italo calvino
Italo Calvino
Sjećanje svijeta i ostale kozmikomike
Mjesec kao gljiva
Prema sir Georgeu Darwinu, Mjesec se odvojio od Zemlje zbog sunčane plime. Privlačna snaga Sunca djelovala je na ovojnicu od lakše stijene (granita) kao na tekućinu, uzdignuvši jedan njezin dio i otrgnuvši ga od našeg planeta. Vodu što je tada u potpunosti prekrivala Zemlju većim je dijelom progutala provalija otvorena Mjesečevim odvajanjem (to jest Tihi ocean) otkrivši ostali granit, koji se razlomio i naborao u kontinente. Bez Mjeseca, evolucija života na Zemlji, sve i da je došlo do nje, bila bi umnogome drukčija.
— Da, da, sad kad ste to spomenuli, sad se sjećam! — uzviknu stari Qfwfq. — Kako da ne? Niknuo je, Mjesec, kao kakva gljiva iz vode: baš sam barkom prolazio tuda, kad odjednom osjetim kako me nešto gura odozdo. “Kvragu! Pličina!” viknem, ali već sam navrh nekakve bijele kvrge, ja i barka, a tunja visi u prazno, udica u zraku.
Lako je sad pričati o tome, ali volio bih vas onda vidjeti, kako biste vi predvidjeli te pojave! Naravno, i u to je vrijeme bilo onih koji su upozoravali na opasnosti što ih nosi budućnost; a sad se može reći da je taj bio shvatio mnogo toga, ne što se Mjeseca tiče, to ne, bilo je to iznenađenje za sve, nego o kopnu koje će se pomoliti. Održao je više predavanja na tu temu, inspektor Oo iz Opservatorija za plimu i oseku, ali nitko se nikad nije obazirao na njega. Sva sreća, jer potom je napravio veliku pogrešku u izračunima i platio glavom.
U to je vrijeme površina Zemljine kugle bila posve prekrivena vodom, iz koje nije provirivalo kopno. Sve je na svijetu bilo spljošteno i bez izbočina, more je bilo plitka i ustajala vodica, a mi smo, u čunčićima, lovili listove.
Izračuni Opservatorija utvrdili su inspektora Oo u uvjerenju da će uskoro doći do velikih promjena na Zemlji. Njegova je teorija bila da će se kugla u kratkom roku podijeliti na dva područja: kontinentalno i oceansko. Na kontinentalnom će se području formirati planine i vodeni tokovi te će niknuti bujno raslinje. Onima od nas koji se budu zatekli na kontinentu otvorit će se beskrajne mogućnosti obilja; dok se u oceanima naprotiv neće moći živjeti, osim posebne faune, a naša će krhka plovila prevrnuti strašne oluje.
Ali tko je mogao ozbiljno shvatiti ta apokaliptična proročanstva? Na oskudnom sloju vode odvijao se sav naš život, i nismo mogli zamisliti neki drukčiji. Svatko je plovio u svojoj barčici, ja u mukotrpnom ribolovu, gusar Bm Bn vrebajući iz zasjede u šibljiku pastire i njihove gnjurce, djeva Flw veslajući vitka u svojoj sandolini. Tko je od nas mogao zamisliti da će se iz tog prostranstva ravnog poput zrcala podići val, ali ne vode, nego kruti granitni val, i da će nas odnijeti?
Ali idemo redom. Prvi koji se našao na vrhu bio sam ja, nasukan u svojoj barci dok trepneš okom. Čuo sam povike drugova odozdo s mora: dozivali su se pokazujući na mene, rugajući mi se, i činilo se da njihove riječi dopiru do mene s nekog drugog svijeta: “Gle tamo Qfwfqa, ha ha!”
Izbočina na kojoj sam se našao uzdignut nije mirovala: klizila je morem kotrljajući se poput pikule; ne, loše sam se izrazio, radilo se o podzemnome valu koji je valjajući se podizao stjenoviti sag i puštao ga potom da se slegne u prethodni položaj. Najbolje je bilo to što sam ja, nošen i tjeran tom krutom plimom, umjesto da padnem u vodu čim se ona pomakne, zadržavao ravnotežu tamo u visini, napredujući kako je ona napredovala, i vidio sam oko sebe stalno nove ribe na suhom kako se bacakaju hvatajući zrak na tvrdom i bjelkastom tlu što je malo-pomalo izranjalo.
