krešimir pintarić
Krešimir Pintarić
1. Dobrodošli u moj svijet
Dospjevši do tridesete kao neoženjen i istodobno u dugogodišnjoj vezi, koja se pretvorila u pravu neozakonjenu zajednicu muškarca i žene, tj. koja već neko vrijeme zadovoljava sve potrebne uvjete da životnu suputnicu, umotan u pokrivače i lakšu virozu, promuklo zazivam "Ženo moja jedina (zasad ponekad dodam ispod glasa i već spomenutog pokrivača), daj čaja i vitamina", polako sam postao svjestan da se moji roditelji i njena majka, kao i dobar dio bliže i dalje rodbine, nikada neće pomiriti s postojećim, neozakonjenim, stanjem. Trideseta je valjda krajnja granica kada čovjek mora shvatiti da pojam normalan roditelj uključuje i svojstvo željeti vjenčati svoje potomstvo. A ja nemam nikakve iluzije po pitanju normalnosti svojih roditelja. Kao i svaki drugi normalni roditelji, oni tu svoju želju operacionaliziraju kroz pritisak. U tome ih, na manje ili više pristojnoj udaljenosti, slijede bake, djedovi, ujaci, tetke, bratići, kumovi, mamine sestrične, djeca maminih sestrična, turoperateri, pomoćni suci i besposleno susjedstvo. Šogori nikada. Osim kada su prodane duše.
*
Ne treba biti Sherlock Holmes da se primijeti kako pritisak opada proporcionalno udaljenošću na porodičnom stablu. Treba samo ne izbjegavati rodbinu.
Ali ovo pravilo ima dodatnu korekcijsku tablicu. Ona sadržava korekcijske faktore s obzirom na smještenost rodbine na urbano-ruralnoj skali. Primjerice, mama moje mame bi trebala na mene, s obzirom na udaljenost na stablu, vršiti manji pritisak od mojih roditelja, ali s obzirom na utvrđene vrijednosti iz korekcijske tablice (tj. žena je cijeli život provela na selu u kojem su samo tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni, iako to ne znači da su svi tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni), njen pritisak je u rangu s roditeljskim. Osim po decibelima.
A priznajem da me to ponekad izluđuje.
Zašto se svi na selu deru?
*
Na selo idemo nedjeljom. Stižemo oko 10, najkasnije do 11. Baka je do tog doba već obavila jutarnju misu, preklala tucet životinja, od kojih je dio završio u kotlu juhe koja je već gotova. Nakon uobičajene anamneze i izvještaja o onima koji su u međuvremenu završili na seoskom groblju, prelazi se na vjenčane i novorođene. I tu kreće bakin show.
Pogleda me poluprijekorno-polumolećivo i kaže: "Sine, umrijet ću, a neću te vidjeti oženjena". Ne vrijedi joj objašnjavati kako se moj izgled ne bi promijenio niti jedan promil da se oženim. Da bi izgledao točno onako kako izgledam dok sjedim za stolom preko puta nje. Da bi, dapače, izraz lica bio baš onakav kakav je dok mi masira mozak. Ali šutim. Znam da se takve stvari ne govore bakama.
Nastavlja: "Pa zar želiš imati svatove bez svoje stare majke? O, jadna majka!" (U tom dijelu Slavonije mamina mama je majka. Mama je mama. Baka je bilo koja stara žena.)
Riskirajući da me ne uzme za ozbiljno, odgovaram joj normalnom, urbanom, glasnoćom: "Ne, nikako ne želim imati svatove bez svoje stare majke. Ali istovremeno ne želim nikakve svatove."
Stara majka me gleda kao da sam joj upravo rekao da je njena krmača oprasila televizor.
Problem u komunikaciji je ogroman, nesavladiv.
"Bolje šuti! Nemoj govoriti takve stvari! Ne želiš svatove!? Pa, ni djecu nećeš krstiti, jelde?" Pretpostavljam da je to cinizam. Ali joj mirno odgovaram: "Tako je, neću ih krstiti".
