Tamara Visković
LAMA
Za Lamu sam prvi put čula u ožujku ove godine, za jedne bučne večere nakon zatvaranja filmskog festivala u Alesu. Domaćini su svoj tradicionalni francuski joie de vivre bili ubacili u warp modus i neobavezno se druženje ubrzo pretvorilo u višeglasno šarmiranje Ane, na uglu stola nasukane češke glumice. Pljuštale su domišljate anegdote, dosjetke i upiti s ciljem da bar na tren privuku pažnju zbunjene gošće. Odjednom se, kroz tu poliglotsku bujicu, probio glas sa druge strane stola i samouvjereno izjavio: Ja znam nazdraviti na vašem jeziku. Koji je to «naš jezik» ostala je misterija, pošto je govornik izgleda živio u iluziji da Ana, ja, a vjerojatno i miljuni drugih nesretnika rođenih istočnije od francuske granice, govorimo istim jezikom. Kakobilo, zavladala je svečana tišina, tijekom koje ste gotovo mogli čuti kako ostali nervozno prevrću po mentalnom tezaurusu u potrazi za riječima slavenskog podrijetla. Dotični je ustao, ponosno podigao čašu i značajno uskliknuo «Skopje!», da bi, nakon sekundu-dvije potpunog muka, bio povučen natrag za stol salvama smijeha. I tako je pokrenuo val nazdravljanja svim gradovima i selima kojih su se prisutni, sada već u ponešto pripitom stanju, uspjeli sjetiti. Na red je tako došla i Lama, selo od stotinjak stanovnika, smješteno na obroncima Korzikanskih planina, negdje na pola puta između Bastie i Calvija. Ne bez razloga. Emmanuel Lefloch, čovjek koji nas je uveselio svojom komparativnom lingvistikom i koji je u međuvremenu dobio nadimak «Manu, the Skopje guy from Corsica», organizator je tamošnjeg filmskog festivala. No iznenađenjima tu nije kraj. Ono što sam u slijedećih nekoliko mjeseci doznala o festivalu učvrstilo je moju odluku da se pridružim maloj, ali efikasnoj ekipi koja radi da njegovoj realizaciji. Tematski definiran kao smotra ruralnog filma, festival «Chroniques Villageoises» prije 7 godina inicirao je danas 67-ogodišnji Mathieu Carta, čovjek čija je karijera u filmskom poslu naprasno prekinuta potpunim gubitkom vida. I dok se odluka da unatoč hendikepu obavlja zahtijevne poslove festivalskog direktora može nazvati hrabrom, odluka da festival smjesti u Lamu, svoje rodno mjesto kojeg se tek najsavjesniji kartografi udostoje obilježiti na mapi Korzike, doima se napola ludom. Naime, Lama nema kina niti zatvorenog prostora pogodnog za projiciranje filma, nema pošte, samoposluge, sredstva javnog prometa ne održavaju redovite veze sa selom, a kad bi kojim nesporazumom autobus i zalutao do Lame niz brdo bi se morao vraćati u rikverc, jer je cesta preuska da se na njoj okrene išta veće od krave. Hotela, treba li naglasiti, u Lami nema, kao što ga nema ni dobrih 20 km uokolo, pošto je selo u srcu zaštićene zone. Kroz uske, krupnim grbavim kamenom popločane uličice ovog savršeno konzerviranog srednjovjekovnog naselja automobil ne može proći, a ruku na srce, i čovjek s dvije zdrave noge brzo posustane. Ma kako romantično ova civilizacijska zakinutost zvuči uhu nadobudnog putnika, svak tko je u životu organizirao išta veće od dječjeg rođendana zna što to znači. Sav inventar, od projektora do najsitnijih detalja treba dopremiti s kopna, isti se, preko čvornatih stepenica i stoljetnih jaraka prenosi ručno, uključujući i aparaturu troznamenkaste težine. Festivalska ekipa i uzvanici svoje smještajne zahtjeve moraju prilagoditi komoditetu kojeg su u stanju pružiti 3-4 kuće iznajmljene za tu priliku, a što se tiče stvari koje ste zaboravili ponijeti ne preostaje vam ništa drugo nego da naučite živjeti bez njih, i to brzo. Svaki film i svaki gost pojedinačno zahtjeva minimum 2-3 sata vožnje, koliko treba da ih se dopremi i otpremi iz gradova i s aerodroma. Isto se odnosi i na svakodnevno oglašavanje programa po okolnim mjestima, jer, kad bi se festival ograničio samo na domicilno stanovništvo mogao bi se slobodno održavati u liftu. Povrh svega, svaki nagovještaj kiše ravan je kataklizmi, jer osim što predstavlja opasnot za opremu, u potpunosti paralizira manifestaciju. Naime, Lama ima samo tri mjesta za projekcije. Najveće i najatraktivnije nalazi se posred teniskog terena nad kojim se kaskadno uzdižu bazen te improvizirana projekcijska kućica. Kao i sva ostala, ovo je lebdeće kino locirano na vrhu strme padine s koje puca nevjerojatan pogled sve do mora i Cap de Corse, jednako kao što bi pucale kosti da se nedajbože poskliznete. Drugo je mjesto terasasta zaravan s platnom rastegnutim preko bočnog zida seoske kuće, a treće, najmanje, tek je uličica s niskim stepenicama na vrhu koje je projektor, a na dnu platno. Na ulazu dobijete jastučić, a stepenice nisu numerirane. No, s kišom ili jakim vjetrom ovi idilični lokaliteti naočigled metamorfoziraju u klasičnu horror scenografiju.
