Simon Crump rođen je u Leicestershireu, a filozofiju je studirao na Sveučilištu Sheffield. Pisati je počeo nakon deset godina bavljenja fotografijom. Kao međunarodno priznat umjetnik, držao je predavanja o umjetnosti i fotografiji na više sveučilišta, a priče su mu objavljivane u raznim izborima i antologijama. Njegov književni prvijenac, zbirka priča My Elvis Blackout (2001), svojim “urnebesnim i bolesnim humorom” kod kritike je izazvao buru kontroverznih reakcija, a godinu dana potom uslijedila je i nova zbirka novela Monkey's Birthday. Godine 2004. Simon Crump objavio je prvi roman Twilight Time, za njega uobičajeno neobičnu mješavinu strahota, užitaka i životnih radosti. Simon Crump živi i radi u Sheffieldu.

SIMON CRUMP

Scatter

Nekoliko mjeseci prije Elvisova odlaska u vojsku, njegovoj se sviti pridružio novi član, čimpanza od dvadeset kila po imenu Scatter. Njegov je trener, Bill Killebrew, iskorištavao Scattera i njegova mlađeg brata Chattera za nastupe u jednoj dječjoj televizijskoj emisiji u Memphisu. Elvis i ekipa nisu zlostavljali čimpanzu, ali su mu poprilično zagorčavali život.

            Danju je Scatter bio totalna gnjavaža. Masturbirao je u javnosti, srao u vlastite dlanove i bacao govna po zidovima. Pio je viski, grizao osoblje Gracelanda, i svakom bi prilikom ubacio pimpek ljudima u piće.

            Noću je Scatter sjedio sam u kavezu, njihao se naprijed-nazad, i plakao u samoći. Volio je svog mlađeg brata i on mu je strašno nedostajao. Jako je želio ponovno biti s Chatterom i cijelo se vrijeme pokušavao dovinuti kako da ga izbavi iz poniženja života u šoubiznisu.

Čim su ga otpustili iz vojske, Elvis se vratio u Graceland. Kuća je bila u očajnom stanju. Krov je popustio pa je voda uništila velik dio unutrašnjosti, a ruže u Vrtu meditacije uvenule su. Kućni su mu ljubimci uginuli. Bio je to jadan prizor. Vani u dvorištu, od Elvisova su purana ljubimca Bow-Tiea ostale samo kosti i perje u raspadanju, a tri magarca koje je Elvis držao u praznom bazenu dok im se gradila sigurnosna ograda pretvorila su se u izbijeljene kosture; čak se i skupi pastuh Rising Sun smrznuo u staji.

            Scatter je bio živ i zdrav. Bio je veći, glasniji i dlakaviji nego ikad prije. Bio je odjeven u odoru hotelskog poslužitelja. Zubima je dotjerao nogavice i rukave na pravu duljinu i uvelike sličio na Robinsona Crusoea, samo u majmunskoj verziji. Čim je ugledao Elvisa zaciktao je od veselja, došepesao do njega na sve četiri i pružio mu desnu ruku, koju je Elvis toplo stisnuo. Scatter se minutu prije posrao po dlanovima.

Elvisov tata Vernon od smrti svoje supruge postao je nepopravljiva pijandura i nije se ni trudio držati kuću u redu za Elvisove odsutnosti, tako da je Elvisa, kad je otvorio vrata, zapljusnuo val neotvorene pošte. Razveselio se jer se ponadao da je pošta od obožavatelja, međutim radilo se gotovo isključivo o računima.

            Nazvao je Roya Orbisona, s kojim je snimao na početku karijere dok su obojica radili za izdavačku kuću Sun Sama Phillipsa.

            I Roya je napustila sreća. Bio se pravio važnim pred nekolicinom preostalih obožavatelja. Pritom je benzinom za upaljače ispisao svoje ime na staklenom stoliću, zapalio ga i spalio si kuću do temelja. Njegova druga supruga, Claudette, zbrisala je s jednim od vatrogasaca, dok mu se kći, koja je upravo prolazila na motociklu, toliko zabezeknula vidjevši buktinju da se zabila ravno u drvo i slomila kralježnicu na tri mjesta. Netom mu je uginuo pas, a deset minuta prije Elvisova poziva Roy je saznao da mu je preostalo još svega šest mjeseci života, dok su mu istovremeno sunčane naočale nakon dugog nošenja urasle u nos te ih više nije mogao skinuti ni da je htio. Povrh svega, bio je dekintiran.

            Roy i Elvis odlučili su opljačkati banku u Martu, mjestašcu osamnaest milja jugoistočno od Waca. Krenuli su u Elvisovoj plavoj Fleetwoodovoj limuzini iz ’54. Na pola puta su na usputnom odmorištu stali večerati. Između uobičajenih krntija fordova i chevyja na parkiralištu, Elvisu je za oko zapeo sjajan nov Messerschmittov mikro-trokotač, baš kakav bijaše kupio dok je služio vojsku u Njemačkoj. U trenutku kad je limuzina skrenula na šljunak parkirališta ispred restorana, autić je zapalio ravno po autocesti.

            Elvis i Roy stigli su u Mart. Opljačkali su banku. Sve je išlo glatko. Tako glatko da su gotovo bili razočarani. Nisu dobili priliku ustrijeliti, udariti, čak ni vikati na nekoga, i sve je bilo gotovo u nekoliko minuta.

            Iza, dalje od pločnika, Roy je zastao podijeliti nekoliko autograma malobrojnim obožavateljima koji nisu stradali u požaru, a Elvis je na trenutak odložio vreću s plijenom na haubu fleetwooda tražeći ključeve.

