hrvojefrančeskielectrocute
susjedi
tišina juri brzinom
vode
kroz grad
grli zgrade
vodovodnim cijevima
kapa iz tuševa i
pere suđe
a ja je slušam
dok struji
ne čujem slapove riječi
to susjedi prolaze još jednu burnu svađu i čini se
dvadeset sedam godina braka okončat će
razvodom
i pitam se
broje li to među poraze
i hoće li zaboraviti kako su se zaljubili jedno u drugo
no siguran sam
sve je počelo
tišinom
koju su naizgled
ubili
no ona se samo skrila
u krilo
jeseni
little sun
all the things you could have done
hauling you
to your little sun
and there you'll taste
all your weight
and crumble like a
mountain side
and cry
and make things burn
ashes fly 'till they find
their urn
all the things you've never done
hauling you to your little sun
slušanje tišine
kad čovjek je sam najteže mu je prihvatiti tišinu. jer u tišini najbolje čujemo vlastite misli. a one su strašne. zato ljudi imaju običaj ubijati tišinu. to ti je ono kad pustiš muziku ne radi muzike same, ne da je slušaš, nego da ubije prokletu tišinu i zagluši ti misli i osjećaj samoće.
no kad se pomiriš s tišinom spreman si prihvatiti vlastite misli i samoću. tad uživat ćeš u tišini i naučit ćeš je slušati kroz kišu i lišće i pahulje i travu koja raste i vodu koja plovi kroz vodovodne cijevi. tek onda moći ćeš slušati muziku jer ona više neće biti obično sredstvo za ubijanje tišine. slušat ćeš muziku zbog nje same. a čuti muziku jedan je od najljepših osjećaja na svijetu, ravan samo onom osjećaju koji te obuzima kad si nekom najvažniji na svijetu (a to nije mama).
svemir
ljudi su čudna sorta, ne misliš li? bezuvjetno vjerujemo logici i slavimo znanost kao naš najveći izum. sve je potvrđeno i dokazuje se aksiomima i eksperimentima i brojevima i argumentima i dokazima i vremenom.
a znanost je nesigurna i stoji na klimavim nogama nagađanja.
prihvatili smo da je svemir beskrajan. zašto? nitko to još nije dokazao, to je samo hipoteza.
zato jer neke stvari ne možemo pojmiti. čak i beskraj je teško pojmiti jer ga nikad nismo susreli. on je apstrakcija.
s druge strane čini se jednostavnijim da svemir ima svoje granice. granice susrećemo u svakodnevnom životu. no nakon svake granice počinje nešto novo. što je, onda, iza granica svemira. ništa? ljubavi, za nas ništa ne postoji. ne možemo ga osjetiti ni pojmiti ni izmjeriti ni pretpostaviti, samim tim nije tu, ne za nas.
svemir je beskrajan jer smo mi tako odredili.
a mi smo čudna sorta.
stakleno zvono
kažu
dječače
puši
napuši stakleno zvono
i skrij se od svijeta koji te okružuje jer
mi znamo povrijedit će te
one
koje su rođene da te povrjede
i
oni
koji uvijek ostavljaju na cjedilu
i vire iz prikrajka
(i kad sve završi kažu bio sam uz tebe svo vrijeme)
i
kažem
neću
ja želim i jesam
i ako nisam bit
ću
alisa u zemlji čudesa
galeb jonathan
mala sirena
djevojčica sa šibicama
šegrt hlapić
pipi duga čarapa
pinokio
mali princ
i
petar pan
samo da pronađem veselu misao i odletim ususret nebu
i pamučnim bijelim oblacima
vožnja
večeras sam usamljen
potpuno sam
na autocesti
dugoj tisuće milja
isključim farove
pritisnem gas
i prepustim se
ljepoti
bijelih isprekidanih linija
pancir
sad sam
neprobojan
od najboljeg
pancira sam
i i i
igram se
plišanim oblacima
u srednjem vijeku
bila je krvnik
pa
sad
navuci kapuljaču preko glave
a sjaj
hladan poput oštrice
izbija iz proreza za oči
pa zamahni sjekirom
najbolje što možeš
ako je brzo ne boli
pa zamahni
najbrže što možeš
no ja sam
neprobojan
od najboljeg
smijeha sam
postao sam
prozračan
breeze of you
heard a breeze
in the sun and stars and trees
it was you
whispering my name
or was it just
what i wanted to hear?
