Almost Famous

2003 // 2004 // 2005 // 2006 // 2007 // 2008 // 2009 // 2010 // 2011 // 2012 // 2013 // 2014 // 2015 // 2016 // 2017

 

hrvoje frančeski

djeca (priče za tinejdžere); hrvoje frančeski

 

 

 

 

 

 

this is the way step inside

                          joy division, atrocity exhibition

 

it's gonna be a glorious day

                               radiohead, lucky
Pustinja

 

1.

 

Vjetar je hitro prelazio preko pustinje. Adam je stajao na njenom rubu i promatrao nanose pijeska kako se podižu prema nebesima. Mjesec se tek pojavio na nebu, i nekoliko zvijezda je zasjalo.

Prošlo je devet mjeseci otkako su izgnani iz raja u ovu negostoljubivu zemlju. Bio je žedan. Suzdržao se. Znao je kako će proći najmanje mjesec dana do prve velike kiše. Imali su vode za nekih mjesec i pol, no trebalo se čuvati.

Zanimalo ga je što se nalazi iza pustinje, no nikad nije stupio nogom na njen kamen boje pijeska. Stajao je u visokoj, požutjeloj travi i slušao. Njegova žena, Eva, vrištala je u kolibici koju je on sklepao od drva i ilovače. Rađala je. On je izišao van kako bi razbistrio misli. Eva se strašno bojala i on je bio jak za nju. Izabrao je to iako ga je bilo strah. Prošlo je osam sati otkako je počela rađati. Vratio se unutra. Skvasio je njene usne vodom iz glinene posude i stisnuo njenu ruku.

-Drži se-rekao je što je nježnije mogao.

Adam je bio visok čovjek, mršav i žilav, dubokih plavih očiju i crne kose. Hodao je uspravno i sa znatiželjom promatrao svijet. Ipak, nije bio sklon lutanju. Zbog Eve. Znao je kako je ona krhka i kako ne bi opstala u divljini.

Eva se nikad nije pomirila s izgonom. Uvijek se nadala kako će se vratiti u Vrt. Ovaj svijet bio je presurov za nju. Nije voljela šetati rubom pustinje, gledati sunce kako tone za obzor, slušati mrave kako prolaze zemljom. Jednom je u visokoj travi vidjela zmiju, i od tog dana se nije micala iz malog vrta kojeg je Adam uredio za nju.

Eva je bila niska, no skladno građena žena, širokih bokova i bujnih grudi koje je pokrivala svojom dugom, crvenom kosom. Oko bokova nosila je, baš kao i Adam, pokrivalo od lišća.

-Vidim mu glavu-rekao je Adam.

Eva je rodila  Kaina. Adam ga je uzeo, zubima pretrgao pupčanu vrpcu i položio ga na krevet. Dvije minute kasnije rodio se Abel. Majka ih je primila u naručje i oprala ih jezikom. Adam ih je položio u krevet koji je za njih izradio.

-Mislio sam da će ih biti više-rekao je Evi, no ona je spavala.

Polako se išuljao iz kolibe, pazeći da ne probudi mladunce. Sjeo je na sred dvorišta. Pustinja se hladila neopisivom brzinom. Ipak, još uvijek je bilo dovoljno toplo i Adam nije trebao posegnuti za svojim ogrtačem od kozje kože. Zagledao se u zvijezde. Bilo ih je na tisuće i tisuće. Adam je imao dvadeset ovaca i osam koza. Do tog broja je znao brojati. Više mu nije trebalo.

-Bože, molim te, daj da budem dobar otac, pravedan i mudar-prošaptao je u noć.

Vjetar je jurio preko pustinje. To je bio jedini odgovor kojeg je dobio.

Bio je slobodan. Znao je da odgovornost leži na njegovim leđima.

 

2.

 

Mlaz žute boje padao je na zemlju i podizao prašinu.

-Abele, idemo!-povikao je otac.

Dječak je namjestio svoj pokrov od lišća tako da mu štiti osjetljive djelove. Potrčao je što je brže mogao i uhvatio oca za lijevu ruku. S desne strane stajao je njegov stariji brat. Iako su dječaci bili blizanci nisu bili slični.

Abel je sličio ocu. Crna kosa mu je sezala do ramena. Žilave ruke bile su prekrivene ožiljcima koje je zadobio trčeći po poljima, skačući u jame s ilovačom i igrajući se s Adamovim psom. Hodao je uspravno, baš kao i otac.

Kain je, s druge strane, više sličio majci. Kosa mu nije bila izrazito crvena, no nije bila ni blizu Adamovoj kosi, crnoj poput ugljena. Bio je miran. Najviše je volio ležati u visokoj travi i gledati oblake kako prolaze. Kad je trebalo raditi nešto korisno obično je radio u vrtu.

Duboke plave oči krasile su i Kaina i Abela. To je bilo jedino obilježje za koje se moglo reći da im je zajedničko.

Krenuli su putem kroz visoku travu. Vjetar je polako prelazio preko polja. Ovce su bile raštrkane među travom. Adam i djeca su skrenili prema pojilištu. U glinenoj posudi nosili su vodu. Posuda je bila teška, no djeca su se već izvještila u ovom poslu. Da ih je netko promatrao u poslu sigurno bi se nasmijao. Adam je hodao prvi. Ruku je držao spuštenu do bokova. U ruci je držao motku koja je bila provučena kroz ručke posude. Na drugom kraju motke nalazili su se dječaci. Ruke su podigli što su više mogli. Samo su tako mogli držati motku u ravnini. Hodali su oprezno. Prije pola mjeseca Abel se poskliznuo i prolili su punu posudu vode. Abelova stražnjica bila je crvena od udaraca šibom.

