mima simić
mima simić, rođena 1976. u bolnici, piše prozu, poeziju (Drvena Marija), eseje, grafite. Objavljivala navedeno u svim časopisima i novinama koji drže do sebe. Uz to se bavi kreativnim prevođenjem, uzgajanjem mačaka, popravljanjem bicikla i kišobrana. Prehodala Španjolsku u 26 dana. Posjetila grob Brucea Leeja u Seattleu.
Mima Simić
Candy
Najtopliji je siječanjski dan u čitavom tisućljeću kad po drugi put silujem Candy. U njenoj smo sobi, slušamo radio i pričamo o stvarima. Vani, ptice isparavaju užegli zadah, kljunovima ostavljajući tragove na plavo obojanoj prozorskoj dasci, pričajući Morze, histerične i nasilne poput vremena.
– Je l baš moraš hraniti jebenu gamad? – kažem ravnodušno.
Candy šuti.
Onda joj stavim ruku u gaćice, i nakon toga plače.
Na radiju kažu da treba kriviti globalno zatopljavanje. Brišem prste o jastučnicu. Krvarila je i smeđi tragovi izgledaju poput razmrljane čokolade, kao ručak u krevetu.
– Volim te – kažem.
Za šesti rođendan Candy je dobila očuha. Bio je dobar skoro poput pravog oca, samo što nije mogla usporediti. Njenom pravom ocu nešto se dogodilo prije Candyina rođenja. Ovaj je put Candyina majka bila jako zaljubljena i uslijedili su mnogi obiteljski izleti.
Candyna koža je tako bijela i hladna da kada spava ponekad mislim da je mrtva. Usne su joj grozdovi pčelinjih uboda – natekle i ružičaste, bolno ih je gledati. Kad prodrem u nju, zasvjetlucaju crveno.
Candy ima oči na oca i krije njihovu boju – moj prvi put u njoj bio je prvi put kad sam ih vidjela.
– Pogledaj me – kažem.
Candy se šiša sama, škaricama za papir i žiletima, crne čekinje začepljuju odvod. Zavlače joj se pod nokte – izgleda kao prljavo, zapušteno dijete. Nakon prvog puta obrijala je glavu i čitav tjedan nosila bakinu periku.
– Tako si lijepa – kažem.
Da je ljepša, nekako ne bi postojala. Ili bi postojala – izvan jezika i izvan ispričljivoga. Candy izgleda kao njen otac.
Sjedi čvrsto prekriženih nogu i bulji u mene kroz kapke. Njena izbijeljena koža i bodljikava gavranasta kosa cijede sve boje sobe u crnu i bijelu, prozorska daska na trenutak utihne. Candy posegne za plastičnom bocom na stolu i otpije iz nje, voda joj se debelo i gusto kao lak za nokte ljeska na usnama. Polagano ih liže, crno na bijelom, i kada
– Nemoj – kaže.
Prstima zagrebem preko nosa i njen miris se probije, cureći mi niz dlake u nosnicama kao sirup za kašalj niz dječje grlo. Gutam.
Jednom je sanjala da je rodila knjigu. Knjiga se sama listala da pokaže da je živa. Candy se probudila u suzama prije nego li je imala priliku saznati o čemu je knjiga.
U kutu sobe kartonsko je božićno drvce. Sad kad su praznici gotovi, svi će baciti božićna drvca kroz prozor da se iglice ne rasprše posvuda po sobi. Candyino drvce poput pera lagano pada s četvrtog kata, topli zrak je jastuk koji produžuje i smekšava pad. Među drugim drvcima na tratini njeno izgleda kao kralj na šahovskoj ploči, zaskočen i ogoljen bez vojnika. Candy sjedi na prozorskom okviru, stavlja gola stopala van na prozorsku dasku – ne boji se da bi mogla pasti. Nožnim palcima naglas čita tragove kljunova.
– Charlie Parker je bio ovdje.
Kralježnica joj rasteže bijelu potkošulju bez rukava, skamenjena rebrasta zmija, zubiju ubrlogljenih u Candyin vrat. Grize poput bijesnog psa.
Na vijestima, bolnice su nabrekle riječne brane – preplavljuje ih toplotni val, ostavljajući za sobom tijela na klupama u čekaonicama. Vremenski izvještaj kaže da je luđačka košulja debelog neba nepropusna. Negdje gore na sjeveru led se otapa i uskoro će Candyini nožni prsti biti mamci za ribu. Nebo će se raspuknuti, i oslobođeno pasti na našu tratinu poput božićnog drvca, i čitav grad pretvorit će se u golemi, veličanstveni bazen. Tako kaže Candy.
Kada ju je očuh prvi put pljusnuo, dobila je dvostruku porciju deserta. Majka je htjela da svi budu sretni i vrlo dobro je i sama znala kako dijete zna izludjeti čovjeka. Djeca su kao životinje, treba ih pripitomiti ili podivljaju, rekao je očuh. Čak se i Candy morala složiti s tim.
Još uvijek sjedi na prozorskom okviru, ne miče se. Niz nogavicu mojih hlača proteže se smeđa staza. Nije pustila ni glasa. Poslije je malo plakala.
– Kišit će – napokon kaže; glas joj se klati između sobe i grada. – Idi sad.
Kad smo bili djeca, ponekad smo išli u šumu i pretvarali se da smo u ratu. Braća bi mi se skrila u stari njemački bunker, iza gomila smeća koje se nakupljalo desetljećima – a ja sam ih morala pronaći. Jednom sam se izgubila među mračnim hodnicima, koraka zarobljenih pod zemljom kao posljednji udah mrtvaca. Zidovi su bili vlažni i klizavi s tankim slojem mahovine. Gazila sam preko tamnih obrisa, spoticala se kao da učim hodati, ali išla dublje unutra. Strah se šuljao za mnom, opipavajući mi noge, gmižući mi uz leđa – lijepeći mi se na kožu poput kaktusovih bodlji. Zatvorila sam oči na zidove, dvostruko zamračila prostor. Vrijeme se vratilo kad mi je čelo udarilo u hladnoću željezne šipke.
Iznad mene bila je rupa, i rupa je bila preplavljena svjetlošću. Uzverala sam se, prljava, drhtureći, a vani je bio takav plav i kristalan dan, oči novorođenčeta. Gladak i ulašten kao ogledalo.
Bacila sam se u visoku travu, prelazeći listom preko ogrebotine na čelu, ispaljujući gejzir hihota prema nebu. Onda sam udahnula, tako duboko da se čitav svijet mogao udaviti – i kriknula za braćom, napokon znajući kako je to biti zaljubljen.
