Almost Famous

hrvojefrančeskielectrocute

control

mirandu je prvi put vidio na jednom tulumu.

-ko je ona cura-potapšao je gorana po leđima.

goran se odljepio od vesninih usana.

-šta je?-pitao je iznervirano, kao medvjed kojeg je žena pozvala na ručak baš kad je pronašao najveću košnicu u šumi.

-koja je ono cura?-prstom je pokazao na kut u kojem se, ako ste imali dobre oči čiji je pogled mogao probiti dimnu zavjesu, nazirala miranda.

-to ti je miranda, ako se dobro sićan, zlajina neka prijateljica-rekao je i vratio se vesni.

 

zlajo je bio goranov i nebojšin najbolji prijatelj. zajedno su odgulili vrtić, pa osnovnu, pa srednju školu. nitko nije znao zašto su baš takva tri tipa, koja su u biti potpuno različita bili prijatelji.

goran je bio jebač, radio je sa starim u automehaničarskoj radionici od svoje desete. nadobudno je upisao gimnaziju, no na kraju četvrtog razreda stari mu je umro. nakon sprovoda stara je goranu rekla kako ona ne može svojim poslom prehranit njega i troje njegove braće, te uz to njega i školovat. goran je, kad je vidio kakva je situacija, digao ruke od škole, zasukao rukave i prihvatio se posla. kroz godinu dana rada postao je najbolji mehaničar u gradu.

nebojša je bio emotivac u ekipi. vječito zbunjen i zaljubljen. njegovi pokušaji ubacivanja djevojkama pružali su trajan izvor tema za zajebanciju kod gorana i zlaje. nebojša je, sasvim logično, upisao filozofski fakultet. tri godine bio je brucoš, stalno je mijenjao smjer, no na kraju odlučio se za komparativnu književnost. sad je bio na drugoj godini, uistinu ga je zanimalo, i bio je odlučan ići do kraja. osim toga, familija mu je objavila ultimatum. ili završi ili... tata ima veze u pivovari, može te tamo zaposlit kao fizičkog radnika. nebojši se to nije previše svidjelo, pa se prihvatio knjige.

zlajo je bio, u očima ljudi, najuspješniji. nakon završene srednje upisao je ekonomiju, no odustao je na trećoj godini. ušao je u biznis i vrlo brzo se probio među jebače. bio je jedan od najbogatijih ljudi u gradu, a imao je dvadeset i tri godine. sa dvadeset dvije se oženio za martu, i zasad je u braku bio sretan. no nije odustao od svoje omiljene zabave, priređivanja tuluma. a tulume je radio za raju. nije pozivao poslovne suradnike, šminkere i biznismene, njih je pozivao na večere, na tulume je pozivao ljude iz kvarta, prijatelje i poznanike. unatoč tome što je bio čvrsto na zemlji i što ga biznis nije tolko promijenio, goran i nebojša bili su sumnjičavi. čekali su da im digne pozdrav. zlajo to nije učinio.

 

u četvrtom razredu, za vrijeme zimskih praznika, trojica su se napili ko guzice, te su otišli u parkić iza bloka stambenih zgrada u kojima su živjeli. tamo su se zavjetovali. pravila su bila jednostavna i uobičajena među prijateljima. oni su ih odlučili utvrditi krvlju:

1. svi za jednoga jedan za sve

2. pizdun ko ode živit u glavni grad

3. zagor je bolji od texa

4. beatlesi su bolji od stonesa

5. ako jedan otme drugome curu ostali imaju pravo ubit boga u njemu

6. prijatelj će učinit sve što je u njegovoj moći da pomogne drugom prijatelju

pravila su bila jednostavna. i glupa. no ne smijemo isključiti činjenicu da su sva trojica bili pijani ko majke kad su izmislili pravila. nakon što su zapamtili pravila zlajinim su švicarskim nožićem zarezali palčeve i postali braća po krvi.

-sad smo braća za sva vremena-rekao je nebojša svečanim glasom. sedam minuta kasnije povraćao je u šumu dok mu je goran držao čelo cereći se

-stari, ti stvarno ne podnosiš piće.

