Krešimir Pintarić
iz knjige u nastajanju, pod radnim naslovom Dezerterova priča
S ljubavlju i nemilosrdno
1.
Šutimo. Već četvrti dan. Otprilike ovako:
I prije se znalo dogoditi da šutimo. Posvađamo se i onda šutimo. Sat, možda dva. Nekada i cijeli dan. Ali nikada četiri. Ta svađa od prije četiri dana – četiri dana kvadrirana kubirana nabujala preuveličana našom šutnjom – čini se tako davnom da više nisam siguran oko čega smo se posvađali. Ali svađe je bilo. Moralo je biti.
Inače ne bismo šutjeli.
2.
Kao predložak za lik W. P. Mayhewa u filmu Barton Fink, kojeg glumi John Mahoney, braći Coen je poslužio William Faulkner. Navodno je i prije odlaska u Hollywood bio pijanac epskih razmjera, a stigavši u Kaliforniju je još ponešto uznapredovao. Kako bilo, prvi susret Bartona Finka s njegovim književnim uzorom smješten je u sanitarne prostorije jednog holivudskog restorana. Barton upravo pere ruke nakon što je dovršio doručak sa svojim producentom i pozornost mu privlači, recimo to tako, zvučno izbacivanje sadržaja želuca u jednoj od kabina. Čovjek koji iz kabine izlazi je već spomenuti W. P. Mayhew. Nakon prepoznavanja, upoznavanja i kraćeg razgovora, Mayhew pruža plosku Bartonu Finku, ovaj je odbije, ali zato Mayhew dobro nagne. Kad ugleda zgranut izraz Bartonova lica, lakonski mu objasni da je za njega alkoholno piće «social lubricant».
Pitanje: zašto mi objašnjenje zvuči tako poznato?
3.
Trebalo bi nekako prekinuti ovaj začarani šutljivi krug.
Ali on se ne može tek tako prekinuti razgovorom: mi upravo i šutimo zbog onoga što smo jedno drugom rekli.
Započeti neki novi razgovor dok se ne riješi onaj zbog kojeg šutimo nema smisla. Vratiti se na onaj zbog kojeg šutimo nema smisla ako se u međuvremenu nešto nije promijenilo.
A imam osjećaj da nije.
Naime: još uvijek mislim da imam pravo na neka pitanja odgovarati sa ZATO. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što se i ona koristi istim pravom. Kaže: «Ne moram uvijek imati zdravorazumsko – kao ni kakvo drugo – objašnjenje za sve što učinim ili mislim, niti mislim da ga moram tražiti, a i ako ga imam, nisam ga dužna tebi podastrijeti. I da znaš: nikada ga neću uskratiti ako si ga zaslužio». Slažem se. Često mi ne odgovara takvo stanje stvari, ali sam na kraju uvijek prisiljen složiti se.
Zapravo se ne slažem, ali se moram složiti. Mislim, jasno mi je to sa «zasluživanjem». Ali volim i poklone.
Priznajem da se ja tim pravom koristim uglavnom iz čiste lijenosti. Ona to zna i zato poludi kada joj kažem ZATO.
Kaže: «Ne želiš pričati sa mnom. Misliš da nisam dovoljno pametna da bi pričao sa mnom». Bojim se da bi moglo biti baš to. Ali nikada ne priznajem. Ne priznajem jer ne želim vjerovati da je to pravo objašnjenje. Moje opravdanje: «U stanju sam prepoznati razgovor koji vodi svađi. U stanju sam prepoznati raspoloženje ozračje trenutak koji vodi svađi. U stanju sam zaustaviti se na vrijeme na mjestu».
«Baš!» odmahuje ljutito.
4.
Jučer sam nenajavljen upao kod Dinka. Ne znam zašto sada ističem to «nenajavljen». Ništa ne bi bilo drukčije ni da sam se pismeno najavio sedam dana unaprijed.
Prethodne noći bio je na partyju i najeo se nekakvih prljavih bombona. Da stvar bude još gora, uspio se i pristojno naliti. Dakle, stari je MDMA već neko vrijeme bio stvar prošlosti, a alkohol i LSD su njegov mozak, u trenutku u kojem ulazim u njegov stan, koristili kao bojno polje, a u najboljem slučaju kao nešto na čemu u filmovima uvijek stoji ploča s natpisom RESTRICTED AREA ili slično. (To sam saznao tek sada. Onda, nakon dvije minute upornog kucanja, nesigurnog otvaranja vrata i ulaska u stan, sve to sam samo nejasno naslućivao.)
