Almost Famous

Hrvoje Frančeski

moreno
(priče i pjesmice za laku noć i ljudoždere)


electro cute manifesto


volio bi da sam jebač poput drugih
volio bi da sam pijan svaku večer
da ne gledam žarulje na nebu
da sam s nogama čvrsto na zemlji
volio bi da sam kauboj i seljačina
da obožavam svoju zemlju i "ratne heroje"
da prihvaćam nametnute veličine bez razmišljanja
i da kad me varaš s tobom lipo mi je
volio bi da sam nalik na one bradate i silne momke
da se ne bojim prići ti i reći da sam zaljubljen
(u tebe ludice)
volio bi da sam kukavica
volio bi da sam jebač, ali nisam
pa jurišam na vjetrenjače
pa se penjem na barikade
i sa njih padam
izrešetan


Samo nas muzika...

Jednom davno bio jedan mladić koji je bolovao od nesanice. Zaljubio se u jednu djevojku. Dugo je skupljao hrabrost i naposljetku joj je prišao. Otvorio joj je svoje srce. Pričao je dugo. Gledao ju je velikim očima. Ruke su mu se tresle, usta su mu se potpuno osušila. Čekao je sa strepnjom među prstima na njen odgovor. Rekla je "Ne". Otišao je kući i plakao je sve dok mu krv nije počela curiti iz nosa. Nije ga toliko bolilo njeno Ne koliko ga je bolio način na koji ga je izrekla. Bolilo ga je i to što je ona bila jedina prema kojoj je to osjećao, i to što je mislio da je jedina prema kojoj će to ikad osjetiti. Pao je u bezdan. Nije mogao spavati zbog nesanice, a ako bi i koji put zaspao sanjao bi njen lik. Potpuno se uništio. Dugo je razmišljao o samoubojstvu no nije se na njeg odlučio. Obukao je svoj, teški, crni, zimski kaput koji ga je obavio kao što nebo obavije more pred neveru, a u ruku je uzeo dugi, hladni, kuhinjski nož. Ubio je prvog prolaznika. Bio je to neki starac s jednim od onih smiješnih šešira. Mladić se osjećao odlično dok je hladnom oštricom parao vrelo meso. No kad je došao kući počela ga je gristi savijest. Ubio je nevinog čovjeka. Pokušao je spavati no nesanica je još uvijek bila tu. Izašao je napolje i opet ubio. To mu je smirilo živce na kratko vrijeme. Opet ga je grizla savijest, i opet je ubio kako bi se smirio. Krug se zatvorio. Uskoro je pobio sve u gradu. Ubio je i nju a da to nije ni primjetio. Uskoro je ubio sve ljude na svijetu. Više nikog nije mogao ubiti, svi su bili mrtvi. Dok se šetao praznim ulicama grada i razmišljao o tome koga da ubije začuo je prekrasnu muziku iz zvučnika kafića. Počeo je plesati po ulici. No više nije bilo nikog na svijetu s kim bi mogao plesati. Počela je padati kiša. Okrenuo je usta prema nebu i utopio se u kapima.
koračnica za zvijezde

jesam, jesam
tisuće sam puta
skakao u vatru
i lomio sam kosti
svoje
dani su bili davni
dani su bili čudne boje

a kroz šumu je skakao zec
ljudi su oštrili ražanj
čulo se samo eci-peci-pec
zec već bio je hladan

možda su misli ostale u školi
možda je prika shvatio da ga boli
kada piša
malo kasno
sifilis mu je drug
postao već davno
i ljudi su se stali smijat
televizoru u boji

a kroz šumu je skakao zec
ljudi su oštrili ražanj
čulo se samo eci-peci-pec
i zato ne pravi se važan

danas je dan kada sve boli
kad pišeš pjesme bljutave, bez soli
danas je dan kada sve boli
danas je dan kad sve me boli