Ponuda koju mi je još u proljeće odaslao domaćin na svom Balkijevskom engleskom, ono da ću u zamjenu za vrijedni rad dobiti room and a food for a week, zvučala je kao da će me zatvoriti u sobu s vrećom brašna, kantom vode i porukom - nemoj sve pojest odjednom. No nakon dva dana i dvije noći putovanja svaka ponuda koja uključuje 2 m2 privatnosti i kantu vode doima se privlačnom, pa sam, stigavši napokon u Bastiu, uživanje u pogledu na masivnu lučku tvrđavu (po kojoj je grad i dobio ime) brzo zamijenila za sanjarenje o mirnoj sobici i ako Bog da kupatilu koji negdje čekaju na mene. No, neke stvari jednostavno nisu suđene. Tek što smo okončali zamršeni ritual cjelivanja, u ovim krajevima obavezan u svim situacijama koje uključuju više od jedne osobe, Michel, moj vodič, vozač, tumač i u ono malo vremena što mu preostane festivalski koordinator, objavljuje da «čekamo sir». Koliko visoko kotira nabavka sira na ljestvici organizatorskih poslova postalo je jasno kada smo 4-5 sati kasnije, sa dragocjenim fermentiranim proizvodom upakiranim pažljivo poput kućnog ljubimca, ulipsali u ured festivala. Vrijeme koje sam provela uvježbavajući prigodne fraze predstavljanja pokazalo se protračenim. Naime, jedine riječi koje su moji novi prijatelji tog dana željeli čuti bile su «Da, donijeli smo sir».
Iako geografski udaljeniji od matične zemlje nego što se obično misli, sa jednim od najjačih i najnasilnijih autonomističkih pokreta u Evropi i jezikom koji je deformirana verzija talijanskog, korzikanski gradovi ipak su, sa svojim urednim uličicama pastelnih tonova i baroknim fasadama tipični južnofrancuski gradići. No kako se ulazi u unutrašnjost, sela nakošena na strmim padinama i zupci planinskih vrhova koji kao divovska koščata ruka vrebaju na horizontu postupno gube provincijalnu pitomost. No, naherena na litici i okružena gustom šumom i makijom, Lama svoje goste dočekuje s mnogo stila - «domijenkom upoznavanja» - na kojem 80 stanovnika Lame koji se poznaju od dana kad im je primalja odstranila pupčanu vrpcu upoznavaju s ekipom festivala koja se sastoji mahom od došljaka iz Francuske i Belgije, te u ovom slučaju - Hrvatske. No, isti su ti gosti, nakon što su pomogli stresti ostatke salate u veliku zdjelu i otpili ostatke vina (šteta da se baci) suočeni sa neugodnom činjenicom da se sav dostupni smještaj iznajmljuje isključivo od nedjelje do nedjelje, pa ako kojim slučajem u selo doputujete tijekom ostalih 6 dana u tjednu teško da ćete u njemu i noćiti. I tako, tek što stigoh u Lamu, morah je ponovno napustiti kako bi noć provela u Ponte Lecciai, na seoskom imanju preuređenom u hotel u kojem vlasnica (recepcionerka, konobarica i sobarica) oko 2 sata izjutra na originalan način provjerava ima li slobodnih soba. Polagano otvara troja vrata, baca brz pogled ka krevetu, i kod četvrtih zadovoljno ustvrđuje - ova je prazna! Festival može početi.