«Čovječe, ne izgledaš dobro», pokušao sam započeti nešto za što sam se nadao da će se pretvoriti u razgovor. Dinko je otvorio usta, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Barem ne artikuliran. Njegov izgled – čovjek koji sjedi u naslonjaču, lagano nagnut udesno, otvorenih usta – nije davao nade u brz oporavak.
«Čovječe, definitivno ne izgledaš dobro. Imaš li nešto slatko u kući?» upitao sam ga. Bilo je očigledno da je budan samo zato jer je na tripu, ali i da je isto tako potpuno iscrpljen. Pretpostavljao sam da bi mu malo šećera u krvi, a samim tim i u mozgu, pomoglo da u slaganju rečenica nadmaši kašicu od banane i čajnog peciva. (Možda to sa šećerom i nije onako kako ja mislim da jest. To nikako ne mogu znati. No, bez obzira na to, primijetio sam da u ovakvim situacijama imam nepokolebljivo povjerenje u ljekovito djelovanje bilo čega slatkog, otprilike onako kao što stara Bess ima u tanjur tople pileće juhe.) Kako nije imalo smisla čekati na odgovor, ustao sam i otišao u kuhinju. Kuhinja je izgledala kao Dinko. Ipak sam uspio pronaći med i jedinu čistu žlicu. Iz hladnjaka sam izvukao bocu mineralne i zaputio se natrag u sobu.
Teškom mukom sam natjerao Dinka da pojede nekoliko žlica meda i da ih poprati s isto toliko gutljaja tekućine. Tupo je zaječao poslije svakog gutljaja. Ipak, za manje od minute primijetile su se prve motoričke, a onda i psihomotoričke aktivnosti. Promeškoljio se u naslonjaču, malo ispravio, pogledao me i upitao: «Gdje spavaš kada si u Münchenu?»
S tim, naravno, nisam mogao biti zadovoljan.
«Sada bi bilo najbolje da se malo umiješ hladnom vodom», rekao sam mu. Trudio sam se zvučati kao da znam što je najbolje za njega iako zapravo nisam puno polagao na svoje metode oživljavanja post-rave žrtava.
«Valjda si u pravu», tiho je odgovorio.
«To je duh!» uskliknuo sam. Kada se vratio iz kupaonice, više je izgledao centrifugirano nego umiveno. Svalio se sav mokar u naslonjač i rekao: «Kakva noć!»
«Noć je bila davno. Točnije: prije četiri sata i dosta minuta. Kako si sada?»
«Ne želiš znati!»
«U pravu si.»
Na trenutak sam pomislio da ću ipak moći s njim porazgovarati. Međutim, već me njegova sljedeća rečenica uvjerila u suprotno. Zagledao se u jednu točku koja je mogla biti otprilike trideset centimetara iznad moje glave i barem četiri svjetlosne godine iza i rekao: «Tipu se tek sada počinju vraćati novci koje je uložio u klub».
Ništa od razgovora.
Ustao sam i rekao mu: «Dinko, moj savjet ti je da legneš u krevet i moliš Boga da zaspiš. I još nešto. Ne znam da li će te to utješiti, ali bih volio da znaš: ni ja se uvijek ne slažem s onim što mislim».
5.
Da imam imalo mozga u glavi, sjedio bih pored nje i molio je da mi oprosti. Ne znam točno što, ali znam da sam kriv. Vjerojatno ne potpuno, ali djelomično sigurno. A to je već dovoljno da se moli za oproštaj.
Čak i da nisam ništa učinio da se posvađamo, već to što podržavam postojeće stanje «posvađanosti» čini me krivim. Jednog dana kada budem umirao ili nešto slično, bit ću jako tužan i ljut ako se sjetim kako sam propisno udesio četiri dana života.
Jedino Važno Pitanje: volim li je?
6.