Pravi bi odgovor bio "Koju djecu?", no to bi me odvelo predaleko. Svejedno počinje lomiti ruke i pogledavati prema stropu. Samo što ne prijeđe na osmerce. I dalje glasnoćom koja bi odgovarala dovikivanju tipova na naftnoj platformi: "Kćeri moja, jesi čula! Sin ti se u onom Zagrebu u Antikrista ugled'o!"
Onda dodaje ipak nešto tišim glasom: "Što sam ja bogu zgrešila da me tako kažnjava? Majko Isusova, uzmi me k sebi…"
Naslušao sam se njezinih prijetnji umiranjem jer sam kao klinac na selu provodio dobar dio ljetnih i zimskih praznika, tako da to više ne shvaćam ozbiljno. Na neki način, za mene je postala besmrtna.
*
Najperverznija vrsta pritiska jest ona u kojoj se roditelji pretvaraju da vas razumiju i da su skroz na vašoj strani. Tako su i moji nakon nekoliko godina neuspješnog pritiska otvorenog tipa i frontalnih napada s primjesama pravičnog gnjeva, te povremenog udaranja ispod pasa u obliku pitanja "kada će biti ti svatovi?" koje se obično poslužuje između zalogaja dinstanog purećeg batka i mlinaca nedjeljnog ručka, postupno prešli na nekontrolirane izljeve emocija pred kraj butelje bijelog vina koje zaključuje glavni nedjeljni obrok. Jedini put u životu kada sam imao prilike čuti da moj otac izgovara riječ "peder" bilo je kada me jednom takvom prilikom, činilo se na rubu živaca, upitao: "Šta je? Niste pederi da se ne možete vjenčati. Dakle?"
Sva sreća da se teško iznerviram puna želuca. Da nije bilo tako, ne vjerujem da bih samo sjeo u naslonjač i rekao: "Sad ću gledati Formulu. Nemojte me buditi."
Vjenčanje mlađe sestre isprva je imalo umirujući učinak. Kao prvo, eto, jedno se dijete vjenčalo, tako da se susjedima može pogledati u oči. Kao drugo, tu je sva muka kroz koju se moralo proći tijekom priprema sestrinog vjenčanja. To je bila odlična prilika da shvate kako ta njihova potpuno iracionalna želja da poudaju i požene djecu ima i svoju cijenu, u obliku vremena, živčane i fizičke energije, a svakako i hrvatske kune. Nisam baš mjerio, ali mislim da barem šest mjeseci nitko u našoj kući nije izgovarao riječi kao što su "vjenčanje" ili "svatovi". Nakon tog razdoblja obiteljske idile, onaj prokleti optimizam pamćenja preuzeo je stvar u svoje ruke i bilo mi je jasno da eksces visi u zraku. A onda se prije otprilike tri tjedna i dogodio.
Bio je to klasični vikend u Osijeku. Roditelji su se držali hrabro, razgovaralo se o normalnim sitnicama o kojima se razgovara s roditeljima s kojima se ne živi, bilo je puno riječi o zdravlju, kako njihovom tako i starijih članova šire obitelji. Iz njihovih priča sam zaključio da čovjek jednostavno nikada nema mira. Taman što smo sestra i ja otišli od kuće, roditelji mojih roditelja postali su njihova nova djeca. S jednom velikom razlikom: oni su njihovi roditelji, tako da moji roditelji nemaju baš nekakav autoritet. Upravo su prestali dadiljati svoju djecu i onda su morali početi dadiljati svoje roditelje. Mislim, lijepo je to i na neki način sasvim prirodno, da se brineš o ljudima koje voliš, ali zar je moguće da ne postoji niti jedno razdoblje života kada brineš jedino o sebi? Osim dok si dijete, naravno. Čini se da odrasti znači početi brinuti i to početi brinuti jako i to uglavnom za druge. I ta briga, čini se, ne prestaje dok ne postaneš nesposoban brinuti se o sebi i dok se, na kraju krajeva, ne izvrneš i ne završiš nabijen u malograđanski ugodnom grobu. Sve u svemu, izgledalo kao da roditelji imaju previše drugih briga da bi stigli misliti na to kako im je sin još uvijek dužan jedne pristojne svatove. Po mogućnosti s urlanjem i pucanjem u zrak.