U slijedećih tjedan dana bit će prikazano 16 dugometražnih i dva programa kratkometražnih filmova. Tematski okvir "Seoske kronike" shvaćen je prilično slobodno te su u njega smješteni i road movies, filmovi o zabačenim mjestima bez obzira je li njihov karakter seoski te, na koncu, filmovi o urbanom getu i predgrađima koji imaju obilježja male zajednice. Upravo je jedan takav i otvorio festival - «Kao magnet», film o marsejskom kvartu Panier i mladoj generaciji njegovog multi-kulti stanovništva. Konkurencija postoji samo za kratkometražne filmove i ovogodišnju je nagradu - 10.000 franaka, osvojio film "Meduze" kraljice francuskog kratkog metra - Delphine Gleize. Najviše pozornosti privukli su azerbejđanska surrealistička saga "Luna Papa", koju je kusturičevska mješavina blata i zvijezda učinila hitom mnogih francuskih festivala, te dva filma britanskog redatelja Marka Hermana, hrvatskoj publici poznatog po filmu "Mali glas". Predpremjerno prikazivanje "Purely Belter» u prisustvu Hermana, supruge mu i brojnih uzvanika trebao je biti vrhunac festivala, no Murphyjevi su zakoni neumoljivi i baš tu večer nad Korzikom prolaze oblaci koji će sutradan u Alpama istovariti snijeg te poplaviti sjever Italije. Kad to znamo, vidimo da smo dobro prošli, ali iz ondašnje perspektive stvari su izgledale zbilja loše. Dok operateri požrtvovno tijelima štite opremu, festivalski direktor nagovoriti župnika da dopusti projekciju u crkvi, a Manu čupa ono malo kose što mu je ostalo, ja sam, kao jedina osoba koja pristojno govori engleski (hej, u francuskoj smo) zadužena za odvlačenje Hermanove pažnje od općeg rasula. Na tom odgovornom zadatku za kojeg se konzumira velika količina Pietre, korzikanskog kestenovog piva, saznajemo: Da mu je jedini problem s Ewan McGregorom bilo njegovo inzistiranje da barem u jednom kadru bude gol, pa je to vjerojatno jedini glumac na svijetu za kojeg su scenaristi morali ubaciti scenu tuširanja. Da je u Brassed Off glavni glumac u 50% slučajeva pijan, te u jednoj sceni čak govori tekst iz drugog filma. Da su na traženje crkve u kojoj će junak zavapiti «Fuck you God» potrošili mjesece dok napokon nisu naišli na župnika koji je slegnuo ramenima i rekao «Izvol'te, ovdje to govore svaki dan». Da Herman piše scenarij za Miramax, priču koja se odigrava na Mediteranu. Da su njegovi filmovi u Americi sinhronizirani, jer su amerikanci prelijeni za slušanje prljavog sjevernjačkog engleskog. Da je sa atmosferom radničke britanije dobro upoznat jer je radio kao dostavljač slanine za male trgovine. I tko zna što bi još doznala da se oko ponoći nije pojavio Michel sa viješću da će projekcije ipak biti. Najveća soba u selu (ne veća od prosječne školske učionice) ispražnjena je i gledatelji su već stisnuti unutra poput pokislih kampera. Kroz šalter na dnu sobe film se projicira na zid i glave prvog reda publike, dijete pored mene dva sata neumorno kopa nos, a kroz drvene škure svako malo probije bljesak munje. No što su uvjeti teži duh zajedništva je jači, i predstava je okončana u općem oduševljenju. Kiša je stala, i na izlasku iz «kina» dočeka nas mjesec i miris svježe polivenih ulica. Vrijeme je za večeru.
Jednu stvar volim kod francuza (dobro, nekoliko stvari, ali jednu javno). Hrana se shvaća vrlo ozbiljno i, ma koliko posla bilo, u podne sve staje i ide se na ručak. Ne «nešto pregristi» ili trgnuti s nogu nego naručiti dva jela, desert i vino i sjedit za stolom dva sata. I dok se u restoranu svakodnevno znalački degustiraju vrhunski lokalni specjaliteti, navečer se na kuhinjski stol (koji je ujedno i stol za premotavanje filmove, skladištenje rola i podmazivanje aparature) vade najapsurdnije jestvine. Prvog dana festivala u salati nalazim čačkalicu i špicu od masline. Uredno ih odlažem na rub tanjura, i ne razmišljam mnogo o tome dok sutra ne prožvačem polovicu vinske etikete. U trenu mi postaje jasno da je to maštovito jelo koje se svaku večer materjalizira u hladnjaku u stvari mješavina salata koje smo nakon «domjenka upoznavanja» istresli sa pladnjeva u zdjelu da bi, po mom naivnom uvjerenju, poslužile kao napoj za seosku živad, i da svi osim mene to od početka znaju. Ta je gigantska salata glumila večeru još puna dva dana, dok jedne večeri, na iznenađenje i razočaranje mojih sustanara nije misteriozno nestala. Između nas rečeno, namalu je ulogu u tom nestanku imala činjenica a sam pola sata prije večere ostala nasamo s njom i kantom za smeće.
