Almost Famous

MAK I ČUDESNO UHO

Lend me your ear and I'll sing you a song

Jadan Mak, uvijek će pričati o njemu toliko toga, a ništa ne znaju.
Naravno, popularni imidž je onaj oronulog džankija šezdesetosmaša koji se fura na hipije i slična otužna sranja, ali niste valjda mislili da itko može biti toliko stereotipno jadan, a kamoli Mak?
Rođen kao Marko Orašić negdje u Bosni, Mak je imao prilično sretno djetinjstvo. Dok je većinu njegovih prijatelja tištila pusta socijala i razorene obitelji, on je živio kod bake, okružen pašnjacima, konjima i sisatim mljekaricama. Kad je baka umrla, odselio se u najbliži veliki grad i postao Mak.
Tamo je radio neke stvari za novac, i sve bi bilo u redu da se nije dogodila epizoda s curom. Naime, što: u gradu je upoznao tu curu koju je palilo karanje na bizarnim visokim mjestima, jer je bila uvjerena da će samo tako moći svladati strah od visina - tako da ih poistovjeti s potpunim užitkom. Jednom je to poželjela napraviti na drvetu, no Mak joj ga je utjerao tako jako da je pala s tog oraha i na licu mjesta zadobila prijelom kralježnice. On je pobjegao i nije se više nikada vraćao u taj grad, ali kao uspomenu na nemio događaj sačuvao je orahovu grančicu.
A onda, kada se doselio u naš grad, otkrio je rokenrol i svu njegovu paklensku snagu. Njegovo je tijelo postalo potisna igla za oslobođenje blagodati uma. Ne, ozbiljno; vrlo brzo je skužio da je na pločama naučio puno više nego u klupama i da je Paul Simon totalno u pravu ono kad kaže da mu pamet stane samo kad se sjeti svih sranja koje je učio u školi. Dobar dio života proveo je u fascinaciji nad činjenicom kako u običan C-D-G-C stane sve što treba stati u jedan ispunjen život (i to je zaista mislio i osjećao u kostima, jer još više od neprijatelja rocka prezirao je one bezdušne nazovi fanove zaglupljene tehnikalijama, koji nikada nisu niti naučili uživati u njemu; za njih je slušati Slowhandovu solažu bilo jednako kao i slušati rad svoje nove bešumne makine: Mak je to zvao drkanjem s protezom, ili posve kontradiktorno, hladnom strašću). A ta bi ga fascinacija dovela uvijek do istog nesretnog zaključka: ako nije uspjelo rocku, ništa nas više na svijetu neće moći spriječiti da se međusobno prožderemo.
No, nije da je zato potpuno okrenuo leđa školi: završio je političke znanosti i dugo bio aktivan u Savezu (zašto? A zato, jebiga. Zato što su bila takva vremena). Naravno, bio je jedan onako superkul nekonvencionalni partijski lik koji bi umjesto Druže Tito mi ti se kunemo na početku redovitih sastanaka utorkom puštao Hush ili Black Dog (iako mu je zapravo najdraža bila Anyone For Tennis od Creama, ali, šta ćeš, moraš puštat komercijalu da ne rastjeraš ljude). Onda, bila je tu i tajna organizacija u koju su bili učlanjeni svi političari i veće partijske face u gradu, i imali su tajne sesije na kojima su se, ono, karali ko zečevi, svatko na svačiju ženu, i tu bi uvijek jako dobro ulijetalo Makovo poznavanje kvalitetne rock psihodelije (iako se jednom prilikom, kad su svi već bili toliko mortus, netko odvažio pustiti "Tito je maršal, Tito je genije, Tito je komandant slavne armije" na što su muški počeli marširati po sobi uzdignuta kurca dok su žene doslovno plakale od smijeha). Da nije bio svo vrijeme ugljivan, znao bi i tko je što točno radio i tko je koga i koliko puta, ali sa sigurnošću vam možemo reći da se radi o teškim perverzijama za koje je valjalo nabavljati prvoklasni lateks iz Njemačke. Da ga se može sjetiti, Mak bi to razdoblje vjerojatno nazvao nezaboravnim.
