velibor čolić
Pocinjem tvoju pjesmu
izdisuci otvorenih usta
u Jerusalemu.
Pocinjem tvoje ime,
nemajuci koga da dodirnem po koljenu
na trgu Saint Sulpice.
Pocinjem tvoju, uvijek istu, mantru
beznandno kao blago sna
ispred zlatnoga andjela na Bastille.
Odlazis, kao mali konjici
drvenoga srca koji tuzno stoje
na vrteskama Montparnassea.
Ne mari,
Pariz je svacija ljubavnica.
Nikada nisam dospio do neba.
Nikada nisam napustio zemlju.
Nikada nisam naucio kako se umire.
Lisce je sada zeleno na svim stablima u Parizu.
Kroz 200 godina bit cu kod kuce i pogledat cu te u oci.*
(Paris, 12.04.2005)
prelude: Covjek je umro ali nokti i brada jos uvijek rastu. Taj covjek je svetac. Sunce se ohladilo i zamrlo kao bilo koje drugo sranje. To sunce je mjesec. Jedno zidovsko dijete pjeva kraj rata, pjeva vojnike, pjeva kuce, mostove i polja. To dijete je Bob D. Jedna stara skitnica pusi svete trave, guzi djecake te potom prica sa pticama. Ta skitnica je Alan G. Jedan slijepac trazi pogled, trazi kosture i pluca, trazi zrak i vjetar. Taj covjek je zatvorenik. Jedan zena je otisla, odnesena rakom stoljeca, lagano se ugasila kao svijeca. Ta zena je moja majka. Jedan pijanac je izmislio bop, zatim se udavio sopstvenom bljuvotinom, sopstvenom tugom, sostvenom pljuvackom i krvlju. Taj covjek je Charlie P. Jedan Arapin je voilo svoga magarca, svoju pustinju, smokve i visoke minarete bola; volio je takodjer apstraktnu umjetnost, matematiku i metafiziku. Taj covjek je prorok. Jedan slikar je volio Montparnasse, voilo je takodjer kurve, zohare i jednu poljsku barunicu, imao je zenu i dijete. Taj slikar je Amadeo M. Jedan drugi pijanac je svirao trubu, svirao je takodjer ‘The Kind Of Blue’, hladan bijes i valove; bio je takodjer Ursa Major, povodnik i clown. Ta zvijezda se zove Miles D. Jedna zena dijete neprestano dolazi u moje snove; dolazi takodjer kad sam budan, kad pijem i kad se setam. Ta zena je Ebony B. JEDAN: SOLO BABE “...vos yeux sont comme les nuages sur Taï-shan Quand un peu de pluie est tombé et qu’il reste encore autant à tomber”. Ezra Pound 1. RASLA JE U sjenci crvene i skrte zemlje i vinograda, rasla je kroz suncane, nedeljne procesije u kojima nosahu Gospe sa krunicama i vijencima poljskoga cvijeca. Rasla je uz flamenco, uz oca Djanga Reinhardta i srebrne sjenke milanskog il Douma. Rasla je na prstima, kao balerina, izmedju sebicnih kreveta i londonskih magli, izmedju benzendrinskih zmija samoce i nevjernih ljubavi. I nije stalno bila tu, odlazila je i vracala se po nekom svom cudnom, suncanom, rasporedu. U savrsenim krugovima proljeca, kisnih ljetnjih dana, na krilima tuznoga oka koji klizi niz moja pognuta ledja, niz tri dana staru bradu. Niz miris slatkih vinskih musica koje glupo kao kakvi etilski andjeli umiru kroz noc. Mala B. je rasla kao “solo babe”, kao “kristalnacht”, kao crno sunce bowijeve berlinske trilogije. Rasla je u zemaljskim odrazima, u cahurama zrele vanile; kroz lavez nocnih pasa koji zderu krovove grada. Kao sunce, kao celik, kao buduca ljubavnica propalica i pjesnika. Rasla je u onom nepoznatom rasporedu zemljopisa njene koze, soli mora i mjeseca. U izgubljenim kartama