 

dan nakon tuluma nebojša je svratio do zgrade u kojoj se nalazio zlajin ured. sjeli su u njegov bmw i odvezli se do restorana u marini. to su radili svakog utorka. nebojša bi na kraju svakog ručka izvukao novčanik.

-pusti, ja ću-rekao bi zlajo.

-nema govora-odgovorio bi nebojša i ustao se od stola.

-sidi-zapovijedio bi zlajo-daj nebojša nemoj se zajebavat. svi znamo kakva je situacija. student si, triba ti lova za knjige.

-ma...

-šta ma? nema ma. ja plaćan i gotovo-rekao bi zlajo ljutito.

-a dobro. al ja častim sljedeći put.

-okej.

-hvala

-nema na čemu-završio bi zlajo razgovor te pozvao konobara da im naplati.

nebojša je uistinu bio zahvalan. ne toliko zbog plaćenog ručka već zbog vremena kojeg je tako zaposlen čovjek kao što je zlajo bio spreman odvojiti zbog njega.

kad mu je to jednom rekao zlajo se samo nasmijao, pokazao mu palac i rekao

-pa najbolji smo prijatelji, svi za jednoga, jedan za sve jebote. ti si čoviče stvarno lud.

 

###

 

dan nakon tuluma bio je petak i zlajo je bio začuđen kad mu je tajnica rekla da je nebojša pred vratima.

-šta je bilo?-upitao je zabrinuto.

-imaš minut?-odvratio je protupitanjem nebojša.

-uvik. sidni.

nebojša je sjeo na, crnom kožom presvučenu, stolicu. bila je to jedna od onih stolica na okretanje i nebojša se nervozno okretao u njoj. šutjeli su.

-reci. šta je?-pitao je zlajo.

-obećaj da se neš smijat.

-obećajen. daj reci šta je?-zlajo je bio na iglama.

-prika, mislin da san se zaljubija.

stanka.

sad će se nasmijat-pomisli nebojša.

zlajo se nije nasmijao.

-stvarno?-upitao je

-najstvarnije.

-jebote stari, pa to je super! jel znan ja tu žensku?

-znaš. problem je šta je ja ne znan.

-molim?-zbunjen je bio zlajo.

-zato san i doša do tebe. vidija san je sinoć na tulumu, i cilu noć je nisan moga prestat gledat. a kad san doša doma nisan moga prestat mislit o njoj.

-dobro, oš mi više reć koja je to ženska? ili joj ne znaš ime?

-znan, reka mi je goran. zove se miranda.

-miranda?-začuđeno je upitao zlajo.

-šta je?-nebojša je bio prestrašen.

-zajeb, prika!

-šta je? ima momka?-razočarano je pitao nebojša.

-nema, nije u tom problem. reću ti odma, da te poštedim zajebancije. ženska je malo sjebana u glavu. u biti malo puno.

-kako to misliš?

-lipo.

-kako lipo?-nebojša je postajao nervozan.

-lipo, prika, lipo. ona nije normalna, viruj mi.

-šta je bilo?