a kroz šumu je skakao zec
ljudi su oštrili ražanj
čulo se samo eci-peci-pec


NAKAZE

Sjedili su u maloj sobici studentskog doma. Sasvim uobičajene stvari poput jakne prebačene preko naslona stolice, električnog rešoa na hrpi knjiga ili širom otvorenih vrata ormara činile su se sablasnima u polumraku kojeg su stvarale, kombiniranim snagama, noć i Dijanina stolna lampa. Njene cimerice (Dijanine, ne lampine), Ana i Marina, izašle su u kino pogledati novu romantičnu komediju s Juliom Roberts u glavnoj ulozi. Pokraj Dijane, na malom, neudobnom i klimavom krevetu, sjedio je Siniša. Dijana je pričala.
-Ne misliš li da je to bezveze. Evo baš danas je u tramvaj upa jedan tip, pola face mu je bilo ljubičasto, ko da je strada u nekom eksperimentu u laboratoriju nekog ludog znanstvenika. Baš san jela sendvič i, viruj mi, smučilo mi se. I onda...
-Ajmo se jebat-upadne Siniša.
-Ne, stvarno mislin da to nije u redu. Na primjer gledaš film o nekom takvom tipu, i odma ti ga dođe milo. Na primjer čovjek-slon. Eto, ja san plakala kad san gledala taj film.
-Ajmo se jebat!
-Ili, ne znan jel se sićaš, bija je tako neki film u kojem je bija jedan momak s tako sjebanom facom, Cher mu je glumila mamu. Sve ženske su ga odjebale osin jedne šta je bila slipa. Kako se ono tip zva...?
-Ajmo se jebat!
-Nije bitno. Uglavnom, govorin ti, na filmu ti je takvih ljudi milo, al kad ih vidiš u stvarnon životu bižiš šta dalje od njih. Evo, bil ti bija sa menon da, ne znan, neman ruku ili nešto tako? Kladin se da ne bi. Ljudi su licemjeri.
-Ajmo se jebat!
-Gledala san jedan film, zove se "Nakaze", naš koja strava čoviče. Počneš plakat kad vidiš kako ti ljudi žive. A u biti smo stvarno licemjeri.
-Ajmo se jebat-reče Siniša i skine košulju. Razodjevali su se polako, u polumraku, kao da se stide svojih tijela. Jebali su se dugo i nježno. Ona je svršila prva, gurajući šaku u usta kako bi zatomila vriskove. On je svršio malo poslije nje. Ostali su ležati na njenom krevetu. Nekoliko trenutaka kasnije rekao je "Volim te."

it's all to deep

TRČALI SMO LIVADAMA, PRVO BRZO, PA SPORO, PA OPET BRZO. ODJEDNOM, MENE JE POČELA PROBADATI OŠTRA BOL NEGDJE U PODRUČJU TRBUHA. MOJ KUM KAŽE DA JE TO SLEZENA, ALI JA MISLIM DA JE TO MALI ČOVJEČULJAK SA VELIKOM IGLOM KOJI SE BUNI JER KAD TRČIM TRESEM NJEGOV STAN POPUT POTRESA. SJEO SAM NA TRAVU. BILO MI JE MUČNO. ZNAO SAM DA NISAM TREBAO, ONAKO RANO UJUTRO, POJESTI ČITAVU OVCU. S MAJONEZOM.
TRAVA JE BILA MOKRA, A OŠTRE VLATI SU ME ŠKAKLJALE PO GUZICI. NA NEBU SE POJAVILA DUGA. NASMIJAO SAM SE USPRKOS BOLI. ONA MI JE PRIŠLA I REKLA:
-ŠTA JE? NEMOŠ VIŠE?
NIJEČNO SAM ODMAHNUO GLAVOM. POKAZAO SAM KAŽIPRSTOM PREMA TRBUHU I REKAO:
-ČOVJEČULJAK SE LJUTI.
ILI SAM MOŽDA REKAO:
-SLEZENA.
NE SJEĆAM SE TOČNO.
SJELA JE NA TRAVU I PRIMILA ME ZA RUKU. ZNAO SAM. TO JE TO. SAMO TO NISAM IMAO HRABROSTI REĆI. ČAK NI U MISLIMA. UMJESTO TOGA USTAO SAM I POTRČAO. TRČALI SMO SKUPA SVE DO PODNOŽJA DUGE. TAD SMO ISPARILI. NI DAN DANAS NE ZNAM GDJE SMO.

osim u snovima i uspomenama

ponekad jednostavno osjećam ružnoću
a ni ogledalo ne pomaže
pa legnem na pod sobe
i slušam muziku kako curi kroz pukotine
kao da me kupaju u plastičnoj narančastoj kadi

kao da sam opet dijete

puno je beskorisnih stvari na svijetu
no kišobran je najbeskorisniji
pustim da me operu kiše
i gazim po lokvama
i puštam papirnate brodove da se napune vodom i potonu u zaborav

kao da sam opet dijete

skrijem se iza maske
crvenim se od srama
plačem od tuge
i tisuću mi strahova lebdi nad glavom
poput strvinara
kad ih pobijedim
umirem

i nisam više dijete


Sobe, ulice
(moj prvi scenarij)


1. EXT. ULICA Pogled kroz PROZOR s drugog kata stambene zgrade. Pada kiša, kolnik je prekriven vodom. Cestom prolaze rijetki automobili koji, prolazeći kroz lokve na kolniku, vodom zaljevaju pločnik. ZIMSKO je doba, dva sata prije večeri.