Bio je i oženjen, jednom, ali žena ga je prevarila sa - od svih ljudi na svijetu - noćnim portirom, odletjela u nepoznato i ostavila ga s malenom kćeri. Mak nije znao što bi s djevojčicom: uvijek je, kao svaki normalan otac, sanjao kako će klinca voditi na pecanje i postupno ga upoznavati s diskografijom Stonesa i Floyda. Ali curice, one nikada ne shvaćaju. I zato, uprtio ju je preko ramena i odnio svojoj sestri Matildi koja je bila više nego sretna na povjerenom zadatku. Matilda je vlastitim izborom bila usidjelica, koliko to već netko u ranim tridesetima može biti, a kako ju je u tim godinama počelo pucati na imati djecu, nije mogla zamisliti sretnijeg scenarija od ovog kojeg joj je uspavanog na ramenu donio Mak. I tako je mala rasla uvjerena da joj je Matilda mama, da joj je stari umro prije nego što se rodila, a Mak se u priču uklapao kao neki strikan zadužen za povremeno donošenje poklona. Uglavnom, sad joj je dvadesetikoja i studira negdje vani, lijepa i sretna.
Djeca ionako nisu ono što mi treba, skužio je Mak još davno, ovi klinci danas ništa ne znaju: ne znaju što je istinska potreba, ne znaju što je strast, ne znaju što je rokenrol. Ali jasno mu je da dok tako razmišlja zvuči upravo kao onaj stereotip otužnog starog hipija, pa si misao brzo prefrazira u glavi i kaže: izgubile su se jedine vrijednosti koje su ikada uopće nešto i vrijedile. A djeca pate, jer nisu imala sreće da budu na svijetu onda kad je trebalo biti.
Ali nisu ni klinci svi isti. Recimo, ovaj Alen s kata iznad, dobar je on dečko i kuži neke stvari. Kao i Maka, prilično rano su ga ostavili samoga da prokuži te neke stvari, da prepozna život i da ga zadrži kod sebe tamo gdje želi i odgurne od sebe tamo gdje boli. Kada bi ipak imao sina, nema sumnje, Mak bi volio da bude poput Alena. Siguran, a pun čuđenja. Smiren, a potpuno nesiguran. Pravi materijal za izgradnju pravog odnosa između oca i sina. Maku bi se to jako svidjelo.
Ali rat, e to mu se već nije sviđalo. Mislim, nije da je u bilo čemu promijenio njegov način života, osim što nije bilo posla i što se u birtiju kod Čokija morao izvlačiti krišom (Čoki je u podrumu pa može gotovo nesmetano raditi), kao da se skriva od roditelja koji bi ga ubili kad bi doznali da pije i puši ko veliki. Zapravo, s ratom je stvar bila slična kao s morem. Kad bi Mak išao na more, kupao bi se jako malo, jer njegov bi hedonizam nahranila već i sama činjenica da je tu na par metara od njega more u koje se može baciti kad god poželi. Jednostavno, s morem se čovjek bolje osjeća samo kad zna da ga ima pored sebe, makar konkretno ne uzimao ništa od njega - ma ne mora ga ni vidjeti. E, tako je nekako i s mirom, samo mir i ne može biti drugačiji nego nevidljiv: nije da je Mak nešto ludo tulumario naokolo, vozio brza kola ili slično, ali znao je da bi mogao, samo kad bi mu se htjelo. Hajde, hajde, sve je još uvijek moguće, govorio bi si da sačuva zdrav razum, a sada odjednom jutrom ga bude eksplozivni paketi koji dolijeću s neba jer si je, eto, nepoznat netko uzeo za pravo odlučiti da od sada u Makovu životu baš sve više neće biti moguće. Koje sranje, a?
No danas, Mak zna daleko više nego što se i sebi samome usudi priznati. Uvijek je nekako znao da ima nešto nadiskustvenoga u sebi, a krajem prošlog ljeta dobio je i službenu potvrdu. Jednog četvrtka, negdje oko deset uvečer, posjetili su ga došljaci i rekli mu (na savršenom engleskom): Mak, bit će teško, znamo, ali moraš istrajati. Znaš da te trebamo. Zavjera se sprema, a ti si posljednja nada ove tužne planete. Ne smiješ nam reći ne. Neće boljeti, a na kraju ćeš ti, mi i svi drugi biti jako sretni. Znaš da mora biti tako.
