pse, zasukati rukave i ne mrštiti se,
zapravo,
početi od svoje dvije noge
i dvije ruke, od skočnog zgloba, od očiju
i kose, i mjesta s kojeg se piše,
– ako to nije bolnica
i kaznionica
– krenuti
studentski centar-velika dvorana
DESNO sati 18
red 16
sjedalo 1 Din 30
– ne počinjati ispočetka; imati raspored
u kojem je sve važno: hod, tramvaj, bilježnica,
pročitane novine, povijest Hrvatske i zgotovljen
objed, dodana košara za smeće, svakako:
početi od svoje dvije noge i svoje dvije
ruke i
marija o svojoj budućoj zemlji
“… samo neki hrvatski radnik
u čeličani, zaslijepljen željom
da što više uštedi, kupio bi ta-
kvu prugastu košulju.”
S. Bellow: Herzog, str. 76
o tome mi onda govori, o tom sloju
iskopane zemlje ispod mojih rebara
i bijelih tabana a sada je između
nas pokraj Narodne banke FNRJ
i ne možemo je prekoračiti,
i ti si se počela pretvarati u
u školjku, ali ne, ne, to je greška,
vraćaš se svojim rukama i mi
počinjemo iz zemlje oblikovati
konja (koji je već tamo bio u
rahlini) postajemo hrabriji i
jači u prstima, sada već gradimo
farme, države-životinje, iz zemljanog
ravnodušja slažemo kuću i
(smije li se to danas tako reći-kurzivom)
“čitavu noć goli pjevamo dijete”,
o tome mi onda govori, o toj zemlji
koja je sada u tebi i koja je sve
i ništa, ravnodušna i moguća, a
sada isijava na moju kožu tebe
koja ćeš tek otići spavati u
neku drugu zemlju
Zid i fotografije kraja
for sale
kuće u sumrak. kućama na tragu. kuće na osami.
kuće uz obilaznicu. kuće na rubu aerodroma. kuće
na 500 metara od zadnje benzinske. kuće na
drugoj strani brda. kuće pokraj mehaničkoga
svjetionika. kuće u razini petlje. 3 kuće u brdu.
kuće uz prolazna mjesta vlaka. napuštene kuće,
kuće na prodaju. kuće koje ne daju pričati o sebi.
kuće s dvorištem. kuće s mirisom Etiopije. kuće sa
zvukom pijeska. roditeljska kuća. kuća moje braće.
i kuća moje sestre. udana kuća. rastavljena kuća.
kuća "mahnitog Orlanda". kuća užitka. kuća u
kojoj se jezik bori s vjetrom uspomena. kuća
zločina. kuća u kojoj se dogodila ljubav. kuća
pijanca. i kuća ljubavnika. ljubavna kuća. javna
kuća. kuća s pustim dvorištem.
kuća sa siromašnom djecom. kuća s ljetnim i zimskim ferijama.
kuća Čehova i kuća Gogolja. kuća u
kojoj spava Josip. kuća iz koje bježi Egipat. kuća
ispred koje lijepa žena širi rublje. tajne kuće. kuće
tajne.
kuća – još ću se ja vratiti, dobacuje mi.
izroni onda divlja velika bijela glava
i otjera me ispred tvojih vrata. potrčim.
kuća – još ćemo se mi sresti, poručim ja.
smješten sam u zlatnom trokutu vrapča,
stenjevca i popovače, gdje raste zaboravljena
biljka dobrote.
kuća – još ćeš ti popit svoj otrov.
terenci su odložili svoje plave bluze. u
autu (1981) ulazim u zavičaj kao u crtež iz
čitanke. samo tako žene mogu biti stare.
samo tako snijeg može biti bijel. samo tako
mogu misliti na jeziku koji protjerao svaku
sličnost sa mnom.
kuća – kojoj ću dati imena mojih prijatelja.
kuća muškarac. žena kuća.
kuća sin i kći kuća.
kuća u opasno nedjeljno poslijepodne.
kuća iz koje netko izleti i vikne mi: hej!