2. INT. GARSONIJERA MARTIN TOMIĆ je 33 godine star čovjek . Ima dugu kosu i
bradicu a la Ivanišević 98. Lagano je naslonjen na prozor dok gleda ulicu.

3. INT. KRUPNI PLAN PROZORA Martinov KAŽIPRST s unutrašnje strane stakla prati kapljicu koja s vanjske strane stakla klizi od vrha prozora prema dnu.

4. INT. GARSONIJERA KAMERA se kreće s desna na lijevo i portretira garsonijeru. Uz desni zid sobe nalazi se rasklopivi KAUČ po kojem je prostrta posteljina. Iznad zida visi velika ZASTAVA Konfederacije na kojoj je velikim plavim slovima napisano TORCIDA MERTOJAK. Uz zid koji gleda na ulicu nalazi se maleni ZAHOD. Kauč dopire do sredine sobe. Na lijevoj strani sobe nalazi se mala KUHINJA. Pokraj sudopera nalaze se VRATA iznad kojih visi hrvatski grb. Kuhinja je ujedno i blagavaonica. Vidimo drveni stol i 4 stolice. Na jednoj stolici zavezan je ZORAN STANISLAVLJEVIĆ, mladić od 19 godina, uredno ošišan, obučen u TRENERKU. Na STOLU leži PIŠTOLJ, brazilska Beretta.

MARTIN: Volin kišu!

Kamera se sad nalazi iza Zoranovih leđa. Martin polako prilazi stolu. Kamera se pomiče po tračnicama, polako i polukružno od Zorana do mjesta gdje je Martin stajao, dok ne dođe Martinu iza leđa.

MARTIN ( dok prilazi stolu ): Znaš zašto volin kišu? Normalno da ne znaš. Di bi ti išta zna govno jedno! E, pa daj da te prosvitlin. Znaš zašto volin kišu? Zato jer opere svu šporkicu s ulica. Šporkicu ka šta si ti. ( Martin sjeda na stol uzima pištolj u ruke i igra se njime ). Znaš šta ću ti učinit govno jedno? ( nišani na različite stvari po sobi)
KRUPNI PLAN Martinova lica s mjesta gdje je svezan Zoran. Martin polako okrene glavu prema mjestu na kojem Zoran sjedi.
MARTIN ( tiho ) : Ubit ću te!

5. EXT. ULICA Bijeli MERCEDES 220 D, 81 godište, izlazi iz zavoja. KAMERA se nalazi pri dnu RASVJETNOG STUPA. KONTEJNER za smeće joj onemogućava potpuni pregled ulice. Mercedes parkira tik uz kontejner - prednji desni kotač nalazi se na pločniku. Iz automobila izlaze DVA čovjeka - detektiva. Vozač je MATIJA LUČIĆ, 28godišnjak, crn, visok i tamnoput. GORAN FRANJIĆ zvan PROFESOR je 55godišnjak, prosijed, srednje visine, nabijen. Franjić nosi baloner boje bijele kave kakav se često može vidjeti na detektivima u starim film noirima.
Nakon njihova izlaska iz automobila iz veže izlazi POLICAJAC u kabanici. Kiša lijeva kao iz kabla.

FRANJIĆ: Šta je Kružiću, ko je to nesta, a? Uvik zajebajete starog čovika.
POLICAJAC: Kako ste Profesore? ( pruža mu ruku ). Nesta je neki mulac, biće stoposto uteka za vikend s curom. Eno vas susida čeka u portunu, ona ga je zadnja vidila, jutros u deset ipo. Mater mu je gori u stanu. ( stanka ) E, pa sad moran ić… Čeka me kolega doli na kavi. Ej… Profesore, nemojte mi se slučajno priladit! Ko će nam glumit Djeda Mraza za Božićnu proslavu?
FRANJIĆ: Goni se u kurac Kružiću! ( odlazi prema veži )
POLICAJAC I LUČIĆ - smiju se
POLICAJAC: Luki, koji mu je ono bog?
LUČIĆ: Šta?
POLICAJAC: Baloner.
LUČIĆ: An, to! Biži ća! Gleda je neki dan neki film, mislin da glumi Humprey Bogart ili neki od tih tipova, a svaki detektiv ono nosi baloner. Stari umislija da je to u điru pa je kupija jednog. ( smiju se ) Čoviče, kupija je bija i šešir, al ga je skinija kad je skužija da izgleda ka redikul. Cila stanica je zavarila od smija kad je jutros uša kroz vrata.
FRANJIĆ ( iz veže ) : LUČIĆU, AJDE VIŠE BOGATI!
LUČIĆ ( policajcu ) :Eno me zove. (Franjiću): Evo me, iden. ( policajcu ) Sorry stari, moran ić. Nađemo se večeras na svirci?
POLICAJAC: Okej, vidimo se. Adio.
LUČIĆ: Bog. ( odlazi prema veži ) KAMERA ga prati iza leđa dok on trči prema veži.

