mornarima pa i otocima

***

ribari će donijeti vino ulje i teću brudeta

iznijeti velikog škorpiona koji spava u kadi

podnijeti izvještaj o jutarnjoj bonaci

podne kipi od zvuka zrikavaca

dok podmećeš usta sipi koja lješkari u slanoj ruci

mirišeš vino i ružmarin

pitaš se jesi li napokon na nekom putu

***

ljeto sasvim polako gravira svoje rečenice

kaže: bonaca se razlila kao klizava kolotečina

zrikavci se skrivaju iza okrnjenog tamarisa

večeras u podmorju slova ugor postaje čovjek

i zadržava dah da ga greškom ne progutaju kao slanu rečenicu

iza ćudljivog tamarisa okrunjenog crvotočinom

svijet odzvanja kao skliski kolovoz, kaže ljeto:

ribe razgovaraju o ribarima

telefoni razglabaju o riječima

ne čujem ih, skrivam se na kamenu u čipkastoj agavi

***

prvo sam primakla svoja usta. poljubila vrtoglavicu

kao da mi je ponovno četrdesetgodina! ništa lakše!

galebovi su prašili neku lijevu ribu

ruke izvili u koljenu

sunce izuli do lakta

presavinuli papirić sa svojim imenom

bacili ga u plićak.

pjegice na kornjačama štipkale su usamljene moruzgve, dana togitog

rakovi su se oblizivali starim imenima

masline su šaputale u dvanaestercu

neku petstogodina staru lijevu

dana togitog

pokajnički izuzimam dah, priznajem

nisam se sagnula

pa nisam luda:

na ovakvom otoku svakodnevno umiru delfini i vodenjaci!

***

u podnožju mog imena spava milijun zrikavaca

puše jugo široko i lome se barke

sinopsis nevere prepisuje

dopisuje rečenice

riječi škripe kao hrđave lanterne

kad zapovijedim da me ne izdaju

ispadaju iz ruke

lješkare na drvenom stolu

smetaju, kad me nema

slušalice svijeta

prisluškuju prijete

jugo rastjeruje intepunkcije, tako oholo

podnožje mog imena nagrizlo je more

pa se zajedno topimo u dugoj zvonjavi valova

koja budi iz sna

***

noć se razvija poput fosfornog jarbola. polako

zaboravljam sve brojeve

halapljivim jezičkom višanja

okrećem neopreznu stranicu imenika.

uskoro, u noći poput ove

namjestit ću grlo na vibraciju utopljenih murina

kleknut pokorno na klizavu mahovinu krepkih krijesnica;

bespomoćno dodajem

ribare, u prolazu dobacujem žuljeve stijenama

sakrivam oštru udicu pod jezik polako

započinjem melankoličnu uspavanku za sanjive smokve

valjajući riječi kao jastuke od lavande

slova izmiču kao bezbrižne majke

smiješe se sa stranice

očijukaju

namiguju brže od stookih sipa!

ma zaboravi: zbog čistih, iscrtkanih ploha

sve je to

o tako ironično

***

ne ljuti se sunce

htjela sam te nazvati al

mi je mobitel uganuo nogu

dobio sunčanicu

rasplakao selo

pa smo ga pretvorili u sklisku balotu

***

preradili smo tri sove, dvije ljepotice i dvanaestak bogova

ne trebaju nam takvi u ovoj koštici soli!

ne zanimaju nas od kad su pomislili da se s nama može govoriti:

prvo smo im sasvim odrešito zabranili sva slova

(pojeli im usta, jezike, zube i imena)

zatim smo ih natjerali da noktima ostružu baš sve pokvarene alge s galija

(istrgli im bedra, nježno ih zasadili među pitosporumima)

dočekivali smo ih krišom iza smokava, istrijebili im prst po prst

zauzimali im trbuhe, čerupali vlasi

brižno ih objesili iznad zvonika 

čeznutljivo čekali prvi udarac podneva.

nismo se bojali, nije nas bilo briga

otprašili smo ih u prašinu

jer ih nismo željeli

jer ih nismo

mismo

bez pardona pretvorili u smaragdne školjčane duplje

i eto, već su prošle četiri sekunde

a oni baš bespoštedno klize u zaborav

***

čekati, vjetar

s jarbolom nježnim kao rastanak

papirnatom krunom zamišljenom da pristaje svakom brodolomcu

izaći na pučinu naoružan olovnim prezentom

prstohvatom ulja, bakrenim harpunom za velike sipe

patetičnom oporukom ispisanom zrnatim sekundama soli

posve neprikladno, nažuljani od nehaja

u polovičnom molu obećanja

dok srčemo utabanu prazninu s palube

nikada nismo bili tako sami kao uvijek

atomski mornari rastavljeni na slogove

u pohodu na gusarski plijen

zauzeti pjesmu, ljubav i neki putnički čamac od zlata

prazan, tek otisnut po djevičanske grijehe papirnatih sirena