Na što sam pomislio? Sigurno ne na teorije inspektora Oo (jedva da sam bio čuo za njega), nego tek na nove mogućnosti ribolova koje su se neočekivano otvorile preda mnom: bilo je dovoljno da ispružim ruke i barka mi je bila puna listova. Povici čuđenja i sprdnje iz drugih plovila pretvorili su se u kletve, prijetnje. Ribari su me nazivali lopovom, razbojnikom: među nama je vrijedilo pravilo da svatko lovi u području koje mu je dodijeljeno; prelazak u tuđe područje smatrao se zločinom. Ali sada, tko je mogao zaustaviti tu samokretnu pličinu? Nisam ja bio kriv što se moja barka punila, dok su njihove barke ostajale prazne.
Prizor je dakle bio ovakav: granitni mjehur koji prolazi vodenom površinom šireći se, okružen oblakom listova što se praćakaju; ja hvatam ribe u letu; iza, potjera barki zavidnih drugova koji pokušavaju krenuti u napad na moju tvrđavicu; a zatim, sve veći razmak, koji ne uspijeva svladati nijedan od novih odreda progonitelja; i sumrak što se spušta na njih, i tama noći koja ih malo-pomalo guta, dok tamo gdje sam ja Sunce ne prestaje žariti u vječnom podnevu.
Nisu samo ribe ostajale na suhom na kamenom valu; sve što je plutalo uokolo nasukalo bi se tamo: flotile kajaka krcatih strijelcima, teglenice živeža, raskošne gondole koje su prevozile kraljeve, princeze i njihovu pratnju. Dalje naprijed, naselja sojenica ocrtavala su se na obzoru, visoko iznad vode; i začas bi bila skršena u štropotu slomljenoga drva i slame i usplahirenih kokoši. To su već bili znakovi koji su razotkrivali prirodu te pojave: krhki sloj stvari što su prekrivale svijet mogao je biti poništen, zamijenjen pokretnom pustoši, pri čijem bi prolasku sve živo bilo skršeno i izbačeno. Već nam je to trebalo biti upozorenje, svima nama, a posebice inspektoru. Ali ja, ponavljam, nisam nagađao o budućnosti: imao sam pune ruke posla održavajući ravnotežu i nastojeći sačuvati jednu obuhvatniju, opću ravnotežu, koja je pred mojim očima bila uzdrmana iz temelja.
Kod svake prepreke koju bi kameni val razlupao, zasula bi me kiša svakakvih trica, alata, dijadema. Na mom bi se mjestu netko drugi, beskrupulozan (kako se potom bjelodano pokazalo), dao navrat-nanos u pljačku. Ja međutim – znate vi mene – ne. Štoviše, obuzela me upravo suprotna pomama: listove, koje sam bio tako lako skupio, počeo sam bacati natrag sirotim ribarima. Ne kažem to zato da se hvalim; jedini način koji sam smislio da izađem na kraj s tim što se događalo bio je da pokušam popraviti štetu, da pomognem žrtvama. Vikao sam svisoka, s pokretne planine: “Spašavaj se tko može! Bježite! Odmaknite se!” Klimave sojenice koje sam uspijevao dohvatiti nastojao sam pridržati rukama, da ostanu na nogama kad prođe val. A osamljenim brodolomcima koji su se dolje praćakali dijelio sam sve što mi je u sudarima i lomovima padalo nadohvat ruku. Tome sam se ja nadao: da će se uspostaviti neka nova ravnoteža zahvaljujući tome što sam tamo na vrhu ja. Bio bih volio da kameni val zajedno sa zlom svoga turobnog pomaljanja nosi i dobro moga požrtvovnog djelovanja, i jedno i drugo dva lica iste prirodne pojave koja izmiču i mojoj i bilo čijoj volji.
Međutim, ništa mi nije polazilo za rukom: ljudi nisu shvaćali moje povike i ne bi se sklonili, sojenice su se rušile tek što bih ih dotaknuo, bačene potrepštine izazivale su prepirke u vodi i stvarale još veću zbrku.