6. EXT. VEŽA KAMERA se nalazi unutar veže, gleda prema uluci sa koje ulazi pokisli Lučić.
FRANJIĆ: Mate, ovo je gospođa Petoljetka Ljubičić, ona je zadnja vidila Zorana Stanislavljevića, danas ujutro u deset ipo…
PETOLJETKA LJUBIČIĆ je žena u šezdesetim godinama, obučena u žutu jaknu ispod koje viri crveni kućni ogrtač sa cvjetnim uzorkom. Ruke su joj prekrižene na trbuhu. To je odeblja žena, s naočalama na nosu.

LUČIĆ: Dobar dan gospođo! ( pruža ruku dok mu kapi vode kapaju s kose na pod )
PETOLJETKA: Dobar dan! Baš pada danas, an? Nego, baš san govorila vašen kolegi da dođete gori kod mene. Grubo je odi na hodniku govorit o vakin stvarima.
LUČIĆ: A ajmo onda gori.

7. INT MARTINOVA GARSONIJERA KRUPNI PLAN Zoranova lica iz PROFILA.

ZORAN (na naglasku kakvog se može čuti kod izbjeglica koje su mlade stigle u novi grad pa su pokušale poprimiti što više osobina stanovnika toga grada kako bi se što bolje uklopili, a među tim osobinama najčešće je naglasak): Nemojte šjor, nisan van ja ništa učinija…(na rubu plača). Nemojte me ubiti,nemojte me ubiti (plače) Nisam ja nikad nikog uvrijedio, nisam nikad ništa…
MARTIN: DOSTA!!! Dosta više, mater ti jebem govno jedno cigansko!!!
Martin udara Zorana u potkoljenicu, kamera se nalazi ispod stolice.Nakon nekoliko udaraca stolica pada. Martin cijelo vrijeme viče dosta i umukni. Nakon što stolica padne na pod Martin podigne i stolicu i Zorana.
MARTIN: Š ti meni plakat, š ti meni plakat govno jedno posrano!!! A?! Šta je? Mučiš je li? Šta je, papila maca jezik? A moga si se derat klat ćemo Hrvate, je li, govno jedno četničko? Moga si pucat na dicu i palit crkve, je li, a? Moga si mi prijatelja ubit!!!
ZORAN: Nisam ja nikad puca, nisam…(plače)
MARTIN: Jesi, JESIIII! Lažljivče lažljivi, pizda ti materina! UBIT ĆU TE, ČUJEŠ LI ME, UBIT ĆU TE!!!

8. INT. STUBIŠTE Petoljetka vodi Lučića i Franjića u svoj stan. Odjednom, dok stoje na odmorištu između katova, začuju se prigušeni urlici.
FRANJIĆ: Si čuja?
LUČIĆ: Koji je ono bog?!
PETOLJETKA: Nije van to ništa! Tu van ( pokaže na vrata na odmorištu ) živi jedan momak, malo je udren u glavu, stalno nešto urliče… Jadan, govore da je bija u rat, da su ga ranili i da su mu ubili najboljeg prijatelja. Ima oni vražji…znate onu bolest…
LUČIĆ: PTSP?
PETOLJETKA: E, to! Ja mislin da je on skroz lud. Da mu vidite oči. S nikim ne govori, samo muči i gleda u vas. Ko da je vrag, a ne čovik. (stanka) Nego dajte ajmo gori popit bićerin, ajde.

9. INT. PREDSOBLJE PETOLJETKINA STANA Kadar VRATA koja se otključavaju. Ulazi Petoljetka, a za njom Franjić i Kružić. Petoljetka vješa jaknu o vješalicu pored vrata.
PETOLJETKA: Uđite, komodajte se.