Svako jutro u 11 sati Mathieu Carta u pratnji supruge Suzy koja vodi festivalske financije, okuplja ekipu, sasluša izvještaje, primjedbe i sugestije i podjeli zadatke za taj dan. Prisutne bez izuzetka prepoznaje po glasu, važne detalje snima na diktafon i često od suradnika traži da mu opisuju situacije i događaje. On će reći da je vođenje ovakve menifestacije za njega dobra terapija, ali Emmanuel Lefloch, koji je zbog ovog posla doselio čak iz Bretanje, Mathieua poznaje kao ozbiljnog šefa koji unatoč svemu nije izgubio smisao za humor i često mu kaže da ga, svaki put kad ga nazove na mobitel, naprosto vidi kako kaže «Merde». Apsurdno ali šarmantno, ja kao jedina strankinja u ekipi vodim festivalsku recepciju i kasu. Recepcija su dva stola na sredini glavne (hm…jedine) ulice, a kasa… kasa je već ozbiljnija. Karte, plakati, katalozi i majice prodaju se sve u šesnaest i na kraju prvog dana u njoj je skoro 10.000 franaka.
Zahlađenje koje je počelo onim kišnim danom nastavit će se do kraja festivala, i sastanci sve više nalikuju na uredniji izbjeglički kamp, jer se mi koji smo doputovali u šorcevima i japankama okupljamo oko termosica zamotani u svu odjeću koju smo ponjeli ili uspjeli iskamčiti od domaćina. «O Brother Where Are Thou?», film braće Coen koji je zatvorio «Chroniques Villageoises» brojna je publika popratila zamotana u šalove, gunjeve i što sve ne, pa se cocktal na bazenu, za koji su seoske žene danima pekle kolače, brzo rasuo. Jezgro festivalske, ekipe zajedno sa 5-6 seoskih pasa koji su uredno tjedan dana posječivali sve projekcije, rastanak odgađa do ranih jutarnjih sati, a mene od sigurne hipotermije spašava radikalni potez. Brza oklada s belgijskim kinooperaterom donosi mi privremeno korištenje njegove debele trenerke, najtoplijeg komada odjeće u Lami, u zamjenu za, pazi sad - kupanje u bazenu. Jest da sam po izlasku iz vode sigurna da ću umrijeti, štoviše, ta mi se mogućnost u tom trenu čini sasvim prihvatljivom, no ostatak večeri provodim pod debelim slojem vune i zavidnim pogledima suradnika, od kojih većina na koncu, slučajno ili s namjerom, ipak završi u bazenu.
Neumoljivo pravilo da se kuće iznajmljuju od nedjelje do nedjelje još će jednom poremetiti naše planove, jer nakon te duge noći treba ustati rano, spakirati se, urediti stan, otjerati iz vrta već udomaćene krave i napustiti sobu (u mom slučaju, kuhinju). Potom, treba razmontirati platna, stolove, kućice, odgurati projektore, zvučnike, pojačala, kabele i sve ukrcati u kamion kojim će se par kinooperatera vratiti u Pariz, odnjeti stolice, odlijepiti plakate, truckati se u kamionu po brdskim cestama i predvečer se otečenih očiju i oderanih koljena oprostiti s Lamom. Iscrpljen nervozom i nespavanjem Emmanuel, naravno, potpuno zaboravlja da je nedjelja i, zatečen hordom beskućnika u svom uredu, rezignirano prepušta svoj stan u Bastii.
Mom putu doduše tu nije kraj. Čeka me još dugi ritual opraštanja, tri vlaka, dva trajekta, jedan hotel te kupe sa šesteročlanom sicilijanskom obitelji kompulzivnih konzumenata pizze i cigareta, no što se Lame tiče, moje je «ljetovanje» završeno. Emmanuel i Michel, veterani organizacijskih bitaka, u rujnu će raditi na Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu. Unaprijed se raduju «ljetovanju». Naivci.