Uopće ne shvaćam kako sam mogao biti tako naivan.
Dakle, u nedjelju navečer stigli smo u Zagreb. Prvo smo si spremili večeru. Poslije večere smo se bacili na krevet na pola sata, a onda sam ja krenuo rasturati torbe koje sam upravo donio iz Osijeka.
Dok sam vadio veste, na pod je ispao papir A5 formata. Gornja stranica je bila bijela, ali se i bez većeg zagledanja moglo vidjeti da je s druge nešto otisnuto. Stavio sam veste na krevet i podigao papir. Na njemu je, između ostaloga, krupnim crvenim slovima pisalo: PREPUSTITE NAMA ORGANIZIRANJE VAŠEG VJENČANJA!
Zurio sam ukočeno u ta crvena slova nekoliko trenutaka ne shvaćajući što se događa.
*
Izuzeci od pravila su rijetki i stoga izrazito dojmljivi. Nedavno su mene i ženu stric i strina pozvali na večeru. Povod: sestrična je diplomirala. Tako je službeno zvučao poziv. Ne sluteći ništa, kupili smo dvije butelje, bijelog i crnog, i pojavili se u zakazano vrijeme.
Večera je bila čista demonstracija sile: vegetarijanska salata s brokulama, karfiolom i radićem, salata s tijestom, šunkom, i sirom, klasična miješana salata, punjeni patlidžani s povrćem i tofuom, trokuti od špinata i sira, burek s tunjevinom, zalogajčići od pršuta i maslina, kiflice sa sirom i sezamom, kiflice sa šunkom. I na kraju: tiramisu, gužvare razne, kakao šnite i slatka peciva s integralnim brašnom i šafranom. Zahvaljujući toj kraljevskoj trpezi i vinu (vjerojatno ipak najviše vinu), imao sam osjećaj da nas petero istovremeno vodi oko šest razgovora. A onda je stric u jednom trenutku izvukao bijelu omotnicu i rekao: "Znamo da nećete praviti svatove, ali vam želimo dati naš mali poklon. I poželjeti vam puno sreće u životu".
Žena i ja smo se zbunjeno pogledali. Onda smo se svi izljubili.
Ja sam rekao: "Hvala".
Žena je rekla: "Sada se osjećam dužnom napraviti svatove".
*
Ono što moji roditelji ne znaju, ono što nikome nisam ispričao, jest da sam pokušao to riješiti sa ženom. Nisam se baš jako trudio, ali nitko ne može reći da nisam pokušao.
Koliko god ja volio misliti da mislim svojom glavom i da ne popuštam lako pod pritiskom okoline, to ipak nije sasvim točno. Najteže se opirem onom neverbalnom pritisku. Prijatelji se žene. Odlaze na medene mjesece. Kupuju aute na kredite. Odlaze u Ikeu po namještaj i sitnice za domaćinstvo. I dok se vrate, već su se razmnožili. To se teško ignorira.
Hodajući prema Trešnjevačkom placu jednog hladnog i sunčanog subotnjeg prijepodneva uhvatio me neki čudan osjećaj. Žena je bila dobre volje i nešto je pričala o tome kako joj ništa ne popravlja raspoloženje kao što to može dobar pogled na Sljeme. Kako joj život u Zagrebu ne bi bio ni upola toliko ugodan da nema Sljemena. Da je to smiruje. Da se osjeća kao u Austriji.
Kao da je ikada živjela u Austriji.
Ali nije me to mučilo.
"Ljubavi, hoćeš se udati za mene?" ispalio sam odjednom.
Pogledala me je preneraženo. Budući da nisam mogao sam sebe pogledati preneraženo, pogledao sam nju.
"Molim?" rekla je tek da nešto kaže.