Dinko i ja sjedimo u Lavu i pričamo i pijemo. Točnije: Dinko puno priča i malo pije, večeras sam pametniji. Posvađao se s Danijelom i skroz je u kurcu. Ja njemu nemam namjeru dati do znanja da sam i sam posvađan. Da je netko drugi u pitanju, možda bih i želio pričati o tome, ali s «posvađanim» Dinkom ne. Dakle: gomila nesuvislih rečenica izlazi iz njegovih usta. Gnjevnih. Odlučnih. Ali prije svega nesuvislih. Obojica dobro znamo da će prekosutra njihovu svađu prekriti zaborav i pohota. Dinko unatoč tome uporno priča kako je ovaj put «stvarno gotovo» i kako bi trebao naći neku poštenu i normalnu žensku i da je «sit debele kučke» i da «svatko može ponekad zajebati stvar» i da «to nije izgovor za histerične scene i reakcije» i da je
tako dalje
tako dalje. Nema smisla da ga podsjećam kako Danijela zapravo izgleda fantastično, kako bi morao svaki dan zahvaljivati bogu nebesima slučaju sudbini što je takav vrhunski primjerak, po nekima, nježnijeg & slabijeg spola odlučio, sve ukazuje na to, provesti život s njim, kako je jedan od onih sretnika koji imaju normalnu žensku i samim tim je više ne moraju tražiti, kako je on sam najveći krivac za trenutno stanje stvari i kako će se prekosutra, najkasnije, pomirenje, čiji petparačko-srcedrapateljski početak mogu zamisliti jedino s razlivenim rubovima i u Technicoloru, pretvoriti u nešto daleko animalnije, ali ne i anomalnije.
7.
Što onda čekam?
To što ne znam točno što reći nije bitno i svakako nije opravdanje. Trebam samo otići kod nje i reći: «Oprosti mi. Volim te».
Ili: «Nemoj se ljutiti, ljubavi. Ja sam samo jedno obično pedersko piskaralo».
8.
Šutim, pijem i puštam ga da istrese sav jad i ponešto pljuvačke iz sebe. Povremeno ga čak i bodrim. Ne zavaravam se: samo zato me je tako žarko i želio vidjeti večeras. Toga sam svjestan i zato se ponašam u skladu s okolnostima. Iako mi se čini da bih radije bodrio Danijelu.
Odjednom Dinko ušuti. Tek mu u tom trenutku dajem punu pozornost. Nikako ne vjerujem da može čitati misli, ali mi je ipak malo neugodno zbog te iznenadne šutnje. Treba mi nekoliko trenutaka da zaboravim na bodrenje Danijele i usredotočim se na Dinka. Tek onda primijetim da i ne gleda u mene.
«Što je?» pitam.
«Jako dobro. Jako dobro», počinje mrmljati sebi u bradu. Okrećem se i vidim četiri novopristigle gošće kako se namještaju u svoje najbolje poze. Letimičan pogled: jedno vrhunsko plus tri neuhranjena tijela, četiri prazna, ali odlučna lica. Zatim: neka estetsko-erotska verzija Maxwellovog demona navlači koprenu na daskasto-koščata tijela i sav vremensko-prostorni kontinuum pripada vrhunskom.
Huh!
Neka mi netko objasni što se točno događa mom organizmu kada postane svjestan da se u neposrednoj blizini par ženskih bradavica sasvim jasno ocrtava kroz pripijenu tanku majicu.
Zapravo: što se ne događa!
Nema sumnje da je kod sve četiri u pitanju dobro održavana i razrađena roba, ulaštena do iznemoglosti. Iznad njih 300Wni neonski natpis: Body talks. Body walks.
Ili nešto još kraće i blještavije.
Dopuštam i sljedeću mogućnost: zao sam jer moram trpjeti Dinkove gluposti. Odnosno, večeras sam ih odlučio trpjeti.
Također, mogu dopustiti da ni Dinkove replike ne bi zvučale tako idiotski da izlaze iz para jasno ocrtanih ženskih bradavica.
Vjerojatno ne bi.
Vraćam se u prvobitni položaj. Dinko samo što ne počne sliniti.
«Što je? Što vidiš? Nisi ovako loše izgledao od koncerta Kaljekcije!» pokušavam doprijeti do njega (vidi Dodatak B). Moram ga početi zajebavati ili mu se pridružiti. Pokušavam prvo. «We're loosing him fast!» zapomažem čikaško-kirurški, trudeći se izgledati kao da mi je doista stalo da spasim umirućeg. Uviđam da sam ipak stigao prekasno i neiskreno.
9.
Nekada mi je jasno zašto čovjek s godina ne biva mudriji. Nekada nije.
10.
«Pogledaj malu», mrmlja.
«Koju?» okrenem se prema njima ponovno. «Sve su male.»
«Onu u prozirnoj košulji», govori Dinko pokušavajući pričvrstiti čeljust za lice.