Ovaj put su sigurno došli do pojilišta. Vodu su ulili u izdubljena debla. To su bila korita koje je Adam načinio prije mnogo godina. Nekoć su ta korita stajala pokraj njihove kuće. Jednog dana su ovce iz nekog neobjašnjivog razloga pojele sav kupus koji je rastao u Evinom vrtu. Adam je ovce otjerao štapom. Nakon tog događaja Adam je premjestio korita.

Kad su se odmorili Adam je izdao sinovima naređenje da okupe raštrkane ovce. Abel je krenuo lijevo, Kain je krenuo desno. Nakon nekih desetak minuta začuo je krik. Bio je to Kain. Adam je požurio u smjeru iz kojeg su dopirali krikovi.

Približavao se krikovima. Bio je sve bliže i bliže. Znoj mu je izbio po čelu, što od trke što od straha. Tisuću mu je misli letjelo kroz glavu.

Na dnu vrtače ležao je Kain i vrištao. Bio je oboren na leđa. Nad njim je stajala zvijer. Izgledom je sličila lavu, no bila je mnogo opasnija. Ova zvijer je ubijala iz zadovoljstva, ne radi hrane, već radi ubijanja. Da je zvijer uistinu bila gladna Kain ne bi ispustio niti jedan krik.

Adam je izvukao kameni nož iz pojasa i sjurio se niz padinu vrtače. Zvijer se zabavljala Kainom da nije ni primjetila Adama. Skočio je na njena leđa i zgrabio je za grivu. Zario joj je nož u slabine. Zvijer je kriknula i počela se otimati. Adam je bio jak. Uhvatio se čvrsto za grivu kako ne bi pao. Kain se otkotrljao do padina vrtače. Postojala je opasnost da ga zvijer zgazi u svom divljačkom plesu. Odjedanput se na rubu vrtače pojavio Abel. Laganim korakom spustio se niz padinu. Izvadio je nož iz pojasa. Zvijer je već malaksala. Abel joj je prišao i pogledao je u oči. Zvijer je stala. Kao da je znala da je čeka smrt. Podigao je nož visoko iznad glave, držeći ga s obje ruke. U obližnjem gaju pjevale su ptice. Sjurio je nož među dva velika oka, u najmekši dio mačje lubanje. Zvijer je stala, pogledala Abela krvavim očima, zahroptala i pala na desni bok. Adam je skočio i zagrlio svog sina. Zatim je odjurio do Kaina koji se tresao od straha.

Abel se sagnuo, izvukao nož iz lubanje i obrisao ga o svoju desnu butinu. Muhe su se odmah počele skupljati oko lešine kojoj je iz slabina, sve sporije i sporije, tekla krv. Došao je do brata koji se još uvijek tresao u očevu naručju.

-Jesi li dobro?-upitao je, no nije dobio odgovora.

-Abele, oderi zvijerku. Ja idem odnijeti Kaina kući da se opere-rekao je Adam zapovijednim glasom.

-Da, uistinu smrdi.

-Vratit ću se kasnije da ti pomognem-rekao je Adam i krenuo prema kolibi.

Abel je kleknuo pokraj zvijerke i pažljivim i snažnim potezima skinuo joj kraljevsko krzno s trupla.

 

3.

 

Godine su prolazile, prva, pa druga, pa treća, pa četvrta. Zemlja se umarala i stočari su bili prisiljeni ići sve dalje i dalje kako bi tražili plodnu zemlju. Broj se ovaca povećao. Braća su napunila osamnaestu.. Kain se od nesreće sa zvijerkom nije nikad u potpunosti oporavio. Brazgotina  koja se protezala od lijeve strane čela, preko nosa, sve do ruba desnog obraza nagrđivala je njegovo lice. No to je bio najmanji problem. Kain se više nije usuđivao ići s ocem i bratom goniti ovce.

Kad je Adam to prvi put čuo poludio je.

-Kako ti misliš kako ćemo se mi prehraniti, a?!?-vikao je bijesno-Nije ti ovo rajski vrt, znaš! Što misliš, da ćemo ja i brat raditi od jutra do sutra da bi ti mogao jesti i izležavati se!?

Kain je upro pogled u pod. Imao je četrnaest godina i nije se usuđivao protusloviti ocu.

Eva je prišla svom starijem sinu i zagrlila ga.

-Pusti ga Adame-rekla je mirno.

-Da ga pustim! Da ga pustim!!!-bjesnio je Adam-Jesi li ti...

-Pusti ga Adame-ponovila je Eva i poljubila sina u tjeme-Ostat će kod kuće i raditi u vrtu. Abel je jak, on će ti pomoći. Neka Kain uzgaja žito i kupus i pravi mi društvo. Jer kad vi odete ja ostajem sama sa svojim mislima. A moje misli su tužne, Adame. Ostavi ga ovdje, neka me razveseli pričama i pjesmom.

-Dobro-nevoljko će Adam-Neka bude kako ti kažeš. Hodi sine, pokazat ću ti kako se sije. A ti se Abele odmori jer sutra ujutro krećemo na put.

 

Tako je Kain ostajao kod kuće, mučio se plugom i srpom, tjerao je ptice iz vrta i zaljevao biljke vodom. Kad su dani bili tromi ležao je pod nebeskom kapom i gledao oblake, baš kao kad je bio dječak.

Adam i Abel znali su izbivati po tjedan dana. Za to vrijeme on i majka su pjevali pjesme i smišljali priče, čekajući na povratak oca, sina, brata i supruga.

Kain je volio svoju majku i uvijek joj se povjeravao. Svog brata je poštivao zbog njegove izuzetne hrabrosti i snage, no nije mogao ne primjetiti kako se brat ohladio naspram njega. Oca je volio, ali otac je bio šutljiv i natmuren, i više je pričao s Abelom nego s njim. Kain bi često znao pomisliti kako otac više voli Abela nego njega, no nakon nekoliko trenutaka odmahnuo bi rukom.