            Elvis je začuo paljenje messerschmittova dvotaktnog motora, ugledao dlakavu ruku kako izlazi iz automobila i grabi vreću, i nekoliko sekundi kasnije trokotač je bio samo točkica na horizontu.

Scatter je skrenuo u pokrajnju uličicu i ugasio motor. Okrenuo se prema bratu. Dugo su se grlili i vrištali od veselja.

            “Rekao sam ti da će upaliti”, reče Scatter, i njihov je autić odbrundao žutom popločenom cestom.

            U savršeni zalazak sunca.

Prevela s engleskog: Martina Kado

Elvis: zajebani debeli fetus

Dok je bio fetus, Elvis bi pričekao da mu majka zaspi, oprezno uklonio pupčanu vrpcu, iskrao se iz njezine utrobe i zapalio ravno u grad. Obično bi odjenuo karirani kaputić koji je Alfredo, njihov odvratni pudlić, nosio kad je hladnim zimskim jutrima s Mamicom išao u šetnju. Elvis je u tom odjelcu izgledao kao notorni kreten, onako krvav i pun psećih dlaka, no bolio ga je kurac. On je bio nerođeni Kralj rock’n’rolla i ako mu se sprdnulo izaći odjeven u karirano pseće odjelce, to je bila njegova stvar. Krao je komade ananasa Delmonte s Čarobne tržnice na Centenary Roadu, u Gooleu u Engleskoj.

            “Sad treba drpati stvari”, mislio je.

            “Prije nego razvijem otiske prstiju.”

Jednom je, vrativši se iz provoda, greškom pokušao upuzati u Alfredovu utrobu, no svaka budala zna da ne mo’š od govna napravit pitu, i ne mo’š embrij ugurat psu u guzicu.

Prevela s engleskog: Martina Kado

Dnevnik Larryja Gellera, Elvisova frizera i duhovnog vodiča

Jučer ujutro vidio sam nešto strašno. Ekipa iz Nashvillea u Graceland je poslala dvadeset tjelesa muškaraca, žena i djece. Trupla su podijeljena osoblju i njihovim obiteljima za kuhanje i hranu. Navlačili su ih po terasi i bazenu. Djeca su se zabavljala igrom i sakaćenjem tijela jedne djevojčice. Hrpa muškaraca i žena zlostavljala je leš sijedog muškarca i mlade žene. Dotada se na površini bazena od ljudskih iznutrica već stvorila debela kora, koja je posve začepila pročišćivač. Naokolo su plutali unakaženi udovi, glave i trupovi, a prizori užasa prostirali su se dokle god je pogled sezao.

Jutros me ubrzo nakon izlaska sunca iznenadilo nekoliko glasnih glasova u blizini glazbenih vrata. Izašavši da vidim što se zbiva, u vrtu sam ugledao ljudsku glavu. Bila je to glava nekog starca koju je Elvis noć prije ostavio kako bi razljutio osoblje. Glava je pripadala onome istom starcu čije su truplo jučer onako okrutno zlostavljali. Ruku mu je bio slomio metak iz Elvisova pištolja kalibra .38 koji mu je prošao kroz kost blizu ramena, dok je gornji dio lubanje bio smrskan palicom za bejzbol.

Jedna je Kraljeva sluškinja pobjegla prije nekoliko mjeseci. Policija ju je ubrzo pronašla i vratila u Graceland. Elvis je naredio da joj se odreže ruka ispod lakta i skuha kako bi je Kralj pred njom mogao pojesti, te da joj se nakon toga spale različiti dijelovi tijela. Djevojka je na opće čuđenje izrasla u ženu i još uvijek je živa, te je napisala knjigu Elvis mi je pojeo desnu ruku, koja se dosad prodala u više od dva milijuna primjeraka.

Prošli je tjedan Elvis iz Vijetnama dopremio dvojicu izmučenih vojnika. Ubrzo je otkrio da su krajnje prestrašeni i krotki te da s njima može činiti što mu drago. Rekao im je da će ih ubiti čim televizija postane predosadna.

“To je okrutno”, rekao je jedan od njih. “Ako nas ostaviš na životu, dat ću ti svoj kanu.”

            “Zadrži jebeni kanu,” reče Elvis, “meni se jede ljudsko meso.”

Okrutan čin obavljen je čim je završila serija Hawaii Five-O. Osuđeni na smrt, dečki su morali iskopati rupu koja će poslužiti kao urođenička pećnica, te nasjeći drva za vatru za svoje vlastito pečenje. Nakon toga su se morali otuširati i napraviti čašu od lišća banane; čaša je uskoro napunjena krvlju iz vena dječaka. Krv je pred patnicima popilo pleme Kamba.

            Elvis je naredio da im se ruke odsijeku, skuhaju i pojedu, pri čemu su dio mesa stavili pred njih. Nakon toga im je dao kroz jezike provući kuku za ribe, što više ih izvući i zatim ih odrezati. Jezike su spekli na roštilju i pojeli uz povike: “Jedemo vam jezike!” Kako su žrtve još uvijek bile žive, obojici su zarezali trup i iščupali im utrobu. To im je ubrzo skratilo muke.

Zapravo se osjećam djelomično odgovornim. S Elvisom za vrijeme šišanja razgovaram o duhovnosti, i već ga neko vrijeme potičem na istraživanje drugih kultura i prihvaćanje njihovih običaja i sustava vjerovanja. Ljudi se obično prihvate meditacije, malo se bave jogom, možda probaju akupunturu i zapale nekoliko mirisnih štapića. Odakle sam, dovraga, mogao znati da će stvari ovako ispasti i da će debeli kreten i njegovi prijatelji početi jesti ljude? Elvis već ionako jede puno previše.

Prevela s engleskog: Martina Kado