10. INT. KUHINJA PETOLJETKINA STANA
PETOLJETKA: Onda? Šta će te popit?
FRANJIĆ: Ne smimo pit, na dužnosti smo.
LUČIĆ: Ja bi bevandu, ako može.
FRANJIĆ: Lučiću?!
LUČIĆ: Bogati žedan san! ( Franjić odmahuje glavom dok Petoljetka toči vodu iz slavine u crno vino.)
PETOLJETKA: Evo ga! ( daje mu vino )
LUČIĆ: Fala gospođo.( kratka stanka) Nego, ko van je da to ime?
PETOLJETKA: A šta mu fali, ime ko i svako drugo. (ljuti se)
LUČIĆ: Pa i nije baš…
PETOLJETKA: (ljutito) Nego otkud ste se vi stvorili vako brzo ovdi. Obično vas nigdi nema kad ste čoviku od potribe, a kad vas ne triba onda ste tu i činite skandale ko najgora mularija!
LUČIĆ: Nećemo se sad vriđat ovdi! Samo san vas pita ko van je da ime, to je sve!
FRANJIĆ: Lučiću umukni!
LUČIĆ: Ja san samo…
FRANJIĆ(ljutito): Umukni, reka san ti! Gospođo, molin vas recite mi šta ste vi to jutros vidili.
PETOLJETKA: Kolega van je baš bezobrazan! (stanka) Šta ste ono pitali?
FRANJIĆ: Šta je to jutros bilo, di je nesta taj momak?
PETOLJETKA: Ajde sidite. ( svi sjedaju oko stola) Nema se tu šta puno reć. ( uzdah ) Jutros, oko deset ipo izašla san vanka bacit smeće u kontejner. Puhalo je jako jugo.

11. EXT. ULICA Gospođa Petoljetka baca SMEĆE u KONTEJNER. Prilazi joj POSTARIJI ČOVJEK u crnom kaputu.

PETOLJETKA: Baš u tom momentu priša mi je Marko, MARKO JUKIĆ, moj dobar prijatelj šta živi u zgradi priko puta. Pravi kavalir, a ne ko vaš kolega. Počeli smo pričat, o vrimenu, o zdravlju, i tako to.

Iz VEŽE izlazi Zoran noseći u ruci PLASTIČNU VREĆICU. Zaustavlja se i počinje razgovor s gospođom Petoljetkom i Markom Jukićem. Usne mu se miču, ali mu ne čujemo glas.Čujemo glas samo gospođe Petoljetke.

PETOLJETKA: Onda je iz portuna izaša Zoran i pozdravija me ka šta me pozdravi svako jutro. Pitala san ga diće a on je reka da ide u Keruma nešto kupit materi. Rekla san mu da mi donese dvaest deka kave pa da ću mu posli platit.

Zoran odlazi niz ulicu.

PETOLJETKA: On je otiša prema dućanu, a ja san ostala još malo pričat s Markon, a onda san otišla doma.

Pozdravlja se s Markom i odlazi u vežu.

12. INT. KUHINJA PETOLJETKINA STANA Petoljetka, Franjić i Lučić sjede oko kuhinjskog stola. Franjić ispituje Petoljetku, dok Lučić pije vino i sluša ispitivanje.

PETOLJETKA: Kad san vidila da mi nije donija kavu otišla san u njihov stan. Mislila san da mi je mali zaboravija donit pa san išla vidit di je. Pokucan na vrata kad mi otvori njegova mater, sva u suzama, da Peto mali mi je nesta. Odma san se zabrinula pa san nazvala policiju, a MAJA je samo sidila i plakala. I da znate doli u policiji su svi bezobrazni, doti jednog.
FRANJIĆ: Kako to mislite?
PETOLJETKA: Zoven ja i kažen da je Zoran nesta. Prvo me policajac pita da koliko ima godina, ja kažen devetnajst. Kaže on da šta se brinen, da se sitin kakvi smo svi mi bili u tin godinama. Ja mu kažen da mu mater plače za stolon, da on nikad nije bija vako dugo van bez da se nije javija, da je iša jutros u samoposlugu i da se nije vratija od tad. On počne pričat da triba proć neko vrime, štajaznan, da imaju puno posla, ovo ono. Onda san rekla Maji da ovi neće da dođu, pa je ona, skužajte na izrazu (Franjić odmahuje rukom u stilu nema problema) malo popizdila, otela mi telefon iz ruke i počela se nešto derat, da ga je ona rodila i da će in svima iskopat oči ako ne pošalju nekog, i da ima prijatelje u policiji, da će svi letit ća!
FRANJIĆ: (nestrpljivo) I?
PETOLJETKA: I ništa. Onda je oko četri doša onaj mali, onaj policajac s kojin ste pričali, a onda ste vi došli.

Lučić otpivši do kraja svoju bevandu, spusti čašu na stol i uzdahne.

LUČIĆ: Profa čini mi se da bi smo trebali posjetit materu.
FRANJIĆ: ( okreće se prema Lučiću) I meni se to čini. Al prvo trebam pitat još par pitanja.