"Znaš. Udati se za mene. Odemo kod matičara i postanemo muž i žena. S papirima."
"Odakle ti sada to?"
"Ne znam. Jesam trebao još čekati?"
"Ne, ne mislim to. Zašto sada?"
"Tako. Nema nekog posebnog razloga zbog kojeg te prosim dok idemo na Trešnjevački plac. Samo sam mislio kako je danas dobar dan za to kao i svaki drugi."
Pogledala me je krajnje sumnjičavo. Kao da joj prodajem rabljenu longetu.
"Ne muljaš nešto?"
"Kao na primjer?"
"Ne znam."
Tišina.
"Hoćeš li?" pokušao sam ponovno.
"Ne možeš tako."
"Zašto?"
Šutjela je nekoliko trenutaka.
"Kao prvo, ne možeš nekoga zaprositi dok ideš s njim na plac."
"Kako ne? Sada si vidjela da mogu."
"Da, ako želiš biti seljačina. Ne možeš me zaprositi kao da me pitaš jesam li kupila kruha."
"Dobro. Kako bi to trebalo izgledati?"
"To mora biti strašno romantično."
"Ali ja nisam romantičan."
"Ne moraš me uvijek na to podsjećati."
"U redu. Kako se romantično prosi?"
"To ti trebaš smisliti. Ne mogu ti ja reći napravi to i to. Moraš se potruditi. Mora biti posebno. Nešto što nitko nikada nije napravio."
"Pa zaprosio sam te na putu prema luku i kupusu. Tko je to ikada napravio?"
"Nije dovoljno biti originalan. Moraš pritom biti i romantičan. Pokazati koliko ti je stalo do mene."
"Pokazujem to svaki jebeni dan! Nisam po tom pitanju tajnovit."
"Ljubavi, pokazuješ. Ali trebaš to napraviti tako da pamtim taj trenutak do kraja života."
"Ja bih mogao ovaj trenutak pamtiti do kraja života. I vjerojatno ću pamtiti kao trenutak kada si se odbila udati za mene."
"Ne odbijam se udati za tebe."
"Znači pristaješ?"
"Ne."
Učinilo mi se da bi smo se mogli posvađati. Nisam htio da se to dogodi. Ali nisam nikada htio da se to dogodi, pa se rado događalo. Umjesto da kažem nešto pametno, ja sam rekao: "U redu. Normalno je da cure očekuju da budu zaprošene na romantičan način. Prihvaćam to. Ali isto tako je normalno da cure imaju miraz i ta sranja. Meni si dovoljna ti. Mijenjam miraz za romantično prošenje."
"Opet forsiraš seljački pristup."
Bila je u pravu.
"Oprosti."
"Nemam ti što oprostiti. Samo se nemoj tako ponašati. To nije onaj tip seljaštva koji volim kod tebe. Ovo je onaj ofucani tip seljačine koji svaka pametna cura izbjegava."
"Kužim. Serem bez veze."
Hodali smo bez riječi neko vrijeme, trudeći se izbjegavati pretrpane najlonske vrećice kojima su nas ljudi pokušavali saplesti.
"Koliko imam vremena da smislim neki romantičan način da te zaprosim?"
"Koliko ti treba?"
"Uh. Dosta. S obzirom da sam mladost protratio na gluposti i da pod stare dane moram trenirati romantičnost, nisam siguran da ću uopće uspjeti."
"Naravno da ćeš uspjeti."
Rekla je kao da stvarno vjeruje u to. Ja nisam ni na trenutak.
Ali nisam bio loše volje zbog toga.
Onda je zastala kod izloga papirnice. Kao i uvijek. Dovoljno je da naiđe izlog u kojem ima milijun nepotrebnih sitnica i ona će mu posvetiti barem tri minute. To me inače zna izluditi, ali tada nije. Gledao sam je kako pažljivo proučava flomastere, olovke, podloške za miševe, blokove u obliku životinja, papire za umatanje poklona, navlake za mobitele i još hrpu drugih nepotrebnih stvari. Ili barem stvari koje joj u tom trenutku nisu bile potrebne. Bio sam svjestan koliko je volim. Koliko želim s njom provesti ostatak života. Koliko sam sretan što to znam. Koliko sam nesposoban zaprositi je na odgovarajući način.