-Otac je moj pošten i plemenit čovjek, a mi smo njegovi sinovi. Premda smo različiti siguran sam da on nas jednako voli, svakog na drugi način.

Tako je Kain mislio sve do dana u kojem se njegov svijet srušio.

 

4.

 

Dvanaest je dana prošlo od Kainova i Abelova osamnaestog rođendana.

Abel i Adam su rano ujutro krenuli u polje udaljeno tri sata hoda od njihove nastambe na rubu pustinje kako bi pripremili obor za mužnju ovaca. Kain je, po običaju, ostao kod kuće. Tog dana je zalio kupus i rajčice. Nakon toga nije imao što raditi, pa je legao u visoku travu i smišljao pjesmu o oblacima. Majka ga je pozvala kad je sunce bilo visoko na nebu. Da je Kain imao sat ovaj bi pokazivao jedanaest sati.

Ustao je i laganim korakom otrčao do kuće.

-Molim majko?-upitao je s vrata.

-Kaine-rekla je umorno-Inače te nikad ne bi ovako nešto zamolila, no ja sam preumorna i neka čudna sjena se navukla nad mene. Slaba sam.

-Majko...-zaustio je Kain.

-Ne sine, nije tako strašno. Vjerojatno nekakva lagana bolest, koju ću brzo preboljeti. No sad sam slaba, a tvoj otac i tvoj brat zaboravili su jutros ponijeti ručak sa sobom. Ja im ga ne mogu odnijeti. Osim toga, i ja se bojim. Zmije, znaš?-rekla je i bolno se nasmiješila.

-Ne želiš valjda...

-Kaine, molim te. Znam kako ti je, no tvoj otac i tvoj brat moraju jesti. A pašnjak nije daleko, samo tri sata hoda.

Kain je uzdahnuo i pogledao majku. Stvarno ju je volio.

-Dobro-rekao je-Odnijet ću im hranu.

 

5.

 

Put do pašnjaka bio je lagan i Kain ga je prošao bez većih problema.

Pašnjak je bio okružen šumom stabala kakvih više nema na ovom svijetu. Bila je to prostrana poljana na kojoj je mjestimično raslo nisko raslinje i koja se blago spuštala prema jugu. Kain je dolazio sa sjevera. Kako nije odmah primjetio oca i brata mislio je kako su oni nešto niže. Krenuo je dalje prema jugu, no zatim je začuo bolno stenjanje iz obližnjeg šumarka. Pomislio je kako su njegovi u opasnosti. Pojurio je prema drveću.

 

6.

 

Abel je stajao raskrečenih nogu. Ruke je obavio oko jednog stabla, dok je glavu položio na hrapavu koru drveta. Abel je stenjao. Bio je potpuno gol.

Iza njega stajao je Adam. Otac se, jednim dijelom tijela, nalazio unutar svog sina. Adam je također stenjao, ali na drugačiji način od Abela. Ipak, nepristran sudac zaključio bi kako je i u očevu i u sinovljevu stenjaju bilo užitka.

Kain je stajao nepunu minutu, razrogačenih očiju, a zatim je ispustio hranu iz ruku i otrčao u šumu.

 

Zastao je nakon desetak minuta sulude trke. Pao je na šumski pod i zaplakao. Slina mu je kapala iz nosa. Gutao je suze. Sad je znao.

-Voli ga više-rekao je šaptom-Moj otac više voli moga brata nego mene.

7.

 

Kad se vratio kući našao je majku kako leži na podu. Bila je sva u vrućici. Podigao ju je i položio na postelju. Eva je bila u bunilu. Kain joj je usne natapao vodom. Otirao joj je znoj sa čela vlažnom krpom. Brinuo se za nju.

 

Otac i sin su se vratili kasno navečer.

-Zašto nam Evo nisi donijela objed-upitao je Adam s vrata.

Očito nisu pronašli hranu koju je Kain odbacio.

-Bolesna je-rekao je Kain plačno.

Adam se sagnuo do kreveta. Prinio je svjetiljku Evinom licu.

-Bože!-uzviknuo je zabrinuto-Ovo je opasno.

 

Šutili su. Brinuli su se za nju. Čitave noći. Stražarili su na smjene. Sva trojica voljeli su Evu.

Kad je jutro došlo Adam je probudio svoje sinove. On čitave noći nije spavao.

-Djeco, prije puno godina, par mjeseci prije nego što ste se vi rodili ja sam ozbiljno obolio. Vaša majka je tad donijela nekakve trave-Adam im je opisao o kakvim se travama radi-Odite sad i pronađite te trave kako bi spasili vašu majku. Odite! Brzo!

 

Braća su izletila napolje. Kad su došli do nekakvog proplanka Abel se zaustavio.

-Tu dolje-rekao je i pokazao niz obronak-ima jedne vrste trave. Ja idem dolje kako bih je ubrao, a ti pogledaj okolo ima li druge vrste.

-Dobro-odgovorio je Kain.

 

Abel se počeo spuštati niz brdo. Nakon nekoliko minuta našao je što je tražio. Sagnuo se kako bi ubrao biljku, no zatim je spazio sjenu koja se nadvila nad njega. Okrenuo se kako bi dokučio o čemu se raditi.

Kain je bio taj koji je blokirao sunčeve zrake. U ruci je držao oveći kamen.

-Brate...-zbunjeno je zaustio Abel.

Kain je podigao kamen i zamahnuo.

 

8.

 

Krvavih ruku ušao je u kuću. Na licu mu je titrao osmjeh.

-Oče-rekao je-ja sam sad tvoj jedini sin. Oče, ja te volim.