 -stvarno oćeš znat? ja ti mogu ispričat nešto šta su mi drugi rekli, i nešto šta sam znam. ovako... do svoje osamnajste bila je pristojna i povučena, bar mi je tako reka srki šta je iša s njon u školu. par likova, a među njima i on, su je pokušavali skuvat, al ona se nije dala. posli škole je išla ravno doma, niti na piće ne bi svratila, ni ništa. vikendom bi izlazila samo u crkvu. a onda je nešto puklo. počela je izlazit. probala je droge. travu i haš. onda se bacila na jače. gutala je ekstazi po žurkama ka da su pestopet s jebenon crton. malo pudera za pod nos. s dvajstjednon je strefilo ljepilo, malo je falilo da crkne. tad san je i upozna. zamisli imat dvajstjednu i radit ljepilo. jebote, kolko jadan moraš bit za tako nešto. a srki kaže da je do kraja četvrtog izjebala pola škole. plus dva-tri profesora. onda se neki mali ubija, neki šta je iša s njima u razred. svi su govorili da je to zbog nje, da je mali bija zaljubljen do ušiju, a da ga je ona sjebala. onda su roditelji sazvali hitan sastanak i malo je falilo da je izbace iz škole. nekako je završila. njeni starci poznaju moje i tražili su pomoć. onda su poslali mene, generacija smo skoro, i ja san iša s njon popričat. bila je totalni frik. jebote, bacila je lampu na mene. izaša san iz proklete sobe i reka starcima da ne znan šta mogu učinit, ona je skroz pukla. onda su oni počeli plakat, a mene je to prokleto strefilo. reka san in da ću doć sutra. i tako san dolazija svaki dan po uru vrimena i ona mi je ispričala sve. kako je otac tuka, kako joj nisu dali izlazit, kako je jedan put dovela momka u kuću, a otac joj je popizdija, izbacija ga iz kuće, a nju sedmicu dana drža pod ključem. totalna katastrofa. a onda je neki lik skoro silova u parku. mislin, praktično je silova, samo šta joj ga nije...razumiš. napa je s nožem u ruci i bacija je na pod. uvatija je za kosu, otkopča šlic i sta joj ga trljat po faci. srića da je neko naletija pa je frik uteka. a ona još danas ima noćne more. onda su joj uletile droge, al to san ti već reka. imala je otad tri tipa. jedan je poginija na motoru, a ona je bila skroz zaljubljena u njega. ovaj drugi je prekinija tu vezu, baš ka i ovaj treći, iz čisto praktičnih razloga. znaš, miranda ti zna dobit teške psihotične napadaje. to ne možeš vidit ni kod tipova na najluđem tripu. ono, spid totalni. histerija paranoja strava užas. jebanje majke i ostale stvari. znaš onu pismu od joy divisiona she's lost control. e pa to ti je to. cura se još nije oporavila, razumiš?

nebojša je potvrdno kimao glavom.

šutili su.

napokon, nebojša je prekinio tišinu.

-prika mogu te zamolit za uslugu?

-reci.-odgovori zlajo.

-možeš me upoznat s tom curom?

###

 

šetali su gradom. bio je vikend i svi su pobjegli u brda ili se preselili na otoke. grad je bio pust i prašnjav. promet je bio rijedak i semafori su uzalud radili. prošli su kroz pet crvenih svjetala. sve nevažne teme bile su iza njih: politika, umjetnost, smisao života. slagali su se. no sada su dolazile prave i ozbiljne teme. miranda je postavljala pitanja, dok je nebojša odgovarao.

-najdraže godišnje doba?

-jesen.

-stvarno? i meni isto. najbolje mi je kad lišće prekrije sve puteve i onda se izgubiš u žutilu. ili kad vani pada kiša, a ti si lipo pod dekom, grije te plinska peć, i čitaš ili slušaš muziku-govorila je miranda, sa zanosom u glasu.

-ili kad hodaš gradom bez kišobrana i vitar ti nosi sve kapljice u facu, a kišobranašima vidiš u očima, pitaju se jesu li to kapljice kiše ili ti plačeš iz nekog, njima nepoznatog, razloga-nadovezao se nebojša.

hodali su i šutjeli, on s rukama u džepovima hlača, ona ruku prekriženih preko trbuha.

-najdraža boja?-upitala je.

-plava.

-i meni. al onako skroz skroz plava. tamnoplava.

-ma daj-čudio se on-onako skoro pa crna?

-aha.

-ne mogu virovat. meni isto.

ulice su bile vruće i ravne. nije im smetala vrućina ni pukotine u pločniku.

-najdraži vitamin?-upitala je iznenada.

-d-odgovorio je nebojša.

-stvarno!? stvarno?! ovo je strašno.

-ma...ja mislim da je c vitamin ionako malo previše precijenjen. imunološki sustav. pa šta? d ide ravno u kosti. a šta bi bili bez kostiju? ništa! hrpa mišića tetiva i unutarnjih organa. d vitamin je najbolji i točka.

stali su pokraj zatvorene prodavaonice električnih uređaja. gledali su se ravno u oči. plavo u smeđe, smeđe u plavo. poljubili su se, a asfalt je gorio pod njihovim nogama. iza rešetaka prevučenih preko izloga prodavaonice smiješili su se kućanski aparati. toster je laktom gurnuo mikser i prozborio

-oni se vole.