I sad, što će drugo, ako je stvarno u pitanju spas planete, ne može biti pizda, pa ih je poslušao, i nekako, bogznakako, odlebdio do njihovog broda. A taj brod je izgledao veće i luđe od bilo kojeg viđenog na filmu i skroz mu je bilo krivo što ga nisu poveli na malu turnejicu po njemu, nego su ga brže-bolje zatvorili u neku brodsku izbu i odmah prešli na posao. Iza uha su mu prištekali mali čip, ili što već, promjera ne većeg od centimetra, i objasnili kako će to od sada biti njegovo treće uho, uho kojim će čuti dalje i oštrije od bilo kojeg smrtnika. Osim što mu daje tu nesvakidašnju moć, uho funkcionira i kao mali mikrofon preko kojega će oni, kao u policijskim filmovima, moći slušati sve što se događa na Zemlji. Rekli su mu još i da slušnika, tako su ih zvali, osim njega na svijetu ima sve skupa sedam. Raspoređeni su strateški na međusobno najviše moguće udaljenim mjestima kugle, ne samo kako bi mogli pokriti sva područja, nego i zato što bi, približe li se jedan drugom, moglo doći do interferencije u frekvencijama uha, toliko silne da bi im se glava jednostavno raspukla. Zato su mu odmah uručili i kartu svijeta na kojoj su crvenom bojom označili granice do kojih se smije kretati. Sad, mogao je Mak u tom trenutku jednostavno reći ne, hvala, ali to je za mene previsoka cijena, okrenuti se i i otići, ali, opet, pomislio je, ma koji kurac. Nije da sam ikada planirao otići u, štajaznam, Boliviju, u Americi sam bio (ne pitajte, duga priča), a onaj Taj Mahal ionako je vjerojatno bezveze uživo. Uostalom, rat bi mogao potrajati godinama, pa bi se, sve kad bi i htio, malo teže uspio maknuti iz grada. Zato je odlučio ne postavljati nikakva pitanja, nego se zakleti na tišinu i lijepo pokazati zahvalnost što je toliko povjerenje ukazano baš njemu. Zašto su odabrali baš njega, ni to nije pitao, jer je bio i više nego polaskan tako dobrim izborom, pa se zadovoljio objašnjenjem kako je sve to samo potvrda da je vodio dobar i pošten život, i da su ljudi veliki koliko su mali.
Prije nego što je otišao s broda, ponudili su ga nekakvim fosforescentnim plavim pićem, nalik onim šminkerskim koktelima (razlog zašto bi netko poželio piti takvo što Maku je oduvijek izmicao), da proslave ovo neobično novo prijateljstvo. Piće je zapravo bilo skroz okej uzme li se u obzir da u njemu nije bilo ni kapi alkohola, onako slatkasto i čudnovato ljepljivo kao šećerna vata, samo tekuća ako si to možete zamisliti, i Mak bi ih skroz pitao za recept da mu se iznenada sve pred očima nije počelo pretapati u tu fluoroscentno plavu koja je u velikim količinama zapravo izgledala baš super (takvo nešto nije susreo ni na najboljim tripovima) i da nije odmah zatim počeo nestajati.

...and I'll try not to sing out of key

Probudio se na kuhinjskom stolu. Bilo je već podne, ptice su pjevale kao prave, i ništa osim činjenice da se probudio na kuhinjskom stolu nije bilo drugačije. Sluh mu je bio jednako dobar kao i prije, i da nije one kvržice za uhom, vjerojatno mu ne bi trebalo puno da zaključi kako je sve bio san i kako trip prije spavanja i nije nužno sjajna ideja. Sve je bilo po starom, a tako je ostalo i sljedećih nekoliko mjeseci. I, da, pri tome mislim i na buđenje na kuhinjskom stolu: ma gdje, ma kada zaspao, Mak bi se probudio na stolu u svojoj kuhinji. Ništa mu nije bilo jasno: zašto bi itko, čovjek, zvijer ili izvanzemaljac, kao dokaz svojeg postojanja htio namjestiti stvari tako da njihov novi kolega svakog jutra otvara oči na stolu? I to u kuhinji?! Od kakve im to koristi, i uopće, smisla, može biti? Nije da mu je na stolu bilo neudobno ili nešto (uostalom, nitko koga poznaje ne bi se poput njega mogao pohvaliti da je četrnaest sati u komadu prespavao u psećoj kućici, i to sa psom), ali kad čovjek legne u krevet, onda mora znati da će se tamo i probuditi. Snove ne možeš kontrolirati, ali taj minimum zdrave perspektive treba zadržati. Kad si pijan pijan si, kad si drogiran drogiran si, a kad spavaš - spavaš, a ne letiš do kuhinjskog stola.