Prišao sam joj i poljubio je u obraz. Okrenula se prema meni i osmjehnula se. Uzvratio sam joj osmijeh.
"Hoćeš mi kupiti ovaj blok u obliku šarana?" upitala me.
"Ne", rekao sam i još jednom je poljubio. Napravila je tužnu facu, a onda ju izravnala, uzela me za ruku i polako krenula.
Htio sam joj reći da je volim i da ću se pobrinuti da do kraja života na stolu ima blok u obliku šarana. Htio sam joj reći da ćemo sve imati u obliku šarana, ako će je to učiniti sretnom. Ali nisam.
Sjetio sam se da bi je to stvarno moglo učiniti sretnom.
Palo mi je na pamet da bih mogao to nekako iskoristiti da je romantično zaprosim.
Ipak, odlučio sam ne spominjati oblik šarana. Barem privremeno. U međuvremenu sam htio nešto znati: "A ako slučajno ne uspijem postati romantičan? Hoćemo li se vjenčati bez obzira na to? Ili ćemo zauvijek živjeti kao divljaci?"
"Nećemo se vjenčati", odgovorila je veselo.
Potpuno me zbunila. Očekivao sam drugi odgovor. I, uostalom, čemu toliko veselje?
"Zašto ne?" upitao sam.
"Zato što je brak za budale", odgovorila je nesmanjenim entuzijazmom.
"Znači većina ljudi su budale, uključujući tu i većinu naših prijatelja, a mi spadamo u onu nepovlaštenu manjinu?"
"To si ti rekao."
"Dobro, ja sam rekao. A što ti želiš reći?"
"Ja želim reći da znam puno ljudi koji su u braku i nitko mi nije rekao ništa lijepo o njemu. Dapače, rekli su mi da ih je uglavnom sjebao."
"Nama je dobro i to nećemo dirati?"
"Tako je. Nama je dobro."
Klasika.
Znao sam da je to kraj razgovora o braku.
Tako završava dobar dio naših razgovora o bilo čemu. Kada ja nju nešto pitam, ona je već o tome napravila malo istraživanje i rezultati istraživanja potvrđuju njezino mišljenje. Da sam je upitao što misli o tome da se preselimo na Mars, ona bi vjerojatno odgovorila da joj se ne da ili da tamo nije romantično, a ako bih ja ustrajao na preseljenju, onda bi rekla da se malo raspitala i da su joj svi rekli da je na Marsu bez veze.
Krešimir Pintarić rođen je 1971. godine u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost, bibliotekarstvo i opću informatologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao u većem broju novina i časopisa (T-Portal, Elle, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Playboy, Cosmopolitan, Quorum, Vijenac, Treći program Hrvatskog radija…). Prevođen i objavljivan na slovenskom, češkom, njemačkom i engleskom.
Autor je triju zapaženih knjiga poezije: "Tour de force" (1997.), "Divovski koraci" (2001.) i "Commedia" (2002.).
Za prvu od njih, zbirku pjesama i proznih tekstova, dobio je 1997. nagradu "Josip Ivan Kozarac" koja se dodjeljuje najboljem slavonskom mladom autoru. Treća Pintarićeva knjiga objavljena je i kao prva hrvatska multimedijska knjiga. "Commedia" se sastoji od grafički bogato opremljene tiskane knjige i trojezične (hrvatski, engleski, njemački) multimedijske verzije na CD-ROM-u.
Krajem 2003. objavio je prvu proznu zbirku, "Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave", a 2005. prvi roman 'Ljubav je sve'. 'Dobrodošli u moj svijet' uvodno je poglavlje romana.
Autorove mrežne stranice se nalaze na adresi www.kresimirpintaric.com.
Krešimir Pintarić