Jedino dobro djelo koje mi je uspjelo bilo je to što sam spasio stado gnjuraca da ne postanu plijen gusara Bm Bn. Pastir, koji nije ništa slutio, išao je kroz trsku u svojoj bezazlenoj pirogi i nije vidio upereno koplje, koje samo što ga nije probolo. Tad stigoh ja na kamenom valu, navrijeme da zaustavim razbojnikovu ruku. Doviknuh “iš-iš” gnjurcima, koji odletješe na sigurno. Ali Bm Bn, kako sam se našao iznad njega, uhvatio se za mene: otad smo bili dvojica na kamenom valu, i ravnoteža između dobra i zla koju sam se još uvijek nadao sačuvati bila je nepopravljivo poljuljana.
U tome što se zatekao tamo, Bm Bn vidio je samo priliku za nove pljačke, razbojništva, pustošenja. Granitni val nastavljao je u svom poništavanju svijeta, neosjetljiv i neumoljiv; no na njemu je sada vladao um koji je to poništavanje okretao u svoju korist. Bio sam zarobljenik ne više slijepoga poremećaja Zemljine površine, nego tog gusara; što sam mogao učiniti da zaustavim ta dva usuglašena potiska? Između kamena i razbojnika, nejasno sam osjećao da sam na strani kamena, osjećao sam ga na neki tajanstven način svojim saveznikom, ali nisam znao kako da ujedinim s njim svoje oskudne snage ne bih li stao na put Bm Bnovom nasilju i pljački.
Ništa se nije promijenilo ni kad se na kamenom valu našla Flw. Bio sam prisiljen prisustvovati njezinoj otmici a da nisam mogao prstom mrdnuti da to spriječim, jer me Bm Bn bio vezao kao salamu. Djeva Flw išla je u sandolini kroz lopoče i šaš; Bm Bn zavitlao je kroz zrak dugačak laso i ugrabio je; no bila je to nježna i popustljiva djevojka, i pomirila se s tim da je zarobljenica tog grubijana.
Ja se, međutim, nisam mirio, pa sam to i rekao: “Nisam ovdje zato da vam držim svijeću, Bm Bn. Odvežite me, i otići ću.”
Bm Bn jedva da je okrenuo glavu. “Još si tu?” reče. “Bio ti tu ili ne, do tebe mi je stalo koliko do crnog pod noktom. Hajde, baci se u more, utopi se”, pa me odveza.
“Odlazim, ali još ćeš ti čuti za mene”, rekoh mu te prišapnuh Flw: “Čekaj me, doći ćemo te osloboditi!”
Spremih se da skočim. U tom trenutku spazih na obzoru čovjeka koji je hodao kroz more na štulama. Pred našim se valom nije sklonio, išao je štoviše ravno prema nama. Štule se razletješe u komadiće; on pade na granit.
“Točno sam izračunao”, reče. “Dopustite da se predstavim: inspektor Oo, iz Opservatorija za plimu i oseku.”
“Stigli ste u pravi čas, inspektore, da mi savjetujete što mi je činiti”, rekoh. ”Ovdje gore stvari su došle dotle da sam htio otići.”
“Bila bi vam to velika greška,” odvrati inspektor, “a objasnit ću vam zašto.”
Poče izlagati svoju teoriju, sad već potvrđenu činjenicama: očekivano pomaljanje kontinenata upravo je počinjalo ovim nabreknućem na kojem smo se mi nalazili: era novih neizmjernih mogućnosti otvarala se pred nama. Slušao sam razjapljenih usta: situacija se mijenjala; umjesto na jezgri uništenja i beznađa, nalazio sam se na pupoljku nove mogućnosti života na Zemlji, tisuću puta bujnijeg.
“Zato sam”, zaključi inspektor slavodobitno, “htio biti u vašim redovima.”
“Ako te ja pustim da ostaneš!” kesio se Bm Bn.
“Siguran sam da ćemo se sprijateljiti”, izjavi Oo. “Idemo ususret velikim kataklizmama i moja će nam istraživanja i predviđanja omogućiti da im se odupremo; dapače, da ih okrenemo u svoju korist.”
“Ne samo svoju, nadam se!” uzviknuh ja. “Ako je to što vi kažete točno, inspektore, ako je ta velika sreća zapala baš nas, kako možemo isključiti iz toga svoje bližnje? Moramo upozoriti sve koje sretnemo! Pozvati ih da se popnu k nama!”