Franjić se okrene prema Petoljetki koja zainteresirano podigne glavu.

FRANJIĆ: Jel' Zoran možda ima kojeg neprijatelja- (Petoljetka niječno klima glavom) -nekog ko bi ga…(vidi da Petoljetka klima glavom) Ne, a ? A jel možda ima prijatelje koji se drogiraju, ili se sam drogira?
PETOLJETKA: Bože sačuvaj! Zoran van je puno dobar momak. Evo je baš nikidan položija neke ispite na građevinskon fakultetu, pa je malo proslavija s prijateljima, al' se vratija oko jedne ure.
LUČIĆ: (za sebe) A šta si mu ti, mater?, pa da čekaš kad će se vratit?
PETOLJETKA:(zbunjeno) Molin?
LUČIĆ: Ništa, ništa. Nego kažete da Zoran nema nikakvih problema, a?
PETOLJETKA: Nisan to rekla. Uvik je on ima problema.
FRANJIĆ: (začuđeno) O?
PETOLJETKA: Niste znali? Zoran i Maja su utekli vamo iz Vukovara još dok je on bija mali. Ona je tu rođena, ali se gori udala. Za Srbina.
LUČIĆ: Za Srbina?
PETOLJETKA: E, za Srbina. Ljudi govore da je taj otiša u četnike, da je pobija po Vukovaru puno naših i tako to.
FRANJIĆ: Onda su sto posto dica maltretirala maloga u školi!
PETOLJETKA: Da dica! I stariji, i stariji. Jedan put su ga pretukli u srednjoj školi, pukli mu rebra. Užas!
LUČIĆ: (nestrpljivo) Ajmo pričat s materon.
FRANJIĆ: (ustaje od stola) Ajmo.

Svi ustaju i uvlače stolice pod stol. Franjić i Lučić kreću prema vratima.

13. INT. PREDSOBLJE PETOLJETKINA STANA Franjić i Lučić se spremaju da iziđu. Lučićeva ruka već je na kvaki kad -
PETOLJETKA: (iz kuhinje) ČEKAJTE!
Muškarci se okrenu prema kuhinji. Iz kuhinje u predsoblje utrči Petoljetka.
PETOLJETKA: Čekajte, iden s vama. Samo da uzmen jaketu.

14. INT. HODNIK Otvaraju se vrata Petoljetkina stana. Ne vidimo ljude, ali čujemo glasove.
PETOLJETKA: U tom stanu je uvik hladno.

Svo troje izlaze na hodnik, te se počinju penjati stubama na četvrti kat.

PETOLJETKA: Neki je debil, da skužate, zajeba centralno grijanje.

15. INT. MARTINOVA GARSONJERA Zoran je i dalje svezan za stolicu. Martin korača ljevo-desno po kuhinji mrmljajući sebi nešto u bradu. Zoran ga gleda očima crvenim od plača.

MARTIN: (mrmlja) Srbin, četnik, sve, sve su mi uzeli, Srbi, četnici…
ZORAN: (prestrašeno ali glasno) Nisam ja četnik.

Martin zastaje na sred kuhinje i pogleda u Zorana prodornim pogledom.

MARTIN: Nisi, a? NISI, A!?! Otac ti je bija Srbin, četnik je bija, i ti si!
ZORAN: Ja ni ne znam tko mi je bio otac…
MARTIN: (ne čuje ga) Sve su mi uzeli, sve. (opet šeće ljevo-desno i maše rukama, s pištoljem u desnoj). Ubili su ga, ubili su ga. Sav je krvav, ništa, ništa nisan moga učinit, ništa! I ja san svoju krv proliva, jesan, jesan kako ne. I medalju san dobija, lipu medalju, zlatnu medalju. ( vadi iz džepa medalju i stišće je u ljevoj ruci). A sad su mi uzeli sve, sve. Nema posla, nema posla, nema para, nema doktora. Ničeg nema, ničeg nema. Sve, sve su mi uzeli. Kažu da san bolestan u glavu, kažu da san lud, lažu, lažu… Sve Srbi, svud sami Srbi, četnici, svi, SVI!!! Ubit ću ih, ubit…

Zoran preneraženo gleda poludjelog Martina i shvaća da je Martin na samom rubu, da bi svakog trenutka mogao "puknit" i ubit ih oboje. Shvaća da mora nešto poduzeti kako bi se spasio. Guta slinu i skuplja hrabrost.

MARTIN: Nisan te tija ostavit, ali nisan moga, nisan te moga nosit Ante, nisan moga… ( na rubu plača) A ova govna govore da san kukavica. To govore Ante. Da san kukavica. Nisan, znaš da nisan…
ZORAN: JESI!