Nešto je tu trebalo poduzeti i to nešto su bili mali eksperimenti. Prvo je počeo spavati po neobičnim mjestima, i u totalno neobičnim položajima kako bi bio siguran da ni na koji način ne može domjesečariti do kuhinje - nije upalilo. Legne u kadu - probudi se na kuhinjskom stolu. Zatvori se u ormar - probudi se na kuhinjskom stolu. Kvragu, jednom je čak otišao spavati kod Alena - i probudio se u svom stanu, na kuhinjskom stolu. Poslije, kada je pitao Alena što se dogodilo, ovaj mu je rekao da se ne sjeća ničega od prošle noći zbog trave koje su se napušili u nezdravim količinama. Onda se dosjetio: neće spavati cijelu noć, pa će vidjeti što će se dogoditi ujutro. Ujutro se, naravno, nije ništa dogodilo, jer ako ne spavaš, kako ćeš se bilo gdje probuditi? Loša logika. Upravo je počeo razmišljati o odnošenju nesretnog stola na otpad, kada se koje jutro prije Božića probudio u krevetu, s jastukom, pokrivačem i svime. I prije nego je stigao protrljati oči, dogodilo se.
Čuo je glasove, tu na par metara od sebe. Dosta mi je, rekao je muškarac, ja više ne mogu živjeti ovako. Znaš jako dobro da, ako ćemo to uopće napraviti, da je ovo zadnja prilika. Doktor Livadić je ovdje još do kraja tjedna i onda odlazi u Australiju, i bog zna kad ćemo imati priliku za to. A sve i da imamo, još malo pa će proći tri mjeseca i onda je ionako kasno. A sad, ako ti misliš da iz mene progovara samo sebičnost, onda ti zavidim jer si sretnija i bolja osoba od mene.
Mak je najprije pomislo da mu se netko uvukao u stan dok je spavao, pa se polako ustao i počeo šuljati prema dnevnoj sobi. Naravno, u dnevnoj sobi nije bilo nikoga, kao ni na balkonu, u kupaonici niti u špajzu. Ništa mu nije bilo jasno, onako kako vam samo ništa nije jasno kad se probudite nakon divljeg sna, i tako je i ostalo sve dok nije progovorila žena.
"Ne mogu vjerovati da si me natjerao da tako mislim, ali da, u pravu si. Ja sam sretnija i bolja osoba od tebe. I, molim te, ako je ikako moguće, nemoj me činiti nesretnom. Znaš da je to najmanje što mogu tražiti od tebe... idiote jedan idiotski..." I počela je plakati.
Mirta, bez sumnje, to je bila slatka susjeda Mirta. A čovjek je bio njen muž Zvonko. I glasovi su dolazili od gore. Ne sa stubišta, ne iz dvorišta, nego od gore, iz njihovog stana, dva kata iznad.
Mak je sjeo za kuhinjski stol, mjesto koje je u njegovom životu do sada već poprimilo sasvim iracionalnu, kultnu važnost, zapalio cigaretu, povukao jedan dim i nije ni primijetio da je potpuno dogorjela sve dok ga koju minutu kasnije nije opržila po prstima. To ga je trgnulo iz transa, i u tom trenutku po prvi je put u glavi izgovorio neizbježnu istinu: uho je proradilo. Uho je proradilo. Uho. Je proradilo.
Mogao ga je napipati iza desnog uha, kao što je mogao i svakog dana proteklih pet mjeseci, ali ovaj put nije mogao povjerovati. Sve do sada, iako mu razum nikada nije ponudio objašnjenje (a nije ni da ga je tražio), nije uopće dvojio da je bio na svemirskom brodu, niti da se baš zbog toga svakog jutra tih pet mjeseci budio na ovom tu stolu. Ali sada, kada je sve počelo dobivati kakav-takav smisao, i to upravo onaj na kojeg su ga upozorili, pa naprosto nije mogao vjerovati.