kuja
ako je kuja
utopi je u rijeci
ne želim njen izrod
da mi se mota kraj nogu
ponesi
jutenu vreću
ubaci kamen
čvrsto sveži
i baci sa mosta
ruke su drhtale
i oči bile su suzne
pustio sam je van
znao sam umrijet će
vani već je zima
al ne želim njenu krv
na svojim rukama
o
kako sam sebičan
svi smo mi božja djeca
telefon
sarah je bila djevojka. živjela je u malom gradiću u kojem su ljudi poznavali ili se trudili upoznati ostale. nisu se trudili upoznati sebe jer sebe nisu željeli upoznati. ne zato jer su se bojali mračnih tajni, već zbog toga što bi mogli nešto izlanuti subotom navečer i tako dati priliku ostalima da pričaju. a pričanje iza leđa smeta i svrbi i uistinu najviše boli smijeh kome ne znamo uzroka.
sarah je pohađala st james highschool. nije bila pretjerano popularna među učenicima no momci je nisu izbjegavali, rugali joj se zbog naočala, uzimali knjige iz ruku i dobacivali se, a ni djevojke nisu pretjerano komentirale njene male grudi. sarah nije nikog smetala jer je bila potpuno obična.
mjesec dana ranije napunila je sedamnajstu.
jedina stvar koja je bila fascinantna kod sarah je bio njen kronični strah od telefona. u biti, nije se sarah bojala telefona, pače, voljela je kad bi je netko nazvao i s užitkom je pričala, već se bojala zvati ljude.
kad ju je monica, njena najbolja prijateljica, upitala zašto se boji sarah je odgovorila da joj je neugodno. kad god bi podigla slušalicu uvijek bi zamišljala par koji se jebe i telefon koji zvoni i psovke na svoj račun i onu hinjenu ljubaznost koju smo svi bar jednom čuli preko telefona, onu boju glasa koji jedva čeka da poklopiš pa da ti može opsovat mater.
sarah je živjela s roditeljima, pristojnim i uglađenim ljudima, u prostranoj jednokatnici sa velikim dvorištem u koje je njena majka, pasionirana vrtlarica, zasadila brojne primjerke iz biljnog svijeta. no one večeri kad se sve dogodilo bila je sama. njeni roditelji otišli su na primanje kojeg je priredio sudac gray povodom svog reizbora na mjesto gradonačelnika. jest da bi sudstvo i izvršna vlast trebali biti odvojeni, no ovdašnji puk malo za to mari. otišli su oko osam.
sarah je pogledala nekakvu komediju na dvd-u. kad je film završio otišla je do kupaonice i napunila kadu toplom vodom u koju je dodala pjenu za kupanje i mirisnu sol. svukla se i ušla u kadu. pustila je da joj voda poskida nečistoću s kože. masturbirala je. kad se voda ohladila ustala je i izvadila čep. gledala je kako nečistoća nestaje u vrtlogu vira
(sve što vrtlog vira krije kao da se nikada dogodilo nije).
otuširala se.
bilo je jedanaest sati. otišla je do dnevnog boravka i počela sušiti njenu dugu kestenjastu kosu.
njen momak zvao se mathew. mathew je imao devetnaest godina i već se spremao upisati nekakav koledž. nije mu bilo bitno kakav koledž će upisati, bilo mu je bitno samo da se makne iz gradića. ili vukojebine, kako ju je on nazivao. ipak, razmišljao je o studiju kojeg će upisati. zanimala su ga računala pa je mislio nešto u vezi s tim. ovo mu je bilo posljednje ljeto u gradiću.
on i sarah su bili skupa pet mjeseci.
sarah je bila djevica i mathew je bio frustriran. ništa nije napravio u pet mjeseci i prijatelji su ga već lagano zajebavali zbog toga. te večeri se opio ko stoka. došao je pred njenu kuću. urlao je i ona ga je pustila unutra.
rekao je da će je večeras jebat. ona mu je rekla da je pijan. rekao je da zna al da ga nije briga. zateturao je prema njoj.
-pusti me-vrisnula je
-neću-rekao je on, nacerio se i lice mu je postalo ružno. narasli su mu očnjaci, a iz ustiju mu je kapala slina. zažvalio ju je. sarah se nije dala. otrgla se. u njegovoj ruci ostao je komad njene bijele majice. otrčala je, bosa, do kuhinje.
izvukla je iz ladice veliki nož za rezanje kruha. mathew se pojavio na vratima.
-znači tako!-viknuo je-sad ćeš nožem na mene! a ja te volim budalo.
-stoj dalje od mene-bila je prestrašena.
on se približavao. sve bliže i bliže. ona je podigla nož.