Gledam kroz prozirnu košulju. Ne mogu vjerovati. Pored onih jasno ocrtanih.
«Tu!?» gotovo zaurlam. Iznenađen sam svojom reakcijom, ali samo trenutak: što je normalnije nego da puno alkohola i šutnje završi kao urlanje. Dinko, međutim, ne primjećuje ništa od svega toga: «Da! Kakav komad!» mrmlja i dalje u transu.
Hvatam ga lijevom rukom za potiljak, desnom mu zatvaram usta. Prisiljavam ga da me pogleda u oči: «Reci mi iskreno: je l' tebi do jebanja ili surfanja?»
Mislim da zapravo urlam. Svi su se okrenuli prema nama dvojici, uključujući i jasno ocrtane i prozirnu košulju. Dinko me gleda, gleda me kao da sam lud, opasan, što dalje od mene.
11.
Sasvim lako mogu zamisliti kako žena stoji dva koraka od mene, odmahuje glavom i kaže: «Kakva si ti bukva!»
12.
Dinko i Danijela su se posvađali otprilike pola sata nakon što sam napustio Dinkov stan. Evo ovako.
Nakon mog odlaska, Dinko se nije niti pomaknuo iz naslonjača. Prvi pozitivni učinci meda su slabili, ili barem ja to zamišljam tako, i on se polako vratio u stanje u kojem sam ga i sam prvobitno zatekao. Tada je u stan ušla Danijela.
Nikako se ne bi moglo reći da je bila oduševljena što Dinka nalazi u tom mineralno-mističnom stanju.
«Što je?» izderala se na njega. Ona je mislila da ga je to samo pitala, ali Dinko se kune da se potrudila iz sebe ispustiti pozamašnu količinu dB. «Što je? Što si radio noćas?» urlala je, po mom mišljenju, s punim pravom i potpuno neometana. «Izgledaš k'o Stephen Hawking!»
U znak slaganja, Dinko je ispustio u krilo poveći mlaz sline.
Danijela se okrenula i otišla.
Kada je Dinko predvečer došao malo k sebi, nazvao ju je. Prije nego je izrekao i prvu riječ do kraja, ona je samo poklopila slušalicu.
Opet Pitanje: zašto nisam lucidan kao Danijela?
13.
Sjećam se jedne šetnje na Dravi. Bilo je to jesenas, koji dan prije ili poslije Svih svetih. Žena i ja smo iskoristili, neuobičajeno za to doba godine, sunčano i toplo poslijepodne za šetnju. Iako smo isprva mislili prošetati od kompe do zimske luke, predomislili smo se. Odlučili smo pričekati kompu, prijeći na lijevu obalu i vratiti se preko pješačkog mosta.
I tako, dok smo čekali kompu, sjedeći na rubu kamenog stepeništa na obali i gledajući kako se Drava siva smeđa muljevita tiha i odlučna valja prema istoku, ni sam ne znajući zašto, počeo sam joj govoriti o tome kako mislim da su ljudi nesretna bića i kako tu zapravo nema puno pomoći. Nema sumnje da sam ja sâm u tom trenutku bio najbolji dokaz da ljudi nisu nužno nesretna bića, ali sam svejedno nastavio slijediti tu, uvjetno rečeno, misao. Rekao sam joj kako se, od trenutka kada napustimo maternicu, sve svodi na to da smanjimo količinu boli i što više se približimo tom predporođajnom blaženstvu, kako zapravo cijeli život protratimo pokušavajući naći dostojnu zamjenu za to stanje.
Ona je šutke slušala, naizmjence gledajući Dravu mene kompu na drugoj obali. Kada je kompa krenula prema nama, lice joj se počelo razvlačiti u osmijeh. Onda me je počastila jednim dugim pogledom koji je prošao ravno kroz moje zjenice. Bilo je to tipično izdanje njezinih milijun kilometara smeđih očiju. Imao sam snažan osjećaj da želi nešto reći pa sam ušutio. I dalje gledajući me, lica razvučena u osmijeh, rekla je: «Sve je to mlijeko od konja i kurac od rode».
Kako sam bio prisiljen zatražiti savjet ginekologa
entre nous
Žena i ja smo na godišnjem. Mislim, ne prava žena, ali budući da mi služi kao žena, tako je i zovem. Ali to sada nije bitno. Htio sam reći ovo: ako je ovo godišnji, dajte mi neki full-time job. Naime, prije tri dana stigli smo na Pašman, na, kako smo tada mislili, dugo očekivani i zasluženi godišnji odmor. Ništa od toga, naravno. Umjesto da se odmaram, sjedim i pušim, prilično živčan, ispred biogradskog Doma zdravlja čekajući ženu da završi s pregledom. Ginekološkim.