Naravno, to nevjerovanje nije potrajalo dugo, jer ubrzo je čuo Reškovljevu ženu kako kašlje, čuo je svađu oko pušenja koja je uslijedila nakon toga, čuo je kako su staroj Hinki iz prizemlja ispali lonci, čuo je Iviće kako mole očenaš prije ručka i čuo je pregled programa na radiju, nekoliko puta. Do kraja dana mogao je čuti svaku ptičicu na svakoj grani, a skoro i travu kako raste, i sve je bilo tako nestvarno novo i nevjerojatno u stilu "ja nisam toga vrijedan" kao prvi puta kada je Jimijeva gitara pustila kozmičku suzu. Kad smo kod toga, nije potrebno ni isticati da je muzika za Maka postala tisuću puta bolja, da je čuo dionice koje sve do sada nije uspijevao razaznati ni uz pomoć najboljih slušalica, i da je tek sada konačno shvatio zašto zapravo toliko obožava određene albume. Evo, recimo, Goat's Head Soup, kao službeno prvi album na kojem su Stonesi otišli u kurac, njemu je oduvijek bio skoro pa najdraži. Sada je znao zašto: bez pomoći ikakve droge, osim zdravog razuma mogao je ušetati u te pjesme, živjeti u njima i shvatiti zašto ih voli. One više nisu bile dio njegovog svijeta - on je bio putnik u svijetu pjesama. A taj ćete svijet najlakše zamisliti ako si uspijete predočiti mjesto u kojemu su zidovi kuća, livade i nebo izgrađeni iz motiva pjesama, pjesama koje stvarate šećući se kroz njihove krajolike: srušite li ovaj zid, popnete li se na ovo brdo, krenete li drugim puteljkom, vaša će pjesma dobiti drugo značenje. To je svijet kroz koji je Mak prolazio svaki put kada bi slušao muziku, kao i svatko tko muziku sluša zato što mu znači sve na svijetu (za razliku od običnih smrtnika kojima ona funkcionira tek kao nenametljiva podloga pranju suđa ili brisanju prašine), samo što je taj put do sada uvijek prevaljivao u podsvijesti, a nikada mu se do sada nije otvorio ovako prisebno, u svojoj punoj raskoši. Ponavljam, bez ikakvih droga. (I, da, znate sve one priče da Zeppelini i Black Sabbath kad ih pustiš unatrag zazivaju Sotonu - e, istinite su. Makov sluh je postao toliko savršen da si je ploče mogao i sam odvrtjeti u glavi unatraške.)
Prošao je Božić, prošla je Nova godina, i iako je tada po prvi put upoznao loše strane svoga dara, Mak je sve skupa ipak nekako preživio. Policija je upozoravala ljude da se ostave petardi barem ove godine, jer nakon što je pala vojarna, zračne su opasnosti stalno bile na snazi, očekivao se i pravi rat, a i zamračenje je bilo obavezno. Naravno, poslušao ih nije baš nitko, i činilo se da će Makovi blagdani proteći u pravoj agoniji. I najmanja eksplozija u njegovoj je glavi odjekivala kao da mu je krmača sletjela na balkon (dakako, o tome tada još nije znao ništa, ali usporedba mu je pala na pamet kasnije). Ne, ovo nije moguće, pa glava će mi se raspuknuti i bez da prijeđem crvenu crtu, mislio je, pa ne bi valjda tako postavili stvari, mora biti da ima nešto što su mi zaboravili reći. I onda, iz čiste muke, umjesto da urla po kući prestani prestani ušuti već jednom, naučio je željeti - željeti dovoljno jako i glasno da se ostvari. Naučio je utišavati zvukove koje mu se nisu sviđali i pojačavati one koji su činili da se osjeća dobro: nije bio siguran bi li nebeski prijatelji to odobravali, ali opet, ako je i to dio moći koju su mu dali, pa valjda vjeruju u njegovu dobru prosudbu. I ubrzo, počela su ga izjedati pitanja. Koji je smisao svega toga? Može li zavjera na koju su njegovi prijatelji mislili biti rat? Zar gore vlada informacijska blokada kad ne znaju da je rat već počeo? Što to znači, da će oni preko njega prisluškivati neprijatelje, da saznaju svaki njihov korak? A i zašto bi se, uostalom, ako su čuvari svjetskog mira, opredijelili za bilo koju stranu? I zašto, k vragu, zašto se više nikako ne mogu sjetiti kako oni izgledaju? Imaju li oni uopće lica? I, da, što oni imaju od toga? Ako oni plaćaju mene, tko njih plaća? Znao je da, ma kako ga daleko prema rubu to sve skupa odvelo, nikada nikome ne smije zucnuti ni riječi o svojoj tajnoj zadaći.