* * *
na putu od sloboštine do golske.
blaženi neispunjeni dijelovi dana, kad je
prva stranica ispred portira, kad se pas vuče
po otpadu. mračni mladići natežu ruke. mir
prve sjene iza semafora.
na putu od golske do sloboštine.
blaženi trenuci disanja. kad se ne mora reći
riječ poezija. kad o tijelu žene ne govorim "mi".
institute for humanistic studies
vlak ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. na
rubu poljane gdje jedan mušakarac tri
žene ljubi. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. u noć u čijem dnu rastu mali skakavci
i svjetlo dopire do tvoga oka. vlak ide.
vlak ide. vlak ide. vlak
ide. tamo gdje sebe učim misliti o svome
lijevom i svome desnom palcu. vlak ide.
o grču i podnevu. o radosti. vlak ide. vlak
ide. gdje se marija miluje vodom. i govori
poezija u prenoćištu. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. kao napjev kaznionice. kao povijest
prostitucije. vlak ide. gdje se presvlače žena
i muškarac. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. gdje ćeš pružiti ruku i reći brdo je
upaljeno kao tijelo. bijelo stijenje visa.
šaptat ćeš bradat kao svraka crn. vlak
ide. šaptat ćeš kao ljubavnik sa srednjim
prstom u ženi koja hoće te. vlak ide. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. na rubu poljane gdje jedan muškarac
tri žene ljubi. je li to umjetnost. je li to
umjetnik. je li to? vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. čitajući
pjesme američkih pjesnika znam da postoji
poezija koju bih želio pisati – vlak ide. vlak
ide. vlak ide. kao tekst pokreta na tekućoj
vrpci – jer, na drugoj strani mi uporno
stojeći starimo. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. ali i čemu san o promjeni: vlak ide.
vlak ide. gdje volim kraj njemačkog filma.
vlak ide. jer ima glazbu vječnosti. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. Stipanova je kosa
na balkonu zajedno s vjetrom. vlak ide. vlak
ide. s Lukinom rečenicom o ribi i ptici... vlak
ide. vlak ide. vlak ide. & sjedeći prepoznajem.
vlak ide. & dvije žene u sjedalima ispred mene.
vlak ide. & znam priču o njihovoj patnji. vlak
ide. vlak ide. & što je mala riječ za vrata
kroz koja su prošle. vlak ide. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. – ali, znam li misliti. vlak ide. kao voljeti.
vlak ide. i nadalje o poeziji. o lyn. vlak ide.
u prozi bi pisalo: žena pored mene. vlak
ide. daje znak ljepoti. vlak ide. vlak ide.
zelenila oko nas. ali ni ja ne bih o vjeri.
vlak ide. u riječ. vlak
ide. ne bih ustuknuo pred ribarima. vodonošama.
poštarima. vlak ide. vlak ide. ali smijem li
sklopiti oči. ili nastaviti čitati. vlak ide. vlak
ide. & kao da se ništa nije dogodilo.
hoću li ustati. vlak ide. i reći, nešto o patnji &
o njihovim tijelima. ili šutjeti. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. & zelenilo traje
& žene, ispred mene, listaju prospekt
& wir bauen zügig. vlak
ide. & smiješe se, razmjenjuju sitne pažnje...
vlak ide. vlak ide. na rubu poljane gdje
jedan muškarac tri žene ljubi
traženje posla
onda sam
pažljivo ušao u naš stan,
popišao svaku ranicu skramicu
preskočio krastavi njen zid
onda sam
legao u zajedničku postelju,
onjušio svako mjesto dodira,
poljubio svaki tvoj joj, mda,
grebanje i odmoriooko na
rubu plahte
onda sam
razbio pivsku bocu iza tvojih
leđa, išutirao jednu djevojku pa
postiđen pojeo nov kontekst,
pretovario te u neodređeni pridjev
i počehhh disati eh
onda sam
se vratio na plažu, pritisnuo
malu životinjicu na PLAY
zabio joj osti u oko, sjeo na
motocikl i ispario
onda sam
vikao spasi dušu svoju
onda sam
uspravan, dug i čist, zaokrenuo
vratnim pršljenom u desno i rekao:
mićanoviću, tako nikada nećeš naći
posao, potrudi se,
ima još toliko sretnih ljudi,
sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom,
kimnuli su na obzoru francuski državni
ljudi u crnom
onda sam
se okrenuo na drugu stranu,
prema zidu, zatvorio oči, i tako
počeo (sasvim zaposlen) čekati
zimu