To je upravo nevjerojatno. Barem kada je ona u pitanju. Ta nikada ne ide kod liječnika. Osim, naravno, kada smo na godišnjem. Onda uvijek nešto pođe najgorim mogućim tokom. Prvi dan, nakon što smo se malo odmorili od puta, prispodobili & prizvali svijesti, krenem u akciju, ali odmah dobijem crveno svjetlo. Kaže, nije joj nešto u redu s pičkom. Mislim, nije to tako rekla, ali to je bio smisao njezinih riječi. Nije da nisam pokušao slomiti otpor, ali sva moja nastojanja nisu polučila apsolutno nikakav uspjeh. Budući da trodnevno liječenje apstinencijom nije donijelo nikakve rezultate, odlučila je otići kod ginekologa. Sjajan godišnji, nema što.
žena s osmijehom
Izlazi. Blista od sreće. Da nisam živčan, bio bih poprilično zbunjen. Mislim, ne razumijem se u ginekološke preglede, ali ne mogu domisliti niti jednu stvar koja bi mogla izazvati, u najmanju ruku, ushit. «Što je?» pitam. «No, što je, je l’ sve u redu?»
«Ne», kaže. Odgovor definitivno nije u skladu s njezinim raspoloženjem. Očekujem nastavak, ali njega nema. Ona i dalje blista, a meni i dalje nije ništa jasno.
«Što je onda, što si tako sretna, imaš osmijeh kao da si nekakav prokleti uskršnji zeko. Jesi rodila ili koji kurac?»
«Nemoj psovati. I smiri se», kaže. Prilazi mi i ljubi me u obraz. Ova je pukla, mislim si. Pogleda me i kaže: «Nije me pregledao».
Sasvim mi je jasno da je ova rečenica trebala sve razjasniti ali nije. «Što to znači?» pitam.
«Dao mi je recept. Imam gljivice. Točnije, imamo gljivice.»
«Kakve gljivice? Što pričaš? Jesi normalna? Ja nemam gljivice.»
muškarac na rubu živčanog sloma
Nastojim biti miran, ali ne uspijevam jer osjećam da stvari izmiču kontroli. Pokušavam se uvjeriti da je sve u redu, da će sada uslijediti objašnjenje kojim ću biti u potpunosti zadovoljan. Brojim do deset. Zapravo, odustajem kod tri.
Znam da nema nikakvog smisla apelirati na zdrav razum i sustavnost u izlaganju jer sam svjestan da moja žena počinje tamo gdje prestaje logika. U ovakvim situacijama jedino mogu računati na njezino milosrđe.
«Hoćeš li mi lijepo objasniti o čemu se radi», pokušavam još jedanput, nastojeći da mi glas zvuči ponizno, ako ne i molećivo.
«Smiri se. Sve ću ti objasniti. Ovakvo što nisam nikada doživjela. Kao prvo, mrzim ginekološki pregled. Kao drugo, ovo mi je prvi put da sam bila kod ginekologa, a da me ovaj nije pregledao. Kao treće, ovo je najnerazgovjetniji i najhladnokrvniji ginekolog kojeg sam vidjela. Slušaj.»
ginekološki protokol
[ulazim u ordinaciju, on sjedi za stolom]
ginekolog. Dobar dan.
ja. Dobar dan.
ginekolog. [ustaje, pruža mi ruku] Ja sam doktor Marko Nakićen. [potpuno sam zbunjena, pružam mu ruku, rukujemo se, on sjeda, traži nešto po papirima, ja ostajem stajati; i dalje zbunjena] Kol’ko imaš godina?
ja. Dvadeset dvije.
ginekolog. [diže pogled s papira] Dvadeset dvije?! [spušta glavu, mrmlja] Petnajs.
ja. Molim?
ginekolog. Petnajs rek’o bi’ ja.
ja. Molim?
ginekolog. Petnajs rek’o bi’ ja. [diže pogled i promatra me; stojim i izgledam zbunjeno, u to sam sigurna] Jes’ ti iz Benkovca?
ja. Molim?
ginekolog. Jes’ ti iz Benkovca?
ja. Ne, iz Osijeka.
ginekolog. Udana? Da vidim prsten.
ja. Ne.