-ni korak dalje-viknula je-majke mi mathew, približiš li se korak bliže probost ću te.
ruke su joj se tresle. on je krenuo naprijed. vrisnula je.
pao je na pod. nož mu je virio iz prsa, a krv je padala na bijele kuhinjske pločice.
-zovi hitnu-zahroptao je.
otrčala je do telefona u dnevnoj sobi. zapela je za tepih i pala. dovukla se do stolića na kojem je čučao telefon. spustila ga je na pod i klekla kraj njega. uzela je slušalicu u ruke. pokušala se suočiti sa svojim strahom. prst joj se primakao brojčaniku. nije mogla. pokušala je ali nije mogla. proklinjala je sebe, svoje strahove i gluposti, ali nije mogla. zarila je lice u dlanove i zaplakala.
mirnim korakom ušla je u kuhinju.
-zvala sam hitnu-rekla je.
-hvala-rekao je mathew. par sekundi kasnije s teškom mukom je prozborio
-oprosti. nakon toga se nakašljao, a nekoliko kapi krvi mu je izišlo kroz usta.
-sjela je pokraj njega i primila ga za ruku.
kad su se roditelji vratili kući bilo je dva ujutro. začudili su se kad su vidili da je svijetlo u boravku još uvijek upaljeno. pronašli su mathewa u kuhinji, krvavog i mrtvog.
majka je histerično vrištala.
-zovi hitnu-viknuo je otac i potrčao. tražio je sarah.
našao ju je u njenoj sobi.
njeno se djevojačko tijelo njihalo s kraja užeta. bila je blijeda i neobično lijepa. otac je uzeo nož i prerezao uže.
-nisam ni znao da zna vezati omču-prozborio je i rukom joj sklopio oči.
song number one
tonight
i'm gonna cry you out
i'm gonna bleed you out
and why are you still there
živi pijesak
možemo plesati po pijesku
do jutra
kad zapali se zrak
a more se razdvoji u paru i
sol
i noć se razvodni kliktajem galeba
poslovno
1. Autobus. Prastar i prljav. Na njemu se vidi da je prošao, štono se kaže, Scile i Haribde. Vozač nije nikakav Odisej. To je nizak čovo u svojim srednjim pedesetima. Prosijeda kosa krasi njegovu glavu, dok mu se pod nosom sjaje lijepo održavani švalerski brkovi. Graške znoja neprestano izbijaju na njegovom čelu, a on ih uporno otire bijelim rupčićem sa sivim crtama. Šoferšajba je prljava od puta. Sjedala autobusa su stara, pohabana i prašnjava. Dječaci i djevojčice iz osnovnih i srednjih škola urezivali su i ispisivali svoja imena, datume i pripadnosti razredu (npr. Ivan, 3. c, 17.05.1993) u pozadine naslona tih istih sjedala. Vani divlja ljeto i užasno je vruće. Putnici su vanjštinom veoma zanimljivi. Tu pronalazimo iznimno debelu ženu u haljini (osnova je pješčano-žuta boja, cvijetni dezen) koja zauzima dva sjedala autobusa. Zato jer sa sobom nosi veliku torbu, nije opet toliko debela. Na ostalim sjedalima nailazimo na sportski obučenog mladića sa sunčanim naočalama crvenog okvira i zalizane kose, u pohabano odijelo obučenog visokog mladića, čije socijalne naočale stalno puze na vrh njegovog nosa, dok u krilu brižno drži pisaću mašinu. Na sjedalu sjede i dvoje manje djece od 7 i 10 godina i njihova brižna baka. tu sjede još i: sisata studentica koja ne podiže pogled sa svoje skripte, otmjena gospođa u kasnim četrdesetim, te N, naš glavni lik i idol omladine. To je čovjek sličnih godina kao i šofer autobusa. Nakupio je malo sala oko struka, a tjeme mu je izgubilo poneku vlas. Lice mu ima uvijek isti, stoički izraz. Na glavi nosi šešir, na tijelu elegantno sivo odijelo. U rukama drži oveću smeđu aktovku. Ne izgleda baš kao superheroj zbog toga što on to i nije. Što je, tko je on? Polako, sve će se saznati. No prije toga mali intermezzo.
DEBELA ŽENA: (šoferu) Oprostite, kad stižemo?
ŠOFER: Odma!
2. Autobusni kolodvor. Ruševno zdanje. Boja se ljušti sa zidova. Svi autobusi kao da su isti, trošni i prljavi. Putnici izlaze iz autobusa, uzimaju stvari iz prtljažnika, a zatim se pozdravljaju s šoferom i odlaze svojim putem. N grabi sigurnim koracima prema smeđim ostakljenim vratima iznad kojih se kočoperi natpis ispisan crnim slovima na bijeloj pločici "CARINA".