Za Lamu sam prvi put čula u ožujku ove godine, za jedne bučne večere nakon zatvaranja filmskog festivala u Alesu. Domaćini su svoj tradicionalni francuski joie de vivre bili ubacili u warp modus i neobavezno se druženje ubrzo pretvorilo u višeglasno šarmiranje Ane, na uglu stola nasukane češke glumice. Pljuštale su domišljate anegdote, dosjetke i upiti s ciljem da bar na tren privuku pažnju zbunjene gošće. Odjednom se, kroz tu poliglotsku bujicu, probio glas sa druge strane stola i samouvjereno izjavio: Ja znam nazdraviti na vašem jeziku. Koji je to «naš jezik» ostala je misterija, pošto je govornik izgleda živio u iluziji da Ana, ja, a vjerojatno i miljuni drugih nesretnika rođenih istočnije od francuske granice, govorimo istim jezikom. Kakobilo, zavladala je svečana tišina, tijekom koje ste gotovo mogli čuti kako ostali nervozno prevrću po mentalnom tezaurusu u potrazi za riječima slavenskog podrijetla. Dotični je ustao, ponosno podigao čašu i značajno uskliknuo «Skopje!», da bi, nakon sekundu-dvije potpunog muka, bio povučen natrag za stol salvama smijeha. I tako je pokrenuo val nazdravljanja svim gradovima i selima kojih su se prisutni, sada već u ponešto pripitom stanju, uspjeli sjetiti. Na red je tako došla i Lama, selo od stotinjak stanovnika, smješteno na obroncima Korzikanskih planina, negdje na pola puta između Bastie i Calvija. Ne bez razloga. Emmanuel Lefloch, čovjek koji nas je uveselio svojom komparativnom lingvistikom i koji je u međuvremenu dobio nadimak «Manu, the Skopje guy from Corsica», organizator je tamošnjeg filmskog festivala. No iznenađenjima tu nije kraj. Ono što sam u slijedećih nekoliko mjeseci doznala o festivalu učvrstilo je moju odluku da se pridružim maloj, ali efikasnoj ekipi koja radi da njegovoj realizaciji. Tematski definiran kao smotra ruralnog filma, festival «Chroniques Villageoises» prije 7 godina inicirao je danas 67-ogodišnji Mathieu Carta, čovjek čija je karijera u filmskom poslu naprasno prekinuta potpunim gubitkom vida. I dok se odluka da unatoč hendikepu obavlja zahtijevne poslove festivalskog direktora može nazvati hrabrom, odluka da festival smjesti u Lamu, svoje rodno mjesto kojeg se tek najsavjesniji kartografi udostoje obilježiti na mapi Korzike, doima se napola ludom. Naime, Lama nema kina niti zatvorenog prostora pogodnog za projiciranje filma, nema pošte, samoposluge, sredstva javnog prometa ne održavaju redovite veze sa selom, a kad bi kojim nesporazumom autobus i zalutao do Lame niz brdo bi se morao vraćati u rikverc, jer je cesta preuska da se na njoj okrene išta veće od krave. Hotela, treba li naglasiti, u Lami nema, kao što ga nema ni dobrih 20 km uokolo, pošto je selo u srcu zaštićene zone. Kroz uske, krupnim grbavim kamenom popločane uličice ovog savršeno konzerviranog srednjovjekovnog naselja automobil ne može proći, a ruku na srce, i čovjek s dvije zdrave noge brzo posustane. Ma kako romantično ova civilizacijska zakinutost zvuči uhu nadobudnog putnika, svak tko je u životu organizirao išta veće od dječjeg rođendana zna što to znači. Sav inventar, od projektora do najsitnijih detalja treba dopremiti s kopna, isti se, preko čvornatih stepenica i stoljetnih jaraka prenosi ručno, uključujući i aparaturu troznamenkaste težine. Festivalska ekipa i uzvanici svoje smještajne zahtjeve moraju prilagoditi komoditetu kojeg su u stanju pružiti 3-4 kuće iznajmljene za tu priliku, a što se tiče stvari koje ste zaboravili ponijeti ne preostaje vam ništa drugo nego da naučite živjeti bez njih, i to brzo. Svaki film i svaki gost pojedinačno zahtjeva minimum 2-3 sata vožnje, koliko treba da ih se dopremi i otpremi iz gradova i s aerodroma. Isto se odnosi i na svakodnevno oglašavanje programa po okolnim mjestima, jer, kad bi se festival ograničio samo na domicilno stanovništvo mogao bi se slobodno održavati u liftu. Povrh svega, svaki nagovještaj kiše ravan je kataklizmi, jer osim što predstavlja opasnot za opremu, u potpunosti paralizira manifestaciju. Naime, Lama ima samo tri mjesta za projekcije. Najveće i najatraktivnije nalazi se posred teniskog terena nad kojim se kaskadno uzdižu bazen te improvizirana projekcijska kućica. Kao i sva ostala, ovo je lebdeće kino locirano na vrhu strme padine s koje puca nevjerojatan pogled sve do mora i Cap de Corse, jednako kao što bi pucale kosti da se nedajbože poskliznete. Drugo je mjesto terasasta zaravan s platnom rastegnutim preko bočnog zida seoske kuće, a treće, najmanje, tek je uličica s niskim stepenicama na vrhu koje je projektor, a na dnu platno. Na ulazu dobijete jastučić, a stepenice nisu numerirane. No, s kišom ili jakim vjetrom ovi idilični lokaliteti naočigled metamorfoziraju u klasičnu horror scenografiju.