[opet spušta glavu, mrmlja neko vrijeme, onda diže pogled, mjeri me od glave do pete nekoliko puta]
ginekolog. Jesam ti rek’o da izgledaš k’o da imaš petnajs?
ja. Svi kažu.
ginekolog. Šta ti je?
ja. Imam nekakav svrab.
ginekolog. To su gljivice.
ja. Što su to?
ginekolog. Gljivice. [opet nešto traži, odustaje, uzima nekakve papire, počinje nešto pisati] Je l’ tu dečko?
ja. Molim?
ginekolog. [diže pogled] Jes’ ti iz Benkovca?
ja. Ne, iz Osijeka.
ginekolog. Dečko tu?
ja. Tu je.
ginekolog. Ima on problema?
ja. Nema.
ginekolog. Nema veze. Evo mu krema. [opet piše] Ideš li redovito kod svog ginekologa?
ja. Molim?
ginekolog. Ideš li redovito kod svog ginekologa?
ja. Paaaa, da.
ginekolog. [diže pogled] Tko je on?
ja. Mislite – kako se zove?
ginekolog. Da.
ja. Doktor Marčinko.
ginekolog. A odakle je on?
ja. Iz Osijeka!
ginekolog. Ne znam ga. Ima li on ultrazvuk?
ja. Molim?
ginekolog. Ultrazvuk. Ima li on ultrazvuk?
ja. Nema on, ima u bolnici.
ginekolog. Jesi li išla na ultrazvuk?
ja. Zašto?!
ginekolog. [ignorira moje pitanje, opet piše] Imaš redovite menstruacije?
ja. Da, da.
ginekolog. Kada si imala zadnju?
ja. Paaaa, prije ... osam dana.
ginekolog. [diže pogled] Prije osam dana počela ili završila?
ja. Završila.
ginekolog. ‘Oćemo onda napisati osamnajsti?
ja. Može. [piše; pruža mi recepte i ambulantni list, stojim i gledam ga; i dalje zbunjena] Je l’ to to?
ginekolog. To je to.
ja. Doviđenja.
ginekolog. Doviđenja.
doziranje i način primjene
Sjedimo na terasi nekog bistroa. Ozbiljno sumnjam u ženino duševno zdravlje. Čini mi se da je izgubila dodir sa stvarnošću. Gotovo sam siguran da jest. A i ja polako ludim. A za sve je kriv nekakav ginekolog koji ju je uspio uvjeriti da imam gljivice na kurcu. A to je ipak malo previše. Čak i za moj kurac.
Žena mi definitivno poludjela. Sjedi za stolom nasuprot meni i smije se lijekovima. Pokušavam izgledati ljuto da ne bih izgledao zabrinuto.
«Što piše?» pitam. «Što je smiješno?»
Ona mi pruža papir, pokazuje prstom jedan odlomak. Uzimam papir i čitam.
Rojazol gel za lokalnu primjenu u usnoj šupljini
Mala djeca dobivaju 4 puta po 1/4 mjerne žlice na dan; starija djeca i odrasli uzimaju 4 puta dnevno po 1/2 mjerne žlice na dan.
Gel se zadržava u ustima nekoliko minuta, a zatim se proguta. Preporuča se premazati gelom i zubnu protezu i ostaviti preko noći. Poslije prestanka simptoma valja nastaviti liječenje još nekoliko dana.
Pročitavši to, dižem pogled i vidim njezin osmijeh. I moj izraz lica je, vjerojatno, manje ozbiljan nego prije, ali ne dam se tek tako razveseliti.
«Zvuči odlično, zar ne?» pita.
«Da, upravo odlično. Naročito ovo s protezom. Kao da im je Tom Waits ili netko takav pisao upute. Ali to nema veze s kurcem. Što bih ja trebao raditi? Što bi ti trebala raditi?»
«Sve piše», kaže i uzima papir. Procjenjuje aktivnosti za okolnim stolovima: na polupraznoj terasi sjedi šest-sedam starijih parova. Moglo bi ih se, onako na brzinu, razvrstati u dvije skupine: oni koji izgledaju zadivljeni Jadranskim morem i oni koji izgledaju mrtvo. U svakom slučaju, s velikom sigurnošću bi se moglo ustvrditi, s obzirom na starost, da se svi njihovi problemi sa spolnim organima svode na pronalaženje istih. A vjerojatno je i slušna oprema na toj razini. Unatoč svemu tome, čita ispod glasa.