3. Carinska ispostava. Carinik sjedi za starim drvenim stolom u plavoj uniformi. N stoji pokraj stola.
CARINIK: Isprave molim.
N mu pruža hrpu iskaznica i papira. Carinik ih brižno slaže po površini stola. Ima ih toliko da mu prekriju čitav stol.
CARINIK: Imate li što za prijaviti?
N niječno kima glavom.
CARINIK: Što vam je u koferu?
N: Ovo je aktovka.
CARINIK: Molim?
N: Ovo je aktovka.
CARINIK: Dobro, što vam je u aktovci?
N: Puška.
CARINIK: (gleda u nekakvu knižicu) Aha. U redu. (stanka) Jeste li tu kao turist ili poslovno?
N: Poslovno.
CARINIK: Što ste po zanimanju?
N: Pljačkaš banaka.
CARINIK: (vraća mu isprave sa smješkom) U redu. Želim vam ugodan boravak u našoj zemlji gospodine.
N izlazi kroz vrata.
4. Ulica. Podne je. N gleda u zgradu banke. Nasuprot banke je stari oronuli hotel.
5. N prilazi olinjaloj recepciji hotela. Tu sjedi žena u ranim pedesetima sa maramom oko glave, cigaretom u ustima i pivom u ruci. Obavijena je oblakom prašine. Gleda Oprah show. Na pultu se izležava crna mačka i osušena biljka koju nitko nije zalio još od doba komunizma.
N: Iznajmio bih sobu.
ŽENA: Na koliko?
N: Sat vremena.
ŽENA: Okej. (pruža mu knjigu da se upiše)
6. N stavlja aktovku na, gotovo pa uništen, krevet prekriven zelenom vojničkom dekom. Skida šešir i odlazi do umivaonika u kutu sobe. Umiva se. Vraća se do aktovke i otvara je. Vadi dijelove puške i polako je sastavlja, u znoju lica svoga.
7. N rastavlja pušku, slaže je u aktovku, stavlja šešir na glavu, uzima vreću s novcem sa kreveta i izlazi kroz vrata.
8. U istom autobusu kojim je N došao, isti se vraća u svoju postojbinu. Svi putnici koji su putovali sa Nom su sad u busu. Šoferu je vruće i briše znoj sa čela. N drži čvrsto privinutu vreću s novcem uz svoje tijelo, još uvijek sa stoičkim izrazom na licu.
DEBELA ŽENA: (šoferu) Kad stižemo.
ŠOFER: (pjesnički) Draga gospođo, pa tek smo krenili!
kraj
visoko
ma
zabij već jednom
taj jebeni štap
u himalaju
pa neka ti
zastava vijori
na krovu svijeta
i vjetar nek ti pjeva
uspavanku
i neka šapuću ti pahulje
o tome kako si
velik
no ti si samo
na vrhu svijeta
a gore
tlak ti začepi uši
pa ne čuješ
muziku
ni riječi što pričamo
dolje
pa spusti se opet
na more
i budi metar osamdeset šest
i slušaj
to muzika svira iz zvučnika
čuješ li?
...a gdje ti je zastava?
hvala ali
nije mi više potrebna
slike u tami
bio jednom jedan dječak. nije se razlikovao od drugih dječaka svoje dobi. trčao je za loptom po igralištu, verao se po stablima, vukao je djevojčice za kosu i kući se vraćao krvavih koljena. jeo je kao i drugi dječaci, kad je bio umoran spavao bi, gledao je svijet očima, slušao ušima, pipao prstima i treptao je baš kao i drugi. no, za razliku od drugih on je jako volio treptati. kad bi zatvorio oči, u onom kratkom trenutku mraka vidio bi fantastične, prekrasne slike. vremenom je produživao trenutke mraka kako bi uživao u slikama. jednog ljetnog prijepodneva zatvorio je oči i odlučio je ne otvoriti ih više nikad.
iako se stalno sudarao s ljudima na ulicama bio je sretan.