Ali to je, pokazalo se, u trenucima bilo iznimno teško: jednom kod Čokija, mrtav pijan, umalo je odao Nikoli da se Šerif, još više mrtav pijan u stražnjoj sobi, upravo hvali kako mu je posjetio ženu zadnji put kad je propustio pecanje pod izgovorom da ima gripu. Tada je Mak shvatio zašto svaki film ili roman u kojem običan čovjek dođe u posjed neke neobične moći mora završiti gorkom spoznajom da mu je ta prokleta moć donijela više nesreće nego sreće. Vidio je kuda sve to smjera, i kako bi ga uho moglo uništiti, ali zakleo se da se to njemu nikada neće dogoditi. Uostalom, da su mu dali moć da bude nevidljiv, ili da se može vratiti u prošlost ili ići u budućnost, bilo bi još više šanse da zasere stvar (iako, ma kako dugo razmišljao, nije mogao naći ničega lošeg u ideji da može letjeti). Zaključio je da je on ionako tu samo uvažen posrednik, i kada bi se na bilo koji drugi način okoristio moću, ne samo da bi pronevjerio to golemo povjerenje koje su mu prijatelji ukazali, nego bi i postao nešto što nije, a nisu li ga za posao odabrali upravo zbog onoga što jest? Tko zna, možda bi na neku foru zajebao i poredak svemira, a u to je uvijek bolje ne petljati se. Odlučio je zato vjerovati da je sve isto kao i prije, samo će usput pomoći spasiti svijet - neće ni palcem mrdnuti, a kad umre, na grobu će mu pisati MAK ORAŠIĆ - ČOVJEK KOJI JE SPASIO SVIJET. Pa sad recite vi meni, je li to pošteno ili što?
Poslije je bio na nekakvom pregledu kod doktora, nešto oko pluća jer je puno kašljao (mislim, ipak su to dvije kutije na dan) i ovaj mu je slučajno zapazio kvržicu iza uha i digao cijelu graju, kao, čovječe, ne možete se šaliti s time, vi tu meni već pol godine s tim dolazite a da niste ni riječi rekli. Nakon prilično neugodnog i, ruku na srce, nepotrebnog odgovora (koji je više veze imao s time što je Mak svojim čudesnim uhom čuo doktora kako je nedolično pipao neku klinku na pregledu prije njega, negoli s kvržicom), njegov se termin gotovo izrodio u tučnjavu, pa se Mak pokupio i više se nikada nije vratio kod tog doktora niti bilo kojeg drugog. Jer, znate, nikada ne možete biti dovoljno oprezni s tim stvarima.
Istina, kako nije bilo posla, tu i tamo znao bi se u novac okladiti sa svojim drugovima iz birtije u stvari poput kada će doletjeti granata. I svaki put bi pogodio, i to bi najavio ravno minutu prije, što je definitivno puno prije samog ispaljenja, jer razmak između ispaljenja i eksplozije bio bi 1-2-3-4-5 ako će pasti blizu ili 1-2-3-4-5-6-7-8... ako ide dalje i slično. Nikola, Jozo, Čoki i Šerif nisu mogli vjerovati, ali Mak bi ih baš svaki put ogulio za lozu.
No, nije on svoju moć koristio samo u komercijalne svrhe. S vremenom, nakon što je naučio kontrolirati zvukove, naučio ih je raspoređivati po kanalima i spajati kako želi. Sjetio se kako je Jimi svojedobno među prvima zapazio kako muzika nastaje svuda oko nas, kako je čuje u automobilima u prolazu, kako je čuje u zvrndanju aparata za kavu i sireni vlaka na ulazu u stanicu. Rat se pokazao kao izuzetno zahvalna situacija za tu novu zanimaciju. Ponajprije, zato što je ulicama vladala tišina, pa su se zvuci kojih je, istina, bilo manje, ali zato su bili daleko istančaniji, mogli točno odijeliti, čak i razložiti u dijelove. Recimo, grlica bi svojim kupuj-kruh glasanjem davala ritam podlogu, kao bas bi poslužilo tmulo poskakivanje veš-mašine, glavnu liniju vodilo bi skvičanje štakora u nekom od ispražnjenih stanova na vrhu, a za wall of sound efekte, što je kuriozitet ratnog izdanja, pobrinule bi se okolne eksplozije granata. Mak je znao da bi mnogi rekli kako ga takvo nešto ne čini velikim kompozitorom budući da ništa od toga nije nastalo u njegovoj glavi, no bude li mu ikada zatrebao, za njih je imao spreman odgovor kako uopće nisu u pravu jer sve to i nastaje u njegovoj glavi: što je uostalom zujanje frižidera osim zujanja frižidera, što je kapanje vode u slivnik osim kapanja vode u slivnik ako nemaš mašte i vizije kojom ćeš tu maštu zauzdati u pravom smjeru?