Ponuda koju mi je još u proljeće odaslao domaćin na svom Balkijevskom engleskom, ono da ću u zamjenu za vrijedni rad dobiti room and a food for a week, zvučala je kao da će me zatvoriti u sobu s vrećom brašna, kantom vode i porukom - nemoj sve pojest odjednom. No nakon dva dana i dvije noći putovanja svaka ponuda koja uključuje 2 m2 privatnosti i kantu vode doima se privlačnom, pa sam, stigavši napokon u Bastiu, uživanje u pogledu na masivnu lučku tvrđavu (po kojoj je grad i dobio ime) brzo zamijenila za sanjarenje o mirnoj sobici i ako Bog da kupatilu koji negdje čekaju na mene. No, neke stvari jednostavno nisu suđene. Tek što smo okončali zamršeni ritual cjelivanja, u ovim krajevima obavezan u svim situacijama koje uključuju više od jedne osobe, Michel, moj vodič, vozač, tumač i u ono malo vremena što mu preostane festivalski koordinator, objavljuje da «čekamo sir». Koliko visoko kotira nabavka sira na ljestvici organizatorskih poslova postalo je jasno kada smo 4-5 sati kasnije, sa dragocjenim fermentiranim proizvodom upakiranim pažljivo poput kućnog ljubimca, ulipsali u ured festivala. Vrijeme koje sam provela uvježbavajući prigodne fraze predstavljanja pokazalo se protračenim. Naime, jedine riječi koje su moji novi prijatelji tog dana željeli čuti bile su «Da, donijeli smo sir».
Iako geografski udaljeniji od matične zemlje nego što se obično misli, sa jednim od najjačih i najnasilnijih autonomističkih pokreta u Evropi i jezikom koji je deformirana verzija talijanskog, korzikanski gradovi ipak su, sa svojim urednim uličicama pastelnih tonova i baroknim fasadama tipični južnofrancuski gradići. No kako se ulazi u unutrašnjost, sela nakošena na strmim padinama i zupci planinskih vrhova koji kao divovska koščata ruka vrebaju na horizontu postupno gube provincijalnu pitomost. No, naherena na litici i okružena gustom šumom i makijom, Lama svoje goste dočekuje s mnogo stila - «domijenkom upoznavanja» - na kojem 80 stanovnika Lame koji se poznaju od dana kad im je primalja odstranila pupčanu vrpcu upoznavaju s ekipom festivala koja se sastoji mahom od došljaka iz Francuske i Belgije, te u ovom slučaju - Hrvatske. No, isti su ti gosti, nakon što su pomogli stresti ostatke salate u veliku zdjelu i otpili ostatke vina (šteta da se baci) suočeni sa neugodnom činjenicom da se sav dostupni smještaj iznajmljuje isključivo od nedjelje do nedjelje, pa ako kojim slučajem u selo doputujete tijekom ostalih 6 dana u tjednu teško da ćete u njemu i noćiti. I tako, tek što stigoh u Lamu, morah je ponovno napustiti kako bi noć provela u Ponte Lecciai, na seoskom imanju preuređenom u hotel u kojem vlasnica (recepcionerka, konobarica i sobarica) oko 2 sata izjutra na originalan način provjerava ima li slobodnih soba. Polagano otvara troja vrata, baca brz pogled ka krevetu, i kod četvrtih zadovoljno ustvrđuje - ova je prazna! Festival može početi.