neba iscrtanim briznim rukama sifilisticnih redovnika. Rasla je izmedju ivanjskih krijesnica moga opijanja, kroz zlatne kapljice meda njenoga pubisa. Kao labirint, kao posustali vjetrovi koji dolaze sa Rajne i zadizu ionako tanke i kratke, suknjice curicama. Kroz moju psecu tugu, kroz iznajmjene cipele koje mirisu kao "one drunkard and the angel"; koje mirisu na one betonske ruze iz Saint-Eteinnea. Rasla je na lexotanskoj nizbrdici, kroz sumracne programe izbezumljenog Billa Gatesa. Mala B. je rasla u mjesecarskim srcima, u licitarskim srcima, rasla je na kraju babalinskih dokova, u sudbinskoj povezanosti sa Posavinom. Bila je sama, bila je sama u onim godinama koje su donosile petparacke krugove pakla, koje su donosile ruzne mrlje na zidovima, trag sperme, trag zuba, trag trube koja slataksto zaudara na izlapljelo pivo. Rasla je na gramfonskim plocama, bockana iglicama Coltranea i ostajlih zvjeradi jazza. Postajala je lijepa kao sumertime dok je lutala preko mostova, dok je gledala maglu na prozorskim oknima, dok je se smucala taxijima prema Sohou, a iz daljine dolaze heavy metal junkyiji i drljaju nesto od Thin Lizzy. A iza daljine dolaze izkezeni seljaci koji bubnjevima pozivaju na uranak i na rat. Postajala je jos ljepsa sa drugim gradovima, odmarajuci se na postanskim kartama moga srca. Postajala je beauty, dok smo na crnobijelim dirkama ispisivali slonovocu, dok smo ispijali sedamsto zelenih piva sa crvenim etiketama, dok je Spanjolska zaudarala na leseve, dok je Tripoli bombardiran saveznickim bombama. Postajala je ruza, postajala je ono sto se zove poljski cvijet u nesebicnim maltretiranjima seoskih luda, seoskih kaljuza iz kojih smmo bjezali pognuti i u trku, kao da tricmo izmedju redova zitnih polja. Postajala je "solo babe" kao sto su oni drugi postajali akademici, postajala je nesebicno ono sto se zove knjiga kao sto je Simone placala racune za pijanoga kameolona Sartrea. Rasla ja , dakla, niz zvuke okamenjenih svetaca Stonehedgea, niz zvuke mali pederskih punk rockera koji zvrckaju zihericama, rasla je kao PJ Harvey; kao ulicarska Madonna koja u srcu cuva zakljucanog Trojanskoga konja. Bila je veca od oblaka iznad Taï-shana, veca od kisnih kapi koje cuvaju sufije-andjele, veca od knjizevnih nagrada koje smo dijelili svake jeseni u smrdljivim caféima Pariza. Veca od tuge i blagoslova, od korizme, od sicilijanskih ruzicnjaka, od obljubljenih djecaka koji ufiksani Lou Reedovim rjecnikom srljaju prema banhofima smrti. Mala B. je bila veca od "Sentimental Journey", od "Wild Horses", od "Walk On The Wild Side", bila je veca od bilo kojeg songa koji sam mogao odsvirati rukama i dahom, zubima na limenim i drvenim instrumentima. Kao Cuba. Kao ona zemlja koja podsjeca na cizmu, kao sest tona izbezumljenog mesa americkih marinaca koji noseni patriotizmom srljaju prema kamikazama ocaja. Kao ying & jang, kao sfumato koji brise domovinu ispred nasih suznih ociju, ispred bolesnoga grla dok kasljem prve jutarnje tuge po bjelosvjetskim kolodvorima, prevaren, izradjen kao one budale kojima na lottu daruju auto. Bila je ona koju sam zvao "ombre", koju sam zvao "gitane", koju sam zvao "angel"; bila je ona koju sam zvao Zvjezdana, koju sam zvao Doopy, a ponekad i nekim nasim imenima. Bila je ona otrgnuta stranica nekih dalekih sjecanja na Julia Cortazara. Bila je ona koja zgusnjava redove moga rukopisa odnoseci pelikanom tinte moje najdraze godine. Bila je ona koju sam drzao za ruku dok prelazimo ulicu, ona koju sam krisom ljubio u vrat dok smo se rastajali a kolodvor postaje slican breugelovim tamama, postaje slican onim sudbinskim vratima koje se, eto tako, zatvaraju u vremenu. Bila je ona ciju sam sliku prospipao kao sveti prah po selendrama Dordogne, ona koja lici na macku u mome snu, ona koja se ne sjeca vise moga pijanog jezickog labirinta. Sto da kazem, bila je na kraju ona koju sam zvao Ebony B. 2.DANIMA SAM MISLIO umrijeti onako kao sto je umirao Moriarty . Danima sam mislio na zelene bregove Lombardije, na njena obljubljena stopala, usne, na mokru zabicu picke. Danima sam stojao ispred sanka darujuci zenama pozutio osmijeh Modigliania i one cudne zvecarke leda u casi koji odzvanja Titanicom. Citavo jedno proljeca sam je trazio. Na mekim i plavim grudima jedne Cristelle, na trbuhu neke Clare koja je imala kosu africkih kraljica ljepote. Trazio sam je u mekanim dodirima jedne male belgijanke koja je licila na one francuske glumice iz vremena "nouvelle vague". U srcu Istocne Europe dok jedna studentica iz Vilnusa donosi tragove baltickih riba i soli na skutovima svoje hajine. Trazio sam je u dzepnim izdanjima Paula Verlainea, "Il pleure dans mon coeur", pjevao je majstor, "comme il pleut sur la ville". U sansonama, u country baladama, u njuski Byrdove trube koja svirucka plavi, pijani, acid jazz. Kroz blues, kroz "Ponocni Boogie", kroz duge jam sessions Alberta Kinga koji gonjen duhacima iz "Staxa" trazi onog crnackog sveca u boci. Trazio sam je u mojim grudima, u dzepovima srca izlizanim od znoja nekih drugih zena. Iskurste, sto sve nisam radio. Osluskivao vlakove, palio svijece za svetoga Antu na trgu ispred katedrale, sedam dana okolo vrata nosio krunicu i kriz, citao blesave njemacke romantike, prevodio Blaise Cendrasa. Prespavao referendum za Europu, cunjao po onome vlaku prema Lyonu tragom neke njezne, tamne kose i nekog oka koji me je ocesalo pogledom dok je prolazila. Pridrzavao vinske alkose na izlazima iz zadnjih rupcaga na Place d'Austerlitz u Strasbourgu, drhtao pred vratima jedne njezne Patricie koje je otisla, zaboravljajuci da mi popusi. Pisao, dopisivao & prepisvao rukopis ogledajuci se u Macintoschovim plavim ocima kao kakav jadni, izbezumljeni, Crusoe. Danima sam zarko zelio prebrojavati sjenke, prebrojaviti izvore zelenih labudova, kao masliinke koje umiru u njeznim casama martinijia. Danima sam stanovao u Sumatri, u malenim bistroim gdje se prodaju vina na casu i licitarska srca. Mislio sam na zivotopise pjesnika sifilisticara, na skromne baste ispred nasih kuca u Bosni. Danima sam trijeznio glipitera po kolodvorima, u masnim kineskim restoranima narucujuci zacine i tjesteninu koja lici na skoljke; udarajuci tam-tam kise kao da sviram po njenome dupetu i kozi. Udarajuci requieme na malenim plasticnim gitarama, trazeci u prasumi mp3 onu