Ubrzo, postao je potpuno opsjednut idejom da učini nešto više od puke improvizacije. Mislio je, to je to, ovo je moja velika prilika. Cijeli sam život potrošio čekajući ovaj trenutak, a da to nisam ni znao, to sveto otkrovenje da muziku mogu toliko razumjeti i voljeti, ne iz svoje duše, nego biti dijelom njezine duše, i ako postoji prava vjera, onda je ovo to. Ja nisam slušatelj - ja sam vidjelac, meni se muzika ukazala i zato ne smijem biti sebičan, moram je proslijediti dalje. Možda sam svo vrijeme bio u krivu, možda još ima nade i možda se ne zove rock, ali...
I onda mu je sinulo. Kako sam mogao biti glup da ne vidim? A odgovor mi se svo vrijeme rascvjetava pred nosom! Pa to je upravo ono što su prijatelji tražili od mene, to je ono zbog čega su baš meni od svih nesretnika poklonili uho!
Iznenada, u sekundi, Makov život i sve što se u njemu dogodilo, činio se tako nepovratno malim i beznačajnim; kao da je katapultiran daleko u Zemljinu orbitu i iz visine baca pogled na sve pustolovine kroz koje su do sada prošli vjetrovi, oceani, planinski vijenci i bilo tko i bilo što. Tu, iza uha, ispod kože, skrivao se ključ, ključ koji će sve postaviti u ravnotežu onako kako su drevni Asteci i drevni hipiji mogli samo sanjati. On, Mak s prvog kata, imao je taj ključ; ljudi, ključ je imao, možete li to zamisliti?!

Oh I get by with a little help from my friends

Trebalo mu je nekoliko minuta da se pribere, jer pribrati se, to je bilo ono što je trebalo najprije učiniti. Spoznaja je vrag i ne smije joj dopustiti da ga ubije prije nego je iskoristi za ono zbog čega mu je i poklonjena. Dakle, što mu je sve potrebno? Kao prvo, note. Mak nikada nije čitao note, ali sada, muzika mu se naprosto počela slagati u glavi, kao Morrisonu, koji nije čak ni gitaru svirao, a svejedno je napisao neke od najvećih pjesama. Nekako, morao ju je zapisati i pohraniti, jer ako se što prepušta slučaju, to sigurno nije smisao svemira, zar ne? Pa je našao sistem u koji sada nećemo ulaziti jer je previše komplicirano i ionako nije zamišljen kao išta drugo osim njegov osobni podsjetnik, no uglavnom radi se o kombinaciji onih starih kartica s rupama i raznobojnih oznaka u obliku geometrijskih likova. Jednoga dana, kada Zemlja bude prekrivena prašinom, neki će se svemirski arheolozi dobro zabaviti uz Makove žvrljotine.
Onda, instrumentarij. Mak je zamislio da sve bude prilično epskih proporcija, jer kada radiš monumentalno djelo, trebaju ti monumentalni zvukovi. Uostalom, zujanje frižidera i kapanje vode iz slivnika prerastao je, pa, ima barem dva mjeseca. Dakle, misli veliko. Kao prvo, sjetio se da je Jozin mali nedavno pričao nešto o parnom valjku kojega želi prodati. Mislim da neće biti problem posuditi ga nakratko. Onda, stari crno-bijeli televizor koji lovi samo jedan kanal, i to onaj neki svoj vlastiti, na kojemu se ništa ne događa osim što se crta skuplja u točku i obratno, i čuje se onaj iritantni piskutavi zvuk. Iritantno, to je riječ. Ono što je danas iritantno, povijest je pokazala, sutra je nova, revolucionarna pošast. Najbitnije je da svijet okrene glavu, ili kako reče Bowie, samo neka pišu, pa makar i pozitivno. Onda, vjetar koji puše kroz plastičnu bocu, naučio je iz pustolovina s travom, to zna biti stvarno fantastično ako se pogodi pravi kut. Vjetar koji puše kroz stotinu plastičnih boca mora da je i puno više od fantastičnoga. Pa nekoliko žlica, pa dva ružičasta balona, pa akumulator iz starog fiće koji trune ispred nebodera plus svjećice za malo elektroničkog dodira i još cijela hrpa pizdarijica kojima će namjenu pronaći tek naknadno, kad ih isproba.