Rojazol vagitoriji
Primjenjuju se na večer, prije spavanja, sedam dana uzastopce. Vagitorij staviti što dublje u rodnicu.
«I to je sve?» pitam.
«Da», odgovara.
«Ne zvuči strašno. Dapače, mislim da se i neke druge stvari konzumiraju na taj način. Pomoći ću ti ako treba. Vrlo rado.»
Njezin pogled mi želi reći da ne treba moju pomoć. Njezin pogled mi govori da bih trebao držati usta zatvorena. Ali ja usta ne mogu držati zatvorena.
«Hajde, možda je ovo prilika u kojoj možemo svi izvući nekakvu korist. Možda postoje i nekakvi vagitoriji na baterije. Trebalo bi se raspitati.»
Ipak zastajem da dođem do daha. Ona me previše dobro poznaje da ne bi iskoristila tu priliku.
«A sada ćemo, svinjo, vidjeti što ti moraš raditi.»
Opet čita.
Rojazol krema
Tanki sloj kreme se utrlja na oboljelo mjesto dva puta na dan, ujutro i na večer, a u bolesnika koji boluju od tineae versicolor samo jedanput na dan.
«Eto», kaže. Ona je time zadovoljna. Ja nimalo.
bolesnikov strah od prijatelja
Rekao bih da mi je žena luda. Nekako mi je lakše povjerovati da mi je žena luda nego da imam gljivice na kurcu.
«Čuj, bez obzira imao gljivice ili ne, nemoj nikome reći niti riječ o ovome.»
«Zašto?» pita.
«Jednostavno nemoj i gotovo.»
«Ali, zašto?» uporna je.
«Zato što ne želim da itko povezuje moj kurac s gljivicama, i obrnuto, a pogotovo ne netko od mojih prijatelja, eto zašto. Nisi svjesna kakvu su zajebanciju u stanju složiti na moj račun. Meni ne pada na pamet takvo što pričati okolo. Vjeruj mi, to su okrutni ljudi. Znam što govorim.»
«Nije mi jasno», ne posustaje. «Zašto im to ne bi rekao? Što je tu tako strašno?»
«Što je tu tako strašno? Zapravo ništa. Baš ništa. Sasvim lijepo to mogu zamisliti. Vratim se u Osijek, pitaju me kako je bilo na moru, odgovaram im sjajno, dva puta dnevno sam mazao kurac zbog nekakvih gljivica, eto kako je bilo. Radije bih im dao glavu na pladnju. A ako im ne kažem to sâm, a oni to doznaju, bit će još gore. Već ih vidim kako mi prilaze, pokroviteljski stavljaju ruku na rame i kažu što je, čuo sam da si se na moru zabavljao premazivanjem kurca ili mislim da se neko vrijeme neću rukovati s tobom ili nešto slično. Nemoj mi to priuštiti, molim te. Mislim, i sam bih to uradio da sam na njihovom mjestu. Moraš shvatiti da se naši odnosi ne temelje na sklonostima, povjerenju ili ljubavi već na vrijeđanju.»
«Dobro, neću reći nikome iako mislim da je to prilično glupo. Stvarno od svega možete praviti zajebanciju. Lošu, rekla bih.»
«Loša ili ne, zajebancija je i ja bih je rado izbjegao.»
«Dobro, shvatila sam. A jesi li ti shvatio što trebaš raditi s ovom kremom?»
bolji je svršetak stvari nego njezin početak
«Draga,» sada pokušavam biti zao, «zaboravljaš jednu sitnicu: ja nemam oboljelo mjesto. Sa mnom je sve u redu. Ti si ta koja ima oboljelo mjesto.»
«Onda potraži savjet ginekologa. Ili ga jednostavno maži cijelog», sliježe ona ramenima.
«E, ne mislim tek tako mazati cijeli kurac nekakvom kremom!»
Shvaćam da sam ovo rekao malo preglasno tek kada se dva starija para za susjednim stolom okrenu prema nama. Žena pogleda njih, pa mene i kaže: «Nisu stranci».
Dodatak B: Beskompromisno i potpuno nepotrebno
Kaljekcija je bend iz Harkiva, a on se nalazi u Ukrajini. K tome, Kaljekcija je rock 'n' roll bend koji je 1993. godine pobijedio na festivalu Červena ruta i 1995. godine na festivalu Dyke Pole. Ukoliko ste normalna osoba, sada si postavljate pitanja kao što su: 1. Koji Dyke Pole? 2. Kakva červena ruta? 3. Gdje je ta Ukrajina? 4. Harkiva 'n' rock 'n' roll? 5. Možda ipak Calexico? Bojim se da na sva ova pitanja moram odgovoriti negativno.