jedinu pravu pjesmu, onaj stvarni song. Prvo je to bio Donald Byrd sa onim cudnim, sinkopiranim, "Slow Drag", poslije su se pojavljivali Rollinsi, Mingusi i sjetne, prezbiteranske junky molitve usnulog Johnnya Casha. Poslije su dolazile i odlazile neke punk rock bande, poslije je Clara unijela nesto od Copenhagena u moju iznamljenu sobu. Poslije je Clara donijela spanjolsku revoluciju i André Malrauxa, donijela je mali trbuh napet dvomjesecnom trudnocom, umilan glas i dugu, i crnu, i kao ljetnja noc mirisnu no tesku i mokru jebemti kosu. Poslije je Clara napravila malo reda, brijuci me ocima i dahom dok me sisa ispred otvorenog prozora 'Hôtel de Normandie" u Bordeauxu a prvo proljece, prvi travanj bez male B. dolazi stidljivo kao djevica pred oltar, njuska ulicama, pljucka po trotoaru, pusi "Gitanes" pijuckajuci crvena, bozanska vina u zadimljenim caféima koji lice na XIX stoljece i na Preverta. Poslije je Clara stalno telefonirala u Copenhagen bezuspjesno trazeci oca svome trbuhu. Poslije je Clara nesto pisala, malo plakala kada smo slusali Theloniusa Monka. Poslije je Clara rekla da je Jack bio katolik i pijanica, da je Miller bio trla-baba-lan i da ne kuzi kako istovremeno mogu slusati country seljacine i jazz. "Pijanci", rekao sam disuci kroz filter "Lucky Strikea"."Citala si Baudelairea". "Koja je to zemlja", rekla je jedne veceri Clara, "i koja vojska, koji rat jebemti i sta si ti, koja je to nacija bosansko/ hrvatska?" A ja sam cutao, trazeci u Clarinom profilu onu divlju iskru koju je imala mala B. 3.DOBRO JE, OTISLI su oni snjegovi Ebony. I neka cudna, nebeska, ruka je po drvecu zaboravila krunice cvjetova. Jedna druga je uzela Dunav i postavila Rajnu. Dobro je, otisli su Cigani i odveli sa sobom satore, ponocne vatre i pokisle pse sjecanja Ebony. Nisu odnijeli tugu, nisu mogli Cigani. Njihove kocije se vise nikada nece vratiti u Kalkutu. Dobro je, pronasao sam nekakav sesir sa kratom neba i zvjezdanih kocija Ebony. Imamo tamo Malog i Velikog Medvjeda, Skorpiju, bradatog Ovna i Vodoliju. I tamo u dnu, jos uvijek sjaji zvijezda onog naseg ljeta. Dobro je, samo kasno uvecer ona ptica zvana Rainer Werner, je dosla i spustila se kraj moga prozora Ebony. Nisam joj dao poljubac, no ipak je ostala dugo kao da nesto ceka. Tiho, kao sjenka lopova sam ustao i kroz Clarin usnuli dah upustio Fassbindera. 4.TAMO U DALJINI neki orkestar je svirao Radetzky mars. Reiner Werner pijan u snu jednu ruku drzi na njenoj sisi drugu na drsci revolvera. Na nebu vidimo zeljezni panzer krizeva, kokainske svece i izarabljene cipele ljubavi. Na zemlji, prosjake, andjele, hipstere, ruske vojnike, zohara, pivske boce, i jos neke ludjake na Pankowu i neke konje na Branderbuskoj kapiji. Reiner Werner lud u snu zabija noz u dupe nekakvog arapskog djecaka u jednoj hotelskoj sobi u Parizu. U drugoj ruci cvrsto stiscuci hrpu usijanih novcanica. Na nebu vidimo sjenke, oblake, ptice, Adolfove ljubavnice, i opet ruske vojnike. Na zemlj,i davidovo pleme, Hanine noge, neonsku spermu, pivsko ludilo, i jos turske preprodavace hasisa i neke ljude koji jasu na konjima na Branderburskoj kapiji. Reiner Werner pijan i lud u snu povraca sve dugine boje jednu ruku drzeci na raspecu, drugu na mokroj zvijezdi njene picke. Na nebu vidimo olupine pruskih brodova, djevice u zeljeznim okovima i njezne plave pedere koji znojno stiscu u dlanovima neupotrebljavane kurtone. Na zemlji, strasila, skinheadse, crne prosjake jazza i jos uplakane punk rock djecake koji laju prema kraljici. Tu vois alors, Ebony B que le monde n’est bâti que sur un songe.