-pusti me da gledam televiziju-odvratio je mikser nervozno i ljutito.

televizor je na svom velikom ekranu ispisao crveno srce.

-koja patetika-prozborio je mikser i zavukao u svoju kutiju.

miranda i nebojša su se ljubili kad se kiša spustila s nebesa da ispere svu vrućinu s ulica.

 

###

 

prošla su dva mjeseca i nisu se mogli nasititi jedno drugoga. nebojša se preselio u njen stan. on je učio, marljivo i sa zanimanjem. ona je radila kao tajnica u jednoj uspješnoj firmi. katkad bi ona spremila ručak, no najčešće su jeli u studentskoj menzi. ševili su se u jutro, karali poslijepodne i jebali na večer. i nije im bilo dosta. u dva mjeseca koliko su bili skupa, miranda nije imala niti jednu psihotičnu epizodu. sve je bilo kao zavreštci bajki.

jednog dana vratio se s faksa. u torbi je nosio brdo knjiga; malo teorije i puno beletristike.

otvorio je vrata, baš kao i svaki put do sada i ušao u stan. bacio je ruksak na kauč i ušao u kupaonicu. čudio se što je nema doma. umio se u hladnoj vodi. tada je začuo jecaje iz spavaće sobe. ležala je, potpuno gola, među bijelim plahtama. plakala je, licem zarivenim u pernati jastuk. došao je do nje i spustio dlan svoje ruke, mokar od vode, na njena blijeda leđa.

-šta je bilo?-upitao je glasom mekšim od paperja.

-ništa-promrmljala je i okrenula se prema njemu. uspravila se i sjela.

-šta je?

-moraš znat da te, bez obzira na sve šta je bilo, ja puno volim.

-znam. i ja tebe-rekao je i primio je u naručje.

 

###

 

došao je i taj dan, zadnji dan škole. goran, zlajo i nebojša su se otisnuli na pučinu. zlajina jahta sjekla je bijele valove i jurila prema otoku. ponjeli su samo najnužnije. ovo im je bio jubilarni peti opstanak, kako su ga oni zvali, na otoku. sve su već znali. čim su pristali iznijeli su sve stvari na obalu. goran je nadio udicu i pošao loviti ribu. s kraja se na otoku moglo dosta toga uhvatiti. ljudi su tu rijetko dolazili, vjerojatno zbog toga što je priroda izgledala divlje. nebojša se dao na izgradnju zaklona od granja i lišća. prvi put kad su bili na otoku pala je kiša i smočili su se kao miševi. tad još nisu imali jahtu, već mali kaić sa tomos motorom od pet konja. danas, i da padne kiša, ne bi se zavlačili u jahtu.

zlajo je otišao do vrha brijega i tamo počeo kopati rupu. kroz nekoliko minuta spustio se do logora. bacio je motiku na pod.

-imam ga-rekao je slavodobitno.

u ruci je držao švicarski nožić, isti onaj kojim su potvrdili i krvlju obvezali svoju zakletvu. onaj nožić pomoću kojega su postali braća.

zlajo je počeo pripremati vatricu kad mu je zazvonio mobitel. popizdio je i bacio ga u more. nebojša ga je poprijeko pogledao.

-pizduni, plašite mi ribe-viknuo je goran.

-zlajo je bacija mobitel u more-odvratio mu je nebojša.

-kretenu jedan-vikao je goran-moga si ga meni dat.

-ne dam da me niti jedan kreten zajebava dok san sa svojim prikama!-odvratio je zlajo.

nebojši se učinilo da  se zlajo kurči, kao da im čini uslugu što je sad ovdje, s njima.

-šta si onda nosija to malo sranje?-vikao je pitanja goran.

-navika, stari, navika!-odvratio je zlajo i nastavio pripremati vatru.

kad je završio izvadio je demejanu vina iz vode i nagnuo. vino je bilo jedina stvar koju su dovukli iz civiliziranog svijeta. dovukao ju je do vatre. nebojša mu se uskoro pridružio. uzeo je demejanu iz zlajine ruke, obrisao grlić i nagnuo.