Jedna od najboljih šala te večeri, kako se kasnije ispostavilo, bio je jedan plakat za koncert koji je bio prelijepljen, po uzoru na plakate za jubilarni koncert Parnog Valjka, žutom trakom na kojoj je pisalo «rasprodano». Naime, Dinko i ja smo stigli na koncert, ili točnije, u Pauk oko 10 do 10 i bili smo skoro jedini i ja sam si odmah počeo izgledati nenormalno, a Dinko i inače ima tu sklonosti. Budući da je na plakatu pisalo da koncert počinje u osam, pomislili smo da je već sve gotovo. Ali nismo bili te sreće. Konobar nam je rekao da se ništa ne brinemo i da će koncert «uskoro». «Pokušaj se ti ne brinuti kad ideš na koncert Kaljekcije», pomislio sam i potegnuo dobar gutljaj pjene, ne bih li se nekako dokopao piva. To nije uopće bilo lako i još se ponovilo nekoliko puta jer je koncert počeo tek 10 do 11 pred otprilike pedesetak prisutnih, od kojih je barem 45 bilo organizatora, Ukrajinaca, konobara, trećerazrednih novinara i Dinko. Kada su izašli na pozornicu, mislim da je jedna osoba zapljeskala. Bend čine gitarist/pjevač, basist, harmonikaš i bubnjar. Pjevač misli da zna hrvatski i pjevati. I to baš tim redoslijedom.
Bilo kako bilo, čim su zasvirali, bilo mi je jasno zašto je na plakatu pisalo da su rock 'n' roll bend. Zato jer jesu. Zato jer zvuče kao Lenjingradski kauboji koji ne znaju svirati. Ali puno puno ružniji. Okrenuo sam se prema Dinku i izderao mu se na uho: «Na koga te podsjećaju?» «Na četiri tipa koji nisu nikako mogli naći cure pa su odlučili osnovati bend!» izderao se Dinko na moje uho. «Kako se suočiti s ovim užasom?» pitao sam Dinka. «Pokušaj povući paralelu s Tortoisom u Ljubljani», odgovara Dinko. Pokušao sam najjače što sam mogao, ali nije išlo. «Čuj, u najboljem slučaju mogu povući okomicu na Tortoise», rekao sam. Onda je Dinko otišao u toalet pa sam se mogao u potpunosti posvetiti glazbi. U tom su trenutku dečki svirali neku stvar za koju su oni možda mislili da zvuči kao Pixies, ali meni je to više zvučalo kao Led Zeppelin bez instrumenata. Dinko se vratio sav ozaren. «Što je?» pitao sam. «U WCu je dobro. Skoro se ništa ne čuje», odgovorio je. Bilo mi je jasno o čemu priča. Zato sam odlučio naručiti još jednu rundu. Na šanku toliko nije bilo nikoga da sam morao čekati desetak minuta da me konobar usluži jer je mislio da mu se priviđam. Dok sam čekao da shvati da doista postojim, primijetio sam da je najveća gužva u onom dijelu Pauka koji je najbolje zaklonjen od razglasa. Isto tako, zaključio sam da se jedna pjesma od Kaljekcije zove Nifomanka. To zaključio po tome što su se povremeno sva četvorica izderavali «NIFOMANKA!». Kada sam se napokon vratio za stol s pivima, Dinko je zapanjeno gledao neke cure na sredini dvorane kako plešu. «Ljudi plešu», pokušao sam započeti razgovor. «To su Ukrajinke», otpilio me Dinko. Ako ne ide razgovor, čovjek uvijek može piti svoje piće. Nekad može čak i tuđe. No, ja sam se ipak držao svoga. Obično bi to imalo za posljedicu da bi mi nakon određenog broja pića čak i ružne cure postale sasvim zgodne, ali nikako nisam mogao popiti toliko pića da bi mi Kaljekcija postala dobar bend. U tom trenutku sam doživio prosvjetljenje. Izderao sam se na Dinka: «Jedini izlaz je onaj tamo!» Dinko me je pogledao s razumijevanjem i kimnuo glavom.
http://www.kresimirpintaric.com/