-Mrtva je-rekao je Adam i podignuo glavu. U očima su mu titrale suze.

-Mrtva je-ponovio je i podigao beživotno Evino tijelo.

Abel se zagledao u majku. Spustio je pogled na svoje krvave ruke. Spazio je svog uplakanog oca. U tom mu se trenutku nešto pomiješalo u glavi.

Kriknuo je i odjurio u pustinju.

 

Od njega je, kako priča kaže, nastao sav ljudski rod.


Čin vjere

 

 

Sjedim na krevetu svoje sobe i penkalom šaram po tabanima crnim od dana na umoru. Ljeti uvijek hodam bos, iako su prošla ona vremena kad se djeci kupovao samo jedan par cipela za narednih nekoliko godina. Debelih cipela, zimskih. Za u školu.

Cipele su, kako mi kaže baka, uvijek bile nekoliko brojeva veće, a ako bi dijete brzo raslo, kao što dobar dio njih raste, onda udri sinko moj u plač i kuknjavu. Jer ne može dijete boso zimi hodat, dok se bura spušta s planine i kida kožu s tijela. Razbolit će se, i tko će onda subotom ocu u polju pomagat? Jest, dobre cipele su skupe, al dijete je iz tvojih bedara izašlo i, htio ne htio, voliš ga.

Ionako, za česa su dukati nego da se pendžaju?

Al nisam ja bos hodio jer su cipele bile skupe, ipak smo zašli u dvijehiljaditu (iako će vas događaji opisani u ovoj priči uvjeriti u suprotno), i ako ništa drugo, bar je cipela bilo u našoj kući. Bog zna, neko vrijeme sam mislio kako majka i sestra namjeravaju otvorit prodavaonicu, s obzirom na to koliko ih je bilo. Stari frižider, koji je crknuo u ljeto 96te kad je otac pronašao bjeloušku koja se zavukla u njegove elektromotorne djelove i ubila i sebe i frižider, sad je bio pun majčinih demodiranih cipela, isto kao što je nekad bio pun UNICEFove hrane, kad bi se konvoji s humanitarnom pomoći probili do našeg sela.

Ne, nisam hodio bos zbog nedostatka cipela, hodio sam bos jer mi se tako htjelo. Osjetio sam na tabanima sve što mi je tlo bilo spremno ponuditi, slane šupljikave škrape, vruć asfalt zaobilaznice,oštar šljunak dvorišta, hladan kamen terase, mekanu travu igrališta, ispucalu zemlju vrta, glatke oblutke žala i, meni najdraže, toplo blato poslije ljetnog pljuska.

Moji su tabani znali mjesto bolje od ičijih drugih, iako se nisu tako često šetali njime, tek bi ga dva ili tri puta tijekom čitavog ljeta premjerili.

Sad sjedim na postelji svoje sobe, plavom kemijskom crtam cvijet na tabanu desne noge, crnom poput uglja, i čekam da se sestra sredi za večernji izlazak, kako bi mogao oprati noge. Tad ću se zavući u postelju s malom kutijom napolitanki, koje sam maznuo u špajzi, otvoriti kakvu dobru knjigu i samo se rastopiti, daleko od svega.

Cvijet je umalo gotov, nedostaje par latica. Čujem kako zvoni telefon, gledam na sat, devet i dvadesetsedam, vjerojatno netko traži mamu. Porezni inspektori su u susjednom gradiću, i svi su se uspaničarili, pa nose majci brda i brda knjiga, da ih ona sređuje, a mama psuje njihov nemar i njih same, i psuje inspektore, jer sad ima posla da tri dana neće spavati. Zovu me iz boravka, za mene je, Denis. Vjerojatno me zove van, po stoti put ovo ljeto, kao da ne zna da ću ga po stoti put odbit. Denis je dobar drug, al ja ne volim u mjesto izlazit, nisam volio ni sredinom ljeta kad su mještani i turisti izlazili da se šetaju po rivi i odmjeravaju jedni druge, neću ni sad, kad još samo domaća mularija skita po mjestu, zapišava teritorij i vraća ga pod svoje, bar do sljedećeg ljeta.

Ja ne volim ljude, ne zato jer su mi nešto nažao učinili, niti zato jer mislim da sam bolji od njih, ili zato jer mislim da su oni bolji od mene, jednostavno ih ne volim i to je to. Takav sam. Da crtaju strip o meni (o kakve li egoistične primisli!!!) vjerojatno bih bio jedan od onih usamljenih jahača. Iako, pravo da vam kažem, sve više osjećam potrebu za ženskim sidekickom, u crnoj, sjajnoj koži, s maskom preko očiju, i dugom, crvenom kosom koja se vijori na vjetru dok se vozimo nepreglednom prerijom ili nekim sličnim striposvskim pejsažem.

Imao sam jednu na umu, no ionako, ovo je njena priča.

 

 

-Alo-kažem, spreman odbiti Denisa po stoti put ovo ljeto-Šta ima?

-Veliko kurčevo sranje-kaže Denis panično.

-Šta je bilo?-pitam, pazeći da ne dodam ono Jebote koje bi mi baš lijepo leglo. Tata gleda televiziju, a majka, s naočalama koje prijete da se otkliznu s vrha nosa, pregledava šarene poslovne knjige. Uvijek pazim da ne psujem pred roditeljima, nekako mi je ružno, da ga jebeš! Jedini put kad sam pred njima opsovao bilo je za vrijeme kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo u nogometu koje se održavalo u Francuskoj 1998. godine. Igrali smo u Grčkoj i trebali smo pobjedu da bi mogli osigurat drugo mjesto i naknadne kvalifikacije. Bilo je već drugo poluvrijeme, nula – nula, i ja i stari smo bili napeti ko strune. Onda nas je još bila briga, i bio nam je gušt gledat ljude kako igraju nogomet, kako trče, udaraju loptu, prebacuju je s jedne strane na drugu stranu, kližu se po blatu i zabijaju golove. Kasnije nam se sve skupa obljutavilo, više zbog ljudi oko nogometa, nego zbog sporta samog.

