Marko Balen
KIŠA
Naizgled, grad se činio normalnim, baš kao i svaki drugi. Ipak, nešto je bilo drukčije. Tmurno nebo nikako se nije razilazilo, kiša je neprestano padala i bilo je pravo čudo vidjeti nekoga bez kišobrana u ruci. Još pomnijim promatranjem moglo se zaključiti da su ljudi isti kao i vrijeme - robotskih pokreta, okamenjenih lica kojima je tek povremeno kliznula pokoja suza kao posljednji znak čovječnosti. I trajalo je to mjesecima, godinama. Čak su i suze postale mehaničke, tek suvišna tjelesna tekućina. Nitko nije imao potrebu govoriti. Nevini promatrač mogao bi zaključiti da je sve posljedica vremena, no istina je potpuno drukčija. Ljudi su, iako nesvjesno, zavladali nebom i njihova tuga, samoća i strah postali su - kiša. Nitko nije znao istinu. Vjerojatno bi tako priča i završila da se nije pojavila vila koja je, u želji da pomogne, uzela kap mjesečine i bacila je na grad. Ljudi su odjednom otvorili oči, bacili kišobrane i počeli se ogledavati oko sebe, misleći da je sve samo ogromna i vrlo stvarna halucinacija. Odjednom, sunce se pojavilo i duga je zavladala nebom. Ljudi, navikli na hladnoću i tmurnost, počeli su plakati. Osjetili su nesigurnost, jer iako je prije bilo i tmurno i hladno, bar je sigurnost postojala. Tuga je opet zagospodarila srcima, a grad su nadvili tmasti oblaci. Kišobrani su ponovno bili u rukama.
Naizgled, grad se činio normalnim, baš kao i svaki drugi. Ipak, nešto je bilo drukčije. Tmurno nebo nikako se nije razilazilo, kiša je neprestano padala i bilo je pravo čudo vidjeti nekoga bez kišobrana u ruci. Još pomnijim promatranjem moglo se zaključiti da su ljudi isti kao i vrijeme - robotskih pokreta, okamenjenih lica kojima je tek povremeno kliznula pokoja suza kao posljednji znak čovječnosti. I trajalo je to mjesecima, godinama. Čak su i suze postale mehaničke, tek suvišna tjelesna tekućina. Nitko nije imao potrebu govoriti. Nevini promatrač mogao bi zaključiti da je sve posljedica vremena, no istina je potpuno drukčija. Ljudi su, iako nesvjesno, zavladali nebom i njihova tuga, samoća i strah postali su - kiša. Nitko nije znao istinu. Vjerojatno bi tako priča i završila da se nije pojavila vila koja je, u želji da pomogne, uzela kap mjesečine i bacila je na grad. Ljudi su odjednom otvorili oči, bacili kišobrane i počeli se ogledavati oko sebe, misleći da je sve samo ogromna i vrlo stvarna halucinacija. Odjednom, sunce se pojavilo i duga je zavladala nebom. Ljudi, navikli na hladnoću i tmurnost, počeli su plakati. Osjetili su nesigurnost, jer iako je prije bilo i tmurno i hladno, bar je sigurnost postojala. Tuga je opet zagospodarila srcima, a grad su nadvili tmasti oblaci. Kišobrani su ponovno bili u rukama.
