Romana Brolih
Postavljaš stol, nedjeljni ručak
ostavlja miris hrane u kosi.
Već dobro znaš, u ruci stručak
koji ti svaku nedjelju nosi.
Njegovi već su tu a tvoji
opet kasne stari glanca cipele.
"Ovaj pulover dobro ti stoji"
reče on, ma stvarno voli te.
Ti više ne piješ brlju
deci vina poslije ručka to je sve.
Brlja bi dotakla mrlju
koja jedva čeka da se protegne
Ti više ne pušiš stošu
mrziš kad je netko tu i tam zapali.
Opušak odmah je u košu
kao zbog djece da ne bi probali.
Raspremaš stol mama je sretna
stari sit i predobro opijen.
Kava za kraj i stvar je kompletna
goblen još uvijek nije dovršen.
Jer ako popiješ brlju…
STANOVNICI MOČVARE
Tu živi posebna vrsta buha
koje se vrlo rijetko pare.
Imaju crveni trag iza uha,
tu drže olovke i kalendare.
Kada prstić stave na čelo
mama buha i teta buhica,
onda odluče kad bu se jelo,
prilog na kraju, prvo juhica.
Tam radiš i kad ne radiš niš,
brišeš im oči pune mulja.
Mama mora znat kad ideš na piš piš,
kupi Pampers pelenu, ne žulja.
Stanovnici močvare, buhe iz prošlog života,
zuje oko tvoje glave i niže.
Stanovnici močvare, stvarna sramota,
što si dalje, oni su ti sve bliže.
Tu živi posebna vrsta buha,
u čušpajzu bez sadržaja.
Teta jede sve kaj mama skuha
a tata je odavno bez jaja.
Stanovnici močvare, buhe iz prošlog života,
zuje oko tvoje glave i niže.
Stanovnici močvare, stvarna sramota,
što si dalje, oni su ti sve bliže.
BOK
Idem,
samo da ugasim svjetlo i poljubim psa.
Idem,
noćas smišljam scenografiju za film iz sna.
Idem,
daj mi ruku, prisloni usne na moj vrat
da zaboravim kako kuca sat.
Tik tak, tik tak,tik uz mene,baš tak
Tik tak.
NEMA ZADNJE SCENE
Nisam na dobrom glasu, čudna persona
al' odbaci misli da s lakom si ženom.
Gladne hijene šeću ispod balkona,
analiziraju nad tvojom sjenom.
Pitaju se tko si i da li te znaju,
odakle dolaziš, koji si po redu.
Kad izađeš nemoj da te prepoznaju,
ne daj im da predu, ne daj im da predu.
Ugasi svjetlo, ne volim svoje tijelo,
oduvijek vodim ljubav u mraku.
A sad bi to bilo i previše smjelo,
jesen odlazi, miris zime je u zraku.
Ne gledaj me tako, zagrizi to voće,
ubrano jednom davno pred zoru.
Sve strahove puste koji te koče
odbaci prije no oguliš koru.
Ne pitaj me i ti zašto živim sama
i slavim život sebi u čast.
Ne čudi se što u ovim godinama
još uvijek žudim i nudim strast.
Mladić spusti glavu, u krilo gospođe.
Tad osjeti sram i naglo se prene.
Ona mu kroz kosu nježno rukom prođe,
tu prestaje priča, nema zadnje scene.
INTROVERTA
Razmak je prevelik most je izgrađen
Rijetki ga prođu ne razumiju znak.
Prozor je od puhanja zamagljen
Nacrtaj na njemu bez vagona vlak
A bilo je ushita, osmjeha i flerta
Al krivo agregatno stanje introverta.
U tebi zumbul ipak diše i prima.
Al' što bi ti s toliko svjetla i dima.
Razmak je prevelik lik je odgođen
Za drugu priču, ali ide preko reda
U rukama se njiše plava koverta
Kao svako ima svoju cijenu introverta.
Zapali svijeću danas dolazi zima
Al' što bi ti s toliko svjetla idima.
(za Margitu Stefanović)
Svjedok je naučen da šuti,
Dok tražiš smisao uvijek si blizu kraja.
Kad osmjesi postanu kruti
Umjesto bisa požele toplog čaja.
Nema razloga za ostanak
Jer na koncu držiš samo zrak
I ne osjećaš nikakav bol u potiljku
Voda je preslaba da oživi biljku.
Nekad je bila život I hrana
Duboki trag odrastanja u meni
…prsti preliveni svjetlom ljuljaju kosu u sjeni