Grčki je golman, ne sjećam se kako se zvao, istrčao je do ruba šesnaesterca, a Davor Šuker ga je pokušao lobat. Balun je letio u dugom luku, činilo se da nikad neće pasti, a onnda se počeo spuštat, ja sam ustao s kauča... Greda!

-U pičku-opsovao sam.

-Ivane, nikad više da te to nisam čula-rekla je mama.

Zacrvenio sam se, a sad mi je  sve skupa smiješno, jer moja majka psuje ko najgori kočijaš, i većinu psovki sam pokupio od nje. Stari taj put nije rekao ništa jer zna koliko puta mi je viknuo Jebem ti mater! u napadajima ljutnje, na što bi ja njemu rekao Znam, i ljutnja bi se otopila iz njega kao kocka leda na kolovoškom suncu.

Eto, radi to tvoje starčadi ja nisam mogao opsovati Jebote!, a baš bi mi fino leglo, bolje od onog gola kojeg je Davor Šuker zabio Grcima nedugo nakon što je pogodio gredu u kvalifikacijskoj utakmici za mundial koji se održavao u Francuskoj 1998. godine.

-Nera je trudna-rekao je Denis- i ona njena luda mater je vuče po mistu, i sve izgleda ko kad je bilo ono s Alijom, ono, ima pun kurac ljudi, ubiće je, a nema nigdi policije, i ja ne mogu ništa, jebote-Denis je urlao u slušalicu, vidno prestrašen.

-Dolazim-kažem ja.

-Opa, ide se van, a?-kaže otac zajebantski, a ja već letim niz ulicu, jer znam kakvi su ovi naši ljudi i znam kakva je Nera i znam kakav je Denis i znam kakva je Nerina mater.

I onda se čude što ne izlazim.

 

 

 

Trčim niz ulicu, tabani mi crni od dana koji se ugasio, na desnom je nacrtan cvijet kojem nedostaje jedna latica, al ja ne mislim o cvijetu, ni o tabanima, ni o danu koji se ugasio, ja samo mislim o Neri i Denisu i Nerinoj majci, i o ljudima koji žive u ovom prokletom mjestu, o ljudima koji žive petsto godina u nazad, ako ne u djelima, a onda u riječima i kojima nema većeg veselja nego kad se nečija krv iskvari.

S riječi na djela lako se prelazi, barem u ovom našem narodu, bilo po dobru ili, kao ovaj put, po zlu.

 

 

 

Nerina mater je jedna...uh...pa ona je jedna pravo zajebana ženska. Neru je rodila u trideset i devetoj, uprkos svim zakonima prirode, kad je Petar, njen muž, još uvijek zdrave pameti, već napunio pedeset i treću. Nerina majka bila je od onih žena kakvih je naše mjesto odgojilo na tone. Bogu je služila u crkvi, ili je bar mislila da ga služi, ali Boga se nije bojala. Imala je taj konkvistadorski duh, tu fanatičnu želju za dokazivanjem, pred kojoj je svaka poniznost i skrušenost isčezla. Mislila je da je pravedna, jer njene su riječi i njene su radnje pokriće tražili u Crkvi, a za nju, kao i za mnoge druge, Crkva nikad nije bila u krivu. Nerina majka, odgojena u čvrstoj katoličkoj familiji, onakvoj kakvom bi se svaka glava ponosila prije nekih četristo godina, da bi danas, u doba sve većeg moralnog pada (ili liberalizacije, kako ga neki zovu), takvu familiju zvali zadrtom.

Svugdje, osim u ovom našem mjestu.

Ovdje su ljudi jednostavno žudili za jednom finom lomačom.

 

 

 

Trčim niz ulicu, iznad mene je nebo, crno poput tinte, poput pluća pušača, a na tom nebu pun je mjesec. Čujem galamu ljudi s Pjace, žamor, kao da se čitavo mjesto skupilo, svih dvjesto i osam duša koje su u njemu odmarale svoje kosti. Trčim i strah me je, strah me je i tresem se, jer čim su Nera i Nerina mater u pitanju znam da nema razloga da me ne bude strah. Kad onaj put kad se odigralo ono sranje s Alijom nitko nije poginuo, osim Alije, naravno, bio sam jako iznenađen. Jer Nerina je majka anđeo osvetnik, i dok se zlo ne istjera, odnosno ono što ona smatra zlim, Nerina majka nema mira. I onda joj Bog pošalje Neru. Spojit njih dvije isto je kao spojit Titanic i santu leda, nitro i glicerin, Hrvoja Frančeskija i književnost. Ka – ta – stro – fa.

Jednu stvar morate znati o Neri, Nera je poput kuje koja se tjera. Tako su o njoj govorili momci iz škole dok su se udarali dlanovima i u svijet puštali cereke nagrizene karijesom.

Kurvetina, tako su je zvale cure iz škole, i meni tu ništa nije bilo jasno.

Uistinu, Nera je...hm...Nera se jebala s kim je stigla, no znam i nekoliko likova koji su bili duplo gori od Nere, a samim tim su se curama bili duplo draži. Majke mi, ovaj svijet, ovo društvo, momci i cure, njihovi odnosi, sve me to podsjeća na kokošinjac.

Pijetao, što više jebe to je veća faca. Kokošku koja to prečesto radi druge će kokoši jednog dana iskljuvati do smrti. A ako je tako, ako su ljudi takvi, onda trebaju završiti na isti način kao i kokoši! U jebenom loncu!