16. INT. HODNIK PRED MAJINIM STANOM Lučić kuca na vrata stana dok Franjić i Petoljetka stoje sa strane. Vrata se otvaraju, te se pojavljuje mlada žena u kasnim dvadesetima. To je Majina sestra LUCIJA koja ju je došla utješiti.

LUČIĆ: Dobar dan. Ja san detektiv Lučić, a ovo je detektiv Franjić. Vi ste Maja Stanislavljević?
LUCIJA: Ne, ja san njena sestra. (pruža ruku na pozdrav kojeg Lučić prihvaća) Maja je u kužini. Cila je u komi. Dajte uđite.

Franjić i Lučić ulaze u stan. Dok ulazi, Petoljetka pozdravlja Luciju.

PETOLJETKA: Bog Luce.
LUCIJA: O, bog teta Pete, uopće vas nisan ubrala.

17. INT. KUHINJA MAJINOG STANA Maja Stanislavljević je žena u srednjim četrdesetim godinama, izboranog lica. Ona sjedi za CRNIM OVALNIM STOLOM dok pogledom crvenim od plača zuri u jednu točku na suprotnom zidu. Iz predsoblja se čuju zvukovi, to Lucija uzima Franjićev baloner i Lučićev kaput. Lucija, detektivi i Petoljetka ulaze u kuhinju.
LUCIJA: (ispod glasa) Majo, ovo su detektivi, moraju te nešto pitat. Okej?

Maja potvrdno klimne glavom ne mičući pogleda s točke na suprotnom zidu. Franjić sjeda nasuprot Maje, Petoljetka sjeda do njega, dok Lučić sjeda pokraj Maje. Lucija ostaje na nogama. Prilazi Lučiću i šapće mu na uho.

LUCIJA: (Lučiću, šaptom) Stavit ću kavu, dobro?

Lučić potvrdno klimne glavom. Lucija ode do štednjaka te počne pripremati kavu vadeći potrebne sastojke iz visećeg ormarića.

FRANJIĆ: Gospođo Stanislavljević moram…
MAJA: (prekida ga glasom promuklim od plača) Maja.
FRANJIĆ: Molim?
MAJA: Zovite me Maja.
FRANJIĆ: Dobro. Gospođo Majo tu smo da nađemo Zorana. Zato vas moram pitat par pitanja. Nemojte se uvridit na neka, to su sve rutinska pitanja. Jel' Zoran ima kakvu curu s kojon je moga jutros nestat?
MAJA: Jutros je otiša u Keruma s kakvih pedeset kuna, i nije se vratija. Nije uteka s curom, ako to mislite, nije on takav.
FRANJIĆ: Dobro. Nemojte se ljutit šta vas ovo pitan ali jel' se Zoran drogira.
MAJA: (odrješito) Ne! Niti ima prijatelje koji se drogiraju. On je oduvik bija dobar momak.
FRANJIĆ: Onda nije ima neprijatelje?
MAJA: Otkad smo došli u ovaj grad ljudi se ponašaju prema Zoranu ka prema govnu samo zato jer mu je otac bija Srbin, i to pošten Srbin, kakvih malo ima na ovom svitu. Da mu nije bilo oca još bi više naših bilo ubijeno u Vukovaru. Al' ljudi svašta pričaju, da mu je otac četnik, da je silova žene. Dejan to nikad ne bi učinija, nikad! (stanka) A sve se lomilo preko Zoranovih leđa. Poštenijeg i boljeg diteta nema na svitu, a oni njega tako.
FRANJIĆ: Bi li ga iti jedan od tih njegovih "neprijatelja" bija sposoban otet?
MAJA: Ne virujen. Par puta su ga pretukli, al ne virujen da bi ga mogli…(stanka) Jedino da su skroz ludi. Ko onaj Martin s drugog kata. To van je onaj ludi branitelj. Stalno nešto mrmlja protiv svih, svih mrzi, a pogotovo Srbe.

Lucija stavlja šalice za kavu na stol.

MAJA: Jedan put je pretuka jednu ciganku, skroz je poludija. Kako i neće kad se ova država ne brine za svoje ljude.
PETOLJETKA: (neobavezno,gotovo bezbrižno) Jučer dok san mela skale doša je Zoran pa smo počeli malo pričat o školi, baš isprid njegovog stana na odmorištu. Onda je on izaša i počeja nešto mrmljat, pa se vratija u garsonjeru. Nešto ubit ću ga, tako nešto.

Franjić i Lučić se pogledaju, te naglo skoče i ustanu od stola.