U slijedećih tjedan dana bit će prikazano 16 dugometražnih i dva programa kratkometražnih filmova. Tematski okvir "Seoske kronike" shvaćen je prilično slobodno te su u njega smješteni i road movies, filmovi o zabačenim mjestima bez obzira je li njihov karakter seoski te, na koncu, filmovi o urbanom getu i predgrađima koji imaju obilježja male zajednice. Upravo je jedan takav i otvorio festival - «Kao magnet», film o marsejskom kvartu Panier i mladoj generaciji njegovog multi-kulti stanovništva. Konkurencija postoji samo za kratkometražne filmove i ovogodišnju je nagradu - 10.000 franaka, osvojio film "Meduze" kraljice francuskog kratkog metra - Delphine Gleize. Najviše pozornosti privukli su azerbejđanska surrealistička saga "Luna Papa", koju je kusturičevska mješavina blata i zvijezda učinila hitom mnogih francuskih festivala, te dva filma britanskog redatelja Marka Hermana, hrvatskoj publici poznatog po filmu "Mali glas". Predpremjerno prikazivanje "Purely Belter» u prisustvu Hermana, supruge mu i brojnih uzvanika trebao je biti vrhunac festivala, no Murphyjevi su zakoni neumoljivi i baš tu večer nad Korzikom prolaze oblaci koji će sutradan u Alpama istovariti snijeg te poplaviti sjever Italije. Kad to znamo, vidimo da smo dobro prošli, ali iz ondašnje perspektive stvari su izgledale zbilja loše. Dok operateri požrtvovno tijelima štite opremu, festivalski direktor nagovoriti župnika da dopusti projekciju u crkvi, a Manu čupa ono malo kose što mu je ostalo, ja sam, kao jedina osoba koja pristojno govori engleski (hej, u francuskoj smo) zadužena za odvlačenje Hermanove pažnje od općeg rasula. Na tom odgovornom zadatku za kojeg se konzumira velika količina Pietre, korzikanskog kestenovog piva, saznajemo: Da mu je jedini problem s Ewan McGregorom bilo njegovo inzistiranje da barem u jednom kadru bude gol, pa je to vjerojatno jedini glumac na svijetu za kojeg su scenaristi morali ubaciti scenu tuširanja. Da je u Brassed Off glavni glumac u 50% slučajeva pijan, te u jednoj sceni čak govori tekst iz drugog filma. Da su na traženje crkve u kojoj će junak zavapiti «Fuck you God» potrošili mjesece dok napokon nisu naišli na župnika koji je slegnuo ramenima i rekao «Izvol'te, ovdje to govore svaki dan». Da Herman piše scenarij za Miramax, priču koja se odigrava na Mediteranu. Da su njegovi filmovi u Americi sinhronizirani, jer su amerikanci prelijeni za slušanje prljavog sjevernjačkog engleskog. Da je sa atmosferom radničke britanije dobro upoznat jer je radio kao dostavljač slanine za male trgovine. I tko zna što bi još doznala da se oko ponoći nije pojavio Michel sa viješću da će projekcije ipak biti. Najveća soba u selu (ne veća od prosječne školske učionice) ispražnjena je i gledatelji su već stisnuti unutra poput pokislih kampera. Kroz šalter na dnu sobe film se projicira na zid i glave prvog reda publike, dijete pored mene dva sata neumorno kopa nos, a kroz drvene škure svako malo probije bljesak munje. No što su uvjeti teži duh zajedništva je jači, i predstava je okončana u općem oduševljenju. Kiša je stala, i na izlasku iz «kina» dočeka nas mjesec i miris svježe polivenih ulica. Vrijeme je za večeru.
Jednu stvar volim kod francuza (dobro, nekoliko stvari, ali jednu javno). Hrana se shvaća vrlo ozbiljno i, ma koliko posla bilo, u podne sve staje i ide se na ručak. Ne «nešto pregristi» ili trgnuti s nogu nego naručiti dva jela, desert i vino i sjedit za stolom dva sata. I dok se u restoranu svakodnevno znalački degustiraju vrhunski lokalni specjaliteti, navečer se na kuhinjski stol (koji je ujedno i stol za premotavanje filmove, skladištenje rola i podmazivanje aparature) vade najapsurdnije jestvine. Prvog dana festivala u salati nalazim čačkalicu i špicu od masline. Uredno ih odlažem na rub tanjura, i ne razmišljam mnogo o tome dok sutra ne prožvačem polovicu vinske etikete. U trenu mi postaje jasno da je to maštovito jelo koje se svaku večer materjalizira u hladnjaku u stvari mješavina salata koje smo nakon «domjenka upoznavanja» istresli sa pladnjeva u zdjelu da bi, po mom naivnom uvjerenju, poslužile kao napoj za seosku živad, i da svi osim mene to od početka znaju. Ta je gigantska salata glumila večeru još puna dva dana, dok jedne večeri, na iznenađenje i razočaranje mojih sustanara nije misteriozno nestala. Između nas rečeno, namalu je ulogu u tom nestanku imala činjenica a sam pola sata prije večere ostala nasamo s njom i kantom za smeće.