Rekao sam da nije da ih ne volim? E, pa jebiga, lagao sam! Mrzim ih. Prezirem ih. Svaki dan se molim Bogu da ga nema, da na koncu nestanemo, zauvijek. Jebeš pakao, ništavilo je jedina prava kazna za ljude. Dok se ponašamo poput kokoša drugo ni ne zaslužujemo.

No Nera se, za razliku od mene, nije previše uzbuđivala oko toga. Znala je što ima.

A imala je tijelo koje bi pomutilo pamet i sedamdesetgodišnjem eunuha, pa kako ne bi ponekom napaljenom sedamnaestogodišnjaku? Nera je mogla imati svakoga, i imala je svakoga, ne zato što je bila okrutna kučka koja je dokazivala curama bez sisa i guzica, dijelova tijela koje bi natjerale profesora matematike da pogubi misli svaki put kad bi je morao ispitati, da nikad neće biti poput nje. Ona je spavala sa svima jer je to bilo ono što ju je uzbuđivalo, ono što ju je ispunjavalo, ono što je radila najbolje.

-Priko tebe je prošlo pola mista-rekla joj je najbolja prijateljica kad je otkrila da je Nera na onoj Novoj godini na kojoj se ona uneredila likerom od jaja, u susjednoj sobi povalila njenog dečka.

-Ja to volim-odgovorila joj je Nera dok je cijeli razred napeto slušao što se događa-I, iskreno Mare, zaboli me najveći kurac kojeg sam ikad stavila u usta za to šta ti, i šta ova usrana selendra, mislite o meni! Sto puta ste gori od mene, i da san na vašen mistu sram bi me bilo ujutro se pogledat u zrcalo!

Zalupila je vratima razreda kemije, i picala ostatak nastave koja se održala tog dana. Munjeni Tomo nam je za dvije Marlboro cigarete rekao kako ju je vidio da ulazi u kuću Tomislava Krajana, čovjeka koji je više od 20 godina, gotovo polovicu svog života, lokalno muško stanovništvo spašavao od preduge kose i neuredne brade.

No, nakon što je taj put zalupila vratima, Mare je počela plakati, dok su je ostale djevojke iz razreda tješile.

Denis mi se nacerio s katedre.

-Prava ženska-namignuo mi je.

Samo sam spustio pogled u novi broj Dilana Doga kojeg sam isčitavao.

-Znam-rekao sam u sebi, no ta riječ nikad nije prešla preko mojih usta.

 

 

 

A onda se dogodilo to sranje s Alijom.

No da počnem od početka, kako i priliči.

Nera, Denis i ja smo se rodili u četiri mjeseca razlike, i to je vjerojatno najveći prirast kojeg je ovo mjesto doživilo u tako kratkom razdoblju još tamo od šezdeset i devete. Denis je bio najstariji.

Nera je bila samo tri dana starija od mene. No da je sve bilo kako treba, i da se Nera nije rodila deset dana prerano, to ne bi bilo baš tako.

Od najranijeg djetinjstva bili smo osuđeni jedni na druge. Takve veze najčešće blijede u prisutnosti drugih ljudi, no gotovo su neuništive, i potrebna je uistinu velika sila, poput rata ili smrti, da ih raskine.

Kako u svakom društvu postoji određena hijerarhija, ni naše nije bilo iznimka od pravila. Nera je, naravno, bila vođa, general, capo, glavni i najglavniji lik naših zajedničkih priča. Denis je bio njen podređeni, no često je pronalazio argumente kojima se opirao Nerinoj samovolji. Uistinu, Nera i Denis su često dolazili u sukob, a taj se najčešće razrješavao fizičkim obračunom. Kako je Denisu bilo ispod časti udariti djevojčicu, čak i ako se ona ponašala poput dječaka, odjevala se poput dječaka, šišala se poput dječaka i bila prljava poput dječaka, najčešće je iz obračuna izlazio kao poraženi,izgrebana lica i izudaranih nogu. Ja sam, s druge strane, bio običan vojnik, gotovo nebitan kotačić u stroju historije. Nera je izgradila kult ličnosti, bila je za mene ono što je Tito bio za moju baku. Da me majka nije poučila kako je zemlja okrugla, za nju bih otišao na kraj svijeta, samo da dokažem svoju slijepu odanost.

Kako smo odrastali, sve smo se više udaljavali, prvo u osnovnoj, a zatim u gimnaziji, koje smo pohađali u susjednom gradiću. U četvrtom osnovne priključio nam se Alija, dječak iz Mostara, koji je s majkom pobjegao pred ratom. Alija je bio pričljivo čeljade, no koliko god se trudio nikad nije bio prihvaćen kao jedan od nas. Da li zbog toga što mu je otac poginuo s krive strane Starog mosta (u vrijeme kad smo u igri rata zamijenili zastarjele kauboje, indijance, partizane i švabe gardistima, četnicima i muslimanima ovo nam je bilo jako važno), ili zbog toga što je njegovo neprekidno brbljanje bilo užasno dosadno, a na momente i iritirajuće, nikad nećemo saznati.

Alija je većinu svog vremena provodio sam, ne svojom voljom, kao ja, nego voljom drugih.

Jedan od najgorih osjećaja na svijetu je kad misliš da si neželjen. Kad ostaneš potpuno sam. Kad samo želiš da te netko pogleda. Da te dodirne.

Valjda je zato ta situacija s njim i Nerom završila na takav tragičan način.

 

 

 

Razgrćem ljude, oni psuju i gledaju u sredinu kruga, znojni, masni i bljutavi, a zadah srednjeg vijeka lebdi nad njima. Zadah Hrvatske u 21. stoljeću. U sredini kruga mlada djevojka leži na kamenom podu dok je majka udara jafrinovom šibom.