** 5. SLIJEDECIH DANA U mojoj glavi onaj isti orkestar je mocno tutnjao svo vrijeme Radetzky mars. Kinezi, arapi i crnci su postavili zastave u predgradju. Svi smo stranci veceras udavljeni kao muhe u pivu, u vinu, u blazenom duhu cigarete. “Prvo pivo”, kazem, djevojci za sankom koji lici na Courtney Love . “Prvo pivo”,kazem a noc pada a kisa pada teska kao MiLANO. Izmedju sanka i mene, i nepostojece tebe, plesu latino smekeri, jedna zena sa cvijetom u kosi ponosno nosi tetoviranog andjela. “Kao ona”, kazem, “koja na trbuhu ima malu zvijezdu...” Nekakve kurvice mi se smiju, njihove polugole grudi ruzno sjaje pod teskim znojem neona. Bar je “PERESTROIKA”, zadnja rupcaga prema kolodvoru, zadnji stanica za propalice koja zatvara u pet ujutru . Brisem usne i kazem- “Hej Courtney, naspi nam jos vina”. Kazem djevojci koja umorno prebire boce “Bordeauxa”placuci za svojim najboljim godinama.“Ima tu neceg slavenskog”, kaze mon ami Da Costa, bubnjar u rock sastavu, “ima tu neceg beskrajno tuznog tu u tebi, my friend”. “Limene trube”, pjevuckam, “moje je srce jedna ulupana limena trumpeta”. Bar je “PERESTROIKA”, ocvao i potrosen kao pjesma moje mladosti. “Jutros su”, kazem, “na njenom prozoru sigurno procvale prve proljetne primule..” “Jutros nije procvalo nista”, kaze mon ami Da Costa, “vidis kako je nebo usnulo i tesko”. Neka vina su teska i sumorna kao celik bez obzira na jug. “Znas li ti uopce”, kazem, "gdje je Bosna?” Mon ami Da Costa slijeze ramenima podize ruku pokazujuci tamo izvan prozora, prema krovovima. “Jel’ ti znas jebemeti”, uporan sam, “koju smo zemlju zvali Jugoslavija?” Mon ami Da Costa pripali cigaretu, naruci jos vina i kaze - “REQUIEM”. Neka dobra, tako blaga konobarska ruka je u crno grotloHi-FIja kliznula The Stoogese. “Ovako se mozda odlazi Ebony”, kazem. “Ovako se jebemti zaboravlja”, kazem sklapajuci noc kao da sklapam neku tesku knjigu. A vani, vani su padale zvijezde umjesto kise, vani su djecaci ljubili svoje prve zene. Vani su pravili "gay pride" noseci raznobojne zastave na vjetru elektronskih ritmova, teturajuci na visokim potpeticama, u uskim, koznim, minicama. Napuseni, veseli pederi koji namiguju policajcima, koji otvaraju champagne i vitaminska pica, koji uvrcu guzice i tanke tetovirane ruke, koji imaju misicave trbuhe, koji svima, cak i nama, kazu "baabyyy".... "Svi bi da jebu", kaze mon ami Da Costa. "Naravno", zakljucujem mudro preko cigarete."Svaka kocka oce da se bocka". I u tome trenutku na vratima se pojavio plavi andjeo Cristelle. ---------------------------------------*neke recenice su od Alana Ginsberga, prafrazirane onako po sjecanju.... ** Vidisi li dakle, Ebony B. da je svijet sacinjen od jednoga sna.
velibor čolić: strappato