-šta brišeš, nisan zarazan-pobunio se zlajo.

-znan ja zašto brišen-odgovorio je nebojša s nevjerojatnom gorčinom u glasu. okrenuo se od zlaje i piljio u daljinu. kroz tamu je nazirao žuta i narančasta svijetla grada. mogao je, po boji uličnih svjetala, odrediti kad je koji dio grada sagrađen.

zlajo je šutio.

noć se punila zvjezdama i pjesmom cvrčaka kad je goran donio ribu. ulov je bio bogat i uglavnom se sastojao od šparića. bio je tu i poneki ciplić koji je slučajno zalutao do ovog dijela otoka. prihvatili su se čišćenja ribe. možda se neće najesti, no barem će se dobro zabaviti. utrobe su bacali u more. ribu su natakli na štap i pekli iznad žeravice. zatim su jeli. nebojša je šutio. bio je ljut i tužan. more je bilo savršeno mirno. zlajo i goran su pričali o goranovoj novoj djevojci, Mirjani. zatim su šutjeli neko vrijeme.

-šta si ti nadrkan danas?-upitao je zlajo nebojšu.

-znaš ti dobro zašto sam ja nadrkan!

-šta je bilo?-pitao je goran zbunjeno.

-stvarno, koji kurac?-pitao je zlajo.

-nemoj ti meni koji kurac pederčino! znaš!? jebem ti da ti jebem!

-o čemu on priča-goran je gledao čas u nebojšu čas u zlaju.

sve se znalo.

-nemoj prika-vapio je zlajo-bija san na spidu, na nekoj jebenoj koki! stvarno nisan tija, kunem ti se-suze su curile niz njegovo lice-majke mi, nisan tija. a ona mi se samo podala, nije se opirala. šta san moga...

-znam-rekao je nebojša-al mi je ona bar priznala i tražila je oprost. i oprostija san joj. i tebi bi, samo da si me nazva i popriča s menom. zadnjih pet dana čeka san da me nazoveš, usrani pederu! kad se vratimo na kopno možeš me izbrisat iz mobitela. ti za mene više ne postojiš!

-čekaj, ti to govoriš da ti je on jeba curu?!-goran je bio sve zbunjeniji.

-i da znaš, vratit ću ti sve šta si mi ikad posudija. ne trebaju meni tvoje usrane pare.

-jeba si mu curu?!-goran se okrenuo prema zlaji kojem su se suze kotrljale niz obraze.

-prika, nemoj tako. nemoj molin te. reka bi ti. kajem se!

-jeba si mu curu!

-oprosti mi prika, oprosti mi!

-on ti je jeba curu?!

-oprosti...

gušio se u suzama. nebojša se okrenuo prema gradu i zaplakao.

-po četvrtoj točki našeg ugovora prijatelji imaju pravo ubit boga u onome ko otme drugom curu-rekao je goran savršeno mirno.

-po četvrtoj točki su bitlsi bolji od stonsa-odvratio je zlajo kroz suze.

goran je pograbio granu s poda čiji se kraj žario crvenkastom bojom vatre.

-pička ti materina, kretenu!-viknuo je goran bijesno.

-nemoj!-nebojša je viknuo u panici.

grana se spustila velikom brzinom na zlajinu glavu.

 

vragovi pakla su smijehom nadimali divovske mjehove i održavali vatru pod velikim mjedenim kotlovima.


familliar place

around the sun

i travell

i'm the speed of sound

i'm the darkness of your womb

 

in your water

and in your mind

i feel safe

you're my

familliar place


ocean

sinoć je ocean

bio spleen

sa krovova se tihih

uzdizao dim

gust poput ulica u podne

i ruku starih

andromeda i astral

spavaju u travi

ispod nabacanih

ostataka smijeha

snivaju sjene i odlazak kućama

koje postaju domovima

kad ih prihvatimo srcem

i onim što ne znamo kako se zove

a jako je važno


asbestos

i walked through the fire

but the flames didn't burn me

i walked through the water

but the wawes didn't drown me

 

 

u postirima i zagrebu 2003