Građani kese svoje žute zube, nagrizene kamencem iz vodovodnih cijevi. Urlaju. Smiju se grohotom.

Razgrćem ljude, a pun mjesec lebdi iznad moje glave, žut poput mokraće. Razgrćem lovce na vještice. Razgrćem španjolsku inkviziciju. Razgrćem ubojice. Vragove pakla. Branitelje srušenog morala. Životinje. Razgrćem rulju i pjevušim pjesmu u sebi. Pjesmu iz djetinjstva. Kad se mnogo glava složi, tad se glupost stoput množi.

I sve me podsjeća na ono sranje s Alijom koje se odigralo godinu dana ranije.

 

Ljeto je već započelo no to se samo moglo osjetiti po temperaturi zraka koja je rasla iz dana u dan. Turista nije bilo ni od korova, a školska je godina bila na samom kraju pa su plaže bile puste i prazne. Sjedio sam na betonskom mulu u skrovitoj uvali nedaleko od moje kuće, bubajući napamet gradivo za usmeni iz povijesti. Osjetio sam miris njenog parfema nekoliko trenutaka prije nego mi je prišla s leđa, skinula japanke s nogu i uronila tabane u more, tik pored mojih.

Nitko nije rekao ni riječ. More je bilo poput ulja, tiho i mirno.

-Šta učiš?-upitala me je, prekidajući tišinu koja je zahvatila svijet.

-Povijest, odgovorio sam ne podižući pogled s knjige.

-Kad odgovaraš, sutra?

-Aha. Triba mi pet da bi proša s pet-odgovorio sam.

-Ja ću na popravni iz matiše-rekla je nezainteresirano-Ako prođem imat ću četri za kraj.

-To je kul-čitao sam vjerojatno najdosadnije poglavlje u knjizi i riječi su mi promicale ispred očiju poput bolida u formuli jedan, i nisam uopće pokušavao shvatit što mi govore.

-Aha. Stara mi je popizdila kad je čula da ću na popravni. Odma je otišla pomolit se za moju dušu. Vjerojatno će večeras tamjanom tirat sotonu iz mene-rekla je, a glas joj je poprimio ciničan prizvuk.

Nisam odgovorio.

Spustila mi je ruku na bedro. Čvrsto sam stisnou zube, i još se više zadubio u knjigu.

-Beba, pogledaj me-rekla je najnježnijim, najmekšim glasom kojeg možete zamisliti.

Smračilo se i zrak je postao gust. U blizini je zazujao transformator i ulična lampa se upalila.

Atomska bomba bačena je na Hirošimu 6. kolovoza 1945-rekao sam u sebi-6. kolovoza 1945. 6. kolovoza. 6. kolovoza. 6....

Osjetio sam njen dah na obrazu, šaptala mi je na uho. Nije shvaćala. Svih ovih godina nije shvaćala, zašto bi sad?

Dlan joj se pomjerao prema mojim preponama.

-Nemoj se sramit-šapnula mi je-za sve postoji prvi put.

-Pusti me-dreknuo sam i ustao. Stresla se od vriska.

-Ti ne kužiš-rekao sam i po prvi put je pogledao u oči, onim pogledom koji je govorio sve-Ti uopće ne kužiš. U pizdu materinu. Voda se pojavila u mojim očima.

-Oprosti-rekla je tronuto, a u glasu sam joj osjetio tugu. Napokon je shvatila-Nisam znala. Al ja...uh...ja ne mogu...

Nikad nije dovršila tu rečenicu. Ustala je, navukla sandale i otišla. No znao sam što želi reći. Nera je bila takva. Njoj nisu usadili taj glupi san, tu glupu želju, tu potrebu za posjedovanjem drugih, njihovih osjećaja, njihovih tijela i njihovih misli. Njoj ne treba prsten, njoj ne treba karavan, ne treba joj kredit za stan, ne treba joj posrebreni beštek za 12 osoba koji će gubiti svoj sjaj u prašnjavoj crvenoj kutiji na vrhu ormara, pomiren s činjenicom da će biti izglancan samo o krstikama, prvim pričestima i krizmama. Nera je bila cijepljena od glupih običaja i rituala. Nera je bila cijepljena od ljubavi. Od našeg koncepta ljubavi.

Kad sam došao doma legao sam na krevet. Imao sam osjećaj kao da mi nešto raste u utrobi, nekakva čudna životinja, no umjesto da me ispunjava, sve me više i više prazni.

Stisnuo sam play na liniji. This is the way. Step inside. Zapjevao je Ian Curtis, epileptičar koji se davne 1980. godine objesio konopcem za sušenje rublja u ženinoj kuhinji.

Zarekao sam se da su to posljednje suze koje ću isplakati zbog nje.

 

 

 

Vidio sam ih sutradan, za vrijeme malog odmora, kako se ljube ispred wc-a, jedinog mjesta na koje profesori nisu zalazili. Prošao sam pored njih, pretvarajući se da ih ne primjećujem. U zahodu je miris varikine polako prepuštao pozornicu smradu mokraće. Zabolila me glava. Stavio sam je pod slavinu i odvrnuo ventil. Nit hladne vode mi se zavukao pod majicu, te kliznuo duž čitave kralješnice, poput boba četverosjeda u finalu zimskih olimpijskih igara. Stresao sam se i glavom udario u slavinu. Opsovao sam glasno, no nitko me nije čuo.

Napio sam se vode i izišao napolje. Još su stajali tamo, u kutu prostorije. Ona je zavukla ruku pod njegovu plavu košulju, nježnim pokretima izazivajući impulse u njegovoj leđnoj moždini. On je položio svoje ruke na njenu stražnjicu, ne pomičući ih, odajući tim svoj status neiskusnog ljubavnika.

