Zbigniew Herbert

Moć ukusa

Za to uopće nije bio potreban snažan karakter

naše odbijanje nepristajanje i tvrdoglavost

imali smo mrvicu nužne hrabrosti
ali to je u stvari bilo pitanje ukusa

Da ukusa

u kojem su vlakna duše i hrskavica savjesti

Tko zna da su nas bolje i ljepše iskušavali

slali žene ružičaste tanke poput hostije

ili fantastična bića sa slika Hieronima Boscha

ali u to je vrijeme pakao bio takav

mokra dolina uličica baraka ubojica

zvana palačom pravde

domaći Mefisto u lenjinovskoj jakni

slao je na teren Aurorinu unučad

dječake krumpirastih lica

vrlo ružne djevojke crvenih ruku

Uistinu njihova je retorika bila pregruba

(Marko Tulije se okretao u grobu)

redovi tautologije par pojmova poput mlatila

dijalektika krvnika nikakve distinkcije u razmišljanju

sintaksa lišena ljepote konjunktiva

Tako dakle estetika može biti korisna u životu

ne treba zapostavljati znanost o lijepom

Prije nego što oglasimo pristanak treba pažljivo ispitati

formu arhitekture ritam bubnjeva i zviždaljki

službene boje nečasni ritual sahrana

Naše oči i uši otkazale su poslušnost

prinčevi naših čula izabrali su ponosno izgnanstvo

Za to uopće nije bio potreban snažan karakter

imali smo komadić nužne hrabrosti

ali to je u stvari bilo pitanje ukusa

Da ukusa

koji nalaže izaći namrštiti se procijediti porugu

pa makar zbog toga pao dragocjeni kapitel tijela

glava

Razmišljanja o ocu

Njegovo prijeteće lice u oblaku nad vodama djetinjstva

(tako rijetko je u rukama držao moju toplu glavu)

u njega se vjerovalo grijehe nije praštao

krčio je naime šume ispravljao puteljke

visoko je nosio fenjer kad bismo ušli u noć

mislio sam da ću sjesti njemu s desna

i da ćemo odvajati svjetlo od tame

i suditi našim živima

- dogodilo se drukčije

njegovo prijestolje vozio je na kolima prodavač starina

i hipotekarni izvadak naših zemljišnih posjeda

rodio se po drugi put sitan vrlo krhak

prozirne kože s vrlo slabom hrskavicom

smanjio je svoje tijelo kako bih ga mogao uzeti

u nevažnom mjestu sjena je pod kamenom

on sam raste u meni jedemo naše poraze

prasnemo u smijeh

kad govore da malo treba

za pomirenje

Čudovište Gospodina Cogito

Sretni sveti Juraj

s viteškog sedla

mogao je precizno ocijeniti

zmajevu snagu i pokrete

prvo strateško pravilo

točna procjena neprijatelja

Gospodin Cogito

u gorem je položaju

sjedi u niskom

sedlu doline

ovijene gustom maglom

kroz maglu se ne mogu vidjeti

užarene oči

grabežljive kandže

čeljust

kroz maglu

vidi se samo

svjetlucanje ništavila

čudovište Gospodina Cogito

lišeno je dimenzija

teško ga je opisati

opire se definicijama

ono je poput ogromne depresije

razvučene nad zemljom

ne da se probiti

perom

argumentom

kopljem

da nije zagušljive težine

i smrti koju sije

moglo bi se misliti

da je privid

bolest mašte

ali ono jest

jest zasigurno

poput čađi ispunjava do kraja

kuće svetišta tržnice

truje izvore

uništava građavine uma

pliješnju prekriva kruh

dokaz postojanja nemani

njezine su žrtve

to nije izravan dokaz

ali je dovoljan

2

razumni govore

da je moguć suživot

s čudovištem

treba samo izbjegavati

agresivne pokrete

agresivan govor

u slučaju opasnosti

preuzeti oblik

kamena ili lišća

slušati mudru Prirodu

koja preporučuje mimetizam

plitko disati

praviti se da nas nema

Gospodin Cogito ipak

ne voli prividan život

htio bi se boriti s čudovištem

na tvrdom tlu

izlazi tada u svitanje

u sneno predgrađe

oprezno opremljen

dugim oštrim predmetom

zaziva čudovište

pustim ulicama

vrijeđa čudovište

provocira čudovište

poput drskog vojskovođe

vojske koje nema

zove –

izađi podla kukavice

kroz maglu

vidi se samo

ogromna njuška ništavila

Gospodin Cogito želi krenuti

u neravnopravnu bitku

do toga treba doći

što je prije moguće

prije nego ga

svlada nemoć

obična smrt bez slave

gušenje bezobličnošću

Poruka Gospodina Cogito

Idi kamo su otišli oni u mračnu zemlju

po zlatno runo ništavila tvoju posljednju nagradu

idi uspravan među onima što su na koljenima

među leđima okrenutima i srušenima u prašinu

spašen si ne zato da bi živio

imaš malo vremena trebaš svjedočiti

budi hrabar kad razum obmanjuje budi hrabar

u posljednjem računu jedino to se broji

a tvoj nemoćni Gnjev neka bude poput mora

kad god začuješ glas poniženih i isprebijanih

neka te ne napušta tvoj brat Prijezir

prema izdajnicima krvnicima kukavicama – oni će pobijediti

doći će na tvoj pogreb i s olakšanjem baciti zemlju

a potkornjak će napisati tvoj uljepšani životopis

i ne praštaj uistinu nije u tvojoj moći

praštati u ime onih koji su izdani u svitanje

ipak se čuvaj nepotrebnog ponosa

gledaj u zrcalu svoje luđačko lice

ponavljaj: pozvali su me – zar nije bilo boljih

čuvaj se oholosti srca voli jutarnji izvor

pticu nepoznatog imena zimski hrast

svjetlo na zidu sjaj neba

njima nije potreban tvoj topli dah

postoje da bi govorili: nitko te neće utješiti

pazi – kad svjetlost na gorama daje znak – ustani i idi

sve dok krv u grudima okreće tvoju mračnu zvijezdu

ponavljaj stare čarobne riječi čovječanstva basne i legende

jer tako ćeš steći dobro koje nećeš steći

ponavljaj velike riječi uporno ih ponavljaj

kao oni što su išli kroz pustinju i nestajali u pijesku

a za to će te nagraditi onime što imaju pod rukom

pljuskom smijeha s ubojstvom na smetljištu

idi jer samo ćeš tako biti primljen u društvo hladnih lubanja

u društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda

branitelja kraljevstva bez kraja i grada pepela

Budi vjeran Idi

Kokoš

Kokoš je najbolji primjer čemu vodi blizak suživot s ljudima. Posve je izgubila ptičju lakoću i glasanje. Rep strši iznad velike trtice kao prevelik neukusan šešir. Njezini rijetki trenuci zanosa, kad stoji na jednoj nozi i zatvara okrugle oči opnastim kapcima, potresno su užasni. I još ta parodija pjeva, priklano pjevanje nad stvari neopisivo smiješnom: okruglim, bijelim, prljavim jajetom.

Kokoš podsjeća na neke pjesnike.

Predmeti

Mrtvi su predmeti uvijek u redu i ništa im se, nažalost, ne može prigovoriti. Nikad nisam uspio zapaziti stolicu koja se premješta s noge na nogu, ni krevet koji se pobunjuje. Ni stolovi se, čak i kad su umorni, ne usuđuju pokleknuti. Pretpostavljam da predmeti to čine iz odgojnih razloga, da bi nas stalno podsjećali na našu nestalnost.

Carev san