FRANJIĆ: TRČI ZOVI POJAČANJE!

Lučić izleti iz kuhinje. Začuje se buka iz predsoblja.

FRANJIĆ: ZAJEBI KAPUT! I RECI IM DA UGASE SIRENE!

Začuje se lupa vratima. Djevojke su preneražene.

FRANJIĆ: (vidno uzbuđen) Ostanite tu i ne mičite se!


18. INT. MARTINOVA GARSONJERA Martin preneraženo gleda u svezanog Zorana.

ZORAN: Kukavico!
MARTIN: (tiho) Nisan.
ZORAN: Jesi! Da si hrabar napa bi one koji su to zaslužili! Nemaš muda! Napadaš slabije! Zaveza si me jer te strah! Da imaš muda uzeja bi bombu i ubija one koji to zaslužuju! Raznija bi one političare i doktore! I predsjednika! I vladu! Kukavico! Tučeš slabije! Svi te mrze! Proda si svoje prijatelje!
MARTIN: Nisam.
ZORAN: JESI! Kukavico! Izdajico! Govno jedno obično!

Martin se, dok ga Zoran vrijeđa, hvata rukama za glavu, snažno odmahuje glavom, te se polako spušta u čučanj.

ZORAN: Kukavico! Izdao si sve svoje prijatelje! Ubio si ih! Ubio si Antu!!!
MARTIN: Nisan. NISAN!!!

Martin naglo skoči iz čučnja te počne kundakom pištolja udarati Zorana po glavi. Nakon minute udaranja Martin iscrpljen strane i pogleda svoje krvave ruke. Čvrsto stiščući cijev pištolja u ruci krene u kupatilo kako bi oprao ruke. Zoran je još uvijek živ iako mu je lubanja sva u krvi. Bolno stenje.

19. INT. HODNIK ISPRED MARTINOVE GARSONJERE Franjić, Lučić i još dvojica policajaca se spremaju upasti u Martinov stan zbog opravdane sumnje da Martin drži Zorana kao taoca, a možda ga je već i ubio. Franjić i Lučić prelaze pojedinosti plana.

LUČIĆ: Da kucamo?
FRANJIĆ: Nema šanse! Idemo na faktor iznenađenja. Ti i Marko ćete provalit, ja i Petar ćemo vas pokrivat. Kako je to u biti garsonjera ne bi trebalo bit velikih problema.
POLICAJAC 1: Meni se plan čini okej.
POLICAJAC 2: (potvrdno kimne glavom) Tonči i Babo su vani ispod prozora, za svaki slučaj. Hitna je isprid zgrade. Sve je spremno.
LUČIĆ: Okej momci, da počnemo?

Vade pištolje i namještaju se oko vrata.

20. INT. KUPATILO U MARTINOVOJ GARSONJERI Martin pere ruke od krvi, dok mu pištolj stoji na rubu umivaonika. Odjednom se začuje lomljava i povici policajaca "Ruke uvis!" i "Policija, policija!" Martin podigne glavu i vidimo njegov luđački pogled u ogledalu.


21. INT. MARTINOVA GARSONJERA Vidimo zbunjenog Franjića i drugog policajca kako stoje na vratima. Prvi policajac i Lučić se nalaze u kuhinji. Lučić brzo prilazi Zoranu. Kamera zumira dok u kadru ne ostanu samo Lučić i Zoran.

LUČIĆ: Si dobro. (Zoran potvrdno klimne glavom) Di je on? (Zoran pokaže glavom prema kupatilu)

Začuje se pucanj i Lučić padane pogođen. Kamera se pomiče tako da sad vidimo čitavu sobu iz smjera kupatila. Začuje se i drugi pucanj. Prvi policajac se također sruši na pod. Franjić i drugi policajac podignu pištolje i počnu pucati. Krupni kadar Franjića kako bjesno puca prema kameri sve dok mu pištolj ne ostane bez metaka. Nakon toga Franjić samo tupo zuri pred sebe. Na podu pokraj zahoda leži Martin u velikoj lokvi krvi. Opet vidimo cijelu garsonjeru u kojoj Franjić zbunjeno stoji na mjestu, dok drugi policajac kleči iznad svog kolege i viče u svoju Motorolu.

Policajac 2: TREBAMO HITNU! TREBAMO HITNU!

Kamera se odmiče i kao da "izlazi kroz prozor".


21. EXT. ULICA- NOĆ Noć je već pala. Kiša nije ni prestala padati. U kutu ekrana vidimo bolničare koji, osvijetljeni slabom uličnom rasvjetom, ulaze s nosilima u zgradu.


KRAJ