Svako jutro u 11 sati Mathieu Carta u pratnji supruge Suzy koja vodi festivalske financije, okuplja ekipu, sasluša izvještaje, primjedbe i sugestije i podjeli zadatke za taj dan. Prisutne bez izuzetka prepoznaje po glasu, važne detalje snima na diktafon i često od suradnika traži da mu opisuju situacije i događaje. On će reći da je vođenje ovakve menifestacije za njega dobra terapija, ali Emmanuel Lefloch, koji je zbog ovog posla doselio čak iz Bretanje, Mathieua poznaje kao ozbiljnog šefa koji unatoč svemu nije izgubio smisao za humor i često mu kaže da ga, svaki put kad ga nazove na mobitel, naprosto vidi kako kaže «Merde». Apsurdno ali šarmantno, ja kao jedina strankinja u ekipi vodim festivalsku recepciju i kasu. Recepcija su dva stola na sredini glavne (hm…jedine) ulice, a kasa… kasa je već ozbiljnija. Karte, plakati, katalozi i majice prodaju se sve u šesnaest i na kraju prvog dana u njoj je skoro 10.000 franaka.
Zahlađenje koje je počelo onim kišnim danom nastavit će se do kraja festivala, i sastanci sve više nalikuju na uredniji izbjeglički kamp, jer se mi koji smo doputovali u šorcevima i japankama okupljamo oko termosica zamotani u svu odjeću koju smo ponjeli ili uspjeli iskamčiti od domaćina. «O Brother Where Are Thou?», film braće Coen koji je zatvorio «Chroniques Villageoises» brojna je publika popratila zamotana u šalove, gunjeve i što sve ne, pa se cocktal na bazenu, za koji su seoske žene danima pekle kolače, brzo rasuo. Jezgro festivalske, ekipe zajedno sa 5-6 seoskih pasa koji su uredno tjedan dana posječivali sve projekcije, rastanak odgađa do ranih jutarnjih sati, a mene od sigurne hipotermije spašava radikalni potez. Brza oklada s belgijskim kinooperaterom donosi mi privremeno korištenje njegove debele trenerke, najtoplijeg komada odjeće u Lami, u zamjenu za, pazi sad - kupanje u bazenu. Jest da sam po izlasku iz vode sigurna da ću umrijeti, štoviše, ta mi se mogućnost u tom trenu čini sasvim prihvatljivom, no ostatak večeri provodim pod debelim slojem vune i zavidnim pogledima suradnika, od kojih većina na koncu, slučajno ili s namjerom, ipak završi u bazenu.
Neumoljivo pravilo da se kuće iznajmljuju od nedjelje do nedjelje još će jednom poremetiti naše planove, jer nakon te duge noći treba ustati rano, spakirati se, urediti stan, otjerati iz vrta već udomaćene krave i napustiti sobu (u mom slučaju, kuhinju). Potom, treba razmontirati platna, stolove, kućice, odgurati projektore, zvučnike, pojačala, kabele i sve ukrcati u kamion kojim će se par kinooperatera vratiti u Pariz, odnjeti stolice, odlijepiti plakate, truckati se u kamionu po brdskim cestama i predvečer se otečenih očiju i oderanih koljena oprostiti s Lamom. Iscrpljen nervozom i nespavanjem Emmanuel, naravno, potpuno zaboravlja da je nedjelja i, zatečen hordom beskućnika u svom uredu, rezignirano prepušta svoj stan u Bastii.
Mom putu doduše tu nije kraj. Čeka me još dugi ritual opraštanja, tri vlaka, dva trajekta, jedan hotel te kupe sa šesteročlanom sicilijanskom obitelji kompulzivnih konzumenata pizze i cigareta, no što se Lame tiče, moje je «ljetovanje» završeno. Emmanuel i Michel, veterani organizacijskih bitaka, u rujnu će raditi na Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu. Unaprijed se raduju «ljetovanju». Naivci.