“Ti šuti, ptičice!” ščepa me Bm Bn za trbuh. “Ako nećeš da te naglavce vratim u kaljužu iz koje si došao! Tu sam ja i tko je meni po volji, i to je to! Je li tako, inspektore?”
Obratih se Oou, siguran da ću u njemu naći saveznika protiv razbojnikove bahatosti: “Inspektore, vas na istraživanja sigurno nije potakla sebičnost! Nećete dopustiti da ih Bm Bn iskoristi za osobne ciljeve...”
Inspektor slegnu ramenima: “Pravo da vam kažem, ne bih se htio izjašnjavati o vašim međusobnim razmiricama: nisu mi poznate sve okolnosti. Ja sam tehničar. Ako ovdje, kao što mi se čini da sam shvatio, zapovijeda gospodin,” pa klimnu glavom prema Bm Bnu, “njemu bih htio podastrijeti rezultate svojih izračuna...”
Razočaranje koje sam osjetio na zvuk tih riječi, kao na najneočekivaniju izdaju, nije se ticalo toliko samog inspektora koliko njegovih predviđanja za budućnost. I dalje je opisivao život kakav će se razviti na novonastalom kopnu, gradove kamenih temelja koji će niknuti, ceste kojima će prolaziti deve i konji i kola i mačke i karavane, i rudnike zlata i srebra, i šume sandala i bambusa, i slonove, i piramide, i tornjeve, i satove, i gromobrane, i tramvaje, dizalice, liftove, nebodere, transparente i zastave u dane državnih blagdana, raznobojne svijetleće natpise na pročeljima kazališta i kino-dvorana koji će se odražavati u biserima ogrlica u večerima gala-premijera. Svi smo ga slušali, Flw sa zanesenim osmijehom, Bm Bn nosnica raširenih od pohlepe; no u meni ta bajkovita proročanstva nisu više budila nikakvu nadu, jer nisu značila ništa drugo doli nastavak vladavine mog neprijatelja, a to je bilo dovoljno da svaku divotu oboji lažnim i prostačkim sjajem.
Rekao sam to Flw, u trenutku kada su ostali bili obuzeti svojim planovima. “Bolje naš bijedni vodeni život listolovaca”, rekoh joj, “nego sav taj sjaj po cijenu potčinjenosti Bm Bnu!” te joj predložih da pobjegnemo zajedno i ostavimo razbojnika i inspektora na budućem kontinentu. “Pa ćemo vidjeti kako će se sami snaći...”
Jesam li je nagovorio? Flw je bila, rekao sam vam, pitomo stvorenje, krhka poput leptirova krila. Inspektorova su je predviđanja očaravala, ali ju je Bm Bnova grubost odbijala. Nije mi bilo teško raspiriti njezinu srdžbu protiv razbojnika; pristala je poći sa mnom.
Granitna izraslina kao da je sve više i više izlazila iz Zemljine utrobe, upinjući se svim snagama prema Suncu. Štoviše, dio najizloženiji privlačnoj snazi Sunca neprekidno se širio, tako da se područje ispod njega suzilo naposljetku na neku vrstu uskog grla ili peteljke, skrivene u sjenovitom čunju. Morali smo iskoristiti tu priliku za bijeg, zaklonjeni od podnevnoga svjetla. “Sad je trenutak!” rekoh Flw pa je primih za ruku i kliznusmo niz peteljku. “Sad ili nikad!”
Izgovorio sam te riječi kao dodatni poticaj, ni ne sluteći koliko doslovno odgovaraju istini. Tek što smo se plivajući udaljili od onoga što nam je sada, viđeno izvana, izgledalo poput čudovišnoga bujanja našeg planeta, kadli tlo i vodu uzdrma drhtaj. Granitna masa koju je Sunce privlačilo k sebi otkidala se od bazaltne podloge na kojoj je dotad bila usidrena. A gromada nevjerojatne veličine – u gornjem dijelu isprana i šupljikava, odozdo još uvijek kao natopljena sluzi Zemljine utrobe, prošarana mineralnim otopinama i lavom, obrasla kolonijama glista – poletje u nebo, laka kao perce. U golemu pukotinu koja se otvorila rušile su se u slapovima zemaljske vode, iz kojih su se nešto dalje pomaljali otoci i poluotoci i visoravni.