voda
vraćam se
tramvajem preko mosta
u novi zagreb
drvoredi lampi sjaje i voda titra
mrak je
narančaste kugle nabijene na stupove
električna struja prolazi kroz njihova tijela
struja pokreće tramvaj
zrak je vruć i mekan
a djevojke su gole
ispod odjeće
policijska svjetla se plave
ljudi vade tijelo iz vode
i pitam se
jesmo li se ikad
ja i utopljenik
vozili u istom tramvaju
na struju
snijeg
grad je sjao pod brdom. sunce je udaralo u limene krovove ciganskih naselja, a bljeskovi su bušili rupe u bijelim oblacima. automobili su slijetali sa cesta, probijali metalne ograde i ostavljali krvavo crvene mrlje na autoputevima. zrak je bio ispunjen mirisom benzina i spaljenih guma na kotačima. avioni su, uz strašne povike putnika, padali nevjerojatnom brzinom na zemlju. više od polovine putnika umrlo bi od infarkta ili moždanog udara. naravno, mrtvozornici to nisu mogli ustvrditi jer su tijela bila spaljena. avioni su kopali kratere u zemlji, jer bili su puni kerozina, mladi, brzi i zapaljivi. boja se ljuštila sa neba i ljudi su vidjeli da je plavo nebo prijevara. bilo je metalno sivo, bolesno poput vatrogasnih domova i zadružnih dvorana. kisele kiše nagrizale su spomenike, hramove i crkve. svijet kao da je odlučio umrijeti. povukao se u bolnicu, okružio se strojevima, skupim doktorima i brižnim medicinskim sestrama.
umire-svi su govorili.
no grad je sjao i krovovi od stakla propuštali su toplinu.
u jednoj zgradi, daleko na rubu, na samom rubu svijeta, živjeli su ljudi. ta zgrada je bila ni visoka ni niska, i bila je četvrtasta. u sredini kvadrata stajala je zelena livada. djevojčice su sjedile u travi i igrale se kraljevni i maštale o kraljevićima koji jašu konje, ubijaju zmajeve, riješavaju zagonetke i ne boje se ničega, samo zbog njih. nekoliko metara dalje njihovi kraljevići su igrali nogomet.
sunčeve zrake igrale su se u njihovim kosama.
jedno dijete nije moglo biti među njima. stajao je žalostan na prozoru i gledao u dvorište. bio je bolestan. ljubičaste pjege prekrile su njegovo osmogodišnje tijelo. dječak je smio izlaziti napolje samo ako je snježilo. samo su pahulje ubijale njegovu bolest.
želio je izići, no rekli su mi da bi to bio njegov kraj. on, s druge strane, nikad nije pokušao iskušati njihovu teoriju.
stajao je pokraj prozora, s velikom maketom dvokrilnog aviona u ruci, i promatrao djecu kako se igraju. majka je spremala ručak. kroz dva sata ocu je završavala smjena u bolnici. majka je kuhala grah s kobasom.
na livadi rasli su maslačci i upravo su procvjetali, svi u tom jednom trenutku. obično svi misle kako cvijeće cvjeta postupno i zbog toga ne možemo primjetiti kad ono procvjeta. to je zabluda. cvijeće procvjeta u jednom trenutku i baš stoga nikad ne primjetimo njegov procvat. jer obično smo u tom trenutku, tom mili dijeliću sekunde zaokupljeni nekim važnijim stvarima.
vjetar se podigao sa obronaka i odnio padobrane sa stapki maslačaka. nebo se zabijelilo.
-vidi mama, snijeg!-povikao je dječak, navukao rukavice i istrčao kroz vrata. majka je istrčala sekundu poslije njega, uz zabrinute povike.
sunce je sjalo duboko ispod oljuštenog neba i oblaka nalik na pamučnu vatu. dvokrilac je lebdio na zračnim strujama i nestajao u bezdanu. prešao je preko ruba svijeta i više ga nije bilo.
...a dječak?
dječak?
ah da, dječak.
od dječaka su ostale samo
vunene smeđe rukavice.
san
metalno nebo i ruke
kao brazde
i pruge
što spajaju ponore između
krajnosti
i ljudi
različita a opet ista lica
i
kiša
mokra i hladna buka
gradskih ulica
to sirene zavijaju u pomoć
danas su zvijezde bojkotirale
nebo
i pomorci će se osloniti
na satelite u orbiti
no nema straha
jer sirene večeras neće do površine
i nema ničeg što me može
nasukati
osim tebe
u poganim snovima
nizovi
fluorescentna stabla. pisma. polako klizimo niz ulice. poput riba. i gujavica na kiši. poplava. nizovi nesretnih zgrada sa kojih ljušti se boja. nizovi nesretnih ljudi sa kišobranima. nizovi nesreća. nizovi smrskanih lubanja, slomljenih ruku, spontanih pobačaja, brakova iz interesa, nasukanih kitova, potopljenih brodova, tužnih djevojaka. među njima dječji smjeh poput sunca u hladno jesenje jutro.
vješanje
ona hoda po plaži
ponekad se sagne
podigne zvijezde iz mulja
umije ih u vodi
i objesi
o nebeske vješalice