I, konačno, rijeka. Rijeka će davati ambijent, ona će mu biti tihi ortak i podrška, a duboko u pozadini, da, u podsvijesti, šumit će za one koji je žele čuti. Savršeno.
Nabavku instrumenata organizirao je u tajnosti, ne zato što je to bilo potrebno, jer ionako će za koji dan svi doznati istinu, nego zato što je za sebe želio sačuvati barem minimum intime: mislim, ipak je to bilo nešto što mu je, za razliku od mnogih stvari u životu, doista značilo, i bilo je njegovo. Jer, to bi bilo kao da zavirujete meni iza leđa dok pišem ovu priču: morate se strpjeti i vjerovati mi da će do kraja sve dobro svršiti. Sve u svemu, nakon što je prikupio sve potrepštine, Mak je provjerio vremensku prognozu i zaključio da se njegov savršeni trenutak mora dogoditi u petak, točno u tri poslijepodne.
Tog petka ujutro, na stepenicama je sreo Alena i rekao mu Alene, danas dobijamo rješenje, ne pitaj me ništa više i samo mi vjeruj. I rekao mu je još da ne vjeruje ako mu netko kaže da je Mak lud čovjek. Alen nije mislio da je Mak lud, iako mu ništa nije bilo jasno, ali Mak se nije prviše brinuo: znao je da za njega ima vremena i da će shvatiti, jer uvijek shvati tko shvaća, a oni drugi ionako ništa ne shvaćaju, i to se može matematički dokazati. Dečkima iz birtije nije ništa rekao, jer oni ionako više vole slušati o stvarima, nego slušati stvari (a bez brige, ova će se pročuti nadaleko). Ionako su ga čudno gledali kad je rekao da mu valjak treba za poravnati garažu koju im nikada nije spominjao jer nema ni auto, a što bi tek bilo kad bi im rekao, što, garažu? Ma ne, mislio sam gažu.
Petnaest minuta prije tri, Mak je bio spreman za postavljanje svoje simfonije na obalu rijeke. Osluhnuo je, i čuo je tišinu. I to tišinu upravo onog intenziteta kakav mu je trebao, nakon što je u glavi isključio pozadinski šapat i hrkanja poslije ručkova tog vrelog poslijepodneva.
Zvono na crkvi naivno je udarilo tri puta, kao i svaki dan u to doba, bez ikakve ideje da upravo daje prva tri takta remek-djelu glazbene povijesti. Nakon zvona, krenuo je televizor, pa za njim lagano valjak, pa jedna boca, pa druga i tako sve do stote; varnice iz akumulatora su sjevnule, sve one ostale pizdarijice su radile ono što pizdarijice već rade, dok je Mak raspalio po zračnoj gitari.
Stražari na suprotnoj obali uperili su dalekozore u izvorište te nevjerojatne buke i tek kad su vidjeli nisu mogli vjerovati: Mak nije bio neki plesač, ali nije bio ni strašno loš, no u trenutku kada su zabrujali strojevi njegovo se prebiranje po žicama nevidljive gitare pretvorilo u nešto što u životu nikada prije ni poslije nisam vidio - toliko mi izmiče riječima da ću ga morati lijeno opisati kao čisti paganski obred, napuštanje tijela i izlet u ono najbolje od nepoznatog. Dirigent i glavni svirač ovog bizarnog zemaljskog ansambla bio je, bez sumnje, u izravnom dosluhu s višim sferama.
Namirisavši približavanje vrhunca, parni valjak je zabrujao, ogromni kamen na papučici stisnuo je gas i odvezao ga duž nasipa, u daljinu, i istovremeno, dok je valjak nestajao, iz neke druge daljine začuo se crescendo koji je započeo svoj uzlazni luk i prizemljio se tu pred Makovim nogama: gonggg! je zaglušujuće odjeknuo - da, upravo onaj wall of sound kojeg je tražio - glasniji nego što ćete ikada čuti. Finale, aplauz, naklon.

Za to vrijeme, preko rijeke, jedan je neuglađeni ratnik pozvao drugog da vidi nešto posve fantastično: radari su potpuno podivljali, ali da im se približavao avion ili bilo kakva poznata letjelica već bi imali dojavu. Koji su kurac sad smislili? Za to isto vrijeme, gore, visoko, u svemiru, na dalekoj zvijezdi, čudna su se bića bez boja i oblika zagonetno nasmiješila. Dolje na Zemlji, pa malo iznad, jedan zaneseni roker na kuhinjskom stolu letio je u nebo, u susret svojoj misiji.