Uhvativši se za te uzvisine koje su izronile, spasio sam i Flw i sebe, no još uvijek nisam mogao odvojiti pogled od onog komada svijeta koji je odletio i, udaljavajući se, počeo se okretati na nebu. Dospio sam još čuti kako s njega pljušte kletve Bm Bna koji je bjesnio na inspektora: “Krasne petparačke prognoze, idiote...” dok su se u kružnome kretanju oštri bridovi i nazubljenosti poravnavali u loptu jednolične i vapnenaste kore. I već je Sunce nastavljalo dalje, a kuglu, onu koja će se otad zvati Mjesecom, sustigla je noć, no zadržala je odraz blijedoga sjaja, kao iznad pustinje.
“Dobili su što su zaslužili, ona dvojica!” uzviknuh, a kako mi se činilo da Flw nije baš najbolje shvatila obrat do kojega je došlo, objasnih: “Nije ono bio kontinent iz inspektorovih predviđanja, nego je to, ako me osjetila ne varaju, ovaj koji se upravo oblikuje pod našim nogama.”
Lišće i rijeke i doline i godišnja doba i pasáti davali su oblik područjima koja su se pomolila. Već su prvi iguanodonti, vjesnici budućnosti, izlazili u izviđanje iz šuma sekvoje. Za Flw kao da je sve to bilo prirodno: ubrala je ananas s grane, smrskala mu koru o jedno deblo, zagrizla sočnu srčiku, prasnula u smijeh.
I tako je to, kao što znate, sve do danas. Flw je, nema sumnje, sretna. Šeće noću obasjana neonskim natpisima, podatno se omata krznom činčile, smiješi se blicevima fotografa. No ja se pitam je li ovaj svijet doista moj svijet.
Katkad podignem pogled k Mjesecu i mislim na svu onu pustoš, hladnoću, prazninu, koje na drugoj plitici vage održavaju ovu našu bijednu raskoš. To što sam navrijeme skočio na ovu stranu bila je puka slučajnost. Znam da Mjesecu dugujem sve što imam na Zemlji, onome čega nema sve što jest.
Prevela Snježana Husić
O DJELU I AUTORU:
Italo Calvino (1923–1985) jedan je od najznačajnijih pripovjedača i esejista 20. stoljeća, ne samo u okvirima talijanske književnosti nego i svjetske.
U sklopu svog projekta izdavanja neprevedenih djela Itala Calvina, nakladnička kuća SysPrint objavila je dosad Kozmikomike (2001) i Te s nulom (2004) u integralnom prijevodu prvog talijanskog izdanja tih dviju pripovjednih zbirki. No Calvinov “znanstvenofantastični” ciklus obuhvaća osim toga i pripovijesti objavljene potom u zbirkama Pamćenje svijeta, Stare i nove kozmikomike te Sve kozmikomike. Kako bi sve “kozmikomike” ugledale svjetlo dana i na hrvatskom, bit će objavljena i zbirka naslovljena Pamćenje svijeta i ostale kozmikomike.
U odabranih jedanaest priča, u prijevodu Snježane Husić i Tatjane Peruško, Italo Calvino uglavnom nastavlja pripovjedne obrasce iz zbirki Kozmikomike i Te s nulom, obilježene trajnim autorovim interesom za prirodne znanosti, s jedne strane, i za bajkovito-alegorijske književne postupke, s druge. Nastao je tako začudan i specifičan spoj znanosti i književnosti, fizike i metafizike, genetike i poezije, u kojemu se Calvino odriče svakog privida autentičnosti i istinitosti znanosti i povijesti te stvara vlastito književno svjedočanstvo o bitno fiktivnoj naravi naših znanstvenih uvjerenja i o nemogućnosti poimanja nekog predljudskog, neljudskog ili anorganskog svijeta onkraj antropocentričnih koncepcija uvjetovanih ljudskim bivanjem prikrivenog pripovjednog subjekta. Zahvaljujući toj filozofskoj i etičkoj dimenziji, Calvinove “kozmikomične” pripovijesti prelaze žanrovske granice bajke, alegorije i znanstvene fantastike.