Ja sam, jednostavno, odlučio da me više nije briga.

 

 

 

No eto. Mjesec dana kasnije, kad su plaže već bile pune ljudi, a mjesto udvostručilo broj stanovnika, Alija je izveo jedno fino košer samoubojstvo, prerezavši vene jeftinim, no efikasnim, žiletom. Majka ga je pronašla u sobi na krevetu, gotovo sedam sati nakon što je smrt, ako je vjerovati mrtvozorniku, nastupila. Svi smo znali zašto je brbljavac krvlju uništio skupocjeni tepih u sobi. podnosili smo njegovo crnilo, depru, bedaru, očaj, plač i kuknjavu punih dvadeset dana. Čak smo ga pokušali utješiti, Denis i ja, no očito nam nije uspjelo. Jebiga. Alija se zaljubio. Što nije bilo nimalo čudno budući da je veći dio svog života bio užasno usamljen. Na pokop je došlo čitavo mjesto, plus mnoštvo ljudi iz susjednog gradića.

 Smrt je događaj o kojem nemamo pojma, no pogrebi su nam poznata stvar. Opet, ne bih vam znao reći koji, od ta dva događaja, mi je veći misterij.

 

 

 

Da nije bila turistička sezona, i da se klinci iz Slovačke nisu napili jeftinim domaćim vinom, i razbili staklo na novinskom kiosku, i da uvijek savjesni pripadnici policije nisu bili u mjestu, Neru bi zatukli brojni mještani našeg mirnog seoceta. Aliju su mještani voljeli. Bio je on dobar, uljudan dečko i starijim mještanima bijaše drag. Nera je, s druge strane bila utjelovljenje Sotone, princ tame glavom i bradom.

Izvukli su je na ulicu. Njena majka se smješkala s prozora. Neki kažu da se grohotom smijala. No sigurno je jedno, nije poduzela ništa da spriječi ono što je moglo biti.

Prije nego je poletio prvi kamen, prije nego što je konopac obješen preko grane, prije nego što je drveni kolac provučen kroz njenu utrobu, prije nego je križ podignut i hitac ispaljen umiješala se policija. Nera je završila samo s gadnom ogrebotinom na desnoj strani lica. I spoznajom da u mjestu više ne postoji osoba koju bi mogla nazvati prijateljem.

 

 

 

Šiba se spuštala velikom brzinom. Lagano tkanje Nerine majice cijepalo se u ružičaste trake. Leđa su joj bila krvava, kao nekoć zidovi Alijine sobe. Denis me gledao, nemoćan, na rubu suza. Denis nikad nije plakao.

-Ivane...

-Jel tvoje?-upitao sam.

-Šta?-zbunio se.

-Dite? Jel tvoje?

Denis je pognuo glavu. Šiba je udarala po Nerinim leđima.

Jedan.

Dva.

Tri.

-Slušaj-rekao sam-znam da je karaš već tri miseca. Nije problem, jebe mi se.

Četiri.

-Ja sam to raščistija sa sobom.

Pet.

-I stvarno mi je svejedno-lagao sam.

Šest.

Sedam.

Osam.

-Ona...ona je zaljubljena u mene-rekao je-A ja...šta ja znam? Ne volim je. Ono...draga mi je...

Devet.

Krv joj je potekla niz kičmu. Neću pomaknuti ni mali prst za nju. Neću. Ne želim.

-Tvoje je?-pitam.

Čujem žamor ljudi. Čujem jecaje. Čujem

Jedan.

Dva.

Tri.

Kimnuo je glavom. Potvrdno.

Sletio sam među ljude. Odgurnuo sam vješticu, isčupavši joj šibu iz ruke. Pala je na pod.

-Slušajte sad pizda vam materina!-vikao sam u bunilu-Neka je neko takne, neka je samo takne, i zaklat ću ga!

-Ivane, makni se! Ona je zlo, višćica, triba je dovest u red!-rekao je Zvone, mesar, tri godine stariji od mene i za glavu viši.

-Zvone-rekao sam mirno, gledajući ga u oči. Nera je puzala pod mojim nogama, trljala se o njih poput domaće mačke-Samo je takni, i zubima ću te priklat.

Zvone je odstupio korak unazad.

-Odlazite doma svi!-vikao sam-Odite...

Kamen je doletio iz mraka i pogodio Neru u glavu.

-Sa Sotonom je noseća!-vrištala je stara luđakinja. Velik komad vapnenca ležao je pokraj mojih nogu. Nera je ležala krvave glave. Kiša kamenja poletjela je iz mraka i svi su pogađali cilj. Kao da su vođeni Božjom rukom.

Kakav je onda taj naš Bog. Njihov Bog. Nera je ležala mrtva.

Ljudi su nestali u mraku, iznenada, kao da ih nije ni bilo. Kao da je sudbina zatukla djevojku koju sam volio. Denis me držao za rame. Ja sam buljio u desno stopalo, umočeno u lokvu krvi. Cvijet načinjen kemijskom olovkom zauvijek je nestao s njega.

 

 

 

 

Kiša je padala dok su spuštali lijes u kamenu grobnicu. Malo je ljudi došlo na pokop. Mjesto kao da je umrlo.

Policija je ispitivala ljude. Svi su šutjeli, uključujući Denisa i mene. Nakon Nerine smrti nije bilo prozora koji nije bio škurama skriven od vanjskog svijeta. Kao da je mjesto umrlo. Kao da su ubili same sebe.

Kiša je padala po drvenom lijesu dok je svećenik nešto mumljao. Prekršio sam zavjet kojeg sam dao i suze su klizile niz moje obraze. Pogledao sam u Denisa i mogao bih se zakleti da sam, po prvi put u životu, vidio suze u očima. A možda su to samo bile kapi kiše.